Ustanak

Ustanak

Pisac: Izrael V. Edelštajn

Predgovor

Radnja pripovesti "Ustanak" se događa u bliskoj budućnosti ( 20 godine 21. veka) na teritoriju današnje Hrvatske ( Dalmacije) . Nakon dolaska ekstremnih proustaških nacionalista na vlast u Hrvatskoj , izbija nezadovoljstvo među antinacionalistički nastrojenim pučanstvom , a nakon što je vlast krvavom represijom krenula na narod , nezadovoljstvo prelazi u otvoreni građanski rat . Rat se vodi između režima predvođenog Hrvatskom Nacionalističkom Organizacijom i pobunjenika okupljenih oko "Nezavisne Države Dalmacije" sa središtem u Splitu i okolici. Očekivano , režimske snage su puno jače od pobunjenika , i ovi su prisiljeni se boriti do zadnje kapi krvi u šumama , planinama i zapaljenim ruševinama gradova. Radnja prati pobunjenika Edu i njegove drugove u neravnopravnoj borbi protiv nehumane diktature.

Prvo poglavlje

Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati . - Sa užasom u srcu sam je sebi govorio Edo. Ne mogu vjerovati da ga više nema. Kako se možeš pomiriti da netko tko je godinama bio uz tebe , s kim si prošao i dobro i zlo , da odjednom nestane. Edo nije vjerovao u boga , jer da Bog postoji , onda bi spriječio da se toliko zla događa na ovom odvratnom svijetu. Da ima boga , onda ne bi postojali ni puške ni topovi , niti bi ljudi imali takvu bolesnu želju da jedni druge muče i ubijaju . Ali bog očigledno ne postoji , ili ako postoji onda je zao.

Edo je gledao i nije još mogao vjerovati , kako je Stefano , njegov suborac i prijatelj , kojeg je odavno poznavao , se od pogotka granate pretvorio u ništa. Nije od njega ostalo niti nekoliko kostiju da ga pokopa . njegova majka neće moći sinu da odnese na grob cvijet. Do prije nekoliko trenutaka bio je tu , a sada ga nema.

Kako je to nepravedno. Za neke život još traje , čak i za zločince i ubojice ,ali za njega ne. On je nestao. Nema ga , sve je gotovo.

Ali sada nije bilo vremena za žaljenje , granate su padale , i Edo je morao paziti da i njega ne dostigne ista sudbina , i ako ga nije bila briga veoma , jer ionako je uništen i spaljen njegov voljeni zavičaj , mnogi voljeni su mrtvi , a i oni koji nisu bit će brzo . Jedino što ga sprečava da se prepusti je želja da se osveti . Osveta ! Ta gadna riječ nije ono za što je Edo živio i borio se , ali je sada to postala njegova stvarnost. Da uništi one koji su ubijali njegove voljene.

Edo je bio dobar čovjek , i nikad nije htio drugima zlo , čak niti onima s kojima se nije slagao oko mnogih stvari. On je htjeo da svi ljudi na svijetu žive u miru i poštuju jedni druge , da se odreknu mržnje zal i nasilja. Ali stvarnost ga je natjerala da progleda.

Ljudi zakrvavljenih očiju koji su mahali crnom zastavom sa slovom U i vikali da su "za dom spremni" su ga natjerali da pogleda istini u oči.

Tko može natjerati takve pijane , drogirane nakaze kojima je jedini užitak u životu da nanose bol drugima , tko njih može natjerati da vole i poštuju svoje "bližnje". njihovu ideologiju bismo mogli čak i prihvatiti , mogli bi smo s njima mahati zastavama i biti "spremni" , ako bi oni zauzvrat odustali od nasilja i mržnje.

Ali oni od toga odustat ne mogu , jer bi izgubili smisao života.

To je vječita borba između dobra i zla , koja će trajati dok jedna strana ne bude uništene. Grubo zvuči , i bilo bi bolje da nije tako , ali stvarnost svaki put razbije naše iluzije.

Nije njihov problem samo u ideologiji. Oni nanose bol i nesreću i onima s kojima nemaju ideoloških sukoba. zlo je njihov način života.

A Edo je sanjao novu Dalmaciju , u kojoj neće biti takvih nasilnika i zloće. U kojoj će svi ljudi poštivati svoje bližnje i živjeti i raditi u miru. Sanjao je da će jednog dana imati djecu , i da će ona odrastati u nekom boljem svijetu , da neće znati za suze i patnju.

Ali kako stvari stoje svi snovi će biti neostvareni.

Režimska propaganda je uvjerila svijet da su Dalmatinci fašistički separatisti , teroristi koji hoće da istriebe hrvatski narod , i da bi jedino još jedna "oluja" mogla da riješi problem. A svijet je povjerovao i dao poglavniku Tomislavu Schwartzu slobodne ruke u obračunu s "teroristima".

Drugo poglavlje

Osvanulo je lijepo jutro nad Zagrebom , glavnim gradom Hrvatske , koja je odnedavno ponovno nosila kontroverzno ime iz prošlosti "Nezavisna Država Hrvatska" . Na Markovom Trgu se održavala smotra "Hrvatskih Oružanih Snaga" pod nadzorom Poglavnika Tomislava Schwartza. Poglavnik je bio onizak čovjek u crnoj uniformi , neugledan i po ničemu poseban . Nije imao stav kao njegov poznati prethodnik . Ali njegovim sljedbenicima to nije bilo važno . Okupili su se u formaciji , u crnim košuljama pod crnim barjakom s šahovnicom i slovom U , i vikali "Za Dom" - "Spremni" . Mora se priznati , iz koje god perspektive gledali , da je prizor bio veličanstven i pomalo podsjećao na neka već davna vremena.

Da se nije izgled grada promijenio , rekli bi neki da se nalazimo u 1941. godini. Ali ipak je to bila 2021. godina , i mnoge stvari su se promijenile . Naprimjer grb na crkvi svetog Marka . Nekad je tu stajao grb trojedne kraljevine Dalmacije , Hrvatske i Slavonije , na kojemu su ravnopravno bili prikazani grbovi triju zemalja . Sada , u žaru rata protiv Dalmacije i dalmatinstva , takvi grbovi su morali nestati. umjesto toga , na krovu je bila velika šahovnica , i slovo U s gorućom bombom u sredini , simbol ustaškog pokreta.

Tomislav Schwartz je bio potomak asimilirane židovske obitelji , ali je za sebe govorio da je čisti Hrvat , iako mu niti majka nije bila prava hrvatica nego je potjecala djelomično od muslimanskih predaka iz Bosne. Možda je to i bio razlog njegovog ekstremizma. Kaže se da se svak češe gdje ga svrbi .

