Razlika između verzija stranice "Tužilac protiv Radislava Krstića"
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
No edit summary |
||
Red 518:
195.Iz teksta pravila 68 očito je da je optužba obavezna samo da objelodani postojanje materijala iz pravila 68, a ne i da obezbijedi sam taj materijal. Ako je odbrana zaista u pripremi svog predmeta bila oštećena time što je materijal iz pravila 68 mogla pregledati jedino dok je on bio u posjedu optužbe, ona je o tome trebala obavijestiti Pretresno vijeće. Optužba jeste objelodanila postojanje tog materijala. Odbrana nije Žalbeno vijeće uvjerila da je zaista pretrpila ikakvu štetu tokom suđenja, te se ova žalbena osnova odbacuje.
197.Žalbeno vijeće je sklono da se složi s argumentom optužbe da u većini slučajeva materijal zahtijeva obradu, prijevod, analizu i utvrđivanje da se radi o oslobađajućem materijalu. Od optužbe se ne može očekivati da objelodani materijal koji – uprkos svim naporima - nije uspjela da pregleda i ocijeni.[331] Ipak, optužba u ovom slučaju jeste predugo čekala prije nego što je objelodanila taj materijal, a za to kašnjenje nije dala prihvatljivo objašnjenje. Tvrdnja optužbe da je odbrana imala dovoljno vremena da prouči taj materijal[332] možda umanjuje značaj navoda o nanošenju štete predmetu odbrane, ali ne pobija tvrdnju da je optužba prekršila pravilo 68 time što materijal nije dostavila čim je to bilo moguće. Nije na optužbi da procjenjuje koliko odbrani treba vremena da nešto obavi.
198.Budući da za to nema dovoljno dokaza, Žalbeno vijeće će se uzdržati od ocjene da li je optužba namjerno uskratila dokaze odbrani kao dio procesne taktike. Međutim, Žalbeno vijeće smatra da objelodanjivanja od 25. juna 2000. i 5. marta 2001. nisu obavljena čim je to bilo moguće i da je, prema tome, optužba prekršila pravilo 68.
199.Kao što je već rečeno,[333] uslov za pravni lijek za kršenje pravila 68 u žalbenom postupku jeste dokaz da je odbrani time nanesena šteta. Odbrana nije pokazala da joj je kašnjenjem u objelodanjivanju od strane optužbe nanesena takva šteta.
200.Žalbeno vijeće, međutim, smatra da optužba nije ispunila svoje obaveze po tom pravilu. Za to posljedice treba snositi prema pravilu 46 (Nedolično ponašanje branioca) i pravilu 68 bis (Neispunjenje obaveza objelodanjivanja).[334]
===D. Upitna vjerodostojnost svjedoka: Sefer Halilović i Enver Hadžihasanović===
201.Pretresno vijeće je, na osnovu svojih ovlašćenja iz pravila 98, pozvalo svjedoke proprio motu da svjedoče na suđenju.[335] Dva od tih svjedoka bili su u to vrijeme predmet zasebnih istraga Tužilaštva i ta činjenica je – kao i dokazi iz tih istraga - objelodanjena Pretresnom vijeću, ali ne i odbrani.[336]
202.Protiv prvog svjedoka, Envera Hadžihasanovića, kasnije je, 5. jula 2001., podignuta optužnica, tada zapečaćena.[337] Optužnica protiv gospodina Hadžihasanovića objavljena je istog dana (2. augusta 2001.) kada je donesena Presuda Pretresnog vijeća u ovom predmetu. Drugi svjedok, Sefer Halilović, optužen je podizanjem zapečaćene optužnice 10. septembra 2001.[338]
203.Odbrana tvrdi da propust optužbe da objelodani informacije vezane za istrage protiv te dvojice svjedoka predstavlja kršenje pravila 68,[339] u smislu da su te informacije mogle uticati na vjerodostojnost svjedoka. Optužba odgovara da predmetni dokazi nisu bili oslobađajući u smislu pravila 68[340] i da je ona, u svakom slučaju, ispunila svoje obaveze time što je relevantne informacije objelodanila Pretresnom vijeću. [341]
204.Mada optužba jeste Pretresnom vijeću objelodanila da su ta dva svjedoka pod istragom, nije utvrđeno da je optužba Pretresnom vijeću objelodanila bilo kakve druge dokaze koji su mogli biti relevantni za vjerodostojnost tih istih svjedoka. Žalbeno vijeće ne prihvata da to što je Pretresno vijeće pozvalo svjedoke proprio motu oslobađa optužbu njene obaveze iz pravila 68 u vezi s takvim dokazima. Polje primjene pravila 68 je jasno: ono se odnosi na svaki materijal poznat optužbi koji ili ukazuje na nevinost ili ublažava krivicu optuženog ili pak može da utiče na vjerodostojnost dokaza optužbe.
