|
===DNK revolucija===
U kancelariju mi zadihan ulazi Juri (Uri) Kelman.<br>
''“Semire"Semire, imam važnu vijest.”
“Sjedi"Sjedi Juri”, pokazujem mu rukom i sjedamo za dugi plavi stol.
“Sjećaš"Sjećaš se onog mog klijenta, tvornice kartonskih kutija ovdje u Houstonu?” pita me.
Prisjećam se da mi je ranije govorio o firmi za koju je radio dizajn. Juri, šezdesetogodišnji Jevrej, me obično obraduje sa novim pričama. Nekada malo oduži kao sa onom pričom o njegovoj ulozi kao mladog oficira u jevrejsko-arapskom sukobu 1967. godine. Ovaj put je to nešto iz poslovnog svijeta. Ili mi se tako barem čini.
“E"E vidiš, toj firmi sam donio veliki ugovor. Uključen sam kao dizajner specijalnih kutija u kojima će se prikupljati individualni DNK uzorci iz čitavog svijeta.”
Ovaj put je imao moju punu pažnju.
“Ovo"Ovo će biti nešto ogromno. '''National Geographic''' otpočinje sa projektom DNK istraživanja na području čitavog Planeta. Finansira ga kompjuterski gigant '''IBM'''. Naručuju probnu količinu od 50 000 za prva dva mjeseca. Nakon toga će milioni uzoraka DNK iz čitavog svijeta biti uzeti od svih naroda.”
“Koja"Koja je tvoja uloga u svemu tome?” pitam.
“Ja"Ja dobijam procenat od prvih količina. Zamisli, desetine hiljada kutija…”''
----
Uzbudljiva priča o najnovijem valu genetskih istraživanja kulminirala je 2003. godine. Doktor Spencer Wells, 33-o godišnji američki genetičar, je kompletirao projekat pod nazivom “Čovjekovo"Čovjekovo putovanje”. Višegodišnje proučavanje genetskih tipova na različitim tačkama Planete dovelo je do potrebe da se historija ponovo piše.
Egzaktnom naučnom metodom je dokazano da današnjih 6,6 milijardi stanovnika potiče od zajedničkog pretka iz Afrike. Suprotno mišljenjima da je homo sapiens nastao višemilionskim procesom evolucije, antropološki genetičari pokazuju da je čovjekov genetski kod star samo oko 150.000 godina. I da se kao takav znatno razlikuje od svojih majmunolikih, životinjskih predaka.
U trećem mjesecu 2005. dobijam interesantan e-mail od Puljanina Alda Matića:<br>
''“"'Poštovani gospodine,
Pročitao sam Vašu knjigu “Alternativna"Alternativna povijest” gdje sam našao puno informacija koje su slične ili identične mojim informacijama prikupljenim iz drugih izvora. Ja jednostavno nemam ambicija objavljivati, a zbog obima raznovrsnih informacija koje posjedujem kroz 27-o godišnje istraživanje sličnih pojavnih interesa, slobodan sam vam ponuditi razmjenu informacija.
U zadnjih godinu dana dosta vremena sam posvetio praćenju istraživanja porijekla prvog čovjeka koje vrše vodeći univerziteti u svijetu metodom analize DNK i starosti sa kostiju ljudi arheoloških nalaza širom svijeta i njihovim uspoređivanjem sa DNK današnjih ljudi. Stvoreni su haplotipovi DNK svih naroda tako da se danas zna starost i kretanje većine naroda na planeti. Danas se zna da su Baski najstariji narod u Evropi (40.000 godina), a iza njih Iliri (27.000 godina).
Današnji Baski imaju prevladavajući DNK (haplotip) tih prastarih Baska, a današnji Hrvati i dijelom stanovnici BiH imaju prevladavajući DNK (haplotip EU 07) sa Ilirima.
(<small>Kao što vidiš, Aldo, nekome ipak jeste u interesu da ih objavi.</small>)<br clear="all">
U korespodenciji koja je slijedila, pišem Aldu:<br>
''“Dragi"Dragi Aldo,
…Dosada objavljena nezavisna istraživanja o porijeklu američkih indijanaca govore o postojanju pet haplogrupa: A, B, C i D, koje imaju zajedničko porijeklo sa Azijatima (što se i očekivalo s obzirom na dolazak preko Beringovog prelaza, te morske komunikacije između dva kontinenta). Peta haplogrupa, sasvim neočekivano i misteriozno (zapravo niz manjih podgrupa) ima identično porijeklo sa evropskom haplogrupom X; ona se sreće i na Bliskom istoku i u Brazilu (logično bi bilo očekivati da su svi oni potomci Atlantiđana), a starost joj je 36.000 godina.
U Srednjoj Americi potomci Maja imaju sasvim autohtonu mitohondrijalnu grupu koja neme veze sa dosad poznatim glavnim grupama (porijeklo sa pacifičke pradomovine čovjeka Lemurije?).
<br>
I, ponovo, Aldo:<br>
''“Drago"Drago mi je što ste se javili Semire, ja sam bio više orijentiran na haplotipove Evrope i Bliskog istoka. U Europi haplotipove označavaju sa oznakama EU pa dvocifren broj… Atlantida je bila sjajna i napredna civilizacija, tehnološki naprednija nego ova naša današnja u XXI stoljeću. Jednim dijelom je istraživanje o postanku i porijeklu prvog čovjeka i pokrenuto da bi se utvrdio prostorni i vremenski okvir tog znanja i tehnologije. Ne treba zaboraviti da je Atlantida, s prekidima doduše, trajala punih 17.000 godina. Na cijelom Mediteranu ima puno dokaza o tome, pa i kod nas u Hrvatskoj i BiH. Ne treba zaboraviti da su za vrijeme Atlantide, u Evropi živjeli pored Baska i Iliri i da su imali stalne kulturne i druge veze sa Atlantiđanima. Zato su i bili tako kulturno razvijeni. Pula i okolica su bogate arheološkim nalazištima visoko civiliziranih naselja koja su pripadala Ilirima, i nije mi jasno kako su relativno brzo nakon potopa mogli dostići takav nivo civilizacije osim ako nije prenesena iz ostataka Atlantide. To se za Egipat može sa sigurnošću tvrditi. Treba naglasiti da su u to doba na ovim prostorima sve do Drine živjeli isključivo Iliri, od kojih većina i danas potječemo (imamo isti haplotip EU 07)…
Ono što relativno dobro poznajem je rasprostranjenost ilirskih plemena oko 8.000 do 1.000 godina p.n.e. Da podsjetim, kod arheološkog nasljeđa, dubinskim mjerenjem terena nekom vrstom radara-doplera dobiva se slika sasvim drukčija od površinskih nalaza. Šira je, uzbudljivija i pokazuje visoko urbaniziranu naseobinu. Ostaci predmeta iz te lokacije pokazuju visoku kulturu stanovnika.
