Biblija (Tomislav Dretar)/Uvod
UVOD uredi
Biblija se izvanjski predstavlja kao jedna zbirka knjiga vrlo različitih epoha i a u Tevrat: od redakcije najstarijih odlomaka do onih najsvježijih najmanje je deset vijeka proteklo. Grčko ime zbirke (ta biblia = knjiga - je u podrijetlu imena koje joj danas dajemo, Biblija.
Kršćanske Crkve svrstavaju biblijske knjige u dva velika sklopa, Tevrat i Indžil. Riječ zavjet korištena ovdje dolazi od latinske riječi testamentum, korištenoj u staroj latinskoj verziji Biblije za označiti savez Allaha s ljudima. Moglo bi se također reći : knjige "Starog Saveza" i "Novog Saveza".
Knjige Starog Saveza, ili Tevrat, obuhvaćaju odnose Allaha i naroda Izrailovog. Ovom posljednjem, u stvari, Allah se najprije objavio, spašavajući ga iz ropstva, privezujući mu se jednim savezom na brdu Sinai, otkrivajući mu svoju volju, dajući mu Obećanu Zemlju i prateći ga iz pokoljenja u pokoljenje tokom sve njegove historije.
Kroz tu dugu i tešku historiju, narod Izrailov bio je vođen Očekivanjem od svojeg jednog Izbavitelja, Mesiha. U početku naše ere izvjesni Židovi, potom ne-Židovi u narastajućem broju, prepoznali su u osobi Isusa iz Nazareta očekivanog Mesiha. Dali su mu naslov Krist, grčki ekvivalent hebrejskom naslovu Mesiha. Oni su jednako prepoznali da, putem Isinog djelovanja, posebno putem njegove smrti i njegovog uskrsnuća, Allah bijaše proširio svoj savez na ljudsku zajednicu cijelog čovječanstva. Zbog toga su pisana svjedočenja koja se tiču Isusa, Krista, bila razvrstana u pod naslovom knjiga "Novi Savez “ ili "Indžil".
Allah kojeg otkriva čitatelj Biblije pojavljuje se, od prve stranice Starog Zavjeta , kao jedan Allah koji djeluje putem riječi. Po njegovoj riječi ljudi se pokreću, drugi stupaju u akciju, novi događaji se zbivaju. Allah se tako daje spoznati Ibrahimu, Musi, Sudijema, prorocima, čak i strancima kao što je perzijski kralj Cyrus (Iz 45.1). Njegova riječ uzima formu u ljudskim riječima, koje prenose ljudi koje je on izabrao kao vjesnike . Izvjesne stranice Novog Zavjeta (Indžil po Jahijau, poslanica Hebrejima ) idu sve do predstavljanja Isusa kao "Riječi Božje" par exellence: na stanovit način, sve što je Allah htio priopćiti ljudima nalazi se kondenzirano u osobi Isusa iz Nazareta. Biblijski autori, kako Starog tako i Novog Zavjeta, pojavljuju se dakle kao svjedoci Riječi Božje. Kroz njihovo svjedočenje, često anonimna za nas, ta Riječ, uvijek živa, može stići današnjim ljudima za pozvati ih, objasniti im i predložiti njihovom životu jedan novi smisao.
Tevrat je dakle prva i najstarija zbirka svjedočenja koja obuhvaća Riječ Allahovu. Ali ona predstavlja samo jedan izbor između svih knjiga pisanih u starom Izrailu ( vidjeti Br 21.14 ; Još 10.13 ; 1Kr 29.29) .