U svakom slučaju , on je bio nitko i ništa dok ga iznenadna provala nacionalističkih osečaja krajem drugog desetljeća 21. vijeka nije iznijela na vrh "Hrvatske Nacionalističke Organizacije" ,koja je preuzela vlast od posrnulog umjereno nacionalističkog HDZ-a.

Schwrtz nije gubio vrijeme , nego je okupio sve ekstremne nacionaliste okupljene u razne stranke i strančice , postavio ih na ključna mjesta i počeo graditi totalitarnu državu. Tko bi vjerovao da je to moguće u 21. stoljeću. nitko. ali ipak se dogodilo.

Ne može se reći da njegov režim nije imao i neke dobre strane . Istina je da su obnovili propalu industriju i poljoprivredu . Unaprijeđeno je školstvo i kultura. Donekle su se obračunali i s kriminalom (ne računajući mafiju koja je bila pro-režimska pa je preživjela i čak ojačala). Javna sigurnost je poboljšana , a uspostavljene su i mnogobrojne organizacije za mlade , sportski klubovi i slično.

Ipak , stari problem koji je pratio i bivšu HDZ-ovu državu je ostao. Komunjare. Njih se nije smjelo dirati , jer je Tuđman smislio "pomirenje" , odnosno da hrvatski narod oprosti komunjarama za sve zlo što su mu učinili i da krivnju za to pripiše drugima - Srbima , dalmatinskim autonomašima , nacistima , fašistima , židovima , homoseksualcima , bilo kome samo ne pravim krivcima koji su od 1945. pa nadalje pobili više od pola miliona Hrvata - Komunistima odnosno Antifašistima.

Članovi partije , udbaši , oficiri bivše JNA , djeca i unuci smrdljivih čmartizana - antifašista koji su milijun ljudi od toga pola hrvata pobacali mrtve , a neke i žive u jame - fojbe , oni su ostali živi i zdravi , i još osim toga su ostali na svim državnim funkcijama. Oni su bili i ostali hrvatske svete krave.

Treće poglavlje

Edo nije mogao da prestane misliti na poginulog Stefana. Bio je to čovjek kakav se pojavi jednom u 100 godina a možda i rjeđe. Gdje god bi se pojavio uvjek bi stvorio dobro raspoloženje . Znao se našaliti , ali sam je uvijek bio nekako tužan , zabrinut , kao da je predosjećao svoju tragičnu sudbinu . I on je sanjao novu Dalmaciju , kao i Edo i drugi vjerni Dalmatinci , ali nikad nije se nadao da će živjeti u tom novom , boljem i pravednijem svijetu. "Patnja je moja sudbina" - govorio je . Sanjao je da umre u slobodnoj zemlji , bez žandara i tamnica , da vidi jedan put da sunce obasja zastavu slobode prije nego ode . Nakraju mu se san i ostvario , ali na neki čudan način . Kao da mu se sudbina narugala. umro je u slobodnoj zemlji , i vidio je žuto-plavu zastavu s tri lava kako vijori , ali zemlja slobodna se zvala hrpa krša , ruševina prekrivenih spaljenim leševima .

Stefano je bio jedan od idejnih začetnika pokreta , i može se reći da mu je dao formu i smjer kojim će ići . Mogao je biti vođa i sjediti u podzemnom bunkeru i izdvati naredbe. Ali on nije to htio . Išao je uvijek na prvu liniju , jer je govorio da je nepravedno da drugi ginu za ostvarenje njegovog sna , a da on sjedi u rupi. I tako je poginuo. Stopio se s dalmatinskim kamenom koji je toliko volio.

Poginuo je braneći istočnu frontu u Splitu , gdje je zajedno sa malobrojnim drugovima zadržavao u uličnim borbama višestruko nadmoćne snage. vodile su se borbe od kuće do kuće , pod stalnom topovskom vatrom s neprijateljske strane , jer snage nezavisne Dalmacije nisu imale niti topova niti granata , nego samo nešto pušaka i pješačkog naoružanja što su pronašli sakriveno po kućama.

Edo je sada morao preuzeti komandu nad postrojbom za specijalne operacije i nastaviti gdje je Stefano stao. sa njim je bio još i prijatelj Slobodan , koji je također bio dio njihove grupe. Stefano je bio stariji od njih dvojice desetak godina i bio im je neka vrsta učitelja. Naučio ih je dosta o ideologiji , o borbenim vještinama i svemu što može biti od koristi u ratu i u miru. Kad god bi trebalo riješiti problem , on bi priskočio upomoć. Sada ga više nije bilo . Edo i Slobodan su morali pokazati koliko su naučili od svog učitelja . Mnogo ih je naučio , ali imao je i mnoge tajne koje je ponio sa sobom i nitko ih neće doznati. Edo je žalio , što često nije htio slušati njegove priče , jer "nije imao vremena". Sada bi sve dao samo da čuje još jednu takvu priču. Ali kasno je. Što jednom propustiš više nikad ne možeš nadoknaditi. Nikad . Ta riječ je za Edu i Slobodana sada poprimila novo neugodno značenje.

Četvrto poglavlje

Zračna Uzbuna ! - još jedna neugodna riječ. Zvukovi sirena su rezali zrak . Brzo će biti puno jačih zvukova s kojima se sirene ne mogu mjeriti. Edo je znao što treba činiti. Trčao je kroz ulice prekrivene spaljenim automobilima , polomljenim stablima , izčupanim kamenjem iz pločnika. morao je stići do skloništa prije nego bombe počmu padati , a to je bilo pitanje sekunda , jer novi mlazni bombarderi , koje je bivšoj vlasti poklonio NATO ( sadašnji režim nije bio službeni član NATO-a) su mogli preletjeti stotine kilometara u nekoliko minuta .

Sklonište je bila zgrada iz vremena komunističke jugoslavije , koja je preživjela samo zato jer su u njezinoj blizini bili zatvori za ratne zarobljenike i domaće izdajnike , pa režim nije htio bombardirati to područije da ne ubije svoje sljedbenike . U toj zgradi se nalazio glavni štab tzv. Dalmatinske Nacionalne Armije , i zalihe oružja i municije za vojsku.

Edo je utrčao u zgradu u trenutku kad su bombe počele padati. Spustio se u podrum gdje su bili drugi vojnici . među njima je bio i "general" , formalni komandant vojske , koji je kao donosio nekakve planove . u stvarnosti je njegova glavna funkcija bila da sakuplja izvještaje sa fronte i pravi karte ratišta. S ovako malom vojskom kakvu je imala Dalmacija nije se moglo činiti nekakve velike manevre.