205.Optužba je iznijela argument da se, kada Pretresno vijeće pozove svjedoka proprio motu da svjedoči na osnovu pravila 98, da li će iskaz biti povoljan ili nepovoljan obično sazna tek nakon svjedočenja. Stoga optužba tvrdi da bi zaključak u prilog odbrani u ovom slučaju optužbi nametnuo teret da objelodani bilo koju informaciju koja je u njenom posjedu, a koja bi se mogla na bilo koji zamisliv način iskoristiti za diskreditiranje svjedoka, te da bi to bio prevelik teret.[342]
206.Žalbeno vijeće ne vidi da je ovaj argument relevantan. Obaveza objelodanjivanja koju optužba ima prema pravilu 68 trajna je obaveza,[343] upravo zato što nije nužno odmah jasno koliko je neki materijal u posjedu optužbe relevantan za predmet. Pravilo 68 prima facie obavezuje optužbu da prati svjedočenje svjedoka i da objelodani materijal relevantan za diskreditiranje svjedoka, tokom ili nakon svjedočenja. Ako materijala ima previše, strane imaju pravo da zatraže odgodu kako bi se adekvatno pripremile.
207.Svjedočenje dotična dva svjedoka nije bilo relevantno samo za uzgredna kontekstualna pitanja, kako tvrdi optužba.[344] Svjedočenje gospodina Halilovića bilo je povoljno za predmet optužbe jer je išlo u prilog zaključcima da su srpske snage tokom operacija u dolini Drine imale genocidnu namjeru, kao i da su muškarci koji su bježali u koloni to činili iz straha.[345] Za tu klimu straha Pretresno vijeće je kasnije konstatiralo da je bila dio cilja udruženog zločinačkog poduhvata.[346] Svjedočenje gospodina Hadžihasanovića bilo je djelimično povoljno za predmet optužbe iz istih razloga.[347]
208.U svjetlu činjenice da je optužba postupala po nalogu Pretresnog vijeća da izjave svjedoka objelodani samo Pretresnom vijeću pod pečatom i ex parte,[348] Žalbeno vijeće ne vidi u čemu je optužba pogrešno postupila. Nadalje, odbrana je propustila da pokaže da je njen predmet pretrpio znatnu štetu zbog toga što se Pretresno vijeće oslonilo na svjedočenja tih svjedoka. Zapravo se i sama odbrana u svojoj završnoj riječi oslonila na dijelove tih iskaza. Budući da je Pretresno vijeće bilo svjesno toga što se dešavalo u vezi s tim dokazima, te bez obzira na relevantnost tih iskaza za predmet optužbe, Žalbeno vijeće smatra da nije mogla biti nanesena šteta predmetu odbrane.
209.Zbog toga Žalbeno vijeće ne smatra da je odbrana pretrpjela bilo kakvu štetu. Ova žalbena osnova se odbacuje.
===E. Pitanje postupaka optužbe===
210.Preostaje da Žalbeno vijeće razmotri koje disciplinske mjere bi eventualno bile primjerene u pogledu postupaka optužbe u ovom predmetu.
211.Pravo optuženog na pravično suđenje fundamentalno je pravo, zaštićeno Statutom, a pravilo 68 je ključno za pravično vođenje suđenja pred Međunarodnim sudom. Kada se optuženi može žaliti na kršenje nekog pravila samo u izuzetnim okolnostima - naročito kada učinkovita primjena pravila zavisi upravo od primjerenog postupanja optužbe - svaki propust Žalbenog vijeća da djeluje u obranu tog pravila ugrozio bi njegovu primjenu. Žalbeno vijeće u ovim okolnostima ima na raspolaganju više opcija, koje se temelje na pravilu 46 (Nedolično ponašanje branioca) i pravilu 68 bis (Neispunjavanje obaveza objelodanjivanja).
212.Pravilo 68 bis konkretno se odnosi na obavezu objelodanjivanja, i stavlja Međunarodnom sudu na raspolaganje široka diskreciona ovlašćenja da odredi sankcije strani koja pogriješi, ako je potrebno i proprio motu.
213.Žalbeno vijeće primjećuje da je optužba već objasnila, i to prilično iscrpno, zašto neki materijali nisu bili objelodanjeni, uključujući izjave viših zastupnika optužbe u Tužilaštvu.[349] Mada postupanje optužbe u pogledu objelodanjivanja u ovom predmetu povremeno nije bilo na visini obaveza koje nameću primjenjiva pravila, Žalbeno vijeće nije u mogućnosti da utvrdi da li je optužba namjerno prekršila svoje obaveze.
