Razlika između verzija stranice "Tužilac protiv Radislava Krstića"

|STATUS OBRADE =Nije korigovan

}}

==I. Uvod==

1.Žalbeno vijeće Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. rješava po dvije žalbe na pismenu presudu koju je donijelo Pretresno vijeće 2. augusta 2001. u predmetu Tužilac protiv Radislava Krstića, predmet br. IT-98-33-T (u daljnjem tekstu: Prvostepena presuda). Nakon što je razmotrilo pismene i usmene argumente optužbe i odbrane, Žalbeno vijeće ovime donosi svoju Presudu.

====1. Zaključak Pretresnog vijeća da su Glavni štab VRS-a i njemu podređene snage MUP-a imale saradnju Radislava Krstića i Drinskog korpusa====

 

 

50.Odbrana tvrdi, kao što je tvrdila i na suđenju, da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je zaključilo da su Glavni štab VRS-a i njemu podređene snage MUP-a imale suradnju Radislava Krstića i Drinskog korpusa u izvršenju pogubljenja. Odbrana se poziva na naredbu koju je 13. jula 1995. izdao General Gvero, pomoćnik komandanta Glavnog štaba, u kojoj stoji da se “pretpostavljena komanda” hitno obavijesti o lokaciji na koju se odvode zarobljenici. Odbrana tvrdi da ta naredba pokazuje da je Glavni štab preuzeo odgovornost za zarobljenike.[79] Odbrana se takođe poziva na izjavu generala Mladića upućenu zarobljenicima na poljani u Sandićima i u Novoj Kasabi da je general Mladić lično angažovan na organizaciji njihove razmjene i prijevoza.[80] Konačno, odbrana se poziva na činjenicu da Pretresno vijeće nije moglo van svake razumne sumnje zaključiti da je Drinski korpus učestvovao u zarobljavanju zatvorenika.[81]

54.Te dokaze na koje se poziva odbrana Pretresno vijeće je razmotrilo kada je analiziralo učestvovanje Glavnog štaba i komande Drinskog korpusa u zarobljavanju i zatočenju bosanskih Muslimana.[92] Pretresno vijeće je prihvatilo da dokazi pokazuju da je Glavni štab “itekako bio uključen u upravljanje događajima nakon zauzimanja Srebrenice,” i da postoje “indikacije da jedinice Drinskog korpusa nisu uvijek bile informisane niti konsultovane u vezi s onim što je u sedmici nakon 11. jula 1995. u njihovoj zoni radio Glavni štab.”[93] Pretresno vijeće je, međutim, konstatiralo da dokazi “više nego jasno pokazuj[u] da Glavni štab nije mogao, niti da jeste samostalno vodio cjelokupna dejstva nakon zauzimanja Srebrenice i da je gotovo u svakom momentu morao koristiti i da jeste koristio resurse Drinskog korpusa.”[94] Odbrana ne osporava tu konstataciju, koju Žalbeno vijeće prihvaća.

 

 

55.Odbrana dalje tvrdi da je odabir lokacija za zatočenje zarobljenika, u početku u Bratuncu, vršio isključivo Glavni štab, bez učestvovanja Drinskog korpusa. Pozivajući se na evidenciju vozila Zvorničke brigade, odbrana tvrdi da, suprotno zaključku Pretresnog vijeća, Zvornička brigada nije znala da se jedno od njenih vozila koristi u toj operaciji.[95] Odbrana tvrdi da prisluškivani razgovor dežurnog oficira Zvorničke brigade i pukovnika Beare od 14. jula 1995., u kojem je bilo riječi o zarobljenicima, potvrđuje da pukovnik Beara nije slijedio normalni komandni lanac jer je razgovarao direktno sa dežurnim oficirom. To, tvrdi odbrana, potvrđuje da je Glavni štab mogao koristiti resurse Zvorničke brigade zaobilazeći komandu Zvorničke brigade, te da je to i činio.[96]

56.I ovi argumenti odbrane bili su svi izneseni pred Pretresnim vijećem. Pretresno vijeće je zaključilo da je Zvornička brigada morala znati svrhu za koju je vozilo korišteno jer evidencija pokazuje da su njime upravljali pripadnici vojne policije Zvorničke brigade.[97] Prisluškivani razgovor od 14. jula, na koji se poziva odbrana, nije u suprotnosti sa ovim zaključkom niti na bilo koji način potvrđuje argumente odbrane. Mada Pretresno vijeće nije konstatiralo da je komanda Drinskog korpusa bila direktno uključena u planove da se ljudi zatoče u Bratuncu, ono je zaključilo da je Drinski korpus morao biti svjestan da su ti ljudi ondje zatočeni.[98] Ovaj zaključak je potkrijepljen s dovoljno dokaza i Žalbeno vijeće ga prihvata.