General je , nakon što je saznao nove informacije od boraca koji su upravo došli sa fronte , održao malo predavanje kako bi upoznao vojsku sa situacijom.

Dalmatinske snage su držale Split , otoke Brač , Šoltu , Drvenik i Vis , dio kopna oko trogira i neka sela u zaleđu Zadra. teritorij je bio rastrgan na male komadiće , i to je bio problem , a bio je problem i što je vojska bila mala.

Dok je Schwartzov režim imao pod oružjem preko 300 000 ljudi , Dlmacija je imala svega 5000 ljudi , a od toga su samo oko 500 bili dobrovoljci Autonomaške Nacionalističke Stranke , a ostali su bili skupljeni sa svih strana - plaćenici , strani dobrovoljci , pretežito Dalmatinci iz Italije , ali i nešto ekstremnih desničara iz amerike i ostatka svijeta koje je privukla antikomunistička reputacija dalmatinskog režima. Ipak , većinu snaga su činili Srbi porijeklom iz Dalmacije koji su se vratili , jer su se nadali da će povratiti Knin i krajinu. Vodstvo ANS se nije izjašnjavalo o takvim zahtjevima , i čak je imalo nekakvu antijugoslavensku propagandu , jer su smatrali Srbe djelomično krivima za događaje iz 1918. kad je Dalmacija izgubila slobodu , kao i za genocid nakon 1944. ali nisu imali izbora. Svaki borac je bio dobrodošao.

Peto poglavlje

Edo - reče Slobodan - da li si primjetio da su naši umlatili komunjare , a da hadezeovce ne diraju. Čudno je to s obzirom da HDZ nikad nije imao dobro mišljenje o autonomaštvu. sjeti se samo Dalmatinske Akcije i bombaškog procesa. - Primjetio sam , odgovori Edo.Prvi su stradali razni Krstulovići , Jurjevići i slični s "komesarskim" prezimenima. Pričao mi je nekidan jedan općinski vođa ANS-a kad sam obilazio postrojbe na otocima. Evo ovako je govorio : "Mi moramo udriti na komunjare , jer su oni pobili naš narod 1945. , oni su napunili fojbe .i moramo udriti po njima jer njih neće niko žaliti . Laž bi bila da rećemo da je Hrvatska iz 1990. bila gora od Jugoslavije. Nakon devedesete se moglo govorit o nekim stvarima , a da ne završiš na golom otoku. Barem se moglo govorit. Da nije bilo HDZ-a ne bismo ni mi sad postigli ovo što jesmo . Dio HDZ-ovaca su bile stare komunjare koje su se pribacile iz partije , uključujući Tuđmana i većinu vodstva , ali dio članova na nižim razinama su bili pravi antikomunisti koji su se uključili , jer su mislili da je HDZ protiv komunizma."

Interesantno - reće Slobodan - kladim se da većina ljudi o tome nema pojma. Ja sam čuo često tipove da govore o nekoj Dalmaciji , i veličaju Tita i partizane.

-takvi su prvi utekli kad je zapucalo - odgovori Edo - to su bili prevaranti koji su na račun neke Dalmacije htjeli sebe promovirati.

Za komunjarama žaliti ne treba. Tko zna što su oni radili nikad ih ne bi žalio. Bacali su ljude u jame. Tri mrtva i jednog živog zavezane žicom. Bacali su žene , čak i djecu. Vadili su nerođenu djecu iz trudnih žena. Kopali oči i sjekli polne organe. Premlačivali ljude dok se ne bi pretvorili u krvavu masu mesa.

A kad su završili , onda su u jame bacali smeće , mrtve životinje i slojeve betona da sakriju svoje djelo. I mislili su da se neće doznati. A znalo se i doznalo se, i evo im sada . Tko ih može žaliti.

Šesto poglavlje

Nakon nekoliko tjedana neprekidnog bombardiranja , čudo se dogodilo. Odjednom su prestali. nisu došli jedan dan , pa drugi , pa treći. Neki su mislili da je to neki trik da se popusti budnost branioca i građana , ali nije bilo tako. čini se da su snimke užasa koje su procurile u svijet dovele Schwartza u neugodnu situaciju , pa je on donio odluku da "se bombardiranje prekida kako bi se zaštitili spomenici kulture" . Spomenici kulture su već bili pretvoreni u prah i pepeo , ali to nikoga nije bilo briga. Branioci i građani Splita su mogli odahnuti ( oni koji nisu poginuli , utekli ili evakuirani ).

Otkad je bombardiranje prestalo , gradska organizacija Autonomaške Nacionalističke Stranke je pokušala učiniti sve da se život vrati u normalu. Organizirane su radne brigade koje su razčiščavale ruševine , gradile privremena skloništa , i pripremali obradivu zemlju za sadnju krumpira i drugih biljki za prehranu naroda.

Jedna od aktivnosti kojom su se bavili aktivisti ANS-a bila je kulturna revolucija.

Sve ulice i trgovi koji su bili nazivani po ljudima koji nisu bili zaslužni za Dalmaciju , ili su čak bili neprijatelji iste , su preimenovani. umjesto bana Jelačića , Tuđmana , Štrosmajera , Šenoe , Starčevića i sličnih , ulice i trgove su dobili dalmatinski mučenici Giovanni Savo , Antonio Hoffmann kojeg su ubili komunistički diverzanti , Ruggero Tommaseo i drugi koje su streljali nesretnog dana 18.9.1943. , dalmatinski nacionalni velikani kao Antonio Bajamonti , Luigi Lapenna , Ercolano Salvi , Antonio Udina , Nino de Fanfogna , i mnogi drugi. Ne samo da su imena promjenjena , nego je umjesto ulica pisalo na dalmatinskom ( starom jeziku kojim su govorili dalmatinci prije 500 godina i više) jeziku CALLE , a umjesto trg PLAZA , umjesto obala RAIPA , ... Nije puno , ali je vratilo drevnom Spalatu latinski ugođaj.

Druga mjera je uključivala uvođenje Dalmatinskog jezika u sve škole. Štampane su knjige "Lebro de Langa Dalmot" (Knjiga o Dalmatinskom jeziku) i podijeljene svim učenicima u školama , ali i svim državnim službenicima. Od sada, pa dok dalmatinski jezik ne bude usvojen , obustavlja se nastava svih drugih predmeta osim dalmatinskog jezika .