214.S obzirom na to da odbrani u ovom predmetu nije nanijeta znatna šteta, Žalbeno vijeće neće izreći formalne sankcije optužbi za njeno kršenje obaveza iz pravila 68. Žalbeno vijeće je uvjereno da je, sve u svemu, optužba djelovala u dobroj vjeri primjenjujući postojeću metodologiju objelodanjivanja koju, u svjetlu gornjih konstatacija, treba revidirati kako bi se obezbijedilo da se Tužilaštvo ubuduće pridržava svojih obaveza. No, ova ocjena ne treba navesti na zaključak da se Žalbeno vijeće pristaje uz postupanje optužbe, koje je upitno.
215.S obzirom na navode o nedoličnom postupanju na račun optužbe u ovom predmetu, Žalbeno vijeće nalaže da tužilac ispita navedene prigovore i da u skladu s tim postupi. Žalbeno vijeće neće tolerirati postupke koji u potpunosti ne slijede obaveze objelodanjivanja i smatra svoje konstatacije u vezi s tim pitanjem dovoljnim da se Tužilaštvo upozori u pogledu postupanja u budućnosti.
==V. Analiza od strane pretresnog vijeća kumulativnih osuda==
216.Optužba iznosi prigovor u vezi s tim što Pretresno vijeće Radislavu Krstiću nije izreklo, smatrajući ih nedopustivo kumulativnima, osude za istrebljivanje i progon bosanskih Muslimana Srebrenice između 13. i 19. jula 1995. i za ubistvo i nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti počinjene protiv civila bosanskih Muslimana u Potočarima između 10. i 13. jula 1995. Pretresno vijeće nije dopustilo osude za istrebljivanje i progon uz obrazloženje da su nedopustivo kumulativne u odnosu na osudu Krstića za genocid. Takođe je zaključilo da su ubistvo i nehumana djela kao zločini protiv čovječnosti obuhvaćeni krivičnim djelom progona, kada ubistvo i nehumana djela čine djela u osnovi osude za progon.
217.Odbrana traži da se žalba optužbe odbaci jer optužba ne traži povećanje kazne u slučaju da se žalba usvoji.[350] Međutim, kao je što je Žalbeno vijeće istaklo, smisao kumulativnih osuda nije samo u tome da utiču na kaznu. Kumulativne osude znače dodatnu stigmu za optuženog i mogu dovesti u pitanje mogućnost njegovog prijevremenog oslobađanja.[351] S druge strane, višestruke osude, kada su dopustive, služe i tome da se u potpunosti opiše krivica optuženog i da se dâ potpuna slika njegovog kažnjivog ponašanja.[352] Žalba optužbe je, dakle, prihvatljiva bez obzira na činjenicu da ne dovodi u pitanje kaznu.
===A. Mjerodavno pravo===
218.Prema ustanovljenoj praksi Međunarodnog suda, višestruke osude po različitim odredbama Statuta, ali zasnovane na istom ponašanju, dopustive su samo ako svaka od tih odredbi sadrži materijalno različit element koji druga ne sadrži.[353] Element je materijalno različit od nekog drugog elementa ako zahtijeva dokaz činjenice koji drugi element ne zahtijeva.[354] Kada ovaj test nije zadovoljen, može se izreći osuda samo po užoj odredbi.[355] Uže definirano krivično djelo obuhvata ono šire definirano jer počinjenje prvog nužno povlači i počinjenje potonjeg.
