|
<center><poem>
Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog dana
iI rujni već dašak struji večeri snene i meke,
aA parkom cvjetnim tiho - ko bk'jeleo bijele sablasti neke
nijemeNijeme se pružaju sjenevisokihsjene visokih bujnih platana.
Ja, samsâm na klupi, sjedim i slušam: s neznanih strana
doDo mene dopire šumor kaskada daleke rijeke,
zamirućZamiruć u duši mojoj kok'o zvuci srebrene jeke -
ah,Ah! tako plače moja uvehla radostmladost rana.
I sa njom zlaćane sanje, koje kok'o svehlo lišće
Padoše s drhtavih grana stabalastabla mojega žića. -
Sad moje bolno srce u grudima se stišće.
I kunićkunuć vrijeme, cvili poput ranjenogranjena ptića:
O, zašto me ostavi mladost, puna mirisa i boja
iI ti, o, Đulizaro, najljepša sanjo moja!?...
</center></poem>
[[Kategorija:Musa Ćazim Ćatić]]
[[Kategorija:Poezija]]
| 