Također su uklonjeni svi spomenici ljudima i događajima koji ih nisu zaslužili , među ostalima i nezgrapni spomenik "Grguru Ninskom" koji na nikoji način nije zaslužan za Split niti Dalmaciju. Ukinut je također i "muzej Ivana Meštrovića" i "muzej hrvatskih arheoloških spomenika" . Što se dogodilo s eksponatima nije poznato , ali je vjerovatno da su završili u kakvoj drobilici ili talionici bronce.

Tako je Split ponovno postao Spalato.

Sedmo poglavlje

Mirni dani koji su usljedili krajem jeseni , nakon kraja bombardiranja su iskorišteni za "duhovno čišćenje" grada , ali i ne samo duhovno. Mnogi koji su bili krivi su platili. Platili su nažalost i neki koji nisu bili krivi ili je njihova krivnja bila što su se nekome zamjerili. Tako je to u svakoj revoluciji i burnom vremenu . ipak , čini se da su večina onih koji su ovdje postradali bili stvarno za nešto krivi. Većina ih nije bila niti svjesna svoje krivnje - npr. netko je prije mnogo godina pretukao nekog sadašnjeg člana ANS , ili je rekao nešto protiv autonomaštva.

Ali bilo je i stvarnih teških prekršaja.

Tako je jednog dana Edo dobio popis od nekoliko uglednih liječnika ginekologa , "govnekologa" kako ih je on zvao , a ispod popisa je pisalo "osuđeni zbog zločina protiv čovječnosti na smrt. presudu izvršiti odmah." Edo je znao i svi su znali što je njihov zločin. Činili su pobačaje . U vrijeme počinjenja to je bilo legalno , i nijedan sud u bivšem režimu ih ne bi mogao za to osuditi , ali u ovakvoj situaciji , kad se nije znalo tko izdaje naređenja , nikoga nije bilo briga za pravnu proceduru. nitko neće odgovarati . Narod je presudio , narod je izvršio presudu. Tko će žaliti za takvim tipovima. Nitko , kako je Edi negavno rekao općinski sekretar ANS-a na jednom otoku.

Bilo je i slučajeva da su u bivšem režimu neki zbog ubojstva i drugih teških zločina osuđeni na simbolične kazne , i ubrzo pušteni , jer su imali "veze". Pravni sistem kakav je na snazi u "civiliziranim državama" kaže da se ne može dvaput suditi za isti zločin , ali Dalmacija nije civilizirana zemlja. Ovdje je to rješavano na neke druge načine.

A najgore su prošli oni koji su mislili da su nedodirljivi. Oni koji su 1944. i 1945. punili fojbe. Većina ih je bilo već otišlo dragome sotoni , ali nekolicina ih je još bilo živo. Oni koji su se hvalili koliko su "fašista" , "nacista" , "kvislinga" , "popova" i ostalih "narodnih neprijatelja" pobili , ipak su dobili svoje.

Često je narod uzimao pravdu u svoje ruke , i pretjerivao , ali tako je to. Nekad "mi" a sada "oni".

Osmo poglavlje

Da bi smo shvatili zašto , moramo znati kako je počelo.

Kako je moguče da je odjednom jedan tako miran i miroljubiv narod kao dalmatinski upao u vrtlog nasilja. Svatko tko imalo poznaje Dalmatince zna da ih ne interesira politika i da ne bi bili , barem većina , zbog ideologije prekidati kolotečinu života.

Ali nekad je dovoljno da se dogodi nekakav potres u društvu , pa da se pokrene lavina koja dovede do neočekivanog ishoda.

Dalmatinski autonomaši nakon propasti Austrije već nisu bili neka sila , ali nisu nestali. rovarili su potajno i nadali se da će ih okolnosti ponovno iznjeti na površinu. Prvu priliku su dobili 1941. pod okriljem fašizma , ali s njegovim porazom ta prilika je nestala i imala je porazne , katastrofalne posljedice po dalmatinsku političku ideju.

Zbog toga su se autonomaši morali skrivati i glumiti lojalnost režimu koji su mrzili i koristiti prilike da ga potajno potkopaju.

Jedno od omiljenih oružja je bio "Hrvatski nogometni klub Hajduk" i njegovi navijači , među kojima su se krili svi koji su Hrvatsku mrzili. Bilo je među njima i hrvatskih nacionalista , ali za vrijeme jugoslavije antihrvatska struja je prevladavala. I nakon pada Jugoslavije "Hajduka" se koristilo za organiziranje nereda i prosvjeda protiv Zagreba i "purgera" , što su bili samo sinonimi za vladajući poredak.

Ali svi ti bijedni pokušaji i prikrivanje nisu ništa pozitivno proizveli , osim porasta mržnje među običnim ljudima iz Dalmacije i kontinentalne Hrvatske . Ali nije se stvorila neka pozitivna ideja koja bi ujedinila Dalmatince.

Vlasti su pokušale zataškati svaki autonomaški pokušaj , i govorili su da autonomaši ne postoje , da je to jedna sitna manjina , i odbijali bilo kakvi dogovor s njima . To je bilo guranje prašine pod tapet . Autonomaši su postojali i podržavalo ih je između 15 i 25% ljudi u Dalmaciji , a u primorskom dijelu i nešto više.

Oni su čekali i nadali se , da će se dogoditi nešto.

A onda je došao Prevrat. Tomislav Schwartz je već svojim prvim potezima pokazao da nije sklon Dalmatincima. Uveo je zakon po kojemu se kažnjava javno isticanje dalmatinskog grba ili zastave , zabranjuje pjevanje pjesama u kojima se spominje Dalmacija , kažnjava javna upotreba dijalektalnog govora . To je sve silno vrijeđalo dalmatinske ljude . Ne samo relativno malobrojne autonomaše , nego i one koji su bili prethodno skloni Hrvatskoj.

Kap koja je prelila čašu je bio zakon o asimilaciji . Zaslijepljen svojim ludilom T. Schwartz je donio zakon po kojemu se svaka neudana žena između 20 i 35 godina iz Dalmacije mora udati za Hrvata iz kontinentalne Hrvatske. Bez obzira što je zakon bio sulud i tehnički neprovediv , odmah nakon njegovog objavljivanja izbio je opći revolt.

Narod , često i same žene , su zauzeli policijske postaje i razoružali policajce. Na ulicama su postavljene barikade. Na to je režim poslao policijska pojačanja iz unutrašnjosti , ali su se sami policajci oglušili o zapovijedi i odbili sudjelovati u nečemu što nije slutilo na dobro.