===B. Osuda za istrebljivanje kao zločin protiv čovječnosti===
219.Prva osuda koja je poništena i za koju optužba traži da se vrati jeste osuda za istrebljivanje prema članu 5 zbog ubistava muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice.[356] Pretresno vijeće je smatralo da je ta osuda bila nedopustivo kumulativna u odnosu na osudu Radislava Krstića za genocid prema članu 4, koja se temeljila na istim činjenicama.[357] Optužba tvrdi da se ova odluka temelji na pogrešnoj premisi, naime da je uslov iz člana 5 - da nabrojena krivična djela budu dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva - obuhvaćen statutarnim elementima genocida.[358]
220.Tim pitanjem se bavilo i Žalbeno vijeće MKSR-a u predmetu Musema. Zaključak tog Vijeća bio je suprotan zaključku Pretresnog vijeća u ovom predmetu. Žalbeno vijeće je dozvolilo osude za genocid i istrebljivanje na osnovu istog ponašanja uz obrazloženje, koje odgovara argumentu optužbe, da “[g]enocid zahtijeva dokaz namjere da se u cjelini ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, [koji] se ne zahtijeva za istrebljivanje,” dok “[i]strebljivanje kao zločin protiv čovječnosti zahtijeva dokaz da je krivično djelo počinjeno kao dio rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo, koji se ne zahtijeva u slučaju genocida.”[359]
221.Pretresno vijeće u ovom predmetu zaključilo je da je uslov da krivična djela moraju biti dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva obuhvaćen uslovom za genocid da mora postojati namjera da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa.[360] Po mišljenju Pretresnog vijeća, počinilac genocida mora, kako bi se ispunio taj uslov, počiniti zabranjena djela “u kontekstu očitog obrasca sličnog ponašanja” ili se mora raditi o ponašanju “koje bi samo po sebi moglo dovesti do uništenja grupe, u cjelini ili djelimično, kao takve.”[361] Budući da taj zahtjev isključuje “izolovana ili sporadična djela”, Pretresno vijeće je zaključilo da on duplicira zahtjev iz člana 5 da zločin protiv čovječnosti, kao što je istrebljivanje, čini dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva.[362]
222.Međutim, namjera koja se zahtijeva za genocid ne sadrži nijedan od elemenata koje je Pretresno vijeće u njega učitalo. Kako je Pretresno vijeće pravilno primijetilo, zahtijevana namjera za krivično djelo genocida jeste namjera da se uništi, djelimično ili u cijelosti, grupa nabrojana i u članu 4 i u Konvenciji o genocidu.[363] Ta namjera razlikuje se u više aspekata od namjere koja se zahtijeva za osudu za istrebljivanje.
223.Krivično djelo istrebljivanja kao zločin protiv čovječnosti zahtijeva dokaz da je zabranjeno djelo činilo dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, i da je počinilac znao za tu povezanost.[364] Ta dva uslova nisu navedena u pravnom opisu krivičnog djela genocida. Mada činjenica da je počinilac, znajući, učestvovao u organiziranom ili raširenom napadu na civile može ići u prilog konstataciji o genocidnoj namjeri, to je i dalje samo pokazatelj na osnovu kojeg onaj koji utvrđuje činjenice može izvući taj zaključak. Krivično djelo genocida, kako je definirano u Statutu i u običajnom međunarodnom pravu, ne zahtijeva dokazivanje da je počinilac genocida učestvovao u rasprostranjenom i sistematskom napadu usmjerenog protiv civilnog stanovništva.[365]
224.Donoseći svoje zaključke koji su u suprotnosti s gore navedenim, Pretresno vijeće se oslonilo na definiciju genocida u Elementima krivičnih djela koje je usvojio MKS. Pretresno vijeće je smatralo da ta definicija “jasno [pokazuje] da se za genocid traži da se 'ponašanje dogodilo u kontekstu očitog obrasca sličnog ponašanja'.”[366] Oslanjanje Pretresnog vijeća na tu definiciju genocida iz Elemenata krivičnih djela MKS-a nije primjereno. Kako je već objašnjeno, uslov da zabranjeno ponašanje mora biti dio rasprostranjenog i sistematskog napada ne pojavljuje se u Konvenciji u genocidu i nije zadan u međunarodnom običajnom pravu.[367] Budući da definicija iz Elemenata krivičnih djela nije bila odraz običajnog prava kakvo je postojalo u trenutku kad je Krstić počinio zločine, ona se ne može upotrijebiti kao potkrepa zaključcima Pretresnog vijeća.
225.Pretresno vijeće takođe je zaključilo da se u definiciji namjere kod krivičnih djela istrebljivanja i genocida “za oba djela […] traži da budu dio plana širokih razmjera za ubijanje znatnog dijela civilnog stanovništva.”[368] Žalbeno vijeće je, međutim objasnilo da “postojanje plana ili politike ne predstavlja sastavni dio krivičnog djela [genocida] u pravnom smislu”.[369] Mada postojanje takvog plana može pomoći da se utvrdi da je optuženi posjedovao zahtijevanu genocidnu namjeru, to je ipak samo pokazatelj iz koga se može izvesti zaključak o namjeri, a ne pravno obilježje krivičnog djela.[370] Isto tako, Žalbeno vijeće je odbacilo argument da se u pravnoj definiciji zločina protiv čovječnosti (koji uključuju istrebljivanje) zahtijeva dokaz postojanja plana ili politike da se počine ti zločini.[371] Postojanje takvog plana ili politike može biti značajno za dokazivanje da je napad na civilno stanovništvo bio rasprostranjen ili sistematski, ali to nije pravno obilježje zločina protiv čovječnosti. Budući da se ni za istrebljivanje ni za genocid ne zahtijeva dokaz o postojanju plana ili politike da se izvrši djelo u osnovi, taj faktor ne može ići u prilog zaključku Pretresnog vijeća da je krivično djelo istrebljivanja obuhvaćeno genocidom.