 

 

57.Odbrana dakle tvrdi da su, mada su za pogubljenja korištena sredstva Drinskog korpusa, ta sredstva rekvirirana bez znanja komande Drinskog korpusa. Odbacivanje tog argumenta Pretresno vijeće je utemeljilo na činjenici da, u skladu s vojnim načelima VRS-a, Glavni štab nije mogao ući u zonu odgovornosti Drinskog korpusa i preuzeti potpunu kontrolu nad njegovim resursima i snagama bez pristanka komande korpusa.[99] Pretresno vijeće je takođe naglasilo uključenost Drinskog korpusa u organizaciju autobusa za prijevoz civila bosanskih Muslimana, što je u suprotnosti s teorijom da je Glavni štab preuzeo direktnu kontrolu nad brigadama podređenim Drinskom korpusu.[100] Kako je objasnilo Pretresno vijeće, Glavni štab je obavještavao komandu Drinskog korpusa o aktivnostima u njenoj zoni odgovornosti. To, između ostalog, pokazuje prisluškivani razgovor od 15. jula u kojem je pukovnik Beara hitno od Krstića zatražio pomoć i činjenica da mu je rečeno da se obrati komandantu Bratunačke brigade.[101] To, po mišljenju Pretresnog vijeća, u velikoj mjeri umanjuje snagu argumenta da je Glavni štab rukovodio aktivnostima jedinica podređenih Drinskom korpusu, a da nije konsultovao komandu Drinskog korpusa.[102]

65.Odbrana tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je zaključilo da su 16. jula 1995. pripadnici Bratunačke brigade, jedinice Drinskog korpusa koja je bila podređena Radislavu Krstiću, učestvovali u ubijanju na Vojnoj ekonomiji u Branjevu i u Domu kulture u Pilici.[110]

 

 

66.Odbrana tvrdi da iskaz Dražena Erdemovića (pripadnika 10. diverzantske brigade i učesnika u ubistvima na Vojnoj ekonomiji Branjevo), koji je činio ključni činjenični osnov za zaključak Pretresnog vijeća, nije zapravo pokazao da su ljudi koji su učestvovali u pogubljenjima bili iz Bratunačke brigade, a ne naprosto iz Bratunca.[111] Odbrana takođe tvrdi da je Pretresno vijeće pogrešno protumačilo da se prisluškivani razgovor od 16. jula 1995. između pukovnika Popovića i gospodina Rašića, dežurnog oficira Drinskog korpusa, odnosi na raspoređivanje ljudi iz Bratunačke brigade kao ispomoć u pogubljenjima. Odbrana tvrdi da se taj prisluškivani razgovor u stvari odnosio se na njihovo raspoređivanje na linije fronta u bitki koju je vodio pukovnik Pandurević protiv kolone vojno sposobnih civila i pripadnika 28. divizije, koji su pobjegli u šumu pokušavajući da se domognu teritorije pod kontrolom bosanskih Muslimana sjeverno od Srebrenice.[112] Odbrana tvrdi da to tumačenje potvrđuje borbeni izvještaj Zvorničke brigade od 16. jula 1995. koji je sastavio pukovnik Pandurević.[113]

70.U svjetlu gorenavedenog, Žalbeno vijeće konstatira da zaključak Pretresnog vijeća da su pripadnici Bratunačke brigade učestvovali u pogubljenjima na Vojnoj ekonomiji Branjevo i u Domu kulture u Pilici 16. jula 1995. nije zaključak do kojeg bi došao razuman presuditelj o činjenicama. Nije bilo direktnih dokaza o učestvovanju Drinskog korpusa u provođenju pogubljenja.

 

71.Pretresno vijeće je svoj zaključak da su u pogubljenjima učestvovali ljudi iz Bratunačke brigade utemeljilo i na izvještaju Zvorničke brigade od 16. jula 1995., u kojem se navodi da su pod komandom Zvorničke brigade, osim njenih redovnih snaga, djelovala i dva voda Bratunačke brigade.[119] Taj dokaz, međutim, pokazuje samo to da su pod komandom Zvorničke brigade djelovala dva voda Bratunačke brigade; on ne pokazuje učestvovanje tih snaga u pogubljenjima. Pretresno vijeće se, zapravo, na taj dokaz oslonilo samo radi utvrđivanja da su vojnici iz Bratunačke brigade tada bili u blizini kako bi se potvrdio iskaz gospodina Erdemovića.[120]

 

 

 

72.Pretresno vijeće se takođe oslonilo na prisluškivani razgovor od 16. jula 1995. u kojem je pukovnik Popović tražio da razgovara Radislavom Krstićem. Kada mu je rečeno da Krstić nije dostupan, zatražio je da ga spoje s komadujućim. Pukovnik Popović je potom razgovarao s gospodinom Rašićem, dežurnim oficirom Drinskog korpusa. Pukovnik Popović je izvjestio gospodina Rašića da je “sad bio gore … sa šefom lično,” da je “završio posao,” i da gospodin Rašić treba da obavijesti “generala.”[121] Gospodin Rašić je pitao pukovnika Popovića da li su ljudi iz komande pukovnika Blagojevića stigli na vrijeme, a pukovnik Popović je odgovorio da su ti ljudi bili “gore”, ali da su zakasnili i da je “zato [...] komandant ovdje ovaj što je bio imo problema.” Oslanjajući se na svjedočenje gospodina Butlera, Pretresno vijeće je zaključilo da navod da je pukovnik Popović bio “gore” znači da se pukovnik Popović upravo vratio s područja sjeverno od Zvornika, (tj. s područja Pilice) i da je gospodin Rašić (i, prema tome, komanda Drinskog korpusa) znao da su tamo izvršena pogubljenja.[122]

