Razlika između izmjena na stranici "Bezakonja okupacione uprave u Bosni i Hercegovini"

nema sažetka izmjene
Mujezin ode i prijavi gradonačalniku Neziru Škalji, ali i tamo ne nađe pomoći, i tako stvar zaspa.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
S toga, što naši Šokci, nedavno prozvati „Hrvati“ — služe austrijskoj državnoj misli, za uzdarje tome potpomaže ih Kalajeva uprava u svakom pogledu, a oni se time ponose. Jest, oni se ponose, što su tuđe sluge i taj njihov ponos prelazi u drskost i surovost. Dok je Kalaji stalno računao, da će i nas muslomane pohrvatiti — kao što nas u lanjskim delegacijama bijaše skoro nazvao Hrvatima — dođe nam i naši zemljaci Šokci pritvorno laskahu, ali kad mi okrenusmo oštri kraj i Hrvatstvu za navijek otkazasmo, onda oni da nam odmazde, počeše nas bezobrazno i podlo vrijeđati. U njihovoj glupavoj i prostačkoj osveti odsijeva prava nakana Kalajeve uprave, jer oni, koji izazivaju vjersku mržnju, a po tome i nered uživaju vladinu milost. Mora im se priznati, da znaju tu milost i cijeniti, jer ne čine ni manje ni više, nego ono, što im se od strane vlasti kroz njihove popove nalaže. Vlast opet uvažava katoličko sveštenstvo tako, da je već i nas počela siliti, da se klanjamo njihovom „Habitu“, dočim naše hodže, pa i one, koji uz vladu stoje, svakom prilikom ponižava i terorira. Neka nam za ovo u javnosti posvjedoči ovaj slučaj: Na dan 19. oktobra p. n. 1900. dođe katolički biskup Marković iz Banjaluke u Prnjavor u svrhu, da obiđe svoju „virnu pastvu“, od koje u ovom mjestu ima samo dvije domaće porodice „smirenih“ i nešto malo došljaka — Kalajevih kolonista. Dolazak biskupov bijaše od okružnika Lazarinija kot. predstojniku Đuri Pauliću službeno objavljen s nalogom, da se biskup ima sjajno dočekati.—Predstojnika Paulića, kao predrtog Šokca i Hrvata, uzradova ta vest tako, te izdade zapovjest, da kadija (šerijatski sudija) Mehmed Ef. Omerhadžić i silom nametnuti gradonačelnik Suljo Selimović, sakupe građane Muslomane i jedan sat daleko od varoši iziđu rečenom biskupu na susret, što ovi od straha učiniti moradoše.
U mjesto, da je politika Austro-Ugarske učinila od Bosne „Muster Land“, da dokaže cijelom svetu svoju sposobnost, da može utjecati na život, razvitak i odnošaje balkanskih naroda, to je njezin „Konzulus“ Kalaji učinio obratno i mi se radujemo njegovom ''uspjehu''.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Način, smjer i duh Kalajev uprave u Bosni i Hercegovini ne može pojmiti onaj koji ne živi u ovijem zemljama. Opisivati stanje islamskog i pravoslavnog naroda u Herceg-Bosni znači skinuti koprenu, pod kojom se krije urota okorjelog austrijskog klerikalizma, koji kaže, da na ove — kao bajagi — nekad katoličke zemlje, ima tradicionalno pravo, usljed čega se ovđe i vodi vjerska politika, a ne trijezna i ravnopravna, kakva bi morala da bude u jednom narodu raznih vjera.
Uopće rečeno, nasilje je šokačko prevazišlo svaku mjeru, a osobito u najnovije doba od kad je nastao naš pokret u obranu naših prava i svetinja. Trajno ćemo pamtiti pritisak i zulume, koje ovom prilikom počiniše, pa još i danas čine nad nama oblasti, ali nikada zaboraviti ne ćemo nasilja, koja nam počiniše naši suzemljaci fanatični Šokci. Mi znamo da političke oblasti vrše samo naloge ministra Kalaja, koji hoće da nas pored nepobitne istine okrivi i pred javnim mnijenjem omrazi. Jest, dok zemaljska vlada vrši Kalajeve naloge i nas na razne načine progoni, dotle on šalje svoje agente i potplaćiva štampu, da ga ne napada, nego, da naše tužbe i jadikovke, kao - bajagi- ne opravdane izvrće, zbog toga je u javnom mnijenju nastala mala zbrka pojmova o našem pitanju, ali mi se uzdamo, da će se ubrzo i ti malo pomućeni pojmovi razbistriti, te da će doći sunce i pred naša vrata.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Kalajeva uprava u Bosni i Hercegovini drži uza se one ljude iz naroda, koji su neiskreni i dvolični, i koji ne samo, što svoje uvjerenje odbacuju, već vode u pokvarenost svoje bližnje - svoju rođenu braću. Ovakvi ljudi služe kao sredstvo, za tlačenje nedužnog naroda: ovaki ljudi služe kao sredstvo, da se dvama najjačim elementima naroda (muslomanima i pravoslavnim Srbima) uskraćuju i oskrnavljuju vjerska i tradicionalna, politička i narodnosna prava; ovaki ljudi ujedno služe i kao reklama nazovi „politike jednakoga prava za sve“. Čime Kalaj cijeloj Evropi luk u oči sipa.