226.Konačno, zahtijevana namjera kod genocida nije ograničena na situacije kada počinilac nastoji da uništi samo civile. Pod uslovom da je dio koji se namjerava uništiti znatan i pod uslovom da počinilac namjerava da uništi taj dio kao takav, ništa u definiciji genocida ne priječi, na primjer, osudu u slučaju kada je počinilac ubio zatočeno vojno osoblje koje pripada zaštićenoj grupi zbog činjenice da pripadaju toj grupi. Moguće je da, u praksi, genocidna namjera počinioca gotovo uvijek obuhvata civile, ali to nije uslov sadržan u pravnoj definiciji krivičnog djela genocida. Kako je objasnilo Žalbeno vijeće, pitanje da li su dva krivična djela nedopustivo kumulativna pravno je pitanje.[372] Činjenica da će, u praksi, isto ponašanje često ići u prilog konstataciji da je počinilac namjeravao da počini i genocid i istrebljivanje ne čini te dvije namjere identičnim u pravnom smislu.
227.Zaključak Pretresnog vijeća da su osude za istrebljivanje na osnovu člana 5 i za genocid na osnovu člana 4 nedopustivo kumulativne bio je, dakle, pogrešan.
===C. Osuda za progon kao zločin protiv čovječnosti===
228.Optužba nadalje tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo zato što nije osudilo Krstića na osnovu člana 5 za krivična djela koja su proizišla iz ubijanja bosanskih Muslimana iz Srebrenice.[373] Pretresno vijeće je zaključilo, iz istih razloga iz kojih nije dopustilo osudu za istrebljivanje, da je krivično djelo progona kao zločin protiv čovječnosti nedopustivo kumulativno u odnosu na osudu za genocid.[374]
229.Progonu i istrebljivanju, kao zločinima protiv čovječnosti na osnovu člana 5, zajednički je uslov da djela u osnovi čine dio rasprostranjenog i sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i da su počinjena sa sviješću o toj povezanosti. Gornja analiza u vezi s istrebljivanjem važi, dakle, i za odnos između statutarnih obilježja progona i genocida. Krivično djelo genocida ne obuhvata krivično djelo progona. Zaključak Pretresnog vijeća suprotan tome bio je pogrešan.
===D. Osude za ubistvo i nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti===
230.Optužba traži da se vrate još dvije osude. Prva je osuda za ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti, civila bosanskih Muslimana u Potočarima.[375] Pretresno vijeće je odbacilo tu osudu kao nedopustivo kumulativnu u odnosu na osudu za progon počinjen putem ubistava tih civila.[376] Druga je osuda za nehumana djela, koja se temelje na prisilnom premještanju civila bosanskih Muslimana u Potočare.[377] Pretresno vijeće je zaključilo da je ta osuda obuhvaćena osudom za progon na osnovu nehumanih dijela prisilnog premještanja.[378]
231.Žalbeno vijeće je ova dva pitanja nedavno razmatralo u presudama u predmetima Vasiljević i Krnojelac. U predmetu Vasiljević Žalbeno vijeće nije dopustilo osude za ubistvo i nehumana djela na osnovu člana 5 kao nedopustivo kumulativne u odnosu na osudu za progon na osnovu člana 5, gdje je progon izvršen putem ubistava i nehumanih djela.[379] Žalbeno vijeće je zaključilo da je krivično djelo progona uže definirano nego krivično djelo ubistva i nehumanih djela kao zločina protiv čovječnosti jer progon, uz činjenice neophodne da se dokažu ubistvo i nehumana djela, zahtijeva i dokaz materijalno različitog elementa diskriminatorne namjere prilikom počinjenja djela.[380] Do istog zaključka je došlo i Žalbeno vijeće u predmetu Krnojelac, konstatirajući da “nehumana djela kao zločin progona obuhvataju nehumana djela kao zločin protiv čovječnosti.”[381]
232.Optužba navodi brojne argumente o tome da se krivično djelo progona može počiniti i na mnogo drugih načina, a ne samo putem ubistva i nehumanih djela.[382] Ova primjedba je tačna, ali potpuno irelevantna. Kada se optužba za progon temelji na ubistvu i nehumanim djelima, i kad se takva optužba dokaže, optužba ne mora dokazati nikakve dodatne činjenice kako bi postigla osudu za ubistvo ili nehumana djela. Postojanje dokaza da je optuženi počinio progon putem ubistava ili nehumanih djela nužno podrazumijeva i da je dokazano počinjenje ubistva i nehumanih djela na osnovu člana 5. Ta djela su tada obuhvaćena krivičnim djelom progona.[383]
233.Pretresno vijeće je to pravilno konstatiralo i stoga se žalba optužbe u vezi s tim pitanjem odbacuje.