73.U žalbenom postupku, međutim, gospodin Butler je ispravio iskaz koji je dao na suđenju u svjetlu iskaza koji je dao na suđenju u predmetu Blagojević.[123] Konkretno, objasnio je, drugi put pomenuti izraz "gore" i problemi koji su proizašli iz kašnjenja ljudi pukovnika Blagojevića odnosili su se na područje ratišta prema IKM-u (ili isturenom komandnom mjestu) i područje Baljkovice, gdje su se odvijale najznačajnije borbe. Problemi pomenuti prilikom telefonskih razgovora ticali su se kašnjenja pojačanja, što je dovelo do toga da je pukovnik Pandurević morao otvoriti koridor za prolaz kolone muškaraca bosanskih Muslimana.[124] Pretresno vijeće se, međutim, oslonilo na taj prisluškivani razgovor kao na dodatni dokaz o tome da su ti ljudi poslani iz Bratunačke brigade kao ispomoć u pogubljenjima 16. jula 1995. po zahtjevu pukovnika Beare za dodatno ljudstvo upućenog Radislavu Krstiću ujutro 15. jula.[125] U svjetlu dodatnih dokaza koje je dao gospodin Butler, taj zaključak nije održiv.

 

 

74.Odbrana nadalje tvrdi da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je iz prisluškivanog razgovora Radislava Krstića i pukovnika Beare od 15. jula 1995. zaključilo da je Krstić pristao da pukovniku Beari obezbijedi, i da jeste obezbijedio, ljude iz Bratunačke brigade kao ispomoć u pogubljenjima. Odbrana tvrdi da činjenice u stvari pokazuju da Radislav Krstić nikad nije ništa preduzeo u vezi sa zahtjevom pukovnika Beare.[126]

76.Pretresno vijeće je svoj zaključak da se izraz “paket” odnosi na bosanske Muslimane zasnovalo na drugim prisluškivanim razgovorima u kojima koristio taj izraz, a posebno na prisluškivanom razgovoru u kojima je izraz “ljudi” ispravljen u “paketi.”[130] Što se tiče zaključka Pretresnog vijeća da se riječ “razdijeliti” odnosi na ubijanje, čini se da se taj zaključak temelji isključivo na uvodnoj riječi optužbe, koja je ustvrdila da “razdijeliti” znači ubiti.[131] Pretresno vijeće je argument optužbe smatralo uvjerljivim i, u odsustvu bilo kakvog daljnjeg ispitivanja tog izraza, ne čini se da je Pretresno vijeće svoje razumijevanje izraza “razdijeliti” utemeljilo na bilo čemu drugom osim na tvrdnji optužbe. Mada je iz dotičnog šifriranog jezika moguće izvući takav zaključak, njegovo značenje nije dovoljno jasno da ne bi bila moguća i druga tumačenja. Nadalje, Krstićeva izjava Beari “vidjet ću šta mogu” ne može iznijeti teret značaja koji joj pridaje Pretresno vijeće. Umjesto da se shvati kao obećanje pomoći, ta izjava mogla je značiti odbijanje da se preuzme obaveza, Krstićev pokušaj da prekine razgovor i pri tome ne kaže definitivno “ne”, a da u isto vrijeme ne preuzme jednoznačnu obavezu da pomogne.

 

 

77.S obzirom na činjenice na koje se oslonilo Pretresno vijeće i ispravku tih činjenica od strane gopodina Butlera, nalaz Pretresnog vijeća da je Krstić poslao ljude iz Bratunačke brigade da pomognu u pogubljenjima na Vojnoj ekonomiji Branjevo i u Domu kulture u Pilici jeste zaključak do kojeg ne bi došao nijedan razuman presuditelj o činjenicama. Na osnovu tih činjenica ne može se utvrditi direktno učestvovanje Drinskog korpusa u vršenju pogubljenja i, kao takve, one ne mogu biti dokaz direktnog učestvovanja Radislava Krstića u pružanju pomoći prilikom pogubljenja.

84.Pretresno vijeće je konstatiralo da su kontakti između Krstića i generala Mladića ključni za utvrđivanje genocidne namjere Radislava Krstića. Strane u postupku su se složile da je general Mladić bio glavni pokretač ubijanja. Pretresno vijeće je konstatiralo da su generali Krstić i Mladić bili u stalnoj vezi tokom relevantnog razdoblja.[135] Pretresno vijeće je zaključilo da “[a]ko je general Mladić znao za pogubljenja, prirodno bi bilo da za njih zna i general Krstić”.[136]

 

85.Pretresno vijeće je do ovog zaključka došlo na osnovu toga što je Krstić prisustvovao drugom i trećem od tri sastanka koja je sazvao general Mladić u hotelu "Fontana" 11. i 12. jula 1995. Na tim sastancima raspravljalo se o sudbini bosanskih Muslimana nakon pada Srebrenice.[137] Na osnovu njegovog prisustva na ta dva sastanka Pretresno vijeće je zaključilo da je Radislav Krstić “bio upozoren da je nakon zauzimanja Srebrenice opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva doveden u pitanje.”[138]