Politička vlast miješa se nezakonito u naše vjerske odnose, koji su nam naročito zajamčeni tursko-austrijskom konvencijom od 9. (21.) aprila 1879. koja je potpisana od obijuh vlada u Carigradu, koja ima potpunu međunarodnu pravnu moć, i u kojoj II. član doslovno glasi: „Osigurava se onima, koji žive ili se bave u Bosni i Hercegovini sloboda i spoljni obredi svijeh postojećih vjera. Naročito se zajamčava potpuna sloboda muhamedancima u njihovim odnosima s njihovim duhovnim starješinama. Komandanti trupa Nj. V. cara i kralja, kao i upravne vlasti, produžiće, da i od sada lebde s najvećim staranjem, da se nikakav povrijed ne nanese časti, naravima, ''slobodi vjeroispovijesti'', kao ni sigurnosti lica niti vlasništvu muhamedanaca“. — Misli li može biti politička vlast u Travniku, da mi muslomani nijesmo ni svijesni svojih prava (pa makar na papiru!), ili misli li eks nadporučik Rukavina da smije travničke muslomane i na dalje ugnjetavati? — Ta dosta je izmučio bijedne muslomane u Travniku; dosta je počinio zuluma i nepravde; dosta je sa svojim nepromišljenim postupcima nanio i samom ,,Vice-Königu Kalaju neprilika, a i još će mu ih nanijeti, dok sva njegova nedjela i bezakonja, koja je u Travniku počinio objelodanimo i na mjerodavnom mjestu podastremo.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Mi muslomani u Bosni i Hercegovini nijesmo do sada mogli govoriti o kakvom skupnom radu u zajedničkim interesima; mi nijesmo mogli ni kazati kakav zulum trpimo, jer nijesmo imali svog zajedničkog stožera, oko koga bi se okupili, jer nam je svako društveno sredstvo, od strane ovozemaljske vlasti bilo uskraćeno. Mi smo svi još odavno znali i uvidjeli, da nazadujemo, - da rapidno propadamo, ali koja hasna kad nismo bili ujedinjeni, kad nije bilo puta ni načina, da našim bolnim srcima dadnemo zajednički oduške. Mnogo smo trpili i dugo ćutali, ali kad nam je dogorjelo do nokata, kad nam se dirnulo u najnježniji osjećaj, kad nam se nasrnulo na našu vjeru — onda se moradosmo ganuti, moradosmo podići svoj glas i naše jade iznijeti u javnosti.
Na dan 14. septembra lanj ske godine ode Hamdi-beg Zaimović iz Brčkog sa Salihom Begovićem na svoje dobro u selo Zavik (kot. Brčki). Kad dođoše u selo sjedoše pred kućom kmeta Đorđa Pavlovića da otpočinu. Tek što sjedoše, dođoše dvojica Šokaca iz istoga sela, i to: Niko Zečević i Niko Filipović, te ih stadoše psovati govoreći: „Vi Turci morate primiti katoličku vjeru ili morate prtljati u Aziju“ — dodavši još, da im je to kazivao sam nadbiskup Štadler, kad je dolazio u njihovo selo. Muslomani ućutaše i neprozboriše riječi, inače bi ih gore vrijeđali. Ovo su sve posljedice zuluma bosansko-hercegovačke vlade, koja nam je oduzela i naša džamijska dobra i vjeroispovijedne škole i time nas izvrgla katoličkoj propagandi, koju kako se već vidi iz navedenih razloga, sama ona štiti i potpomaže. Ovakih primjera imademo još, i daleko bi otišli kad bi sve navađali.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Kalajev je režim u Bosni i Hercegovini strašno ubitačan po nas muslomane i pravoslavne Srbe. Činovnici u svome zvaniju igraju dvoličnu jezuitsku ulogu, t. j. onu realnu za kulisama i afektovanu s polja. Oni su samo prividno obazrivi prema nama, inače su lukavi i netolerantni. Sav sistem ove uprave ide za tim, da u nama ubije osjećaj individualne slobode; osjećaj političke slobode, a prije svega religiozni osjećaj, pa da nas onda što lakše uzmogne Štadler—uz asistenciju Koste Hermana—ućerati u „svespasavajući tor“ t. j. pravoslavne u „uniju“, a nas malo „poškropiti“.