Uslijedila su masovna otpuštanja neposlušnih kadrova iz policije i njihova zamjena batinašima iz Hrvatske Nacionalističke Organizacije . Nova ideologizirana "policija" se dala na nasilno gušenje prosvjeda , ali bezuspješno. Nakon toga je vodstvo Hrvatske Nacionalističke Organizacije donijelo odluku da se provede opća mobilizacija i pošalje vojska na prosvjednike.

U međuvremenu je suludi Zakon o asimilaciji povučen , ali šteta je bila počinjena. Ilegalna Autonomaška Nacionalistička Stranka se organizirala i uspostavila svoje paravojne postrojbe u djelovima primorske Dalmacije. I tako je počelo.

Sigurno je samo jedno. Da nije bilo Tomislava Schwartza , autonomaši nikad ne bi uspjeli u svojem naumu.

Dodatak

Za one čitatelje koji nisu upućeni u historiju Dalmacije , treba spomenuti tko su Autonomaši , i što žele postići.

Oni postoje i u stvarnosti , ali nisu ni približno tako dobro organizirani kao što se spominje u knjizi. Zapravo prema saznanjima autora nisu nikako organizirani . Ima tu i tamo neka neformalna grupica , bilo je i pokušaja osnivanja nekakve stranke , ali ništa značajno.

Glavna ideja koju promiču ti Autonomaši je da su Dalmatinci poseban narod , različit od Hrvata , koji potječe od starog naroda Dalmata ( Ilira ). Autonomaši se pozivaju na Dalmatinski ( Dalmatski ) jezik kojim su govorili stanovnici primorske Dalmacije od ranog srednjeg vijeka do 19. stoljeća , kada je umro zadnji poznati izvorni govornik Antonio Udina ( Tuone Udaina na Dalmatinski ). Jezik je najbolje dokumentiran u knjizi "L'antico dialetto di Veglia" koju je napisao istarski naučnik Antonio Ive . Autonomaši su redovito pro-italijanski orijentirani .

Deveto poglavlje

Bombardiranje je prestalo , ali rat nije prestao. Schwartzov režim je gomilao snage na granici. Istočno od Splita je izgrađeno cijelo novo naselje nazvano Južnohrvatsk u kojemu su se okupljali nacionalistički fanatici i pripremali se na akciju u kojoj će probiti frontu i uništiti neprijatelja. Južnohrvatsk je već imao više stanovnika nego razoreni Split , i svakako je u njemu bilo više vojske. Tamo su se okupljali ona vrsta gadnih ljudi , koje su nazivali "nacerena lica" , odvratni zli ljudi koji su se glasali podruglivim govorom , i koji su mislili samo kako da svojim bližnjima zagorčaju život. Schwartz je već objavio da će nakon poraza "srpskih fašista" , kako je nazivao autonomaše , Split biti pripojen novoosnovanom gradu Južnohrvatsku , i na taj način će biti ojačan položaj hrvatstva u Južnoj Hrvatskoj , a naj jače uporište autonomaša izbrisano sa karte.

Možda je Schwartz bio lud , i možda je sve to bila posljedica njegove opsesije , a možda i nije. Zlo je postojalo. Postojala je zločinačka ideja da se cijelom jednom narodu oduzme njegova kultura , način života , imovina , a na kraju da ga se malo pomalo i biološki uništi asimilacijom i kolonizacijom.

Sjeme zla koje su posijali Pavlinović , Štrosmajer i njima slični u 19. stolječu davalo je svoje plodove. Možemo reći , da nije bilo takvih tipova , da Dalmatinci ne bi toliko propatili , i da bi umjesto da žive u međusobnoj mržnji i netoleranciji , poštivali jedni druge u različitosti.

Tako bi bilo da nije bilo.

Ali kaže se da svako zlo nosi i neko dobro. Narodi koji su bez muke dobili slobodu ne znaju je cijeniti , pa vidimo ovih dana kako se raspadaju nacije zapadne europe koje nikad nisu znale što je to okupacija i tuđinska vlast.

Deseto poglavlje

Jednog dana početkom nove godine 2022. Edo je dobio obavijest od glavnog štaba da je dobio premještaj na dužnost u službi za tajne operacije. Komandu svoje postrojbe je predao drugu Slobodanu i uputio se na komandno mjesto u onoj zgradi u središtu grada.

Sastankom je predsjedao Predsjednik Republike Carlo Alessandro , a prisutni su bili sekretari ANS , i neki ministri iz vlade Nezavisne Države Dalmacije .

Predsjednik je sa papira počeo čitati nešto što je očigledno sastavio netko drugi , jer on nije bio čovjek za takve stvari. On je bio stari ratnik , ali za taktiku i strategiju nije imao smisla.

Iz Predsjednikovih riječi Edo je shvatio da vlast namjerava evakuirati jedan broj stanovnika na pučinske otoke Biševo i Sveti Andrija , zajedno s zalihama hrane i tehnikom koja bi im omogučila da opstanu i nakom moguče pobjede hrvatskih nacionalista na kopnu.

Bilo je potrebno odabrati oko hiljadu ljudi koji bi bili posebno izabrani prema svojoj odanosti Dalmaciji , svojim intelektualnim i moralnim kvalitetima , savršenog zdravlja i genetike . Trebalo je spasiti najbolje. ako Dalmacija propadne i bude uništena ognjem i mačem , da barem se spase nekakvi ostatak iz kojeg bi se jednog dana nacija mogla opet da podigne.

Poginuli Stefano bi bio najbolji čovjek koji bi mogao izabrati one koji će ići , ali njega nije bilo. Stoga su taj teški posao morali obaviti gospodin Predsjednik Carlo Alessandro i jedan općinski sekretar ANS . morali su obaviti svakodnevno na stotine razgovora i proučiti u detalje pozadine potencijalnih kandidata.

Prednost su imali ljudi s otoka i iz priobalja , kao i oni koji su imali u obitelji one koji su podržavali pro-italijansku Dalmaciju u drugom svjetskom ratu ili sada. Pijanci , narkomani , nasilne osobe , psihopati , svi koji su na bilo koji način bili neprikladni su bili isključeni. Isto tako su bili isključeni i oni koji su u obitelji imali nasljedne bolesti ili mentalnu retardaciju. Preferirani su ljudi više inteligencije , i oni koji su imali posebna znanja i sposobnosti. Također su postojale kvote od 50% za djecu i osobe do 25 godina , kako bi se osigurala pravilna dobna zastupljenosti.