Moje pitanje (samom sebi na žalost) je bilo otkud to na tom lokalitetu bez kontinuiranog razvoja. Ti stanovnici su trgovali sa drevnim Egiptom (mnoštvo Egipatskih predmeta starih više tisuća godina), sa Etrušćanima i na kraju sa Grcima.
Zanimljivo je da, kada se pronađe predmet star 8.000 – 10.000 godina, i arheolozi to ne mogu smjestiti u neko njihovo ukalupljeno vrijeme i područje oni jednostavno to “pometu"pometu pod tepih”. Takvih arheoloških predmeta kod nas ima dosta. I, nikom ništa.
Prvobitna Ilirska plemena su obitavala od današnje sjeverne Italije (Veneto) Veneti, Istre – Histri, Rijeke, Zadra – Liburni, Boke Kotorske – Dalmati. Od Zagreba do granice sa Srbijom su obitavali sjeverni Iliri, poznata je njihova kultura u arheološkom svijetu nazvana kultura “Stare"Stare Evrope”, kao prva poznata u Evropi sa sjedištem u Vučedolu (blizu Vukovara).
U Bosni su vrlo napredna naselja Ilira sa visokom civilizacijom i kulturom, stare također oko 7.000 godina, ali neistražene iz meni nepoznatih razloga, iako su artefakti pronađeni na tim područjima dokazano stari, a po kvaliteti i starosti premašuju Grčke. I – opet ništa od istraživanja.
Napominjem da se tek pojavom istraživanja porijekla prvog čovjeka pomenutim metodama analize DNK i starosti kostiju moze dobiti prava historijska slika događaja u dalekoj povijesti. Istina, koja po mome zaključku, mnogima ne odgovara.
=== Mapa migracija ===
Molekula DNK krije u sebi nevjerovatnu priču koja seže u dane nastanka homo sapiensa. Čak 99,9% genetskog materijala između ljudi je identično. Onaj djelić procenta što nas čini različitim je dovoljan da nam opiše mapu migracija (prema: “The"The Genographic Project”, National Geographic, 2005) koja je započela sa nastankom Homo Sapiensa u Africi. Genetičari su uspjeli da dokažu da se DNK svake žive osobe može podvesti pod istog (genetskog) ženskog predaka – prethistorijsku “Evu”"Evu” za koju se pouzdano zna da je živjela prije 150.000 godina.
Za migracije van Afričkog kontinenta se pretpostavlja da su uslijedile prije 100.000 godina mada su genetska istraživanja sa sigurnošću dokazala da su se desile barem prije 60.000 godina, dok je prvi sofisticirani čovjek stupio na Evropsko tlo prije oko 55.000 godina.
Antropološka genetika je počela da mijenja naše uvriježene predstave o historiji civilizacija. Koncem 1990-ih i početkom XXI stoljeća niz nezavisnih instituta, laboratorija i manjih kompanija je istraživao genetičke potpise ljudi na različitim krajevima Planete.
Mapa migracija koja datira iz 2002. godine je primjer jedne od ne-cenzurisanih mapa. Već tri godine kasnije, 2005. National Geographic objavljuje mapu sa bitnim razlikama koja stvari vraća u okvire “oficijelnih"oficijelnih istina”.
Između ostalog:
* National Geographic haplogrupu “B”"B” prikazuje u kretanju iz Azije preko Beringovog prolaza do Južne Amerike; s druge strane, priložena mapa kompanije Family Tree DNA ispravno pokazuje da se haplogrupa B proširila od Japana Pacifikom preko Uskršnjih otoka do Perua i Ekvadora (time dajući za pravo i mojoj tezi o postojanju čovjekove pra-domovine civilizacije Mu, odnosno Lemurije u Pacifiku, koju pominjem u svojoj knjizi “Civilizacije"Civilizacije prije početka zvanične historije”);
*National Geographic haplogrupu “X”"X” prikazuje kao migraciju od Male Azije, ponovo preko Beringovog prolaza do Sjeverne Amerike; Family Tree DNA, nasuprot tome, priznaje da je “X”"X” haplogrupa prisutna u Evropi, Bliskom Istoku, Južnoj i Sjevernoj Americi. Očigledno da je ishodište, odnosno centar ove haplogrupe u Atlantiku (civilizacija Atlantide).
Ove dvije anomalije koje National Geographic (finansijski potpomognut IBM korporacijom i The Waitt Family Foundation) jednostavno briše jednim potezom, pokazujući trend i u ovoj naučnoj disciplini.
Filtrirati “istine”"istine”.
=== Potvrda teza o Ilirima ===
Priča o Ilirima se u historijskim knjigama svodi na zagonetna “Ilirska"Ilirska plemena” od prije 2.500 godina koja su prethodila dolasku antičkih Rimljana. Ponegdje bi pročitali i da su Albanci tvrdili da su im Iliri bili preci i to bi bilo sve.
Najedamput, genetika XXI stoljeća otvara vrata odgovorima.
Sedamdeset četiri mlada Norvežanina su bili na medicinskom pregledu prije regrutovanja za vojsku. Uzet im je uzorak za DNK analizu i rezultati su uskoro objavljeni (“European"European Journal of Human Genetics”, broj 10, 2002 godina). Sa izuzetkom jednog slučaja, svi Norvežani potpadaju pod četiri osnovne haplogrupe: EU 18, EU 19, EU 07 i EU 14. Rezultati ne čude, jer su prve tri grupe najraširenije u Centralnoj i Zapadnoj Evropi.