Velimo, ovo je samo nekoliko slučajeva, jer ih ima još tma sličnih, koje ćemo svojevremeno objelodaniti. Ovi i ovakvi slučajevi bezakonja doprinašaju, da sve više napuštamo svoj zavičaj i bježimo od njega u daljinu, a to baš hoće naša vlada, to hoće Kalaj, ne dao im Bog!
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Lanjske godine su poćerali oružnici na cestu seljake iz Zlopoljca (kot. Bihać). Među ovima bijaše i neki Marić, kojeg su oružnici također potjerali na cestu. On je svoju djecu i ženu ostaviti morao gladne, ne okusiv ništa ni on ni oni puna 3 dana. I on je pošao na cestu pred oružnici, i došav do skele Pokoj-Zulići, skoči u vodu, jer išao je gladan na cestu, bez kore kruha, a isto tako i djecu i ženu kod kuće ostavio. Da ga takvog siromaha nijesu u ono doba gonili na cestu, mogao bi bar isprositi i sebi i svojoj familiji koricu kruha. Jadnik u vodi je našao smrt, samo da ne gleda zla očima. Pa nije li to dalje od tiranstva.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
U svima naprednijim zemljama, vode brigu zakonodavna i vladajuća tijela o potrebama bogoštovlja i nastave, a naročito se staraju o tome, da se na temelju čistoga vjerskog morala, promiče i usavršava znanost i prosvjeta, to najpouzdanije oružje u borbi ljudskoga života.
Pošto smo mi, bosansko-hercegovački muslomani, bili i prije toga uvjerenja, da „Ulema-medžlis“ neće da savjesno vrši svoju zaista časnu dužnost, mi smo se u ovakovim prilikama, kao što i sada više puta obratili svjetovnoj vlasti, ali sada vidimo da nam vlast ne samo neće da pomogne, nego šta više, još nam se nezakonito nameće za apsolutnog gospodara i u samoj džamiji, kod vjerskih obreda. S toga mi muslomani pitamo za to pozvane i mjerodavne faktore, kada ćemo već jedanput biti pošteđeni od ovakovih nasilja makar u našoj bogomolji? Nama se do sada dosta puta obećavalo, ali mi znamo kako nam je u zlu, dobra čekajući. — Da nam je jedini Alah na pomoći!
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
U nizu nezakonitosti, koje počiniše Kalajevi panduri nad Muslomanima u Bosni i Hercegovini prilikom 25 godišnjeg jubileuma vladanja sultana Abdul-Hamida II. donijećemo prije svega događaj iz Travnika.
Jest kazniše ga novčanom globom i u prkos tome, da kod njega ništa ne nađoše. Eto šta pretrpiše muslomani u Travniku i to samo za to, što htjedoše najskromnije, da proslave 25-godišnjicu vladanja svoga kalife, svoga vjerskog poglavice, kojega priznaju do četiri stotine miliona muslomana od Sumatra i Jave do Maroka, od Kazanja do žarke zemlje Somala.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Kalaj je mislio svoj položaj, na kormilu bosansko-hercegovačke uprave, učvrstiti, prema potrebi t. j. proganjanjem i zastrašivanjem naroda i narodnih prvaka, a negdje dijelenjem darova i mesnih položaja svojim prišipetljama.
Podnačelnik je u Travniku stranac, Petar Mušal, odvjetnik, kao što je isto tako u Sarajevu advokat Nieć, a to je dobar dokaz, kako nam stranci počimlju već i u samoj našoj kući gospodariti.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Sve, čime se može pohvaliti Kalaj u Bosni i Hercegovini, jeste to, što je pod njegovom upravom uznapredovalo uhodarstvo i redarstvo, zbog čega je svaki saobraćaj sa vanjskim svijetom skoro onemogućen, a to je on sve učinio iz straha, da se s polja ne bi vidjela njegova nedjela.