91.Razumno je zaključiti da su sastanci u hotelu "Fontana" predstavljali korak dalje u provođenju ciljeva Direktive. Na svakom od tih sastanaka general Mladić je pozivao na potpunu predaju snaga bosanskih Muslimana na tom području. Na dva sastanka na kojima je Krstić bio prisutan, general Mladić je najviše isticao potrebu da se obezbijedi predaja bošnjačkih vojnih snaga na tom području. Na drugom sastanku general Mladić je rekao da stanovništvo treba odabrati da li će ostati ili će otići, te je zatražio da svi vojnici ABiH na tom području predaju oružje, naglašavajući da će opstanak civilnog stanovništva u enklavi biti vezan za predaju snaga ABiH.[143] Na trećem sastanku ponovno je naglasio da opstanak civilnog stanovništva na tom području ovisi o kapitulaciji snaga ABiH.[144] Rekao je: “[Možete opstati ili nestati. … Za vaš opstanak tražim: da svi vaši muškarci koji su pod oružjem napali da su zločine pravili, a i jesu mnogi, protiv našeg naroda, predaju oružje Vojski Republike Srpske … nakon predaje oružja možete … birati, da ostanete na teritoriji… ili ako vam to odgovara, da idete tamo gdje želite. Koliko god vas izrazi želju, poštovaće se želja svakoga pojedinačnoga stanovnika.”[145] Da bi obezbijedio predaju snaga ABiH general Mladić je bio spreman da zaprijeti teškim posljedicama po civilno stanovništvo koje odabere da ostane na tom području, ali i da olakša njihovo preseljenje. Kao što je već navedeno, javni karakter sastanka na kojem su izrečene te prijetnje, a naročito prisustvo predstavnika međunarodne zajednice, čine malo vjerovatnim zaključak da je general Mladić zaista javno iznio svoju genocidnu namjeru.

 

92.Optužba tvrdi, kao i na suđenju, da je Radislav Krstić u vrijeme kad je prisustvovao trećem sastanku u hotelu "Fontana" znao za genocidnu namjeru srpskog vođstva. Optužba se poziva na dodatne dokaze koje je iznio Momir Nikolić na suđenju u predmetu Blagojević, a koji su prihvaćeni u ovom žalbenom postupku, te na svjedočenje Miroslava Deronjića, kojeg je po vlastitom nahođenju pozvalo Žalbeno vijeće.

94.Ni iskaz MiroslavaDeronjića ne pomaže optužbi. Mada gospodin Deronjić jeste u određenoj mjeri pokazao namjeru srpskog vođstva prije 13. jula 1993. da ubije civile bosanske Muslimane iz Srebrenice ako uspije vojna akcija u toj regiji, on nije pružio nikakve dokaze koji bi povezali Radislava Krstića s genocidnim planom ili ukazali na to da je on bio svjestan takve namjere vođstva bosanskih Srba.[147] Nijedan od ova dva iskaza dodatnih svjedoka, dakle, ne potvrđuje argument optužbe. Nadalje, Žalbeno vijeće oklijeva da utemelji bilo kakvu odluku na iskazu gospodina Deronjića, bez potkrepljujućih dokaza. Nepodudarnosti u iskazu gospodina Deronjića i nejasnoće u vezi s nekim od njegovih izjava, naročito onoj da je vidio Krstića u hotelu "Fontana", upozorenje su Žalbenom vijeću da se ne osloni samo na njegovo svjedočenje.

 

95.Pretresno vijeće je odbacilo argument optužbe da Krstićeva pomoć u organiziranju prijevoza žene, djece i starih ljudi iz Potočara predstavlja djelo u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata da se počini genocid. Međutim, Pretresno vijeće se jeste oslonilo na prisustvo Radislava Krstića u bazi u Potočarima i u njenoj blizini između jedan i dva sata popodne 12. jula, kada je viđen kako razgovara sa drugim visokim starješinama, uključujući i generala Mladića, kao na dokaz o tome da je on imao sve više saznanja o tome da će biti počinjen genocid.[148] Pretresno vijeće je na osnovu Krstićevog prisustva ondje zaključilo da je on “morao znati za užasne uslove u kojima su se nalazile bosansko-muslimanske izbjeglice, te da su vojnici VRS-a tog dana s njima loše postupali.”[149] Pretresno vijeće je, nadalje, na osnovu toga što je Krstić bio u "bijeloj kući", zaključilo da je on bio svjestan da su izdvojeni muškarci zatočeni u strašnim uslovima i da se s njima ne postupa u skladu s uobičajenom praksom provjere radi utvrđivanja eventualnog prisustva ratnih zločinaca.[150] Pretresno vijeće je zaključilo da je on morao znati, kao što su znali svi ostali svjedoci prisutni oko baze, da je sudbina tih ljudi jako neizvjesna, ali da nije ništa učinio da to raspravi s generalom Mladićem ni s bilo kim drugim.[151]

98.Iz svega ovoga trebalo bi biti jasno da - usprkos tvrdnji Pretresnog vijeća da je, ako je general Mladić znao za ubistva, i Krstić za njih morao znati - Pretresno vijeće zapravo nije utvrdilo, na osnovu Krstićevih kontakata s generalom Mladićem u tom razdoblju, da je Radislav Krstić iz tih kontakata zaista saznao za namjeru da se pogube bosanski Muslimani. Tvrdnja Pretresnog vijeća nije imala valjanu dokaznu osnovu. Nijedno razumno pretresno vijeće ne bi, ako nije utvrdilo da je Krstić znao za namjeru generala Mladića, izvelo zaključak da je Krstić dijelio tu namjeru. Iako Pretresno vijeće nije pridalo veliku težinu tim zaključcima prilikom utvrđivanja krivične odgovornosti Radislava Krstića, ti pogrešni zaključci Pretresnog vijeća u određenoj mjeri dovode u pitanje opšti zaključak Vijeća da je Radislav Krstić dijelio genocidnu namjeru.

