Smail Balić o Bošnjacima

Bosanski muslimani: Nerazumijevanje Bošnjaka i njihov jezik

Podaci o tekstu
Autor	Dr. Smail Balić
Naslov	Bosanski muslimani
Podnaslov	Nerazumijevanje Bošnjaka i njihov jezik
Iz
Izdavač
Izdanje
Vrijeme nastanka
Datum izdanja
Mjesto izdanja
Prevodilac
Originalni naslov
Originalni podnaslov
Originalno mjesto nastanka	{{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}}
Izvor
Kratak opis
Članak na Wikipediji
Status obrade
Bez izvora
Ovome tekstu nedostaje originalni izvor. Ako vam je poznat izvor ovoga teksta, molim vas stavite podatke o izvoru na ovaj članak.
Slika
[[Datoteka:|180px]]

Dr. Smail Balić

Prividni prestanak stoljetnog nijekanja: Priznanje pod krivim imenom

Medju jugoslavenskim narodima i narodnostima pojavljuju se od 1971. kao treci po brojcanoj jacini Muslimani. Pod tim pojmom se podrazumijevaju jugoslavenski gradjani slavenskog porijekla odgojeni ili samo rodjeni u islamskoj tradiciji, koji se javno ili pred vlastima izjasnjavaju kao Muslimani u nacionalnom smislu. Pri tome ne igra nikakvu ulogu, da li stvarno ispovijedaju islam ili ne.

Tek cinjenica izricitog samoopredjeijenja vazi kao osnovni kriterij njihove nacionaine odredjenosti.

Pogled unatrag nam pokazuje, da su bosanski Muslimani u osmanlijsko doba u preteznom dijelu svoje dostupne proslosti, kada se velikim dijelom i obrazovala tradicija, na kojoj pociva njihov nacionaini identitet - u drzavnim ispravama i u knjizevnosti oznacavani kao Bosnjaci.

Povijesno promatrano, Bosnjaci nijesu samo stanovnici danasnje Bosne, vec i Hercegovine, Sandzaka i muslimanski ziteiji nekih crnogorskih predjela (Niksica, Podgorice, Kolasina, Plava i Gusinja). U osmanlijskim ispravama i knjizevnosti Bosnjacima se nazivaju svi muslimani sjevernog i sredisnjeg Balkana koji govore slavenskim jezikom. Granica dopire na jug sve do Kosovske Mitrovice. U Bosnjake su nekad ubrajani, zakljucujuci po nekim starim turskim zabiljeskama, i Gorani, muslimanski stanovnici zupe Gora u prizrenskom vilajetu, opkoljeni mahom albanskim zivljem.

Muslimani kao vecinska nacija u Bosni - ukljucujuci u taj pojam i Hercegovinu s Novopazarskim Sandzakom - su najveca kompaktna muslimanska narodna skupina u Evropi.

Koliko nas ima i koliko nas je bilo?

Prilikom pretposljednjeg popisa stanovnistva, onog iz 1981., nijesu se, medjutim, svi clanovi muslimanskog tradicionalnog kruga koji govore bosanski, hrvatski ili srpski izjasnili kao Muslimani. Veliki dio njih (oko 13%) se dao unijeti u liste kao Jugoslaveni, a nesto kao Hrvati, Srbi i Crnogorci. Samo u Bosni i Hercegovini su se iskazale 1,629.924 osobe kao Muslimani, a 326.280 kao Jugoslaveni. Kod prethodnog popisa pucanstva, deset godina ranije, bilo je u istoj republici 1,482.430 Muslimana, a samo 43.796 Jugoslavena. Demograf Jure Petricevic (1) je izracunao, da je u razdobiju od 1971. do 1981. porast Muslimana u citavoj Jugoslaviji iznosio 1,6% godisnje, dok se u Bosni i Hercegovini popeo na jedva 1,0%. To je posijedica zapazljivog "prelijevanja" Bosnjaka iz muslimanske u jugoslavensku rubriku!

Ukupan broj Muslimana u Jugoslaviji iznosio je 1981. godine 2,000.034, od toga 1,629.924 u Bosni i Hercegovini.(2) Skupa s onim uzim zemljacima iz islamske tradicije, koji su se izjasnili kao Jugoslaveni (njih oko 13%), Hrvati ili Srbi - oni cine u Bosni Hercegovini apsolutnu vecinu stanovnistva. Taj brojcani odnos je slican onome koji je vladao u Bosni 17. stoljeca.