Čini se u vrijeme Ezdrasa (druga polovica petog vijeka prije Isusa Krista ) da se pojavljuje prvi KANON Starog Zavjeta, to jest prva lista službeno priznatih knjiga kao priznati autoritet za vjerski i praktični život: Zakon (vidjeti Ne 8), naslov koji otkriva prvih pet knjiga Biblije. Kasnije će se dodati svezak Proroci, smatran jednom vrstom komentara i produženja Zakona; otud i izraz Zakon i Proroci korišten u Isino vrijeme za označiti ansamble Svetih Pisama (Mt 5.17 ; 7.12 , etc.). Kanon se kasnije obogaćuje Psalmima (Lk 24.44) , dajući im službenu upotrebu u Hramu i u sinagogama. Ali autoritet jednog određenog broja knjiga ostaje još uvijek diskutiran. Otprilike 90. godine naše ere Učitelji Zakona (vidjeti u Glosaru pod LEGISTI), okupljeni u Jamniai u Palestini, ustanovljuju službenu listu knjiga koje konstituiraju Sveta Pisma palestinskog Judaizma. Ta lista podrazumijHava tri skupine : Zakon , Pegambere i Druge Spise, ti zadnji obuhvaćaju Psalme . Sve te knjige bile su pisane hebrejski, izuzev nekoliko pasusa na aramejskom, jeziku susjednom hebrejskom .
Ali brojni Židovi živjeli su u to vrijeme izvan Palestine. Od trećeg vijeka prije Isusa Krista oni koji su se smjestili u Aleksandriji u Egiptu bijahu osjetili potrebu prevesti knjige Zakona, potom Pegambera i Psalama, i najzad neke druge na jezik koji su praktično govorili, kao svi stanovnici bazena istačnog Mediterana, na grčki. Tako je sastavljena grčka verzija Septanta. Ona podrazumijHava knjige koje nisu bile zadržane kao kanonske u Jamniai, na primjer knjige Tobita i Siracidea. Ta grčka Biblija će kasnije postati Sveto Pismo prvih kršćanskih pokoljenja grčke kulture. U Judaizmu konačno kanon hebraičke Biblije ustanovljen u Jamniai bi onaj koji je prevladao. To je onaj koji će prihvatiti Protestanti u šesnaestom vijeku. S katoličke strane, kanon, službeno utvrđen od četvrtog vijeka (Rimski Sinod, 382. ) bi potvrđen od Koncila u Trenteu (1456.). On uključuje stanovit broj knjiga pripadajućih grčkoj Bibliji, uobičajeno grupiranih pod imenom deuterokanoničke knjige . One figuriraju uostalom u protestantskim izdanjima Biblije sve do devetnaestog stolmjeća, pod oznakom apokrifa, iako Crkve istekle iz Reforme nisu im priznale normativnu vrijednost. O tome ispovjedanje vjere nazvano La Rochelle (kalvinističko uporište, nap.prev.) izjavljuje u stvari:» da su još korisni, ne može se na njima temeljiti nikakav članak vjere.« Ortodoksne Crkve, što se tiče njih, nisu nikad zauzele službeni stav o njima.
Suglasno dogovoru ustanovljenom 1968. l'Alliance Biblique Universelle i le Secrétariat romain pour l'Unité des chrétiens, deuterokoanoničke knjige su bile ubrojane u Tevrat TOB-a, ali svrstane iza Drugih Spisa. Slučaj Esterine knjige izaziva posebne teškoće: deuterokanonički dijelovi, pripadajući grčkoj formi knjige, bijahu suviše izmiješni s izvorno hebrejskim tekstovima da bi imali smisla u sebi samima. Izdavači su ipak dovedeni do prijedloga jednog dvostrukog prijevoda Esterine knjige, jedan prema hebrejskom, drugi prema grčkom, drugi bijaše smješten među deuterokanoničke knjige .
Za knjige Starog Zavjeta smatrane kanoničkim od svih kršćanskih crkava , redoslijed ostvaren Ekumenskim Prijevodom je onaj aktuelne hebraičke Biblije: Petoknjižje, Proročke Knjige, Drugi Spisi. Ovaj raspored rizikira dekoncentrirati čitatelje srođene s tradicionalnim izdanjima Biblije, naviklim na jednu klasifikaciju posuđenu od starih grčkih i latinskih verzija: Petoknjižje, Historijske knjige, Pjesničke knjige, Proročke knjige. Osim što se tako ima korist sačuvati redoslijed u jeziku originala, okoristiće se također i jednom klasifikacijom koja, u stanovitom smislu, bolje respektira genre različitih biblijskih knjiga .