Interesantno je da je najprisutnija haplogrupa EU7 čije je porijeklo iz srednje i južne Evrope. Ili, kako se u istraživanju tvrdi:”…rezultati potvrđuju blisku vezu Norvežana sa Njemcima i drugim centralnoevropskim grupama; Česima i Hrvatima.”
Ili, još preciznije: “Unaprijeđenje"Unaprijeđenje klimatskih uslova koji su pratili kraj zadnjeg ledenog doba prije 12.000 godina su otvorili Skandinavski poluotok kolonizaciji sa juga Evrope.”
A za period prije kraja ledenog doba se nedvojbeno tvrdi:”… vise od 80% gena Evropljana potiče od malih humanih grupa koji su našli utočište od leda u tri izdvojene oblasti – sjevernoj Španjolskoj, centralnoj Evropi i Ukrajini. Zbog svoje dugotrajne izolovanosti njihove genetičke komponentne su postale vrlo različite.”
Nekada je historija južnoslavenskih zemalja počinjala dosadnim predavanjima o “seobama"seobama starih Slavena iz Poljske prema jugu Evrope, Balkanu…”. Vratimo li se znatno dalje u prošlost postajemo svjesni da je originalni migracijski tok bio upravo suprotan: središnji i sjeverni dio Evrope se naseljavao od Jadrana, prema Njemačkoj, Poljskoj i Skandinaviji.”
Potvrdu ovoj tezi nalazimo u naučnom članku objavljenom u časopisu “Science”"Science” (Semino O i dr.:”The Genetic Legacy of Paleolithic Homo Sapiens in Extant Europeans”, Science, broj 290, 2000): “Kraj"Kraj ledenog doba u centralnoj Evropi je karakterističan po ekspanziji sjevero-balkanskih grupa, kod kojih je bila visoka frekvencija M 170 Y kromozoma (odnosno haplogrupe EU 07).”
Potvrđuju mi se navodi Alda o haplogrupama i njihovoj prisutnosti na Balkanu.
Slika se kompletira. Tokom zadnjeg ledenog doba, odnosno paleolitika, otprije 25.000-40.000 godina, tri su evropska humana središta: (1) Iberijsko, u sjevernoj Španjolskoj sa Baskima kao najstarijim evropskim doseljenicima, zatim (2) Balkansko, južno od Save te (3) Ukrajinsko, oko Kaspijskog mora. Prva i treća kultura se moze arheoloski vezati za “Aurignacijskog”"Aurignacijskog” čovjeka, a Balkanska kultura pripada “Gravecijskom”"Gravecijskom” čovjeku (koju slobodno možemo nazvati pra-Ilirskom kulturom).
Iz ova tri utočišta su se Evropljani raširili; njima su se, prije 9.000 godina, pridružili neolitski farmeri koji su došli sa Bliskog Istoka i koji čine preostalih 20% evropskog genetskog pula.
Skorašnja istraživanja na uzorcima balkanskih zemalja (“Prehistoric"Prehistoric Gene Flow in Europe”, The American Society of Human Genetics”, May 2004) osvijetlili su frekvencije haplogrupa.
'''Najveći postotak prisutnosti pra-Ilirske kulture u Evropi pripada Bosancima'''!
Mitohondrijalna DNK se prenosi sa majke na djecu i omogućava nam da pratimo naše pretke po majčinoj liniji. Mitohondrije su, inače, samo-reproduktivne ćelijske strukture. Ima ih nekoliko stotina u svakoj ćeliji. Pošto se ne nalaze u zreloj spermi, oni se prenose samo sa majke na djecu. Na taj način se može pratiti majčino familijarno stablo.
Kompanija Family Tree DNA iz Houstona mi je poslala set za testiranje. Dvije bočice sa tekućinom i dvije četkice kojom se “struže”"struže” kožica sa unutrašnje strane usta. Uzorke sam im poslao; iz Houstona su otišli u laboratorij Univerziteta u Arizoni. Na rezultate sam čekao manje od mjeseca.
Dobijam dva certifikata; prvi (“Y"Y – DNA”) mi daje broj genetskih odstupanja kroz vrijeme od naše pra-majke Eve. Drugi, mtDNA daje moju haplogrupu: E3b.
Američki nomenklaturni sistem se razlikuje od evropskog. Za haplogrupu E3b se, prema američkim izvorima, vjeruje da se razvila na Bliskom Istoku tokom doba paleolita. Nakon povlačenja leda u Evropi dolazi do neolitske ekspanzije širom Sredozemlja (osobito južne Evrope). Ova haplogrupa je i danas karakteristična za područje Sredozemlja.
Analizom muškog Y-DNA uzorka u njihovoj bazi podataka našli su jedan identičan genetski profil kao moj. Poslali su mi i ime: Kenneth Jordan. Nekoliko dana kasnije (u maju 2005.) dobijam e-mail od gospodina Jordana:
“Poštovani"Poštovani gospodine Osmanagić,
Zovem se Kenneth Jordan. Family Tree DNA me je informirala da su 12 markera naše DNK identični. To znači da postoji šansa od 99.9% da dijelimo zajedničkog pretka u proteklih 1000 godina.
Veličina kugli je u rangu od nekoliko centimetara do najveće promjera 2,5 metra. Najteža kugla ima težinu preko 30 tona. Odstupanje od perfektnog kruga je minimalno: 0,2 - 5 cm.
Arheolog Doris Z. Stone je 1940. napisao na kraju svog izjveštaja: “Mi"Mi moramo klasificirati perfektne kamene kugle Kostarike među neobjašnjenje megalitske enigme”.
Dosada je pronađeno oko 390 kamenih kugli. Nedovršene kugle nisu nikada nađene, a niti alati kojima su formirane. Nesumnjivo je da kugle nisu prirodnog porijekla.
Nažalost, pomjeranjem kugli sa njihovih originalnih lokacija zauvijek se izgubila mogućnost da se utvrde međusobni odnosi i relacije medju kuglama različite veličine. Trenutačno, samo je šest kugli na svojim znanim lokacijama.
U svom obimnom dugogodišnjem proučavanju kugli iz Kostarike, američki arheolog Samuel K. Lothrop (“Archeology"Archeology of the Diquis Delta, Costa Rica”, Peabody Museum of Archeology and Ethnology, Harvard University, 1963.) zaključuje da “postoji"postoji astronomska orijentacija kamenih kugli”.
