Proljetni soneti (Ćatić)/I
|
Vihora i leda minulo je doba:
S boštvom života, boreć se, je pala
Kraljica smrti, što je zemlji slala
Sablasti, bijese i mrtvilo groba.
Sad svuda život elizejski buji:
Stabla šumore k'o struna na liri
I zefir, cvijeću popjevajuć, piri
I cvrčak cvrči i roj pčela zuji.
Potoci glasom metalnim žubore:
Pjesnik - slavuju sa drobnoga kljuna
Pjesmice kaplju. Razl'ježu se gore.
Hej, c'jela Narav zapeta je struna,
Na kojoj Sunce veličajno sklada
Himnu ljubavi: veselja i nada!...