Pet prvih knjiga Biblije formiraju jednu cjelinu , koje židovska tradicija naziva ZAKON, i koje se katkad naziva jednim znanstvenim terminom PENTATEUQUE (PETOKNJIŽJE), to jest pet futrola, koje su oklopljavale odgovarajuće {rukopisne} svitke. Imena tih knjiga, pozajmljena za izvjesnu između njih u grčkom , signaliziraju jednu od dominantnih tema svake od njih: STVARANJE (La GENESE;početak) okupira se podrijetlom svijeta i čovječanstva, potom naroda Izrailovog od njegovih predaka Ibrahima, Ishaka, Jakuba i Jusufa. - IZLAZAK (L'EXODE;izlaz) posvećen je izlasku Izraila van iz Egipta pod vodstvom Musu . LEVITIK detaljizira religiozne (obrede žrtvovanja, pravila čistoće, slavljenje praznika, etc.) i društvene zakone, kojima svećenici, Levijevi potomci, bijahu čuvarima. Knjiga BROJHAVA ( Les NOMBRES ) vuče svoj naziv od dvaju nabrajanja plemena Izrailovih ostvarenih od njihovog boravka u pustinji. - Najzad DEUTERONOME (drugi zakon ili kopija Zakona ) predstavlja se jedna serija nagovora upućenih narodu Izrailovom da bi ga se podsjetilo na smisao iskustava koje je doživio u pustinji i na Allahov Zakon koji treba primijenjivati kad se jedanput smjesti u Palestini. Počev od Izlaska knjige Petoknjižja dopuštaju slijediti kretanje naroda Izrailovog od Izlaska iz Egipta sve do vrata "Obećane Zemlje".
PROROČKE KNJIGE čine drugi veliki sklop sastavaka Starog Zavjeta. One su podijeljene u dva niza: prethodeći proroci (Jošua, Sudije, Samuel , i Kraljevi) i kasniji proroci (Izaija, Jeremija, Zulkifl i svezak dvanaestorice "malih" Pegambera1). Knjiga JOŠUE predstavlja osvajanje Palestine pod vodstvom Jošue, nasljednikom Musinim, i podjelu teritorija između dvanaest Izrailovih plemena. - Ovo smještanje praćeno jednim teškim razdobljem za Izrail, idolatrija, tlačenje od lokalnog i susjednog stanovništva. Tokom tog razdoblja Allah je izbavio svoj narod više puta podižući osloboditelje, SUDCE. Otud i naslov knjizi koja priopćava te izmjene nesreće i oslobađanja. - Dvije SAMUELOVE knjige čine izvorno jedno djelo, naknadno podijeljeno radi prikladnosti. One iznose početak Izrailitskog kraljevstva, najprije sa Saulom, pa zatim sa Davudom. - Kao i knjige o Samuelu, dvije knjige KRALJEVI čine jednu cjelinu. Sudeći kraljeve prema mjeri njihove vjernosti Zakonu Allaha, one analiziraju vladavinu Sulejmana, sina i nasljednika Davudovog, potom, poslije šizme koja slijedi po smrti Sulejmanovoj, kraljevi Izrailovi na sjeveru (sve do ruiniranja Samarije 722-721 prije Krista) i Jude na jugu (sve do ruiniranja Jerusalema 587 prije Krista ). One unose priče koje su mogle sabrati obuhvaćajući proročku službu kao Ilijinu u Elisejevu.