==VI. ODMJERAVANJE KAZNE==
234.Pretresno vijeće je Radislavu Krstiću izreklo jedinstvenu kaznu od 46 godina zatvora.[384] I optužba i odbrana su uložile žalbe na tu kaznu.[385]
===A. Argumenti===
235.Optužba tvrdi da je kazna koju je Pretresno vijeće izreklo Radislavu Krstiću neprimjerena jer ne odražava u dovoljnoj mjeri ni težinu počinjenih krivičnih djela ni učestvovanje Radislava Krstića u tim krivičnim djelima;[386] zato što nije u skladu s praksom MKSR-a u sličnim slučajevima genocida;[387] zato što se temelji na zaključku da je Krstićeva “krivica osjetno manja”;[388] i zato što je Pretresno vijeće pogriješilo zaključujući da predumišljaj nije primjenjiv kao otežavajuća okolnost u ovom predmetu.[389] Zbog toga optužba tvrdi da je Pretresno vijeće izreklo kaznu van svojih diskrecionih ovlašćenja,[390] i da bi se kazna trebala povećati u doživotnu kaznu zatvora, od čega bi optuženi trebao izdržati najmanje 30 godina.[391]
236.Odbrana tvrdi da Pretresno vijeće prilikom izricanja kazne nije dovoljno vodilo računa o praksi izricanja kazni u bivšoj Jugoslaviji i na sudovima Bosne i Hercegovine[392] i da nije dovoljnu težinu dalo činjenicama koje odbrana navodi kao olakšavajuće okolnosti.[393] Odbrana tvrdi da bi kazna zbog toga trebala biti smanjena na najviše 20 godina zatvora.[394]
===B. Diskusija===
237.Žalbeno vijeće je poništilo Krstićevu osudu za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu da se počini genocid. Takođe se ne slaže s Pretresnim vijećem da je on bio direktan učesnik u ubistvima bosanskih Muslimana prema članu3, te u istrebljivanju i progonu prema članu 5, koja djela proizlaze iz pogubljenja bosanskih Muslimana iz Srebrenice između 13. i 19. jula 1995. Umjesto toga, Žalbeno vijeće je za svako od tih krivičnih djela zaključilo da je Krstić pomagao i podržavao počinjenje tih zločina.
238.Proglašavajući Krstića krivično odgovornim kao pomagača i podržavaoca, Žalbeno vijeće je zaključilo da je doprinos ljudstva i sredstava Drinskog korpusa pod njegovom komandom bio znatan. Doista, bez te pomoći Glavni štab ne bi mogao izvesti svoj plan da pogubi bosanske Muslimane Srebrenice. Krstić je znao da se autobusi, za koje je on pomogao da se obezbijede za premještanje žena, djece i starih ljudi, koriste za premještanje muškaraca na razna mjesta zatočenja. Takođe je znao da se ljudstvo i vozila Drinskog korpusa koriste za pronalaženje mjesta zatočenja, te za sprovođenje i čuvanje zarobljenika bosanskih Muslimana na raznim mjestima zatočenja. Takođe je znao da se vozila i teška mehanizacija Drinskog korpusa pod njegovom komandom koriste kao ispomoć u pogubljenima civila bosanskih Muslimana. To znanje i ti vidovi pomoći predstavljaju znatan doprinos u počinjenju tih zločina, koji je uslov za osudu za pomaganje i podržavanje u genocidu bosanskih Muslimana iz Srebrenice.
239.Žalbeno vijeće je zaključilo da je Radislav Krstić hotimično učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je doveo do humanitarne krize u Potočarima i da je bio svjestan da će prirodna i realno predvidiva posljedica te humanitarne krize biti to da će nad civilnim stanovništvom biti počinjeni zločini. Žalbeno vijeće je stoga potvrdilo osudu Krstića za progon zbog ubistava, okrutnog i nečovječnog postupanja, terorisanja civilnog stanovništva, prisilnog premještanja i uništavanja lične imovine civila bosanskih Muslimana, koja djela su proizišla iz postupanja prema civilima bosanskim Muslimanima u Potočarima. Žalbeno vijeće je, međutim, mada je potvrdilo ovu osudu, prihvatilo da RadislavKrstić i Drinski korpus pod njegovom komandom nisu lično počinili nijedan zločin nad civilima bosanskim Muslimanima, osim što su pomogli u organizaciji njihovog prisilnog premještanja. Utvrđeno je da je Krstić u Potočarima bio prisutan najviše sat ili dva, i nije bilo dokaza da je zapravo bio svjedok počinjenja ijednog zločina nad civilima bosanskim Muslimanima, kao ni o tome da su njegovi potčinjeni iz Drinskog korpusa bili direktni svjedoci tih zločina i da su o njima obavijestili Krstića. Nadalje, Pretresno vijeće je prihvatilo da je premještanje civila bosanskih Muslimana koje je organizirao Drinski korpus bilo disciplinirana i uredna operacija, i da jeKrstić posebno naredio da se civilima bosanskim Muslimanima koji se prisilno premještaju ne smije ništa loše desiti.
