Vizija (Ćatić)
|
Katkad snatrim u tišini
U zaklonu plave sjene
I dozivam pred svoj pogled
Davne svoje uspomene.
Pa u tome sjetnom času
Iz predjela nepoznata
Doprhne mi jedna ptica
Na krilima suha zlata.
Povrh mene na grančici
Ljuljkajuć se pjesmu vije
Poput vina opija me
Zvuk njezine melodije.
U tom zvuku k'o da dršće
Moja prošlost, mladost moja,
Ukrašena amber-cvijećem
Od magijskih tisuć boja.
Katkad ptica s grane sleti
I na moja prsa pane,
Pa me zlatnim krilom gladi
I cjeliva stare rane.
A meni su svi cjelovi
Srcu mome melem-trava...
Hej! al' ova zlatna ptica
Koketna je i varava!
Jer kad mi se ruka digne
Njeno tijelo da uhvati,
Ona prhne s mojih grudi
I u neznan kraj se vrati.
Njenim tragom tek se čuje
Smijeh jetke ironije.
Ah, ta ptica, to je duša
Mojih dana minulije'!...