 

99.Pretresno vijeće je svoj zaključak u vezi s Krstićevom namjerom utemeljilo i na više drugih činjenica. Muškarci izdvojeni u Potočarima prevezeni su u Bratunac, zajedno s drugim bosanskim Muslimanima zarobljenim u šumi. Pretresno vijeće je zaključilo da je Bratunačka brigada vjerovatno obavijestila komandu Drinskog korpusa o dolasku tih zarobljenika[157] i da je komanda Drinskog korpusa morala znati da se zarobljenici ne odvoze u regularne objekte za ratne zarobljenike, nego da su zatočeni u Bratuncu gdje ne postoji nikakvo snabdijevanje hranom, vodom itd.[158] Pretresno vijeće je iz Krstićevog prisustva u Potočarima i njegove uloge u organiziranju prijevoza zaključilo da je on morao znati da su muškarce odvajali od žena i djece, da bi ih zatim bilo zatočili bilo nekamo prevezli.[159]

101.Pretresno vijeće je zaključilo da je, budući da su podređene brigade i dalje djelovale pod komandom Drinskog korpusa, sama komanda, uključujući i Radislava Krstića, od 14. jula 1995. morala znati za učestvovanje tih podređenih jedinica u pogubljenjima.[162] Ovaj zaključak je Pretresno vijeće donijelo na osnovu, kako se izrazilo, direktnih dokaza o tome da je Krstić znao za pogubljenja i da je u njima učestvovao.[163] Pretresno vijeće je konstatiralo da je Radislav Krstić, mada je u vrijeme kad je provođen genocidni plan komandovao operacijom u Žepi, stalno odlazio na istureno komandno mjesto Drinskog korpusa u Vlasenici. Pretresno vijeće je, osim toga, konstatiralo da je on bio u vezi sa svim oficirima u svojoj zoni odgovornosti. Pretresno vijeće je prihvatilo da sami ti kontakti ne mogu biti osnova za zaključak da je Krstić učestvovao u pogubljenjima. Ti kontakti, po mišljenju Pretresnog vijeća, samo dodatno potkrepljuju druge dokaze o Krstićevom učestvovanju u tim pogubljenjima.[164]

 

 

102.Prvo, Pretresno vijeće se u velikoj mjeri oslonilo na kontakte Radislava Krstića s pukovnikom Bearom, koji je bio direktno uključen u ubojstva,[165] a naročito na prisluškivane razgovore od 15. jula 1995., o kojima je već bilo riječi. U prvom prisluškivanom razgovoru, pukovnik Beara je tražio od generala Živanovića da pošalje još ljudi, ali general Živanović je odbio i uputio pukovnika Bearu na Radislava Krstića. Pukovnik Beara se zatim obratio Krstiću za hitnu pomoć u raspodjeli “3.500 paketa,” rekavši mu da “Furtula nije ispoštovao naređenje šefa.” Pretresno vijeće je zaključilo da je to šifra koja se u vojnim komunikacijama koristila za zarobljene muškarce Muslimane. Radislav Krstić je predložio pukovniku Beari da zatraži pomoć od drugih jedinica, ali pukovnik Beara je odgovorio da te druge jedinice nisu na raspolaganju i da ne zna šta da radi. On je Krstiću rekao da te ljude treba samo na nekoliko sati i da ih može vratiti na kraju dana. Radislav Krstić je odgovorio da će vidjeti šta može učiniti.[166]

106.Pretresno vijeće je pomenulo činjenicu da je odbrana zanijekala da je on obavio ovaj razgovor s pukovnikom Bearom. Ono je konstatiralo da je u trenutku tog razgovora, 15. jula 1995., Radislav Krstić znao da se vrše pogubljenja i da se obavezao da pomogne pukovniku Beari u obezbjeđivanju ljudstva potrebnog za vršenje tih pogubljenja.[175] U žalbenom postupku odbrana je prihvatila da je do razgovora došlo, ali je zanijekala da je Krstić izvršio ono što je Beara tražio. Ova nepodudarnost u Krstićevom iskazu, međutim, ne pokazuje da je Krstić lagao kako bi prikrio činjenicu da je dijelio genocidnu namjeru nekih članova Glavnog štaba. U načelu, kada se pokaže da je optuženi lagao tokom krivičnog postupka, zaključak da je lagao kako bi prikrio svoju krivnju može se donijeti jedino kad se iscrpe sva druga moguća objašnjenja za tu laž. Najviše što se može reći u vezi s ovom nedosljednosti odbrane jeste da je Radislav Krstić znao, na osnovu svog razgovora s pukovnikom Bearom, da se ubijanje vrši s genocidnom namjerom. Iz Krstićevih nedosljednosti ne može se zaključiti da je on pristao uz tu genocidnu namjeru. Njegova laž može se objasniti željom da izbjegne upravo ovakve negativne zaključke koji bi išli na njegovu štetu, i ne može poslužiti kao osnova za zaključak da je on dijelio genocidnu namjeru nekih članova Glavnog štaba.

