Ramazanska večer

Ramazanska večer Autor: Musa Ćazim Ćatić

(Mom pobri A. Rašidkadiću)

Suton se spušta, mirisav k'o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare -
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k'o smilje...

Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti'o
Radosnim okom u satove glede -
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al' oni veselo za soframa sjede.

Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku...
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit' iftar u plamenom zvuku -
A vani suton sve to više pada.

I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k'o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu -
Zvuči l' to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.

I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio k'o Božije riječi -
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi...
Anđelu drhti psalam vrh usana.

A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara -
I tople molitve pobožno ga prate.

Suton je pao mirisav k'o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje -
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.