240.U svjetlu konstatacija u vezi s vidom odgovornosti Radislava Krstića, u svakom slučaju će biti potrebno da se kazna izmijeni. Ipak, najprije valja razmotriti i razriješiti pitanja u vezi s odmjeravanjem kazne u žalbenom postupku.[395]
241.Relevantne odredbe o odmjeravanju kazne jesu članovi 23 i 24 Statuta, te pravila 100 do 106 Pravilnika o postupku i dokazima. Te odredbe su faktori koje Pretresno vijeće treba uzeti u obzir kada odlučuje o kazni po osuđujućoj presudi.[396] One ne predstavljaju obavezujuća ograničenja za diskreciona ovlašćenja Vijeća prilikom izricanja kazne,[397] o kojoj se odluka uvijek mora donijeti na osnovu činjenica pojedinog predmeta.[398]
242.Praksa MKSJ-a i MKSR-a takođe je dala korpus relevantnih faktora koje valja uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne.[399] Međutim, Žalbeno vijeće je naglasilo da je “neprimjereno sastavljati konačni spisak smjernica za odmjeravanje kazni ubuduće,”[400] budući da je odluka o kazni pitanje diskrecionog ovlašćenja vijeća. Žalbeno vijeće je nadalje objasnilo da jedino “primjetna greška” u primjeni diskrecionog ovlašćenja od strane pretresnog vijeća prilikom odmjeravanja kazne može opravdati reviziju kazne.[401]
243.Na Žalbenom vijeću je, dakle, da utvrdi da li je Pretresno vijeće učinilo primjetnu grešku time što je Radislavu Krstiću izreklo kaznu od 46 godina zatvora.
====1. Argumenti u vezi s težinom krivičnih djela koja je počinio Radislav Krstić i njegovim učestvovanjem u tim krivičnim djelima====
244.I odbrana i optužba iznijele su argumente u vezi s težinom zločina koji se optuženom stavljaju na teret. Optužba tvrdi da bi, s obzirom na težinu krivičnih djela koja je počinio, Krstić trebao biti osuđen na doživotni zatvor.[402] Odbrana se usredotočuje na činjenicu da je Pretresno vijeće prihvatilo da je Krstićevo učestvovanje u događajima u julu 1995. bilo ograničeno i zbog toga tvrdi da je kazna neprimjereno stroga.[403]
245.Kao što je već rečeno, Žalbeno vijeće će argumente u vezi s odmjeravanjem kazne razmotriti jedino u mjeri u kojoj se oni odnose na navod o primjetnoj grešci u načinu na koji je Pretresno vijeće koristilo svoje diskreciono ovlašćenje.[404] Što se tiče razine Krstićevog učestvovanja u tim krivičnim djelima, Žalbeno vijeće je konstatiralo da je njegova krivična odgovornost nižeg reda no što je to utvrdilo Pretresno vijeće, a o posljedicama te konstatacije diskutira se dalje u tekstu.