Ekonomisti , pravnici i ostali koji su se bavili nemoralnim poslovima ( kako je to definirano u programu ANS) također su bili isključeni. Gledalo se i na politička uvjerenja i druge stvari. U svakom slučaju htjelo se izdvojiti jednu pravu elitu , ljude koji nisu smjeli stradati.

Kao lokacija za stvaranje utočišta su izabrani udaljeni pučinski otoci Biševo i Sveti Andrija , jer nisu imali stalnih stanovnika , i bili su blizu Italiji , pa bi u slučaju humanitarne krize moglo se pozvati talijansku flotu da evakuira ljude.

Osim civilnog stanovništva na svaki otok je poslana i četa od oko 100 ljudi i određena količina oružja kako bi se u slučaju potrebe moglo naoružati civino stanovništvo.

Edo je bio poslan na spomenute otoke kako bi organizirao infrastrukturu za naseljenike.

Oko 20% ukupnih zaliha hrane u Dalmaciji je već prebačeno na spomenute otoke , zajedno sa sjemenskim materijalom , živom stokom i zalihama pitke vode. Dovedeni su i električni agregati , zalihe goriva i građevimski materijal i strojevi.

Jedanaesto poglavlje

Edo se na biševo iskrcao jedinom podmornicom koju je imala Dalmatinska Ratna Mornarica. Iskrcao se u uvali Salbunara koja je dobila ime po pijesku ( dalmatinski : salbun) kojim je bilo prekriveno dno uvale.

U uvali se nalazilo nekoliko kuća i ugostiteljskih objekata koji su preko ljeta radili , ali sada su bili prazni. Strane uvale su bile obrasle borovima i grmljem. Edo je prešao preko plaže i počeo se penjati stijenama s lijeve strane uvale. Strane su bile obrasle kržljavim borovima , borovicom , vrijesom i drugim grmlje. Popeo se preko stijena do neasvaltirane ceste koja je iskopana prije nekoliko godina , ali više nije ničemu služila jer je u međuvremenu otok ostao bez stalnih stanovnika , i samo su ljeti radila dva - tri restorana za turiste. ipak , na otoku je postojalo dovoljno kuča koje su se mogle upotrijebiti za nove naseljenike.

Dvanaesto poglavlje

Nešto se čudno događalo u Splitu. Stizale su nove snage od ko zna otkuda , ali su sve čisto dalmatinske postrojbe prebačene na otoke. Sada su frontu držali uglavnom Srbi .

A što je to značilo ubrzo smo doznali. doznali smo da je "predsjednik" Carlo Alessandro ustvari stanoviti Dragan A. Kraišnik , i da uopće nije autonomaš. Kako je on postao predsjednik to nitko ne može objasniti. Sve u svemu on je odigrao svoju igru na koju nitko nije mogao računati. Doveo je iz Srbije "pojačanja" koja su preuzela kontrolu nad Splitom i svim teritorijima na kopnu , odvukao je autonomaške milicije na otoke s pričom o "utočštu" , i proglasio "Republiku Srpsku Dalmaciju" . Autonomaši su opet izigrani i iskorišteni za nečije tuđe ciljeve . Ali tko je kriv za to . Kriv je preglupi dalmatinski narod koji nije niti u miru niti u ratu znao da brani svoje interese . Da su dalmatinci imali svoje stranke , svoje socijalne i kulturne institucije , ne bi se nikad doveli u situaciju da spomenuti Dragan postane predsjednik.

Naravno nije baš sve bilo izgubljeno , i stvar se još može izokrenuti na dobro. Preko 100 000 ljudi , uključujuči svo autonomaško vodstvo je držalo otoke Brač , Šoltu , Drvenik i Vis . Sada su Schwartz i njegovi bili zaokupljeni Draganom Kraišnikom i njegovom "republikom" , i nisu mogli još izvoditi desante na nekakve otoke , što je značilo da se autonomaško vodstvo moralo samo pobrinuti za prehranu stanovništva , i sve bi na kraju moglo izaći na dobro.

Borbe u splitu su se zaoštrile , a iz rupa su izišli preživjeli komunisti i jugoslaveni i udružili se s Kraišnikovom frakcijom. U gradu je vladao kaos , i nije se znalo tko je za koga . Preostalo civilno stanovništvo je izgubilo bilo kakvi interes za politiku , i brinuli su se zato da prežive.

Ali tu nije kraj iznenađenjima. Ubrzo se pronijela glasina da je Dragan Kraišnik ustvari agent Hrvatske Nadzorne Službe , hrvatskog gestapoa , i da mu je cilj posvaditi autonomaše i Srbe kako bi pomogao pobjedi svojih poslodavaca. Je li to bila istina ili ne , činjenica je bila da je njegov čin bio preglup , i da nikome , a posebno Srbima neće donijeti nikakve koristi.

Trinaesto poglavlje

Prevrat u Splitu je donio neočekivane plodove. Na preostalom teritoriju pod kontrolom autonomaša ( otoci i neka sela oko Zadra ) vlast je preuzela fašistoidna Falanga Dalmata ( Dalmatinska Falanga ) što je ustvari bilo desno radikalno krilo ANS . Falanga je oponašala španjolsku Falangu , vladajuću organizaciju u vrijeme režima Francisca Franca . Odnosi s katoličkom crkvom su se poboljšali , jer su popovi , koji su dotad podržavali Schwartza shvatili da bi mogli loše proći ako Dragan Kraišnik pobijedi , pa su odjednom poćeli blagoslivljati autonomaške vođe , moliti se nad grobovima palih fašista i pričati o "katoličkoj dalmatinskoj naciji" . s druge strane , vođe autonomaša , koji uglavnom nisu bili neki vjernici su počeli također pozitivno govoriti o crkvi i kršćanstvu . Takav zaokret , ali i strah od Dragana Kraišnika , je odjednom neke bivše neprijatelje autonomaštva i neopredijeljene privukao autonomašima . Čak i oni koji su nekad vjerovali u tuđmanove budalaštine o "opasnim autonomašima" su sada shvatili da su u cijeloj priči autonomaši jedini civilizirani i normalni , i da su njihovi protivnici puno opasniji. Članstvo Falange je višestruko poraslo , a čak su se mnogi koji su 1991. bili u hrvatskoj vojsci se javljali kao dobrovoljci u dalmatinsku nacionalnu vojsku . Možda i nisu bili odani Dalmaciji , ali nisu htjeli da budu pripojeni Srbiji .

Tako su se stvari okrenule na glavu i mnogi nisu ništa shvaćali , niti u Dalmaciji , a niti izvan .

Dalmatinski režim je kopirao propagandu iz španjolskog građanskog rata i predstavljao svoju borbu katoličke latinske civilizacije kao borbu protiv neprijatelja kršćanstva .