Autori George Erikson i Ivan Zapp (“Atlantis"Atlantis in America: Navigators of the Ancient World”) iznose tezu da su kugle starije od 12 000 godina i da su ih koristili Atlantiđani za navigaciju. Pri tome isitiču da su uz kugle pronađene posude sa udubljenjima koje bi utvrđivale zenit zvijezda.
Doug Yurchey (“Were"Were Costa Rican Spheres Ancient Receivers?”) iznosi tezu o kamenim kuglama kao dijelu svjetskog energetskog sistema. Drevni kameni monoliti, piramide, a evo i kamene kugle su, prema Dougu, bile dio “svjetskog"svjetskog prethistorijskog Teslinog sistema kojeg su koristili potomci Atlantidjana. Oni su bili elektrovodi svjetske bežične distribucije. Pri tome je kamen služio kao uzemljenje čija se frekvencija izjednačavala sa zemaljskom elektromagnetnom frekvencijom… Kameni megaliti prethistorije su bili u nenaseljenim regionima i preko njih se komunikacija nije prekidala…” (Interesantno je da je vrh modernih antena u obliku lopte.)
Naravno, energetska zračenja Zemlje pri tome imaju osnovnu ulogu. Stoga je originalni razmještaj kugli trebao pratiti podzemne energetske linije i Zemljine čakre.
Kamena kugla pronađena u mjestu Guayabo, u provinciji Cartago, služila je kao vrlo precizni kalendar, tvrdi autor Michael O’Reily (lokalne dnevne novine “La"La Nacion”, 25.03.1979., Turrialba, Cartago). Uklesani cirkularni petroglif prikazuje datume kao što su solsticiji i trajanje kišne sezone.
Nakon hiljada godina provedenih u zemlji i izloženih djelovanju klimatskih faktora površina kugli je izgubila prvobitni izgled. Ipak, na nekim od njih je još uvijek prepoznatljiv dizajn koji upućuje da se radi o petroglifima.
Oficijelno objašnjenje o kuglama je da su one bile “plemenski"plemenski teritorijalni markeri”. Stotine kugli jedna do druge, teške desetine tona, pa “teritorijalni"teritorijalni markeri” koje su isklesala primitivna plemana? Nešto tu ne štima.
Put me vodi dublje u unutrašnjost juga Kostarike. Ovaj put skrećem sa glavne saobraćajnice, na njihove “finca”"finca” agrikulturne oblasti. Na raskrsnici “Finca"Finca 5” ponovo kugle; neke su čitave, a neke su slomljene prilikom iskopavanja i transporta.
Na raskrsnici “Finca"Finca 5”, oblasti u južnoj Kostariki, nalaze se ostaci čitavih i slomljenih kamenih kugli.
Ove cifre uvjerljivo ruše zvanične teorije o nekakvim “teritorijalnim"teritorijalnim markerima koja su postavljala indijanska plemena”. Više je nego jasno da primitivni indijanci nisu imali alat za obradu ovog čvrstog kamena; niti su imali načina za transport od 80 km, na hiljade kugli, čija je težina prelazila nekoliko desetina tona.
I kada su na koncu kamene kugle i dospjele na jug Kostarike onda bi, prema zvaničnoj arheologiji, bile raspoređivane kao “teritorijalni"teritorijalni markeri”? Bože, kako smiješno i neuvjerljivo. Šta li će naši potomci misliti o nama za 100 godina kada budu čitali takve gluposti? Najgore je to što turisti, kada slušaju vodiče i slične “stručnjake”"stručnjake”, vjeruju takvim objašnjenjima.
Kamene kugle kao “doprinos"doprinos civilizaciji”. Slažem se, ali kojoj civilizaciji? Civilizaciji o kojoj ništa ne znamo, koju ne razumijemo, čije doba nemamo tačno utvrđeno…
Američki istraživački tim na čelu sa Metthew Stirlingom je 1967. pronašao stotine kamenih kugli različite veličine u okolini mjesta Agua Blanca, kod Guadalajare, u Meksiku. Perfektne sferične stijene su predstavljale arheološki problem za ovaj tim, jer mu nisu mogli odgonetnuti svrhu i kreatora. Nakon podnesenog izvještaja Smithsonian Institutu 1968. godine uslijedilo je “naučno”"naučno” objašnjenje da je riječ o prirodno izvajanim kuglama. Navodno su pod visokim temperaturama iz vulkana izletile stvrdnute kamene sfere. Naravno, nisu imali odgovora na pitanje kako to da su na površinu izbačene same pravilne kugle, jer one nepravilnih oblika nisu nikada pronađene.
Edinburški naučni časopis “The"The Edinburgh Geologist” u svom broju 24 iz proljeća 1990. nabraja još nekoliko lokacija kamenih kugli: Honduras, Karoo u Južnoj Africi i Klondyke u Arizoni.
Počeli su se redati dokazi o sofisticiranom kromanjoncu (pra-Ilirima) koji je putem kamenih kugli povezao ovaj prostor u svjetsku “bežičnu”"bežičnu” energetsku mrežu i to u doba kada su ovi krajevi bili pod utjecajem svjetske supersile, Atlantide.
Naš obilazak lokacija kamenih kugli startao je sa sjeverozapadnim dijelom Bosne. U selu Trn, nedaleko od Banja Luke, susreli smo se sa Čedom Tešanovićem. On je prije nekoliko godina kopao temelje za kuću i na dubini od 4-5 metara je pronašao dvije kamene kugle prečnika 30-40 cm. Bile su glatke, “teže"teže od kamena” kako reče, a radnici su ih bacilli u temelje i zabetonirali.
U blizini Vareša u srednjoj Bosni, u selu Ponikve, stoji četverotonska izdužena kugla. Pronašao je Radovan Puskić 1970. u Javorničkom potoku ispod korijenja oborenog bora. Kugla se nalazi na postolju ispred njegove kuće koja je ujedno i ugostiteljski objekat pod nazivom “Kugla”"Kugla”. Po sastavu nalikuje onoj u Trnu – magmatska stijena.
