Razlika između verzija stranice "Tužilac protiv Radislava Krstića"

8.Jasno je ustanovljeno da, kada se osuda za genocid zasniva na namjeri da se "djelimično" uništi zaštićena grupa, to mora biti znatan dio te grupe. Cilj Konvencije o genocidu jeste da spriječi namjerno uništenje čitavih ljudskih grupa, a ciljani dio mora biti dovoljno značajan da utječe na grupu u cjelini. Mada se Žalbeno vijeće još nije bavilo tim pitanjem, razmatrala su ga dva pretresna vijeća Međunarodnog suda. U predmetu Jelisić, u kojem je to pitanje prvi put razmatrano, Pretresno vijeće je konstatiralo da je, “[s] obzirom da je cilj Konvencije [o genocidu] bavljenje masovnim zločinima, široko […] prihvaćeno da namjera da se uništi mora biti usmjerena barem na bitan dio grupe.”<ref name=J>Prvostepena presuda u predmetu Jelisić, par. 82 (gdje se citira Izvještaj Komisije za međunarodno pravo o radu 48. sjednice Komisije, 6. maj 1996. - 26. juli 1996., G.A.O.R., 51st session, Supp. No. 10 (A/51/10) (1996), str. 89; Nehemiah Robinson, The Genocide Convention: A Commentary (1960.) (1. izd. 1949.), str. 63; Genocide Convention, Report of the Committee on Foreign Relations, Senat SAD, 18. juli 1981.), str. 22). Žalbeno vijeće je djelimično poništilo Prvostepenu presudu u predmetu Jelisić po drugim osnovama. Vidi Drugostepenu presudu u predmetu Jelisić, par. 72. Definicija Pretresnog vijeća onoga što predstavlja adekvatan dio grupe zaštićen Konvencijom o genocidu nije osporena. </ref> Do istog zaključka došlo je i Pretresno vijeće u predmetu Sikirica: “Ovaj dio definicije zahtijeva dokaz namjere da se uništi [relativno] znatan broj u odnosu na ukupno stanovništvo grupe.”[11]<ref name=K>Odluka u predmetu Sikirica po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude, par. 65. </ref> Kao što su objasnila ova pretresna vijeća, uslov znatnosti istovremeno odražava određujuće obilježje genocida kao zločina masovnih razmjera i odgovara na zahtjev naveden u Konvenciji da uništenje ciljanog dijela mora utjecati na opstanak grupe u cjelini.[12]<ref name=L>Prvostepena presuda u predmetu Jelisić, par. 82; Odluka u predmetu Sikirica po prijedlozima odbrane za donošenje oslobađajuće presude, par. 77. </ref>

9.To pitanje razmatrala su i pretresna vijeća MKSR-a, čiji statut sadrži identičnu definiciju krivičnog djela genocida.[13]<ref name=M>Vidi član 2 Statuta MKSR-a (u kojem se uslov posebne namjere za krivično djelo genocida definira kao “namjera da se u cjelini ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva”). </ref> Ona su došla do istog zaključka. Pretresno vijeće u predmetu Kayishema je, nakon što je proučilo izvore u kojima se tumači Konvencija o genocidu, zaključilo da izraz “‘djelimično’ zahtijeva namjeru da se uništi velik broj pojedinaca koji pripadaju toj grupi.”[14]<ref name=N>Prvostepena presuda u predmetu Kayishema i Ruzindana, par. 97. </ref> Tu definiciju prihvatila su i dodatno razradila pretresna vijeća u predmetima Bagilishema i Semanza, koja su konstatovala da namjera da se uništi mora biti barem namjera da se uništi znatan dio grupe.[15]<ref name=O>Vidi Prvostepenu presudu u predmetu Bagilishema, par. 64 (“namjera da se uništi mora biti usmjerena barem na znatan dio grupe”) (citirano iz Prvostepene presude u predmetu Kayishema i Ruzindana, par. 97); Prvostepena presuda i Presuda o kazni u predmetu Semanza, par. 316 (“Namjera da se uništi mora biti namjera da se uništi, barem, znatan dio grupe”) (citirano iz Prvostepene presude u presudi Bagilishema, par. 64). Dok se u predmetu Kayishema koristi izraz “velik broj”, a ne “znatan dio,” u presudama u predmetu Semanza i Bagilishema se objašnjava da u presudi u predmetu Kayishema nije postojala namjera da se usvoji različit standard u pogledu definicije izraza "dio". Standard koji su usvojila pretresna vijeća MKSR-a podudara se, dakle, s praksom ovog suda. </ref>