Popis stanovnistva iz 1991. iskazao je broj "Muslimana u nacionalnom smislu" u citavoj bivsoj Jugoslaviji sa 2,229.328. Preko 92% gradjana te nacionalnosti izjasnilo se, da govori bosanskim jezikom. Procentualno se stanovnistvo Bosne i Hercegovine sastojalo tada od 43,7% Muslimana, 31,3% Srba, 17,5% Hrvata i 7,7% ostaiih. Buduci da su Muslimani iz uvjerenja ili iz drugih razloga cesto iskakali iz svoje vlastite grupe, moze se sa sigurnoscu racunati, da je tako bilo i prilikom posljednjeg popisa stanovnistva. Neosporno je bosnjacki elemenat prevladavao u znacajnoj skupini Jugoslavena, a naslo ih se i medju Hrvatima i Srbima. Time je opravdano polaziti od pretpostavke, da su Bosnjaci bili 1991. ne samo relativno, vec i apsolutno vecinski narod.

Kad bi se u rubriku muslimani po vjeri unijeli svi Muslimani, Turci, Albanci (izuzev oko 50.000 katolika) i oko 50.000 muslimana Roma, koji zive u Jugoslaviji, onda bi islam u ovoj drzavi imao vise od cetiri miliona pripadnika. Vjerska se statistika u Jugoslaviji posljednji put pravila 1953. prilikom drugog poslijeratnog popisa stanovnistva. Od Muslimana, koji su se tada mahom dali unositi u liste kao Jugoslaveni, 935.081 gradjanin se izjasnio kao vjernik.(3) Osim popisnih lista iz 1953. nema drugih pouzdanih pokazatelja o stvarnoj prisutnosti islama u svim slojevima stanovnistva. Sigurno je samo, da je vjerski faktor u porodicnom zivotu jaci kod Muslimana nego kod drugih naroda i narodnosti. Godine 1953. svega se 39.393 Muslimana- Jugoslavena izjasnilo da su bez vjere.

Migracije

Sa izuzetkom selidbi u vezi s potrebama "privremenog rada na strani", prestala su iseljavanja Muslimana u Makedoniju, u Tursku i u prekomorske zemlje, nakon pada Aleksandra Rankovica 1966. Do tada je vladao ziv selidbeni pokret posebno na podrucju Novopazarskog Sandzaka. Glavni pravci kretanja su danas Hrvatska, Slovenija i Zapadna Evropa. Od 1961. Do 1981., prema istrazivanjima Ruze Petrovic, iz BiH se iselilo 15.355, a u nju doselilo 10.093 Muslimana.(4) U Makedoniji su od 1945. do 1961. nastale tri vece bosnjacke naseobine: u Skoplju i njegovoj okolini, kod Titova Velesa i kod Prilepa. To su muhadziri (preseljenici) iz Sandzaka.(5) Prvotna namjera im je bila, da smjestajem u Makedoniji steknu priznanje o "pripadnosti turskom narodu", kako bi se mogli iseliti u Tursku. Turski imigracijski zakoni ne dopustaju naime useljavanje Bosnjaka i nekih drugih naroda s Balkana u Kemalovu republiku. U medjuvremenu, padom progonitelja Rankovica, otpala je potreba za daljim seljakanjem, pa su ostali u Jugoslaviji. "Doseljeni Muslimani iz Sandzaka govore srpskohrvatski. (Mestani kazu "bosnjacki".)(6)

Nerazumijevanje Bošnjaka i njihov jezik

U juznoslovenskoj javnosti ima dosta informacionog deficita, kad je rijec o Muslimanima. Od njega pate ponekad i uceni ljudi. Kad se tako nedostatno upuceni gradjani suoce sa slucajem po jacini treceg jugoslovenskog naroda, "onda se kod njih", tuzi se sociolog Mustafa Imamovic, "radja nerazumijevanje", koje, nazalost, cesto ide zajedno s nervoznom netolerantnoscu i negiranjem svega sto je muslimansko. Zato je cudno, da znatan dio ne samo starije nego i mladje inteligencije, skolovane poslije rata stoji potpuno na pozicijama burzoaske nauke i politike kada je rijec o Muslimanima. Zanimijivo je, da mnogi to svoje neznanje drze za progresivnost i vrlinu.(7) Od odraza tih praznina u obrazovanju je i cesto ponavljana tvrdnja, da je nekadasnji austro-ugarski ministar novcarstva i time carski opunomocenik za Bosnu i Hercegovinu Benjamin Kallay izmislio "bosanski jezik". Neodrzivost te tvrdnje u medjuvremenu je postala jasna i strucnjacima zagrebackog Leksikografskog zavoda, u cijim se kapitalnim izdanjima neposredno prije i poslije Drugog svjetskog rata Bosna nedovoljno temeljito predstavljala. U Opcoj enciklopediji iz 1979. Pod natuknicom "Muslimani" pise:

"U pisanoj tradiciji Muslimani su svoj jezik nazivali bosanskim, a to je u austro-ugarskom razdoblju bio i sluzbeni naziv za jezik kojim je govorilo stanovnistvo u BiH do 4.10.1907., kada su vlasti izdale naredbu po kojoj se taj jezik ima sluzbeno nazivati srpskohrvatskim. Uzimajuci u obzir, da je naziv bosanski jezik ukorjenjen u materinski jezik Muslimana, zemaljska vlada je novom naredbom od 29.11.1907. propisala, da se u okviru autonomnih institucija moze i dalje jezik sluzbeno nazivati bosanskim u svim dokumentima kao sto su skolske svjedodzbe i sl."(8)

Bosansko jezicko blago nije ni u hrvatskoj ni u srpskoj leksikografiji dovoljno uvazeno. Rjecnici su, osobito u novije vrijeme, sastavljani mimo njega, pa cesto i protiv bosanskog jezickog osjecanja. Sarajevski knjizevnik Alija Isaković je s velikom strpljivoscu na temelju 140 raznih djela pretrazio leksiku muslimanskih pisca, koji su stvarali od 1555. do 1983. Plod toga pretrazivanja - 250.000 govornih primjeraka iz Bosne - on je uporedio s priznatim hrvatskim i srpskim rjecnicima u zemlji. Pri tome je dosao do zakljucka, da je udio muslimanske leksike i postovanje njezinih osobina bilo srazmjerno najvece kod nastajanja Vukova Rjecnika 1852., a najmanje: u Pravopisu obiju Matica 1960. Muslimanski leksicki udio u izvorima, na kojima se razradjuju hrvatski i srpski rjecnici u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu ne iznosi ni pun jedan procenat.(9)

Prema tome ni hrvatski ni srpski jezik - sudeci po sluzbenoj leksikografiji - ne mogu biti puni adekvat bosanskom jeziku. Letimican pregled Hrvatskog pravopisa Matice hrvatske iz 1971. pokazuje, da ni on nije zasnovan na mnogo siroj, prema bosanskom govoru otvorenijoj, osnovi. Tako nedostaju, na pr., u njemu ciste narodne rijeci, poznate vec bosanskom pjesniku s kraja 16. i s pocetka 17. stoljeca Muhamedu Havaiju (umro iza 1651.): oglav (jular), ognjilo (cakmak), pohva (kuskun), rajnik (dzennetlija), svitnjak (uckur), urvina (hendek), sanjtav (sakat) i dr.

Hrvatski rjecnik ne uvazava citav niz bosansko-muslimanskih govornih varijanti, pa mu je pravije alaj-barjak nego alaj bajrak, alka nego halka, azdaja nego azdaha, kava nego kahva, megdan nego mejdan, odanuti nego odahnuti, marama nego mahrama; hljeb mu je samo oblik kruha, hiljada mora biti tisuca; bosca mu je rubac itd. Iako se danas u Bosni cesce cuje tacka nego tocka, ipak je ova, po Hrvatskom rjecniku jedina priznata, varijanta posvjedocena u staroj muslimanskoj knjizevnosti. Da tacka znaci i nesto drugo nego francuski point ili njemacki Punkt, na to upucuje i jedna u mom djetinjstvu medju mostarskom mladjarijom pjevana saljiva djecja pjesmica, u kojoj se pjevaju stihovi:

Hodza dize tacku Da ubije macku; Macka dize rep (itd.)