Da se odstrane svi uzroci i posljedice apsolutne i nasilničke vladavine u ovim pokrajinama, trebalo bi u prvom redu izmijeniti sve glavnije političke (administrativne) činovnike i preustrojiti redarstvo, ukinuti špionažu, a pravosuđu dati potpunu samostalnost
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Kalaj je u Bosni i Hercegovini stvorio neki posebni, izvanredni sustav državne uprave. Uz despotski oblik vladavine, spojio je popularnu tiraniju i uski apsolutizam.
Taka je, eto Kalajeva uprava u Bosni i Hercegovini, da i sam pojam pravde i zakona oskvrnuje, upotrebljujući zakon u svoje tendenciozne i niske političke svrhe.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Kalajeva je vlada u Bosni i Hercegovini stvorila od nekih islamskih građana samožive cincare, koji su pripravni za novac prodati i samu slobodu i svoju vjeru, za koju su oci njihovi krv prolijevali.
Ove i ovake okolnosti su uzrok, da je opstanak islamskog naroda u ovim pokrajinama ugrožen; ove i ovakve okolnosti sile islamski narod, da vodi odlučnu borbu, na smrt i život, za obezbjeđenje svoje vjere; ove i ovake okolnosti izazivaju u islamskom narodu sve više nezadovoljstvo sa inovjernom okupacionom upravom.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Poljodjelstvo i stočarstvo, dvije su glavne grane narodne privrede u Bosni i Hercegovini. Istina, hercegovačko krševito tlo nije za žitarice, ali jest za vinovu lozu, duhan, maslinu, smokvu, badem, drugo južno voće i povrće, a to su sve trgovinski plodovi, koji se dadu dobro unovčiti.
Kako vidimo cijelo djelovanje okupacione vlade, oko podizanja gospodarstvenog stanja u ovim pokrajinama, nije ništa drugo, nego s jedne strane jedan veliki niz zuluma, a s druge zavaravanje i obmanjivanje vanjskoga svijeta.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Kao što su pod okrutnom rukom Kalajevom usahli svi izvori narodnoga blagostanja u Bosni i Hercegovini, tako su i naši vakufi (islamske zadužbine) pod upravom okupacione vlade prestali biti ona izdašna potpora islamskim institucijama, za koje su zavještani. Nećemo više ponavljati i tu okolnost, kako su i koliko — pod rukovanjem okupacione vlade — oštećena dobra naših vakufa, jer to smo na mjerodavnom jestu nepobitnim faktima dokazali, no ćemo ovim da u javnosti istaknemo, u koju cilj, s kojom namjerom i pod kakvim izgovorom troši vlada prihode naših vakufa.
Stotinama je vakufskih zgrada porušeno, radi „uljepšanja“ ulica i grada Travnika, pa i sad se još izdaju neprestano odlike, da se pojedine obaraju, koje su vrlo solidno i od samog kamena sazidane, kao što je u najnovije doba odredila, da se jedna magaza, vlasništvo Hadži-Ali-begova vakufa, još u sa svim dobrom stanju u Travniku, koja je sa svojim kamenim svodom i od samog požara osigurana, kao trošna poruši.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Zajedničke patnje i nevolje zbližiše nas muslomane i pravoslavne Srbe u Bosni i Hercegovini, samo bi još trebalo, da nas zajednička načela i osjećaji učvrste i priprave na borbu protiv našeg narodnog i vjerskog zajedničkog neprijatelja.—Razmišljajmo o tome!
Ako ne će okupaciona vlada da stane na put ovoj bezobzirnosti sa razmetanjem nekakvoga Hrvatstva, bar bi trebala da suspreže tu preveliku uslužnost njihovu, makar radi prividne „tolerantnosti“ i „ravnopravnosti“.
 
<center><nowiki>*</nowiki></center>
 
Kalaju, kao samovoljnom vlastodršcu, u Bosni i Hercegovini, nije išlo u račun, da se mi muslomani i pravoslavni Srbi duševno razvijemo, da dođemo do samosvijesti i sopstvene snage. Okupaciona je vlada uzela prosvjetu za sredstvo svojih političkih ciljeva, t. j. ona hoće, da pomoću prosvjete unese među nas tuđe adete, tuđu narodnost i tuđu vjeru, pa da nas time učini što uže zavisnim od Austrije.
8

izmjena