====2. Argumenti u prilog dosljedne prakse u odmjeravanju kazne====
246.Oslanjajući se na Drugostepenu presudu u predmetu Jelisić, optužba tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo u korištenju svog diskrecionog ovlašćenja kad je izreklo kaznu koja nije dosljedna u odnosu na kazne izrečene za slična krivična djela.[405] U Drugostepenoj presudi u predmetu Jelisić, Žalbeno vijeće jeste prihvatilo da se kazna “može protumačiti kao hirovita ili pretjerana ukoliko prevazilazi razumne omjere kazni izrečenih u sličnim okolnostima za ista krivična djela.”[406]
247.Međutim, Žalbeno vijeće u predmetu Jelisić takođe je smatralo da slični slučajevi ne daju “pravno obavezujuću skalu za izricanje kazni, nego […] obrazac koji se pomalja iz pojedinačnih predmeta,” i da bi “[t]amo gdje postoji takav nesrazmjer, Žalbeno vijeće […] moglo doći do zaključka da nisu uzeti u obzir standardni kriteriji po kojima bi se trebala odmjeravati kazna, kao što je to propisano Statutom i regulisano Pravilnikom. Međutim, uspostavljanje čvrstih i postojanih pravila o tome je teško i nije od pomoći; u svakom predmetu postoji više primjenjivih činilaca koje treba uzeti u obzir.”[407]
248.Zaključak Žalbenog vijeća u predmetu Jelisić je, kao i u drugima,[408] jasan: praksa Međunarodnog suda u odmjeravanju kazni u sličnim slučajevima samo je jedan od faktora koji vijeće mora uzeti u obzir kada koristi svoje diskreciono ovlašćenje prilikom izricanja kazne.[409] Ta odluka je stvar diskrecionog ovlašćenja i ovisi o okolnostima svakog pojedinog predmeta. “Ono što je važno jeste to da se postupa s dužnim uvažavanjem odredaba Statuta i Pravilnika, jurisprudencije Međunarodnog suda i MKSR-a, te okolnosti predmeta.”[410]
249.Optužba takođe tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo zato što nije pažljivo razmotrilo sudsku praksu MKSR-a u vezi s odmjeravanjem kazni.[411] Tačno je da Pretresno vijeće nije izvršilo toliko opsežnu ili detaljnu analizu jurisprudencije MKSR-a u vezi odmjeravanjem kazni kao što je to sada učinila optužba, ali Pretresno vijeće se jeste izričito osvrnulo na tu praksu.[412] Žalbeno vijeće zaključuje da kazna od 46 godina zatvora koju je izreklo Pretresno vijeće – najveća fiksna kazna koju je do sada izrekao Međunarodni sud[413] – u dovoljnoj mjeri odražava težinu krivičnih djela za koja je osuđen Radislav Krstić. Osim toga, pregled prakse izricanja kazni MKSR-a u sličnim slučajevima ne upućuje na postojanje nekog fiksnog pravila koje zahtijeva izricanje određene kazne za genocid.[414] Prema tome, kazna koju je izreklo Pretresno vijeće u skladu je s praksom MKSR-a.
250.U svakom slučaju, kako je već objašnjeno, praksa odmjeravanja kazni u sličnim slučajevima samo je jedan od faktora koje vijeće mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja primjerene kazne. Pretresno vijeće ima široka diskreciona ovlašćenja u ocjenjivanju tih faktora, ovisno o posebnim okolnostima predmeta koji rješava. U ovom predmetu, Pretresno vijeće je Krstiću izreklo kaznu koju je smatralo primjerenom na osnovu posebnih okolnosti u kojima se odvijalo njegovo ponašanje u Srebrenici i u okolini grada u julu 1995. Pretresno vijeće nije učinilo primjetnu grešku u korištenju svojih diskrecionih ovlašćenja prilikom odmjeravanja kazne.
251.Budući da je Žalbeno vijeće smanjilo razinu krivične odgovornosti u ovom predmetu na pomaganje i podržavanje u genocidu, gorenavedeni argument optužbe je u svakom slučaju irelevantan.
252.Prema tome, žalba optužbe po toj osnovi se odbacuje.
====3. Argument koji se odnosi na ocjenu da je “krivica osjetno manja”====
253.Pretresno vijeće je smatralo da je Radislav Krstić “[…] kriv, no njegova je krivica osjetno manja od krivice onih koji su smislili i [u relevatnom razdoblju] nadzirali plan pogubljenja.”[415] Optužba tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je odlučilo da Krstić zaslužuje manju kaznu od drugih počinilaca tih krivičnih djela, o čijoj krivici nije presuđivano u ovom predmetu. Optužba nadalje tvrdi da je Pretresno vijeće, izdižući ovaj faktor na razinu “ključnog”, propustilo da dovoljnu pažnju pokloni Krstićevoj individualnoj odgovornosti.[416]
254.Žalbeno vijeće se slaže da je krivicu Radislava Krstića trebalo ocijeniti na individualnoj osnovi. Žalbeno vijeće se takođe slaže da usporedna krivica navodnih drugih zavjerenika, o kojoj se nije presuđivalo u ovom predmetu, nije relevantna. Žalbeno vijeće, međutim, ne dijeli tužiočevo tumačenje Prvostepene presude.[417] Pretresno vijeće je imalo pravo da razmotri Krstićeve postupke u odgovarajućem kontekstu, što uključuje i postupke eventualnih sapočinilaca. Sveobuhvatno razumijevanje činjenica konkretnog predmeta ne samo da dopušta uzimanje u obzir krivice drugih počinilaca, nego je to štaviše i nužno da bi se mogli tačno razumjeti predmetni događaji i da bi se izrekla primjerena kazna.[418] Prvostepene presuda možda je u vezi s tim dvosmislena, no Pretresno vijeće nije na neprimjeren način razmatralo navodno višu razinu odgovornosti drugih počinilaca.
255.Zbog toga se žalba optužbe po toj osnovi odbija.
4. Argument optužbe u vezi s predumišljajem kao otežavajućim faktorom
| |||