Dvadesetak posebnosti cine razliku izmedu srpskog i hrvatskog jezika, na jednoj strani, i bosanskog jezika, na drugoj strani. Bosanski jezik je ujednacen i nije rastocen podrucnim narjecjima ili govorima kao hrvatski (cakavski, kajkavski, stokavski) i srpski (vojvodjanski, niski, cacanski). Narod u Bosni i Hercegovini govori uglavnom knjizevnim jezikom, pravilno i sa osjecanjem za muziku i sklad. U tom govoru su pomno sacuvani glasovi h i f, koji u srpskom, a djelimicno i u hrvatskom jeziku nedostaju, pa su potpuno strane rijeci poput Ercegovina (umjesto: Hercegovina), leb (umjesto: hljeb), uvenuo (umjesto: uvehnuo), suv (umjesto: suh), kalup (umjesto: kaluf), snaja (umjesto: snaha). Bosanski jezik je otvoren i multikulturalan. Jednu desetinu njegova jezickog fonda cine pozajmice iz stranih jezika, posebno iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Neke od tih pozajmica su nezamjenjive domacim rijecima, kao: cekic, cizma, carapa, dzep, duhan, limun, kamfor, muskat, pamuk, sirup, sofa, secer, top.

"Govori, da vidim, ko si!", imao je obicaj reci veliki filozof Sokrat, kad bi se sreo s nekim nepoznatim savremenikom. Zaista i iz jezika vecinskog stanovnistva Bosne i Hercegovine zraci duh njegove tolerancije, otvorenosti, multikulturaliteta i humanizma. Svaki narod govori svojim jezikom. Nakon razbijanja Jugoslavije, Srbi su otkrili da govore "srpski", Hrvati "hrvatski". Bosnjacima nije preostalo drugo, nego da se vrate historijskom nazivu svog jezika. Neodrzivo bi bilo, da Bosna govori tek "maternjim" ili "srpsko-hrvatskim" jezikom. Opasna sintagma "srpsko-hrvatski" implicira misao, da u Bosni zive Srbi i Hrvati, a da Bosnjaka nema.

Duboko uvriježeni u povijesti

Najstariji tragovi islama u Podunavlju i na Balkanu daju se slijediti vec od 8. stoljeca. U 12. stoljecu bilo je u Srijemu, Macvi i sjeveroistocnoj Bosni muslimanskih naselja.(10) Stvarna i neprekinuta povijest bosanskih Muslimana medjutim pocinje tek u 15. stoljecu, kada je dio bosanskog stanovnistva - patareni, katolici od starina ili obracenici na katolicku vjeru, pravoslavni - presao na islam. Prelasci na drugu vjeru u ono vrijeme nijesu u Bosni bili nista neobicno. Jedva nekoliko desetljeca prije toga su Rimska kurija i madjarski kraljevi, djelomicno i uz pomoc bosanskog Dvora, bili prisilili veliki dio bosanskih paterena (bogumila) da predju na katolicku vjeru. To su isto u 13. i 14. stoljecu radili s muslimanima koji su zivjeli u zemljama Krune Svetog Stefana.(11)

Sirenje Osmanlijskog carstva se ne smije mjesati s islamizacijom. To su dva jedan od drugog nezavisna procesa.

Opcenito se moze reci, da Osmanlije nisu silile stanovnistvo osvojenih zemalja da prelazi na islam. To bi proturjecilo i izrazitom slovu Kur'ana, temeljnog izvora islamske nauke, koji kaze, da sila u vjeri nije dopustiva (sura 2:256).

Kulturno stvaranje za vrijeme Osmanlija

Od pada Bosne 1463. do austro-ugarske okupacije 1878. iz ove nase sredisnje oblasti proisteklo je oko tristo knjizevnika, koji su pisali na orijentalnim jezicima, i citav niz drzavnika i vojskovodja. Medju drzavnicima najslavniji je Mehmed-pasa Sokolovic (ubijen od jednog fanatika 1579.). Ovi javni radnici i vojnici ostaviii su u svojoj uzoj domovini citav niz arhitektonskih, humanitarnih i kulturnih spomenika, koji i danas zemlji daju njezino obiljezje. Medju njima su monumentalni mostovi, sahat-kule, dzamije, medrese (muslimanske srednje i vise skole), pobozne zaklade razne vrste, imareti (besplatne javne kuhinje za socijalno ugrozene gradjane ili cinovnistvo poboznih zaklada), biblioteke i knjizevna djela bogostovnog, znanstvenog ili beletristickog karaktera. Dolaskom Svabe - austrijskog administratora – u Bosnu 1878. nastao je u zivotu bosanskih Muslimana dubok prelom. Jak talas evropeiziranja zahvatio je citavu zemlju. Nacin rada i odjevanja, prehrana, obicaji pri stolu, skolski sustav, pismo - sve se promijenilo. Muslimani su se polahko morali oprostiti od svojih dotadasnjih pisama: arabice i bosancice. Medju njima skoro da nema vise, ni onih koji pisu svoja knjizevna djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku ili stvaraju na podrucju aljamiado knjizevnosti tj. skromnijih tekstova na narodnom jeziku, koje biljeze arapskim pismima.