10.Ovo tumačenje potkrepljuju mišljenja stručnjaka. U prvim komentarima Konvencije o genocidu naglašava se da izraz "djelimično" sadrži uslov znatnosti. Raphael Lemkin, istaknuti stručnjak za međunarodno krivično pravo koji je skovao riječ “genocid” i koji je učestvovao u sastavljanju Konvencije o genocidu, govorio je o tom pitanju 1950. godine u okviru debate u Senatu Sjedinjenih Država o ratifikaciji Konvencije. Lemkin je objasnio da “djelimično uništenje mora biti znatnog karaktera, tako da utječe na cjelinu.”[16]<ref name=P>Dvije izvršne sjednice Odbora za odnose s inostranstvom Senata, Historical Series (1976.), str. 370; vidi i Prvostepenu presudu u predmetu Jelisić, par. 82; William A. Schabas, Genocide in International Law (2000.), str. 238. </ref> On je, nadalje, predložio da Senat, u memorandumu o razumijevanju uz ratifikaciju, pojasni da “Konvencija važi samo za operacije masovnih razmjera.”[17]<ref name=Q>Ibid., preneseno u: William A. Schabas, Genocide in International Law (2000.), str. 238. </ref> Drugi istaknuti analitičar iz prve faze, Nehemiah Robinson, složio se s tim gledištem i objasnio da počinilac genocida mora imati namjeru da uništi znatan broj pojedinaca koji pripadaju ciljanoj grupi.[18]<ref name=R>Nehemia Robinson, The Genocide Convention: A Commentary (1960.), str. 63. </ref> Osvrćući se na taj zahtjev Robinson je istakao, kao i Lemkin, da “djelo mora biti usmjereno ka uništenju grupe”, što je formulacija koja upravo odražava svrhu Konvencije.[19]<ref name=S>Ibid., str.58. </ref>

11.Kasniji komentari takođe podržavaju takvo gledište. Komisija za međunarodno pravo, kojoj je Generalna skupština UN povjerila izradu nacrta sveobuhvatnog kodeksa krivičnih djela zabranjenih međunarodnim pravom, konstatirala je da “krivično djelo genocida po samoj svojoj prirodi zahtijeva namjeru da se uništi barem znatan dio neke grupe.”[20]<ref name=T>Izvještaj Komisije za međunarodno pravo o radu 48. sjednice Komisije, 6. maj 1996. - 26. juli 1996., str. 89. Nacrt kodeksa o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva iz 1996., koji je usvojila Komisija za međunarodno pravo, sadrži zabranu krivičnog djela genocida koja je u bitnim crtama slična zabrani u Konvenciji o genocidu. Nacrt kodeksa nije obavezujući instrument međunarodnog prava, ali je mjerodavan. Neki njegovi dijelovi mogu djelovati kao pokazatelji običajnog međunarodnog prava, rasvijetliti običajna pravila ili, barem, “ukazati na mišljenja eminentnih pravnih autora koji predstavljaju velike pravne sisteme svijeta.” Prvostepena presuda u predmetu Furundžija, par. 227. </ref> Isto tumačenje dao je ranije, u izvještaju iz 1985., Benjamin Whitaker, specijalni izvjestilac Potkomisije UN za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina.[21]