Kamena kugla u Ponikvama kod Vareša napravljena od magmatskog kamena
Dvadesetak kilometara od Kaknja u srednjoj Bosni, u malom selu Zlokuće nalazi se nekoliko kamenih magmatskih kugli (identični materijal kao u Trnu i Ponikvama). Na malom desetometarskom uzvišenju iznad zemlje te dijelom zakopano u zemlju se nalaze kugle i duguljasti kameni megaliti. U razgovoru sa stanovnicima saznali smo da oni misle da su kugle dio “Grečkog"Grečkog greblja” (navodno su u tim krajevima u drevna vremena bili Grci koji su, nakon “sedam"sedam teških zima”, napustili ovaj dio Bosne). Takođe, pomenuli su blagotvorni utjecaj kugli na konje koji ne mogu mokriti. Vlasnici s konjima naprave nekoliko krugova oko kugli i nakon toga problem sa mokrenjem je riješen.
Kamena kugla u Zlokućama kod Kaknja
“Prva"Prva lokacija je u selu Jablanica. Mustafa Mehinagić je 1970-ih zapazio kamenu kuglu u potoku Megara koji se uliva u rijeku Jablanicu. Uz pomoć tri odrasla čovjeka kuglu je prenio u dvorište svoje kuće koja se nalazila 200 metara od mjesta pronalaska. Ahmed je izmjerio obim kugli 155 cm, a Jovo je uz pomoć viska odredio starost oblikovanja kugle na 12 000 godina.”
“Prilikom"Prilikom kopanja tunela u brdu Cikota kod Maglaja (1976-1978) u sredini brda je pronađena kamena kugla. Perfektna je sfera, obima 150 cm. Svojevremeno je izbačena mašinom za rovanje i nju je Avdo Ćosić donio ispred svoje kuće gdje se i danas nalazi.”
Ono što ne bi trebalo da obeshrabri u daljim istraživanjima su izričita mišljenja oficijelnih branitelja “istine”"istine”. Na primjer, na svojevremene upitne komentare seljana Trna i TV pažnju, odgovorio je geolog Mile Vujačić tvrdeći da je “kamena"kamena kugla magmatskog porijekla, nastala od jednog komada stijene, koju je u taj oblik oblikovala voda” (Banja Luka, 14.02.2001., AIM). Problem, naravno nastaje kada se broj lokacija multiplicira, svuda nalazimo pravilne kamene kugle, a nigdje nekih nepravilnih “magmatskih”"magmatskih” oblika.
Ali je vrijeme da te kamene kugle nazovemo pravim imenom. Riječ je o fenomenu nastalom radom inteligentnih (ljudskih?) ruku. U doba kada se svijet promatrao ne samo iz ugla pet materijalnih čula. I kada su se “vidjeli”"vidjeli” energetski tokovi ispod površine Zemlje. A samo prirodni materijali se koristili za čovjekovu dobrobit. I pri tome se nije narušavala harmonija zivota sa majkom Zemljom.
“Energijom"Energijom oblika ?”
Pioniri bioenergije su bili francuski istraživači L. Chaumery i De Belizal (“Essai"Essai de Radiesthesie Vibratoire”). Oni su prvi precizno dokazali da su piramida i polulopta emiteri energije. Ova dva geometrijska oblika, naime, proizvode prodiruće energetske valove koje je De Belizal nazvao “negativne"negativne zelene vibracije”. U svojim istraživanjima su potvrdili da ova negativna zelena stvara vibracije koje ljudima omogućavaju približavanje višim (spiritualnim) realmima.
Polulopta ima identična svojstva kao piramida; stoga i ne čude kupole na sinagogama, crkvama ili džamijama, bez razlike. Mjesta okupljanja i molitvi su dobili status svetih prije svega zahvaljujući oblikom građevine koja je isijavala nevidljive energetske vibracije na duhovna lica i njihova “stada”"stada”.
Pogled na “Bosansku"Bosansku piramidu Mjeseca” sa vrha Visočice, prve Bosanske piramide, april 2005.
Razmišljam na glas “…"… ovdje je piramida Mjeseca ispod nas, a mi smo trenutno na vrhu piramide Sunca …”. Bojan afirmativno klima glavom. Na tren sam prekinuo prof. Hodovića. On nastavlja sa događajima iz doba nastanka bosanske države. Međutim, mene interesuje znatno raniji period. Ovaj otprije 700 godina mi je isuviše mlad i blizu…
Pokazuju nam planine koje se vide odavde. “Tamo"Tamo je planina Perun…”
Primjera radi, prof. Hodović nam je u podrumu Visočkog muzeja pokazao kamenu kapiju pronađenu u ovom regionu kojim je, prema njegovim riječima, “dokazano"dokazano da je srednjevjekovna bosanska država imala i kamenu gradnju”.
Nakon silaska sa vrha Visočice, posmatram sjevernu stranu. Kažem prof. Hodoviću da me neodoljivo podsjeća na meksičke piramide. Odlazim u auto i uzimam primjerak svoje knjige “Civilizacije"Civilizacije prije početka zvanične historije”. Otvaram knjigu. Iz prve okrećem 108. stranicu. Na njoj je fotografija meksičke piramide. Okrećem se prema Visočici.
Pokazujem Hodoviću. “Profesore"Profesore, evo ovdje je dizajn piramide!”
“Ovdje"Ovdje je, profesore, na ovom platou nekad bio hram”, nastavljam. “Pošto"Pošto je bio građen od drvenog materijala, nije ostao sačuvan.” Hodović sluša, sve to u momentu ima smisla, sve se poklapa, ali… Da li je ovdje stvarno riječ o piramidi, vjerovatno se pita.
Autor sa direktorom Visočkog muzeja prof. Hodovićem; u pozadini je prva evropska piramida, “Bosanska"Bosanska piramida Sunca”
Identičnu situaciju sam sreo u slučaju najveće Srednjoameričke piramide u Čoluli (meksička država Puebla). Naime, kada su španjolski konkvistadori osvajali Aztečko carstvo u XVI stoljeću, Čolula je bila napredni grad sa 400 piramidalnih objekata. Cortes je naredio da se sve piramide sruše i na njihovom mjestu “napravi"napravi 400 crkvi”. U središtu grada, koje je okruženo dolinom, je bilo veliko brdo. Cortez je odredio da se najveća crkva napravi upravo na vrhu tog brda. I tako i bi.