Oaza islama na evropskom tlu

Pored svih povijesnih nedaca, koje su prezivjeii u "turskim ratovima" iza 1683., prilikom okupacije i za vrijeme obaju svjetskih ratova, bosanski Muslimani obrazuju i danas najznacajniju oazu islama na evropskom tlu.

U Sarajevu djeluje Fakultet islamskih nauka kao jedini zavod ove vrste u Evropi. Tu su i Gazi Husrev-begove medrese: muska i zenska. Islamskim teoloskim istrazivanjima sluzi i Gazi Husrev-begova biblioteka - poput muske medrese stara pola milenijuma i bogata vrijednim rukopisima.

U glavnom gradu Bosne izlaze danas muslimanski casopisi Glasnik Islamske zajednice, Islamska misao, Zemzem (djacki list), dvomjesecnik Preporod i sedmicnik Ljiljan. U Tuzli izlazi od 1993. mjesecnik Hikmet (Mudrost), a u Mostaru od 1995. Kabes (Luca). Posebnu vrijednost cini Behar, casopis za kulturu i drustvena pitanja, koji izdaje pjesnik Ibrahim Kajan u Zagrebu. Za vrijeme stravicnih dogadjaja u Bosni 1992-1995. Zagreb je u mnogome, kao u izdanju Takvima, zastupao Sarajevo.

Inace, pocetkom svake godine pojavljuje se teoloski almanah Takvim. Osim u Zagrebu izasla su dva broja Takvima u Becu. Znanstvenog znacaja su Anali Gazi Husrev-begove biblioteke (izaslo ukupno 10 svezaka). Druga veoma znacajna cezura u zivotu Bosnjaka uslijedila je stvaranjem Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine 1944/45. Nakon pocetnih poteskoca, povezanih s osjetljivim zrtvama u vjerskom integritetu i gospodarskoj snazi vjerske organizacije, doslo je medju Muslimanima do izvjesnog samoosvjescenja. Konstituirali su se kao "muslimanski narod". Sluzbeno je taj razvoj uzet na znanje prvi put 1971. Prethodili su mu krupni dogadjaji na podrucju kulturnog zivota Republike, kao sto je osnivanje potpunog Univerziteta u Sarajevu (1949.) i Naucnog drustva Bosne i Hercegovine, koje je 1966. Preraslo u bosansku Akademiju nauka i umjetnosti.

Kulturni profil današnjice: Prije i poslije velikog stradanja

Nema sumnje da su Bosnjaci usli u korak s ostalim sugradjanima u kulturnom stvaranju. O tome svjedoce imena kao sto su: Mesa Selimovic, pisac uspjesnih romana, posebno monumentalnog Dervisa i smrt, Mak Dizdar, koji se zbirkom Kameni spavac i pjesmom Modra rijeka, izdigao u sami pjesnicki vrh jugoslavenskih knjizevnika, dalje Ahmed Muratbegovic, Edhem Mulabdic, Hamza Humo, Hasan Kikic, Alija Nametak, Skender Kulenovic, Camil Sijaric, Dervis Susic, Ahmed Hromadzic, Abdulah Sidran, Alija Isaković, Nedzad Ibrisimovic, Irfan Horozovic i dr. - u cijim se djelima zrcali nepatvorena Bosna.

U dramskom stvaranju ovjekovjecili su svoje ime: Skender Kulenović, Fadil Hadzic, Dervis Susic, Alija Isaković i Dzevad Karahasan.

U knjizevnoj kritici su se uspjesno isticali: Midhat Begic, Muhsin Rizvic i Enes Durakovic.

Kao knjizevni analiticar, antologist i jezikoslovac ima velikih zasluga Alija Isaković, tvorac Rjecnika bosanskoga jezika. U istrazivanju bosanskoga jezika slijede ga Senahid Halilovic i Alija Piric.