 

 

107.Drugo, Pretresno vijeće je svoj zaključak utemeljilo na dokazima o bliskoj saradnji između Radislava Krstića i zapovjednika Zvorničke brigade, pukovnika Vinka Pandurevića, u relevantnom razdoblju. Pretresno vijeće je zaključilo da je pukovnik Pandurević 14. jula 1995. od Krstića primio naređenje da se vrati u svoju zonu odgovornosti (nakon zahtjeva koje su Krstiću uputili general Živanović i major Obrenović)[176] zbog dvostrukog problema muslimanskih boraca i zarobljenika.[177] Kada se pukovnik Pandurević vratio u zonu odgovornosti Zvorničke brigade, poslao je 15. jula 1995. vanredni borbeni izvještaj komandantu Drinskog korpusa u vezi s prijetnjom koju za Zvorničku brigadu predstavlja kolona bosanskih Muslimana. Pukovnik Pandurević je naveo: “Dodatno opterećenje nam predstavlja veliki broj zarobljenika razmještenih po školama u zoni brigade, kao i obaveza obezbjeđenja i asanacije terena… Ova komanda više ne može brinuti o ovim problemima, jer za to nema ni materijalnih, ni drugih snaga. Ukoliko niko ne preuzme ovu brigu, biću prinuđen da ih pustim.”[178]

112.Vojni vještak odbrane, gospodin Radinović, prihvatio je na suđenju da je pravilno tumačenje dodatnog vanrednog izvještaja pukovnika Pandurevića poslanog u julu 1995. to da Pandurević u njemu izražava veliko nezadovoljstvo zbog zločina koji su počinjeni u njegovoj zoni odgovornosti.[187] Pretresno vijeće je tu njegovu izjavu protumačilo kao dodatni dokaz o tome da je Radislav Krstić znao za pogubljenja, no činjenica da je njegov potčinjeni u svojim izvještajima Krstiću izražavao nezadovoljstvo zbog tih pogubljenja, govori protiv, a ne u prilog genocidnoj namjeri Radislava Krstića. I ovdje, najviše što taj izvještaj pokazuje jeste da je Krstić znao da su pogubljenja izvršena.

 

 

113.Pretresno vijeće je svoj zaključak utemeljilo i na čestim kontaktima između Radislava Krstića i pukovnika Popovića u relevantnom razdoblju.[188] Dana 16. jula 1995. zabilježen je, u jednom prisluškivanom razgovoru, zahtjev komandi Drinskog korpusa za gorivo u ime pukovnika Popovića, koji je bio u zoni odgovornosti Zvorničke brigade. Dežurni oficir Zvorničke brigade koji je uputio zahtjev rekao je da pukovnik Popović neće nastaviti posao koji obavlja ako mu se ne dostavi traženo gorivo, a kasnije je tokom razgovora rekao da “[a]utobus napunjen sa naftom da ide u selo Pilica.” Dokumentacija za 16. juli 1995. potvrđuje da je za pukovnika Popovića izdato 500 litara dizel-goriva, a kao primalac se navodi komanda Drinskog korpusa.[189] Pretresno vijeće je na osnovu tih dokaza utvrdilo da je Krstić, kao komandant Drinskog korpusa, morao znati da je pukovniku Popoviću izdato gorivo i da se to gorivo koristi kako bi se pukovniku Popoviću pomoglo u vršenju pogubljenja.[190] I iz ovih činjenica se može zaključiti jedino o Krstićevom znanju, ali ne i o tome da je dijelio genocidnu namjeru.

116.Pretresno vijeće je pomenulo i druge kontakte s pukovnikom Popovićem, konkretno činjenicu da je zajedno s Radislavom Krstićem i drugim oficirima VRS-a prolazio ulicama Srebrenice popodne 11. jula, prisustvo pukovnika Popovića na sastanku u hotelu "Fontana" ujutro 12. jula 1995., njegovo prisustvo u Potočarima 12. jula 1995. i to što je stajao iza Krstića kad je ovaj davao intervju u Potočarima 12. jula 1995. Sve što ove činjenice dokazuju jeste to da je u navedeno vrijeme došlo do tih kontakata.

 

117.I konačno, Pretresno vijeće je svoje zaključke utemeljilo na kontaktima Radislava Krstića s pukovnikom Borovčaninom iz MUP-a u relevantnom razdoblju.[193] U prisluškivanom razgovoru od 13. jula 1995. Krstić je razgovarao s pukovnikom Borovčaninom. Na pitanje Radislava Krstića kako ide, pukovnik Borovčanin mu je rekao da “dobro ide”. Krstić je zatim rekao: “Nemoj mi reći da imaš problema.” Pukovnik Borovčanin je odgovorio: “Nemam, nemam.”[194] Pretresno vijeće je smatralo da taj razgovor pokazuje kako je Radislav Krstić morao znati da je uveče 13.jula u zoni odgovornosti Drinskog korpusa već bilo zatočeno nekoliko hiljada muškaraca bosanskih Muslimana i da je uveče 13. jula Drinski korpus morao biti svjestan da su vršena pogubljenja. [195]

119.Prisluškivani razgovor između pukovnika Borovčanina i Radislava Krstića nije dovoljno direktan da bi se moglo zaključiti da je taj razgovor bio izvještaj pukovnika Borovčanina o uspješno obavljenom pogubljenju Muslimana u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula. Osim toga, gospodin Deronjić je izjavio da pogubljenje u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici nije bilo planirano, nego da je bilo spontana odmazda nakon sukoba muslimanskih zatvorenika i stražara.[198] Ako jeste bilo tako, u tom slučaju je inicijativa za pokolj došla od rukovodstva logora, a ne od nekog višeg vojnog zapovjednika, kakav je bio Krstić. Ti dokazi ne idu, dakle, u prilog zaključku o Krstićevoj genocidnoj namjeri.