Četrnaesto poglavlje

Edo je ove burne dane provodio na preljepom biševu , nadgledajući izgradnju "utočišta" , naselja koje će primiti brojne dalmatinske doseljenike.

Na dugo napušteni otok vratio se život. Opet je sve puno ljudi kao nekada. Dugo napuštene i zapuštene kuće se obnavljaju i opet u njima ljudi žive. Opet je proradila i škola koja je zatvorena sredinom prošlog stoljeća. Radne brigade naseljenika sječu grmlje , vade korijenje i okopaju zemlju , pripremajući je za sadnju i sijanje , kako bi mogla prehraniti novu zajednicu.

Edo šeće okolo otokom i promatra. Pokazuje ljudima što treba napraviti. Često i sam pomaže oko poljskih i građevinskih radova.

Odjednom jedan čovjek priđe Edi. Gospodine - reče - žašto mi ovo radimo ?

-Mi gradimo novi grad , novo naselje , da ljudi žive ovdje , i da bude pravi dalmatinski grad , u kojemu žive sve sami ljudi koji vole Dalmaciju , koji su dobri i pošteni , i da nema izdajnika.

-onda će ovo biti neki poseban grad - reče čovjek

-Pamtit će nas dugo - kaže Edo - ovo što mi radimo je veća stvar nego da napravimo novu državu - Država nastane i nestane , i ne ostavi traga , a kada grad napraviš , onda su to kuće , zgrade , ljudi na tom mjestu žive hiljadama godina , i čak i ako propadne , jednom ga pronađu arheolozi , pa mogu pričati o ljudima koji su tu živjeli. Gradovi su veličanstvene stvari , kao neka vrsta živućeg organizma.

Edo je nastavio hodati i promatrao je krajinu oko sebe - kad je izašao iz sela koje se nalazilo na središtu otoka . hodao je tako i promatrao grmlje , drveće , travu , ptice kako lete .

-Koliko ljudi nikad ne obrati pažnju na takve detalje - pomislio je - svaki grm , svako drvo , trave po tlu , sve je to tako različito i interesantno. Toliko gazi po travi i cvijeću i nikad ne pogleda kako izgledaju listovi , cvijetovi , bobice. Ne primjete kako je svaka biljka različita.

Petnaesto poglavlje

Albanija je priznala Dalmaciju ! Čudo se dogodilo.

Najvjerovatniji razlog tome su bila albanska sela u okolici Zadra na koja je Schwartz pokrenuo ofenzivu uz izjave da će "pomesti šiptarske fašiste iz naše domovine hrvatske i sačuvati hrvatski narod od rasnog zagađenje" . Njegova izjava je bila idiotska , tim više što ni sam nije bio pripadnik "hrvatske rase" , a i mnogi Hrvati koji su podržavali njegov režim su bili porijeklom Arbanasi , Albanci koji su doselili u Dalmaciju i Istru u vrijeme ratova s Turcima . Ljudi albanskog porijekla u Hrvatskoj je bilo na desetke tisuća , a čak su i neki poznati hrvatski desničari bili albanskog porijekla. Schwartzov ugled je bio time značajno poljuljan , ali ipak ne toliko da mu to naškodi u dogledno vrijeme.

Ipak , Dalmacija više nije nepriznata država. Nekoliko stotina dobrovoljaca iz Albanije i Kosova su došli u Arbanase (Borgo Erizzo) i okolna albanska sela i pomogli tamošnjoj obrani . Schwartzova ofenziva je privremeno zaustavljena , a predsjednik Albanije je čak zaprijetio da će njegova zemlja intervenirati ako se nasilje nad njihovim sunarodnjacima u Arbanasima ne zaustavi . Schwartz je bio prisiljen odustati . Ipak , kao odgovor na to , ustaški crnokošuljaši su započeli napade na albanske dućane , zlatarnice , pekare , slastičarnice i kafiće , čiji su vlasnici bili lojalni građani Hrvatske i nikad nisu pokazivali nikakvu antidržavnu aktivnost. Započela je masovna kampanja klevetanja "šiptara" koji su prikazivani kao najgori ološ na zemlji , slično kao u vrijeme komunističke jugoslavije samo još puno gore.

Na kraju je posredstvom Italije , koja je bila formalno neutralna , i još je održavala kakve-takve diplomatske odnose s Hrvatskom , organizirano da se Albanci koji to hoće , prebace na teritorij pod kontrolom Nezavisne Države Dalmacije . Mnogima od njih je bilo teško napustiti svoje dugogodišnje domove i zajednice u kojima su živjeli . Bilo je mnogo suza i sigurno je mnogo neispričanih tužnih priča , ali barem su spasili glave , a u ovom užasnom vremenu ni to nije mala stvar.

Dalmatinci su Albancima pružili utočište kada je Albanija bila napadnuta i okupirana od Turaka. Sada je Albanski narod pomogao Dalmatincima i tako je dug vraćen , a veliko prijateljstvo i ljubav između dva naroda uspostavljena.

Šesnaesto poglavlje

Izgradnja utočišta na biševu je tekla po planu. U centralnom naselju Campe di Busi su obnovljene sve kuće i sgrađene neke nove. Postavljeno je i dosta montažnih kućica i baraka za potrebe brojnih doseljenika. Posjetitelj koji dođe ne bi mogao ni pomisliti da tu do prije par mjeseci nije bilo ni jednog jedinog čovjeka , da su kuće bile urušene , a polja zarasla u draču. Sada je sve bilo uređeno - polja obrađena , ulice očišćene , u mjestu su radili dućani , zanatlije raznih vrsta - stolari , kovači , pekari ... , škola , ambulanta , pošta. U mjestu je uspostavljena općinska uprava koja je organizirala sve aktivnosti na otoku. Nedjeljom je crkva bila puna ljudi . Sve u svemu , život se vratio na otok.

Edo je i dalje bio na otoku i organizirao poljoprivredne radove i infrastrukturu - izgradnju brojnih cisterni za kišnicu , lokvi za napajanje stoke , malu električnu centralu za osnovne potrebe , izgradnju mlina za žito i pekare kruha. Osim toga bilo mu je povjereno da podučava djecu u mjesnoj školi nekim praktičnim vještinama . Škola u novom poretku nije bila ono što je bila prije. Jedino što se učilo iz knjiga je bio dalmatinski jezik , jer je bila direktiva Falangističke Organizacije da se ima koristiti Dalmatinski jezik u javnom i privatnom životu . Ostalo što se učilo u školi bile su praktične vještine - uzgoj biljaka , briga oko životinja , obrada drveta i metala , kuhanje , borilačke vještine i rukovanje oružijem . U školi u novoj dalmaciji si stvarno nešto mogao naučiti.