U ovim navodjenjima ne smiju se ispustiti istaknuti historicari Nedim Filipovic, Hamdija Kresevljakovic i Hamdija Kapidzic, te izvanredni osmanista Hazim Sabanovic i politicki pisci Atif Purivatra, Kasim Suljevic i Nerkez Smailagic. Zapazljiv obol filozofiji dali su Abdulah Sarcevic, Muhamed Filipović, Kasim Prohic i Arif Tanovic.

Uz leksikografa Abdulaha Skaljica, koji je prvi sustavno obradio jezicko kulturno naslijedje Turaka, zauzeli su cvrsta mjesta u nauci Teufik Muftic, arabista, Besim Korkut i Enes Karic, arabiste i prevodioci Kur'ana na bosanski jezik, te Lamija Hadziosmanovic, Ahmed Alicic, Adem Handzic, Sulejman Grozdanic, Esad Durakovic i Fehim Nametak, osmaniste u sarajevskom Orijentalnom institutu, koji su bezdusnici s brda ognjem unistili. Njima treba pridruziti Esrefa Kovacevica, svjetski cuvenog kaligrafa.

Duga je lista bosanskih kulturnih trudbenika, koji zasluzuju pozornost i tudjeg svijeta. Pored prostorom nametnute kratkoce, ne bi trebalo izostaviti graficke umjetnike: Dzevada Hozu, Mersada Berbera, Halila Tikvesu, Emira Dragulja i Safeta Zeca. U nizu likovnih umjetnosti izdize se figura kipara Arfana Hozica, koji svojim djelom dize tabu s ovog vida kulturnog stvaralastva. Medju karikaturistima-crtacima i putopiscima s humoristickim tonovima strsi Zulfikar Zuko Dzumhur. Njemu treba pridruziti karikaturistu Ismeta Icu Voljevicu, tvorca tipa "Grga", ilustratora Hamida Lukavca i putopisca Fadila Hadzica.

Prvake u graditeljstvu predstavljaju Zlatko Ugljen, Dzemal Celic i Husref Redzic, a istaknuti pozorisni umjetnici su Bahrija Hadzic i Amila Baksic, operske prvakinje, Izet Hajdarhodzic, Fahro Konjhodzic, Sulejman Kupusović, Mustafa Nadarevic i Zijah Sokolovic.

I na drugim podrucjima Bosnjaci su potvrdili svoju vrijednost i zrelost za Evropu. Tako je - spomenimo samo nekoliko primjera - Kemal Gekic, pijanista, osvojio glas nenadmasivog interpretatora Chopina. Omer Kecenovic je kao izumiteij nekoliko novih tehnickih rjesenja osvojio zlatnu medalju "Mihajio Pupin". Asim Kurjak, internacionalno priznati ginekoiog, je pisac vise od 250 znanstvenih radova s podrucja medicine.

Na kraju ovih sumarnih podataka treba spomenuti danas poznatog izdavaca Ihsana Icu Mutevelica, koji je pokretanjem Prve knjizevne komune 1970. ucinio da Mostar ponovo bude vazan kulturni i izdavacki centar. Sve bibliofilske knjige u njegovom izdanju dobile su prve nagrade na medjunarodnim sajmovima, a Kameni spavac i naziv "Cvijet Jugoslavije". Nagradu grada Beograda i Udruzenja izdavaca Jugoslavije za najuspjesniji izdavacki poduhvat godine (1988.) dobila je knjiga Umjetnost multioriginala, koja je 1989. nominovana za svjetsku nagradu Velikom medjunarodnom ziriju u Lajpcigu.

Mutevelic je pravio drukcije knjige od drugih, knjige koje su smanjivale raskorak izmedju covjeka i knjige, jer su pruzale dvostruki dozivljaj - literarni i likovni. Inace, te su knjige postigle zapazene rezultate na afirmaciji bosnjacke knjizevnosti i bosnjacke likovne umjetnosti.

To je samo nekoliko imena velikih bosnjackih stvaralaca.(12)

Osvješćenje

Trebala je prohujati teska tragedija 1992-1995. nad Bosnjacima, da bi dosli sebi. Dozivljeno je nepredstavivo mnogo zla. Narod je gonjen sa svog stoljetnog ognjista. Muskarci su odvodjeni na mucilista, inavalidirani i ubijani. Zene i nejac silovani, pljackani, cviljeni. Citavom bosnjackom narodu stavljena je sintagma malovrijednosti. Taj pogrom pocivao je na pripomoci vjerskih i mitskih raspolozenja. Krstovi su stajali iza noza, kome je bila dodijeljena uloga dokusurivanja islama kao navodnog neprijatelja krscanstva. Ljudi su razbacivani sirom zemaljske kugle.