Cortez je započeo izgradnju velike crkve na jedinom “brdu”"brdu” u meksičkom gradu Čoluli
Tristo godina kasnije, prilikom kopanja temelja za mentalnu bolnicu u podnožju brda u Čoluli otkriveni su kameni blokovi koji vode stotinama metara unaokolo. Nakon obimnog istraživanja meksičkih arheologa potvrđeno je da je “brdo”"brdo” u stvari piramida najveće površine na svijetu.
Trideset pet km sjeveroistočno od San Salvadora, glavnog grada države El Salvador nalazi se Joya de Ceren (u našem izgovoru Hoja de Seren). Pod zaštitom UN-a kao svjetsko kulturno nasljeđe, ovaj gradić Maja je poznat i kao “Pompeji"Pompeji Novog svijeta”. Naime, 600. godine je došlo do erupcije obližnjeg vulkana Laguna Caldera koji je prekrio grad. Hiljadu četristo godina kasnije, godine 1978., gradić otkriva američki antropolog Payson D. Sheets (University of Colorado, Boulder).
Vožnja El Salvadorom samo potvrđuje moje ubijeđenje da postoji disproporcija iz upozorenja o ovoj zemlji koja se sreće u literaturi i neposrednog iskustva kojeg doživljavate. Zastrašuju vas “otmicama”"otmicama” i “krađama"krađama auta”, “suludom"suludom vožnjom domaćeg stanovništva” i “životinjama"životinjama na putu”, “slabim"slabim neasfaltiranim putevima” i slično (www.lonelyplanet.com). U stvarnosti, ljudi su gostoprimljivi kao i u svim drugim zemljama Centralne Amerike.
Djelomično rekonstruisana piramida “preoteta”"preoteta” ispod brda, San Andres, El Salvador
Brdo iza koje se krije “još"još neiskopana velika piramida”, San Andres, El Salvador
Dr. Stanley Boggs, unuk američkog predsjednika Warren G. Hardinga, je 1954. započeo ozbiljna istraživanja ovog grada za vladu El Salvadora. Boggs je među svojim kolegama bio poznat kao “izumitelj”"izumitelj” El Atomica, alkoholnog pića od duple porcije zamrznute votke martini sa malim krastavcima. A u svjetskoj javnosti kotira kao osnivač moderne arheologije El Salvadora. Zahvaljujući njegovim naporima vlada je otkupila dio zemljišta na kojem se nalazi Zapadni ceremonijalni centar i proglasila ga nacionalnim monumentom 1977.
Ime “Tazumal”"Tazumal” u jednom od prijevoda bi značilo “Piramida"Piramida gdje su žrtve spaljivane”. Pošto ima ne potiče od Maja, dakle nije originalno, sigurno da se i ne odnosi na aktivnosti Maja. Imena gradova Maja nisu poznata, jer nakon njihovog odlaska u X stoljeću nastaje vakum od nekoliko stoljeća. Kada su indijanci došli sa sjevera oni nisu znali čitati hijeroglife Maja, niti su znali ko i kada je izgradio njihove gradove.
El Salvador je, kao i ostale zemlje Centralne Amerike, dominantna katolička zemlja. Međutim, tokom građanskog rata 1980-ih vlada je optužila katoličku Crkvu da je na strani siromašnih i obespravljenih i da, na taj način, podržavaju “komunizam”"komunizam”. Visokopozicionirani crkveni dostojanstveni su postali cilj vladinih pritisaka. Bogatiji sloj stanovništva je, nezadovoljan ovakvom pozicijom rimokatoličke crkve, odlučio da potrazi alternativu. I, našli su je, u protestantizmu (posebno evangelizmu). Stoga je procenat katolika pao na 75%, a broj protestanata je došao na preko 20%.
Vožnja zapadom El Salvadora me dovodi do grada Maja pod nazivom Casa Blanca. Ova kovanica “bijela"bijela kuća” se očigledno odnosi na piramide Maja koje su nekada bile od bijelog plastera na površini prekrivajući vulkanski kamen.
Priprema “platforme”"platforme” za daljnja bušenja
B 1 – Prva bušotina; na dubini od 3.70 metara glina prelazi u lapor što je geološki gotovo nemoguće zbog vrlo kratkog perioda (“ne"ne može se to desiti za 20.000 godina”). Nadalje, izmedju 3.70 – 4.50 metara je međusloj šljunka i gline. Da li je to neka rijeka nanijela u dalekoj prošlosti ili je ljudska ruka prenosila zemlju koja je u sebi sadržavala pomiješane slojeve šljunka i gline? Na dubini od 4.70 metara se prvi put srećemo sa “smeđim"smeđim kamenom” koji će postati jednom od glavnih zagonetki ovih sondažnih istraživanja.
B 1 – Prva bušotina; na dubini od 8.20 metara ponovo nelogičnost – sloj smeđe gline. Malo dublje, na 8.50 metara ide sloj čvrstog (“betonskog”"betonskog”) kamena – identičan kao na bušotini B 3. Na dubini od 9.90 metara do 10.20 metara je sloj “ukrasnog”"ukrasnog” kamena sa primjesama željeza (?)
B 1 – Bušotina broj jedan; između 11.65 metara i 11.90 metara je smeđi sloj, nije kamen, ne liči na prirodni materijal. Na dubini 13.30 metara ponovo anomalija: lapor, organske materije i šljunak. Odakle u sloju nepropusnog lapora druge materije? Na 14.20 metara ponovo sloj “ukrasnog”"ukrasnog” kamena. Ispod njega je lapor koji je, logično, bio čvrsta podloga za oslanjanje građevina (u našem slučaju za oslanjanje piramide). Dubina od 14.40 metara donosi novu anomaliju: lapor pokazuje vertikalnu slojevitost umjesto očekivane (prirodne) horizontalne. Zaključak: iznad lapora je nešto rađeno! Na dubini od 14.80 metara nalazi se kamen u laporu (?) I, ponovo, sa prirodnog aspekta, nelogično pomiješani lapor, šljunak, stijenski materijal. Sa aspekta gradnje to je sasvim logično: vodonepropusna glina je služila za plato objekta na čijoj se površini nalazio kamen. Nešto dublje, od 15.20 – 15.40 metara je smjesa gline, lapora i uglačanog kamena. Dakle, ušli smo do temelja (lapor) sa šljunkom, pijeskom i kamenom. Kamen je ravna ploča na kojoj je dalje građeno.
