|
Hilmo je tada zivio u malom jednosobnom apartmanu na St. Jonsu, na kraju tihe slijepe ulice koju je od prostranog golf terena dijelila visoka ograda obrasla nekom trajno zelenom lozom sitnih blijedih cvjetova. Kisa sto je vec danima lijevala nad Aucklandom natopila je latice i one su visile bezivotno. Taxista je nesmotreno zaustavio auto zagazivsi prednjim tockovima na travu. Pokusao se vratiti na asfalt, ali su se prednji tockovi samo jalovo okretali u raskvasenoj zemlji. Nesto je promrmljao na nepoznatom jeziku, vjerojatno kakvu socnu psovku, a onda je upitno pogledao u Hilmu kome je na ramenu, svladan ljekovima i promjenama vremenskih zona, spavao Aziz. Hilmo je krivo protumacio pogled, izvadio je novcanicu od pedeset dolara i pruzio je taksistu, a onda njezno izvukao Aziza iz auta kome je iz ukocene ruke ispala sportska torba, ali je Hilmo prihvati prije nego je pala u lokvu sto se kao zmija pruzala uz rub asfalta. Samo je desetak koraka do male nastresnice od valovite prozirne plastike na kojoj je lezalo nekoliko ogromnih okruglih iglica nortfolskog bora sto je rastao s druge strane zgrade. Aziz se kao pijan zatetura i Hilmo ga prihvati jednom rukom. Brzo je otkljucao vrta i odveo brata do prostranog kauca, a zatim upali malu grijalicu sto je stajala na podu ispod prozora. Svo vrijeme, iskidanim ritmom, je opisivao gdje on to zivi, ali skidajuci jaknu, pomalo razocarano, ugleda kako se oci Azizu sklapaju i kako mu glava klonu na prsa. Skinuo mu je cipele, podigao noge na kauc i pokrio ga dekom sto je bila slozena na rukohvatu. Stajao je zbunjeno nad zaspalim bratom, tako je htio saznati sto se sve dogodilo sa njima od kada je odveden u logor. Privuce nisku fotelju do kauca i sjedne, zujanje ventilatora u grijalici sve vise je ispunjavalo sobu. Onda se sagne da dohvati Azizovu torbu i stavi je na koljena. Na krilcu otvaraca bio je mali privjesak za kljuceve i on otvori patent. Torba je bila poluprazna: nespretno slozena kosulja na pruge, smedja pamucna majica, izlizane traperice, flekave bijele sportske carape i u najlonskoj vrecici, u vlazan rucnik umotana istrosena cetkica za zube i dopola istisnuta zubna pasta Saponije. Nagli nalet nostalgije natjera mu suze na oci. Neko je vrijeme potpuno odsutno vrtio tubu paste za zube po rukama, a onda primjeti nesto sivo u naborima smedje majice. Bila je to nekakva kost, kao kost od bataka purana ili neke prilicno velike guske. Drzeci tako kost u jednoj ruci okrene torbu, a iz pretinca na boku na pod ispadne svezak “Laso” romana iz koga je virilo nekoliko umetnutih papira. Odlozi torbu na pod i pokupi roman. Na naslovnoj stranici crtez u boji krda bizona u stampedu i naslov “ Luck Mertton : NA RUBU PRERIJE”. Medju papirima bilo je jedno izguzvano otpusno pismo iz bolnice, ponistena tramvajska karta, uredno visestruko slozena naslovna strana zagrebackog Vecernjaka sa velikom fotografijom crnog labuda i kao harmonica pazljivo slozen neki krupni naslov iz novina.
Uto neko pokuca na vrata i on ustane odlagajuci papire na stolicu. Nekako mehanicki, taj posljednji papiric-harmonika mu je ostao u ruci. Taksista. Uznemiren i mokar do koze zamoli telefon da nazove vucnu sluzbu. Dok je taksista nervozno stiskao brojke na telefonu, Hilmo razmota papir. U desnom uglu sitnim slovima pisalo je “Karlovacki list” a onda debelim masnim slovima naslov sa upitnikom: “BOSANCI POJELI CRNOG LABUDA?”
|