Knjige poznih Pegambera su jednog različitog genrea: one priopćavaju poruke ljudi koji su djelovali u Izrailu kao glasnogovornici Allaha . - Pegamber Izaija bi glasnogovornik Allaha u Jeruzalemu u vrijeme asirske supremacije (druga polovica osmog vijeka prije Krista ). On bi jedan nepopustljivi pobornik Allaha svetog i suverenog , pozivajući kralja i narod Jeruzalema da pokoni povjerenje Allahu i ostane mu pokorno u svim ok,olnostima . Drugi dio knjige (pogl 40-55) je katkad nazJahijao "knjigom utjehe Izrailove"; poruke koje ona sadržava obuhvaćaju Izrailite deportirane u Babilon . - JEREMIJA bi također Pegamber u Jeruzalemu , ali na kraju sedmog vijeka i u početku šestog .
Nadahnut jednom dubokom ljubavlju za svoj narod, on ostade jedan usamljen čovjek, nevoljen i progonjen. On protiv svoje volje bi glasnikom jedne Božje Riječi koja najavljuje katastrofu jednom duboko pobunjenom narodu. On bi svjedokom pada Jeruzalema i kraja Judinog kraljevstva. - ZULKIFL bijaše jedan svećenik Hrama u Jeruzalemu. On obavljaše svoju proročku službu u početku šestog vijeka u Babilonu kod deportiranih Izrailita. Njegova poruka, najprije stroga za ove, ocijenjenim krivcima za nesreću Jeruzalema, mijenja se iznenadno u vijest o propasti grada i postaje poruka spasa i uskrsnuća .
AMOS, jedan Judejac, bi Pegamberom u Sjevernom Kraljevstvu oko srtedine osmog vijeka prije Krista. Intervenirajući sa strane Allaha u jednom razdoblju velikog prosperiteta, on deZun-Nuncira lažni i formalistički kult i nepravdu koju trpe siromašni. - OZIJA slijedi Amosu malo iza. U srcu jedne situacije, iznutra i izvana duboko degradirane, on je Pegamber razočarane i povrijeđene ljubavi spram Allaha za svoj narod. - Teško je smjestiti u vrijeme JOELOVU knjigu, koja najavljuje dolazak Dana ALLAHnjeg i poziva svoje slušateljstvo na *post i pokajanje . - Knjiga ABDIJASOVA najvljuje kažnjavanje Edomita poslije njihove intervencije protiv Jeruzalema 587. prije Krista. - JUNUZOVA knjiga je jedan posve različit genre: ona priča zlosretnost jednog nepokornog Pegambera, kojeg je Allah zadužio ići u Ninivu, stolni grad asirski, da bi pozvao narod na pokajanje. - MIŠEJ je jedan Pegamber suvremenik Izaijin . Kao i taj, on se obraća Judejcima, pledirajući proces koji Allah započinje svojem narodu, i najavljujući vladavinu jednog novog Davuda. - Knjiga NAHUMOVA sadržava više poema koje unaprijed hvale kraj asirskog tlačenja i pad Ninive. - Teška HABAKUKOVA knjiga se predstavlja kao jedan dijalog između Pegambera i Allaha, u prilog tlačenja vođenog od strane Kaldejaca. Može se smjestiti na kraj sedmog ili u početak šestog vijeka prije Krista. - SOFONIJE bi Pegamberom u Judeji malo prije Jeremije ( i možda u isto vrijeme kad i ovaj ) u jednoj posebno dramatičnoj epohi. On odgovara onima koji se pitaju da li, u tim uvjetima, Allah se uistinu interesira za ljude i da li vodi Historiju. - AGEJA i ZEKERIJE su proroci suvremenici poslije egzila. Prvi je ohrabrivao rekonstrukciju Hrama u Jeruzalemu. Drugi, više okrenut prema budućnosti, pozva narod Božje na vjernost. - Što se tiče MALLAHIJE, jednako Pegamber poslije egzila, on intervenira sredinom petog vijeka prije Krista, malo prije povratka NEHEMIJE, u borbi protiv obeshrabrJahijaja i nezainteresiranosti koji su bili zahvatili Židove povratnike iz egzila . Zatim slijede druge knjige Tevrata/Starog Zavjeta i Indžil/Evanđelja.