 

120.Optužba se takođe pozvala na dodatni iskaz kapetana Momira Nikolića na žalbenom pretresu o operaciji ukopa 12. jula 1995. Kapetan Nikolić je izjavio da su vojnici pod njegovom komandom učestvovali u operaciji ponovnog ukopa i da je on o svemu što je trebalo učiniti u vezi s tom operacijom obavijestio svog zapovjednika, pukovnika Blagojevića. Kapetan Nikolić je obavijestio i komandanta vojne policije Mirka Jankovića jer je vojna policija trebala odigrati ulogu u toj operaciji ukopa.[199] Taj iskaz ne ide u prilog argumentu optužbe. Sudeći prema dokazima, prvi pokolj muslimanskih zatvorenika izvršen je izgleda u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula 1995. Događaji koje opisuje kapetan Nikolić odigrali su se 12. jula 1995. Osim toga, nije jasno ko su bili ljudi koje je trebalo ponovo ukopati. U svakom slučaju, čak i da postoji veza između operacije ponovnog ukopa i predmetnih ubistava, u iskazu kapetana Nikolića ne pominje se Radislav Krstić, niti se drugdje u spisu predmeta upućuje na to da je pukovnik Blagojević obavijestio Krstića o toj konkretnoj operaciji ponovnog ukopa.

121.Dakle, najviše što mogu pokazati kontakti Radislava Krstića s onima za koje se čini da su bili glavni učesnici u pogubljenjima jeste to da je Krstić bio svjestan da se vrše pogubljenja. Činjenica da je Radislav Krstić znao za pogubljenja nije dovoljna osnova za zaključak da je on dijelio namjeru da se počini genocid.

 

122.Pretresno vijeće je svoje zaključke utemeljilo i na dokazima da su u vršenju pogubljenja korišćeni ljudstvo i sredstva Drinskog korpusa. Pretresno vijeće je odbacilo argument optužbe da je Drinski korpus učestvovao u pogubljenjima na rijeci Jadar i u Cerskoj dolini.[200] Pretresno vijeće je, mada nije utvrdilo da je Drinski korpus direktno učestvovao u pogubljenjima u skladištu u Kravici, zaključilo da je Drinski korpus morao znati da su autobusi korišteni za prijevoz žena, djece i starih ljudi preraspoređeni na prijevoz zatočenika do skladišta u Kravici. Nadalje, Pretresno vijeće je na osnovu blizine Bratunačke brigade mjestima pogubljenja i ukopa, kao i na osnovu razmjera pogubljenja, zaključilo da je Drinski korpus morao znati da se vrše pogubljenja.[201]

130.Nadalje, na žalbenom pretresu optužba je istakla - kao dokaz za Krstićevu genocidnu namjeru - konstatacije Pretresnog vijeća o tome da su ga čuli kako koristi pogrdne izraze u vezi s bosanskim Muslimanima. Pretresno vijeće je prihvatilo da je “taj tip emocionalno nabijenog izražavanja rasprostranjen među vojskom za vrijeme rata.”[214] Žalbeno vijeće se slaže s tom ocjenom i smatra da se činjenici da je Krstić koristio pogrdne izraze ne može pridati nikakvo značenje prilikom utvrđivanja njegove genocidne namjere.

 

131.Takođe, mnoge konstatacije Pretresnog vijeća ne idu u prilog zaključku da je Radislav Krstić imao genocidnu namjeru. Vijeće je konstatiralo da se je Krstić, mada se nije skanjivao da učestvuje u prisilnom premještanju bosanskog muslimanskog stanovništva, po svemu sudeći nastojao obezbijediti uredno odvijanje operacije. On je naprosto želio da civili napuste to područje i nije mu bio interes da ih pri tome zlostavlja. Pretresno vijeće je, štaviše, prihvatilo da se na osnovu dokaza ne može utvrditi da je “[Radislav] Krstić lično ikada pomislio da bi način odabran za uklanjanje bosanskih Muslimana iz enklave mogao biti sistematsko likvidiranje dijela civilnog stanovništva” i da on “daje utisak uzdržanog i ozbiljnog profesionalnog vojnika koji teško da bi ikada mogao skovati plan poput onog smišljenog za masovno pogubljenje muškaraca bosanskih Muslimana nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995.”[215] Pretresno vijeće je konstatiralo da se "[č]ini [...] malo vjerovatnim da bi general Krstić samostalno ikada došao do jednog takvog plana.[216]