Edo je jednom rekao svojim učenicima - Nekad su se u školi učile gluposti - učile su se napamet debele beskorisne knjige u kojima su pisale ili nekakve formule i brojevi , ili koju je budalaštinu neki komunjarski pisac napisao , ili kada je ovaj ili onaj crknuo i kada je bio ovaj ili onaj rat. Mi to ne učimo . Dovoljno je da znamo da se naša domovina zove Dalmacija , i da su oni koji je brane heroji , a oni koji su protiv nje dušmani. Sranja koja su pisali komunjarski pisci protiv naše domovine i naroda nas ne interesuju , i jedino za što su dobre njihove knjige je potpala vatre. Ne interesuje nas niti kada su crkli njihovi političari niti koje su ratove vodili. Važno da su ih izgubili , a mi pobijedili. To je važno . Mi vas ovdje učimo stvarima koje vam mogu poslužiti u životu. Više vrijedi znati posaditi krumpire ili luk , nego što vrijedi znati napamet sto knjiga. Knjige ne možeš pojesti , jedino ti mogu zamutiti pamet.

Tako je Edo učio svoje učenike kako se okopaje zemlja , kako se sije , kako se sadi , kako se čuva sjeme za dogodine , stvari koje su toliko bitne , a koje većina "civiliziranih" ljudi , "intelektualaca" nema pojma , nego puštaju da to drugi umjesto njih rade , a oni mudruju o filozofiji i ostalim budalaštinama.

Sedamnaesto poglavlje

Nakon albanskog priznanja , situacija u Dalmaciji se promijenila . Sada se moglo legalno kupovati oružije u Albaniji i naoružavati novu vojsku . Osim toga , poboljšao se odaziv dobrovoljaca za vojsku , pa se moglo organizirati nove brigade i divizije , puno veće nego dosad. Dolazilo je i puno stranih dobrovoljaca , tzv. ekstremnih desničara (kako su ih zvali ljevičari) , iz Italije , Španjolske , Amerike , Švedske i drugih zemalja.

Sukob između snaga Dragana Kraišnika i Tomislava Schwartza je bio voda na dalmatinski mlin , jer su se oni toliko međusobno iscrpili na fronti između Splita i Južnohrvatska. Uništena je cijela divizija pro-ustaških nacionalističkih snaga. Schwartzovi vojnici su zbog teških poraza poćeli dezertirati , a položaj vladajuće Hrvatske Nacionalističke Organizacije je slabio. Bili su oni još dovoljno jaki da drže narod u šaci , ali počeli su se javljati glasovi nezadovoljstva.

Autonomaške snage su izvele desant na južnu Dalmaciju i zauzele Dubrovnik i cijeli teritorij južno od Splita. Proširen je i teritorij oko Zadra , a zauzeti su i neki sjeverni otoci. Schwartz je pokrenuo protuofenzivu , ali bez većeg uspjeha , jer su mu sve snage bile skoncentrirane na obranu Južnohrvatska .

Osamnaesto poglavlje

Vojna pobuna u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Bilo je i za očekivati da nakon tolikih krvoprolića i neuspjeha , režim padne. Snage u Južnohrvatsku su se pobunile i odbile dalje se boriti u izgubljenom ratu. Schwartz je na to odgovorio smrtnom osudom za sve "dezertere" i poslao je svoju "crnu brigadu" da se obračuna s neposlušnima. Crna Brigada je bila sastavljena od najgoreg ološa koji postoji na svijetu - bili su to fanatični ubojice i psihopati , i bezgranično odani jednoj osobi - Tomislavu Schwartzu. Otvorila se i unutarnja fronta u NDH , a to su njezini neprijatelji iskoristili.

Dragan A. Kraišnik je ponudio ruku pomirenja autonomašima i priznao vlast Nezavisne Države Dalmacije . Autonomaši su to prihvatili i krenuli u zajedničku ofenzivu. Nakon nekoliko dana slabog otpora cijela Dalmacija je bila u rukama Autonomaša.

Schwartzov režim je oboren par dana kasnije , a nova prijelazna vlast u Zagrebu je pristala na mir s autonomašima. Sva otvorena pitanja imala su biti riješena direktnim pregovorima dviju strana.

Nakaradni grad Južnohrvatsk je napušten , i svi Schwartzovi sljedbenici su pobjegli iz Dalmacije. U Dalmaciju su se vratili svi Dalmatinci i potomci dalmatinskih izbjeglica iz Italije i ostatka svijeta koji su nekad prognani od komunističkog i jugoslavenskog režima. Preko 300 000 Dalmatinaca se vratilo . Od 1944. kada je pala Dalmacija sanjali su o povratku , i mnogi su umrli ne dočekaviši , ali evo , sinovi i unuci se vratiše u domovinu predaka.

Podizana su spomen obilježja onima koji su pali za Dalmaciju od 1941. do 1945. , opet su se smjela spominjati imena skoro 80 godina zabranjena. Kao da su mrtvi ustali iz grobova.

Bilo je naravno i onih koji nisu slavili - onih koji su 1945. bili na pobjediničkoj strani , a sada su se krili u rupama ako su uopće uspjeli spasiti glavu.

Devetnaesto poglavlje

Edo se vratio u Split , odnosno sadašnji Spalato , i šetao je dugo ulicama koje su još bile prekrivene ruševinama i kršem. mislio je na one koji su pali i ne mogu uživati u slobodi. Ta ga je bol izjedala i činila ga nesretnim.

-Što bi dao da se mogu mrtvi vratiti. Stefano i svi drugi mrtvi drugovi. I svi koje nikad neću poznavati. - mislio je.

-Da mogu mrtve vratiti odrekao bi se i Dalmacije i svih ideologija i ideala - sva politika ne vrijedi jednog ljudskog života.

Uzrok mnogih sukoba i ratova je što se ne cijeni vrijednost ljudskog života - što su političari zvijeri koje su spremne nebrojene ljude slati u smrt radi ispraznih i besmislenih riječi - demokracija , domovina , narod , domoljublje , sloboda , i slično

Mislio je na one koji su sanjali bolji svijet , a dobili su mržnju , patnju , i neki i smrt. sjetio se stihova jednog pjesnika kojeg je poznavao:

"Da ti tužnu dušu rane
Da ti sunce već ne svane
Zato jer si snove sanjao"