B 3 – Bušotina broj 3; ovo je pretežno kameniti predio. Na dubini od 2.10 metara neđen je “betonski”"betonski” kamen. Metar dublje, na 3.10 m pronađene su razne vrste stijenskog materijala, vrlo tvrdog. Veza među njima je isuviše jaka da bi se radilo o škriljcu koji se nalazi u prirodi. Sve je kameni blok, sa očitim vezivnim materijalom, ali ne dobrog kvaliteta (“loš"loš beton”).
Uzorak “betonskog”"betonskog” kamena u kome se nalaze razne vrste stijenskog materijala. Riječ je o kamenom bloku, sastavljenom od prirodnih materijala, od koga su građeni zidovi piramide.
B 4 – Bušotina broj četiri; Pogodak u “sridu”"sridu”. Smeđi uglačani kamen (“glačanje”"glačanje” je proizvod ljudske ruke) se nalazi ravnomjerno, u slojevima po 20 cm, na slijedećim dubinama: 2.20 – 2.40 metara, 3.30 – 3.50 metara i na dubini od 4.40 – 4.60 metara. Ovaj kamen za koga pretpostavljam da je bio podni ukrasni kamen sreće se i na još dvije bušotine.
Obratili smo se jedinom bosanskom sedimentologu dr. Kovačević Radi, koja je uzela u obradu nekoliko uzoraka (šest). Za “betonski”"betonski” kamen, kako smo ga nazvali, mišljenja je da je riječ o “relativno"relativno čvrstim konglo vrećama” gdje je “krečnjak"krečnjak vezivo”. Tvrdi da je “teško"teško odgovoriti kada se to pravilo”, ali je mišljenja da je “90"90% riječ o prirodnom materijalu”. Za samo jedan uzorak “ukrasnog"ukrasnog kamena” kojeg je obradila tvrdi da “ne"ne bi mogla objasniti otkud ravna pločica u tim slojevima” i kako se “tako"tako ravan tu našao”. Ona u načelu ne isključuje mogućnost da je prirodni materijal korišten za gradnju. Priznaje da bušotina nije dovoljno velika i da bi bilo najbolje pristupiti otkopavanjima.
Sa sarajevskim Zemaljskim muzejom je stupio u kontakt ing. Dževad Valjevac budući da sam se ja nakon završetka sondažnih bušenja vratio u Houston. Nakon nekoliko zahtjeva, iz Muzeja su poslali, prema riječima Valjevca, mlađeg čovjeka, gosp. Sijarića koji je, nakon paušalnog pregleda palete sa uzorcima jezgra izjavio da za njega “nema"nema ništa interesantno”. To mi je i razumljivo budući da u uzorku nije bilo nekih arheoloških artefakata kao sto su novčići, keramika, oruđe i slično.
Po povratku u Houston, donio sam mali uzorak onog “ukrasnog”"ukrasnog” kamena. Otišao sam na University of Houston 18.07.2005., na njihovo odjeljenje Geoloških nauka (Department of Geoscience). Uputili su me na njihovog vodećeg sedimentarnog geologa, prof. doktora Reid-a. Na prvi pogled, nije mogao da mi kaže o kojem je materijalu riječ. (Priznajem, to me je malo začudilo, jer je bio preporučen kao glavni ekspert za tu oblast.) Proveo je dodatno vrijeme analizirajući kamen i sve što mi je rekao bilo je: “Teško"Teško je reći. Radi se o nekom tipu materijala koji ima vrlo fine granule.”
Misterija “ukrasnog’"ukrasnog’ kamena, uglačane ravne površine; buduće analize će odgovoriti o čemu je zapravo riječ.
Naravno, slijede logična pitanja ko, kada i kojom tehnologijom je izvodio te radove? Ta pitanja imaju smisla, ali odgovori su isti kao i slučaju gradnje ogromnih vještačkih brda u engleskom Silbury Hills-u, ili pak prenošenja kamenih blokova od nekoliko stotina tona u Peruu ili Balbeku. (O tome sam više pisao u svojim ranijim knjigama u okviru ciklusa “Alternativne"Alternativne historije”.)
Čovjek prošlosti nije imao potrebe za stvaranjem vještačkih materijala kao mi. Živio je u harmoniji sa prirodom koju je poznavao i respektirao bolje nego mi. Zidovi piramida su dignuti mješavinom prirodnog stijenskog materijala povezani krečnim materijalom (“loš"loš beton”).
Stijene koje su ovdje prisutne različite su starosne dobi. Kao što mi geolog reče, “prirodno"prirodno to ne bilo moguće u slučaju Visočice, jer se radi o stijenama neogena i kvartara.”
Ugrađeni smeđi “ukrasni”"ukrasni” kamen je nalazio u prirodi. Obrađivao ga je, sijekao u ploče. Površinu bi posebnom metodom uglačao, učinio sjajnijom. I obložio podne površine kako bi unutrašnjost piramide dobila sjaj koji zaslužuje.
“Poštovani"Poštovani prof. Hodović,
Meksički autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduševljeno govorio o grčkoj Troji u Hercegovini; domaći arheolozi (Z. Marić) su, na osnovu pronađenih novčića sa natpisom “daorson”"daorson” grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje Ilirskim plemenom Daorsoni; treći su mu dali ime Gradina Ošanići po obližnjem selu.
Ni jedni, ni drugi, ni treći se nisu usudili otići u stvarni period kada je ovaj monumentalni grad nastajao. Stoga mu pripisuju neke, na oficijelnoj historiji utemeljene, datume nastanka: doba drevne grčke kulture ili famoznih “Ilirskih"Ilirskih plemena” koja su neposredno prethodila antičkim junacima. Dakle, riječ je o oko 2500 godina unatrag.
