Težaku (Ćatić)
|
Žarko se sunce na zrenik ispelo
Prosipljuć oganj po zemaljskoj kori,
Potoka bistrog usahlo je vrelo,
I vazduh trepti, k'o da nebo gori.
Pa mnogi ljudi, puni praznih želja,
Besvjestan život provode u hladu,
A Ti, sretniče, pun slatkog veselja,
Sve svoje sile predao si radu.
I dok Ti mozak pod vrelinom vrije,
Dotle Ti ruke neumorno rade,
A s usni pjesma tiho Ti se vije,
K'o slatki odjek pregnuća i nade.
Na plodnom polju - svetištu tome
Plod Ti se blista blagotvornih djela,
Na žulju što no Ti ih stvaraš svome,
A krupnim znojem zalijevaš ih s čela.
I kad god znojem Tvoje čelo plače,
Onda se smiješit Božji rahmet stane,
Pa blago Tebi, moj dobri težače,
Skupine naše najvredniji člane!
Stoput ti blȁgo!... U Tvom nastojanju
Spas je i sreća c'jelog roda Tvoga;
Daj pruži meni vr'jednu ruku, na nju
Da spustim cjelov poštovanja svoga!