Jesenski plač/I
|
Već jesen širi blatne skute svoje;
Drveću s glave vjetar kosu čupa,
I mokrom rukom bjesomučno lupa
O mutni pendžer male sobe moje.
Priroda blijeda, bez čara i boje,
U hladnoj kiši svoje lice kupa...
Kroz baštu tuga u crnini stupa
I svuda za njom sablasti se roje.
Tek mjesec katkad prospe suze plave
Više mrtvog cvijeća i uvele trave. -
A ja i Lejla: moja draga muza
- Baš k'o dva kipa slivena od suza
Žurimo u noć. I sred naših grudi
Zaspala bol se polagano budi.