Zimska slika

Zimska slika Autor: Musa Ćazim Ćatić

Zimska noćca zavitlala crni bajrak moći svoje,
Pa sa trona ledenoga besvjesno se sv'jetom krili.
Polja, gore bez života u tišini tamnoj stoje,
Katkad samo k'o siroče ćuk zaplače i zacvili.

Mala varoš mrtva snije. Nigdje daha, nigdje sv'jeće.
Tek u jednoj kolibici, izdišući, tiho tinja
Mala vatra na ognjištu. Kraj nje hladan život teče
Monotono, suhoparno; ah, taka je sirotinja!

Zamišljena sjedi žena, krpice joj kriju tijelo.
Dvoje gole siročadi na dršćućem krilu drži
K'o olovan težak oblak prekrila joj tuga čelo,
A niz lice suza teče, što k'o živi oganj prži.

Imala je vjernog vojna, koj' na žulju svojih ruku
I na znoju krvavome pribavljao što im treba.
Dijelili su među sobom vedru radost, gorku muku
I bili su zadovoljni sa koricom suha hljeba.

Imala je vjerna druga, on joj bio život nada.
Na toploj mu ljubavi je grijalo se srce njeno.
Al' godine gladne došle i sve bilo manje rada; -
A srce je bogataško okorjelo, skamenjeno.

I sumornog jednog dana klonulo mu čelo bl'jedo
U naručje vjerne žene, a sa suznog oka pao
Zadnji pogled ugašeni: siročad je svoju gled'o
I u zadnjem uzdisaju posljednji im cjelov dao. -

Sjedi žena kraj ognjišta. Bez prostirke i bez ruha
Golušava njena ptičad u krilo joj glave skrila,
Ah, toplote oni ištu i koricu hljeba suha - - - -
Nema hljeba, a vatru je ledna suza ugasila.

A na polju zima struji, pod krilom joj streha puca;
Silni vjetri k'o pomamni svoju strašnu himnu viju...
Gdje su ljudi, što im srce za svog bližnjeg dobro kuca,
Tu kukavnu sirotinju na ljubavi da ogriju? -