133.I konačno, Pretresno vijeće se oslonilo na izjavu svjedoka odbrane da je 13. jula 1995. razgovarao s Krstićem o koloni bosanskih Muslimana i da je ovaj iznio mišljenje da bi VRS trebalo da pusti kolonu da prođe kako bi se ta stvar “završila kako treba.” Pretresno vijeće je smatralo da taj iskaz pokazuje da je Radislav Krstić bio svjestan pokušaja da se ljudi iz te kolone zarobe. Taj iskaz, međutim, pokazuje da Krstić nije imao genocidnu namjeru.[220] Što se tiče njegove konkretne namjere, ona je bila usmjerena ka prisilnom premještanju. Neki drugi članovi Glavnog štaba VRS-a imali su istu namjeru da se obavi prisilno premještanje, ali oni su to premještanje vidjeli samo kao korak u postizanju svog genocidnog cilja. Bilo bi, međutim, pogrešno povezati Krstićevu posebnu namjeru da se obavi prisilno premještanje s istom namjerom drugih članova Glavnog štaba, za koje je prisilni transfer bio sredstvo provođenja genocidnog plana.

 

134.Kao što je pokazano, sve što se na osnovu dokaza može utvrditi jeste da je Krstić bio svjestan namjere nekih članova Glavnog štaba VRS-a da počine genocid i da, znajući to, nije spriječio da se ljudstvo i sredstva Drinskog korpusa koriste kako bi se olakšalo vršenje tih ubistava. Njegovo znanje nije samo po sebi dovoljno da bude osnova za zaključak o genocidnoj namjeri. Genocid je jedan od najtežih zločina poznatih čovječanstvu i njegova težina se ogleda u strogim zahtjevima u pogledu posebne namjere. Krivica za genocid može se proglasiti samo kada je ta namjera nedvosmisleno utvrđena. Pretresno vijeće je očigledno propustilo da pruži adekvatne dokaze o tome da je Radislav Krstić posjedovao genocidnu namjeru. Krstić, dakle, nije kriv za genocid kao glavni počinilac.

177.Odbrana tvrdi da je više razgovora sa svjedocima, koje je optužba obavila prije no što je Pretresno vijeće donijelo presudu, sadržavalo oslobađajući materijal i da propust optužbe da u tom trenutku objelodani taj materijal predstavlja povredu pravila 68.[301] Optužba je prihvatila da šest od deset izjava koje je odbrana navela u svom Podnesku u vezi s pravilom 115 “ulazi u polje primjene pravila 68”,[302] ali tvrdi da ostale četiri izjave ne ulaze u polje primjene tog pravila i da, u svakom slučaju, odbrana nije uspjela pokazati da je iz propusta da se izjave objelodane nastala šteta.[303]

 

 

178.Tekst pravila pojašnjava sama praksa Međunarodnog suda u kojoj je uvriježeno da u polje primjene pravila 68 ulaze oni materijali koji ukazuju na nevinost ili ublažavaju krivicu optuženog, ili pak utiču na vjerodostojnost dokaza optužbe.[304] Na vjerodostojnost dokaza optužbe utiče onaj materijal koji dovodi u pitanje predmet koji optužba izlaže na suđenju; materijal koji se mora objelodaniti prema pravilu 68 ne ograničava se na materijal koji je u takvom obliku da bi mogao biti prihvaćen kao dokaz.[305] On obuhvaća sve informacije koje na bilo koji način ukazuju na nevinost ili ublažuju krivicu optuženog ili mogu uticati na vjerodostojnost dokaza optužbe, kao i materijal koji može optuženog upozoriti na postojanje takvog materijala.[306]

181.Žalbeno vijeće će sada, imajući to u vidu, pristupiti razmatranju argumenata na osnovu pravila 68 u vezi s oslobađajućim materijalom.

 

182.Kao što je već rečeno, sporni dokazi su izjave četiri zaštićena svjedoka koje su podnesene u žalbenom postupku kao dodatni dokazi u skladu s pravilom 115.[309]

186.Četvrta izjava je izjava svjedoka koji je rekao da, mada nalog kojim je Krstić postavljen na položaj komandanta Korpusa nosi datum 13. juli 1995., to nužno ne znači da je Krstić tada preuzeo dužnost, niti da je toga dana bio na dužnosti.[318] Žalbeno vijeće je već utvrdilo da je to svjedočenje nebitno u svjetlu brojnih dokaza koje je razmotrilo Pretresno vijeće da je Krstić de facto preuzeo komandu 13. jula 1995.[319]

 

187.Odbrana zbog propusta optužbe da objelodani oslobađajući materijal prema pravilu 68 predlaže ponovno suđenje.[320] Takođe, kada je optuženi oštećen kršenjem pravila 68, ta šteta se može, kad je to primjereno, nadoknaditi prihvatanjem dodatnih dokaza u žalbenom postupku prema pravilu 115.[321] U ovom žalbenom postupku dotični dokazi nisu takvi da bi opravdali prihvatanje prema pravilu 115,[322] i Žalbeno vijeće smatra da oni nisu razlog za ponovno suđenje. Odbrana je bez obzira na to imala priliku da traži prihvatanje tog materijala kao dodatnih dokaza. Ona, dakle, nije pokazala da je Radislav Krstić pretrpio ikakvu štetu. Zahtjev odbrane se stoga odbacuje.