Dosao je i otpor Bosnjaka. Dok je napadac jos bio na poslu i unistavao posljednje znakove prisustva Bosnjaka u zemlji, dotle je medju ucviljenim pocelo sazrijevati osjecanje o vlastitom identitetu. Tok je bio neuzastavljiv. Tako je krajem septembra 1993. na Drugom Svebosnjackom saboru donesena jednodusna odluka, da se odbaci zabludno deklariranje "Muslimanima u nacionalnom smislu" i da se jednom za sva vremena prihvati staro, historijsko ime Bosnjaci.

Nema sumnje, da su bosanski Muslimani, usprkos povremenih teskih udaraca, koje bi im znali nanijeti opci politicki razvoj, u poratnom razdoblju, zadobili na kulturnoj i drustvenoj svijesti. Teska iskustva, koja su sabrali u Drugom svjetskom ratu i u neuporedivo upecatljivoj formi za vrijeme svog holokausta, uputila su ih na sebe. Priznanjem Muslimana drzavotvornim narodom stvorene su pretpostavke za njihovu jednakopravnost s drugim jugoslavenskim narodima i tradicionalnim zajednicama. S Hrvatima-katolicima Bosnjake veze dio, davne i rane povijesti. Ali, Bosnjaci u Bosni zive i s pripadnicima jednog drugog rodjackog naroda, sa Srbima-pravoslavnima, koji cine 31,3% stanovnistva. I s njima imaju dio zajednicke povijesti i sudbine.

Vecina njih zele nenatrunjene susjedske odnose i ljepsu buducnost nego sto im je bila proslost. Zato, mislim, da vecina osjeca, da su duzni postivati jedni druge i da se njihovi prvotni zadaci ocrtavaju na liniji ljudstva i snosljivosti, a ne na liniji bilo kakvog nacionalistickog izivljavanja.

(1997.)

Literatura

(*) Clanak "Bosanski Muslimani" je izasao u prvotnom slogu Jure Petricevica (izdavac): Na prekretnici, Brugg: Adria 1986., str. 66-70. Pri ovom, trecem objavljivanju, clanak je 1997. po piscu uskladjen novonastaloj situaciji. (1) Uporedi: Jure Petricevic, Nacionalnost stanovnistva Jugoslavije, Brugg, 1983., str. 46. (2) Yugoslav Census: Findings with Muslim numbers, Impakt-International, London, 26.3. - 8.4.1982. (3) Milan Lazarevic: Statistika i politika. Popis i po veri?, NIN, 26.1.1986., str. 20. (4) Milan Milosevic: Nacije i migracije, NIN, 17.11. 1985., str. 17. (5) Mustafa Imamovic: Nesporazumi oko Muslimana, Gledista, Beograd, 12/1971., str. 25. (6) Jovan F. Trifunovski: Preseljavanje sandzackih Muslimana u Makedoniju, Glasnik Srpskog geografskog drustva, 1/1956., str. 61. (7) M. Imamovic, na istom mjestu, str. 247. (8) Opca enciklopedija, Zagreb, 1979., str 630. (9) Vidi: Alija Isakovic: Leksika u muslimanskih pisaca i nasi pravopisi, Sveske Instituta za proucavanje nacionalnih odnosa 1984., 5/6, str 333. i Otto Kronsteiner: Plädoyer für die Sprachbezeichnung Bosnisch (Govor u prilog jezicke oznake bosanski), Die slawischen Sprachen, Salzburg, 33/1993., str. I-VII. (10) Dr Smail Balic: Die Moslems in Bosnien (Muslimani u Bosni), Renaissance des Islams, Graz-Wien-Köln, 1980., str. 98/99. (Tu je navedena i druga literatura o ovom predmetu.) (11) Dr Smail Balic: Der Islam im mittelafterlichen Ungarn (Islam u srednjovjekovnoj Madjarskoj), Südost-Forshungen, 23/1965., str. 19-35. (12) Vise o ovom predmetu u mojoj knjizi "Kultura Bosnjaka", II izdanje, Tuzla, 1994., str. 195-259. (Uz svu pomnjivost, i u knjizi su nazalost izmakla neka vazna imena.)