Safet (Nihad Krupić)/III
| « II | Safet (Nihad Krupić) | IV » |
“Dad, dad, wake up, you lazy boy!!!”
Moja Esma! Njen glas me budi. Otvaram oči. Esma me je čvrsto stezala oko vrata. Kosa joj je potpuno prekrila moje lice. Ljubi me i plače, a mene sve više steže u grudima. Nemoćan da bilo šta kažem, prepuštam joj se poput djeteta.
Kad se pridiže, vidjeh da nije sama. U uglu je stajala starija kćerka Alma. Gledala je prizor bez želje da ga prekine.
Uvijek me je boljela Almina rezerviranost prema meni. Godinama sam joj se pokušavao približiti. Nije išlo. Alma je bila daleka i strana. Često sam pomišljao da je Alma iznutra ja, dok je to Esma izvana. Alma je moje prvo dijete sa Beki. Bio sam mlad i radio po čitav dan. Nisam imao dovoljno vremena za nju. Poslije joj sam se želio približiti. Nisam uspio. Brzo je rasla. Bila je odličan student. Poslije univerziteta dobila odličan posao u Los Angeles i postala uspješna poslovna žena. Udala se za Talijana. Dobila dvoje djece i posjećivala nas najviše dvaput godišnje.
“Alma, došla si?!”, radosno rekoh na našem jeziku.
Alma nije govorila bosanski, ali je razumjevala. Klimnu, priđe i ovlaš me poljubi. Pružio sam ruku da je dohvatim.
Prihvati je i pogleda me u oči.
Gledao sam i ja u Almine oči.
Ona, ništa osim imena koje sam joj dao, nije imala moje.
Pustih joj ruku i okrenuh glavu prema prozoru. Osjetio sam da je došlo vrijeme rastanka, konačnog olakšanja za sviju.
Jučer je Beki otišla. Danas će i Alma. Ostaje još samo Esma. Do kada? Ne znam i nikad neću saznati.
Esma sjede pokraj mene na krevet, uhvati me za bradu i okrenu sebi:
“Hej, dad, no tužan, ja voliti tebe, stalno, ti si moj dad, Alma doći da isto kaže, Alma, hajde, dad čeka!”
Pogledah u Almu. Bila je divna. Kao njena majka nekad. Mislio sam da ću sa ljepotom Beki zaboraviti sve iza sebe, potisnuti Esmu iz sjećanja i podići familiju koja će biti moja u svakom smislu. Ništa od toga. Esmu nikad nisam zaboravio, ali ni vidio više. Naše zaruke su bile samo lažno svjetlo pustog svjetionika u magli. Nije dočekala moj povratak u Bosansku Gradišku. Udala se godinu po mom odlasku i ostavila me pet godina bez želje da se upoznam sa bilo kojom drugom djevojkom. Onda se pojavila Beki, pa se rodila Alma i, sedam godina nakon nje, Esma.
“Oče, došla sam da vidim kako si i da ti kažem koliko te volim”, reče Alma na odličnom bosanskom. Suze su mi navrle. Nisam imao snage ništa upitati.
Šutjeli smo dok Esma iz torbe nije izvadila papir na kome je pisalo ime Vladine institucije iz Bosne koja se bavila brigom o šehidskoj djeci. Iz ladice izvadih čekovnu knjižicu, napisa ček, potpisah i pružih Esmi. Ona kaza da će Zikrija večeras doći kod nje i poslati bosanskoj ambasadi u Washingtonu, a odatle će ga poslati u Sarajevo.
Esma je imala lijep apartaman u centru Vankuvera. Radila je u «Real Estate buissnes», prodajući kuće i poslovne prostore. Bila je veoma samostalna, slobodnog duha, jaka i puna avanturizma, koji ju je vodio do najudaljenijih dijelova svijeta. Bila je neustrašiva i u slobodno vrijeme se bavila padobranstvom i opasnim skokovima na glavu sa najviših tornjeva i mostova po svijeta, vezana za stopala elastičnim štrikovima, koji je zaustave desetak metara prije površine. Gledao sam videosnimke njenih skokova i dah mi je stajao od ludosti kojoj se izlagala. Ali, Esmi nisam zamjerao. Takav život je činio sretnom i iako se približila već tridesetim nije imala ozbiljnije veze. Često mi je u šali govorila da će se udati za Bosanca koji će imati hrabrosti da, vezan s njom skoči, sa kualalumpurskog tornja. Smijali smo se tome. Govorio sam joj da Bosanci više vole biti čvrsto na zemlji i da neće lahko naći partnera za taj poduhvat.
Alma ustade govoreći da želi otići do majke, presvući se, odmoriti od puta, pa će mi sve tri večeras ponovo u posjetu. Toga jutra je doletjela iz Los Angelesa i Esma jê, sa vankuverskog aerodroma, dovezla do mene. Zagrlile su me, poljubile i u dobrom raspoloženju napustile bolesničku sobu.
Bilo mi je prijatno i toplo. Čak sam osjetio da mi srce užurbano kuca. Pritisnuo sam ga rukom i brojao otkucaje. Učini mi se da sam potpuno zdrav i da mogu potrčati.
Pridigoh se, spustih noge na pod, potražih papuče, gurajući stalak na kojem su stajale dvije plastične vrećice infuzije povezane sa iglom u venama moje desne ruke. Osjetih papir pod nogoma. Bio je to ček koji je Esma nehotično ispustila. Otvorih ladicu i, uz ostale lične dokumente, uredno stavi ček u novčanik.
Otkopčah infuziju, dođoh do prozora, raširenih ruku obgrlih siluetu koja se nazirala u odsjaju prozorskog stakla i, dok su mi suze navirale, glasno zapjevah:
«Evo srcu mom radosti,
Evo želje njegove,
Za kojom sam davno čezn'o,
Evo sad je kraj mene.
Ne plačite, oči čarne,
Sinoć ste je gledale,
Ne vehnite, medne usne,
Sinoć ste je ljubile.
Kako može duša tvoja
Jednog časa bez mene,
Kad ne može srce moje
Jednog časa bez tebe?»
| « II | Safet (Nihad Krupić) | IV » |