Sapho (Ćatić)
|
S ružom na usni, sa suncem u kosi
Kroz gaj maslinov šetala je ona,
Što vječno miri po cvijeću i rosi...
I dvorila je lijepog Apolona:
Na struni lire drhtala joj pjesma,
Vječna i mlada k'o i duša njena:
Stih svaki bio biserna joj česma
Magičkih boja, svjetala i sjena.
Platonsku dušu punile joj težnje...
Al' jednog dana - ili jedne noći -
Pastira nekog smutiše je oči...
I od tad vazda kao kip od čežnje
S ružom na usni blijeda i bona
Međ' maslinama čekaše ga ona. -