Na tren ih mogu razumjeti. Kako bi mogli doba nastanka Grada postaviti u period nakon potapanja Atlantide prije 12.000 godina? Ko bi bili pripadnici razvijene civilizacije sa građevinskim i inžinjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u “starijem"starijem neolitu jedva da imamo pećinskog čovjeka u ovom dijelu svijeta”?
On govori (na svom web sajtu): “Arheološki"Arheološki ostaci Troje se nalaze na vrhu brda, u blizini Ošanića, 3 km sjeverozapadno od Stoca. Lokaciji se prilazi iz podnožja brda utabanom stazom. Prođe se nekoliko seljačkih kuća; usput se vide ostaci antičkih građevinskih blokova. Na vrhu su monumentalni zidovi Troje, građeni od tvrdih kamenih blokova od krečnjaka. Iza njih se nalazio grad. Troja je bila strateški smještena u nekoliko nivoa – vjerovatno po 25 do 50 metara – na stjenovitim liticama, prirodno zaštićena. Jedna strana je gledala prema Radimlji, a druga prema otvorenoj Stolačkoj dolini.”
I, Salinas, nastavlja: “Gradske"Gradske zidine su napravljene od kiklopskih kamenih blokova (tako nazvanih, jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne blokove). Blokovi su ogromni, kvadratni, krečnjačkog porijekla, neki po 3 metra dugački. Zid je dugačak 63 metra, dva i po metra širok i mjestimično po 4 metra visok.”
Stanimo malo. Ovaj opis je samo djelomično tačan. Ovom prilikom, ne ulazeći u (ne) tačnost Salinasove pretpostavke o Gradu kao antičkoj Troji, prokomentarišimo blokove. Blokovi jesu ogromnih dimenzija, “kiklopskih”"kiklopskih” kako ih naziva ovaj ljubitelj antičkog perioda. Međutim, postoje i drugi načini obrade, prenosa i ugradnje monumentalnih blokova osim snage drevnih Kiklopa.
Sada možemo nastaviti sa Salinasovim opisom. “Dva"Dva kvadratna tornja su bila postavljena na kraju zidova. Prvi je nadgledao ulaz u gradsku kapiju. Drugi, sada u rasutoj gomili, je možda dignut znatno kasnije (treće do prvo stoljeće prije nove ere?). Gradska kapija je bila 2 metra široka i vrlo vješto isklesana…
“…Prema"…Prema zadnjim arheološkim istraživanjima, naseobinski kompleks površine oko 15 hektara postojao je od 5. stoljeća prije Krista do polovine prvoga stoljeća prije Krista, kada su ga vjerovatno razorili ratoborni Dalmati. Čitavo naselje u Ošanićima može se podijeliti na tri glavna dijela. Stambeni dio, gospodarski dio i utvrdu. Od njih svakako je najdomljivija utvrda (akropola) površine oko 7000 kvadratnih metara. Imala je dvije odbrambene crte – prednji, niži zid očuvane duljine 46 m, čija je prvotna duljina iznosila 60 m. Zid, koji je imao dvije četvrtaste kule s gradskim vratima širokim četiri metra, bio je visok pet do sedam metara i mjestimice debeo četiri metra. Kako u gradnji nije rabljen malter, cijela konstrukcija počivala je na težini blokova, dugih i do tri metra, preciznoj obradi prileznih površina i tehnici zidanja. Način gradnje podsjeća na zidove u Mikeni i Tirinsu, što govori da su Daorsi bili podosta helenizirano pleme. U tvrđavi se nalazila velika cisterna za vodu isklesana u kamenu, jedan objekt (hram?) i velika kamena gomila čija namjena nije jasna (vjerska ili obrambena?)…
E, sada. Zašto naši arheolozi misle da su “Ilirska"Ilirska plemena” morali dizati svoje gradove pod nečijim utjecajem? Na primjer, utjecajem razvijene antičke kulture stare Grčke? Jasno mi je da je u tom slučaju zgodno povezati ovaj nemogući inžinjerski i građevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Međutim, neka čitaocu koji nije imao prilike otići u Mikenu bude dano na znanje da je Mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da Grci preuzmu znanja i utjecaj sa hercegovačkog krša (koji tada očigledno nije bio krš).
Nadalje, trebalo bi konačno raskrstiti sa tom složenicom “Ilirska"Ilirska plemena”. Plemenski nivo organizovanja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao što je kompleksni Grad.
Prvo, takozvane “zidine”"zidine” nisu imale odbrambenu svrhu. Zar bi se četiri metra debeli kameni blokovi dovlačili na vrh brda za odbranu od drugih “plemena”"plemena”? Za takve svrhe bi i 20 cm bilo sasvim dovoljno. Ne, ovi kameni blokovi su imali drugu svrhu.
Drugo, život u gradu i objekti kao tržnica, rezidencijalne i javne zgrade nisu bile samo “unutar”"unutar” zidina. Oslobodimo se zablude da je ovdje riječ o srednjevjekovnom gradu/utvrdi i da su svi bili sklonjeni na sigurno u slučaju napada.
Prisjećam se drevnog grada u istočnom Peruu, Ollantaytamba. Na vrh planine je dovučeno 8 kamenih blokova od riolita (vulkanski kamen). Svaki je težak po 100 tona. Perfektno su isklesani i prianjaju jedan uz drugi. Strukture takvog kamena nema 150 km unaokolo. Uglavnom, te blokove su arheolozi prozvali “nedovršeni"nedovršeni zid”. Zašto? Jer, moderni čovjek svijet vidi limitiranim očima. Ne vidimo podzemna energetska strujanja i čakre Planete; zaboravili smo koja svojstva ima kamen u interakciji sa energetskim zračenjima. Više i ne znamo kakve nam beneficije nosi viši energetski nivo.
Civilizacije prethistorije su imale ta znanja. Originalni graditelji ovog hercegovačkog Grada su imali ta znanja. Ne čudi da je odmah do zidina bila i kamena piramida. Domaći arheolozi su je nazvali “hram”"hram” i razrušili je ne bi li našli blago u njoj. Blaga nije bilo, kameni blokovi su završili u podnožju litice. Da su se rukovodili biogeometrijom znali bi da se “blago”"blago” krije u obliku koje kameni blokovi formiraju (piramida), a ne u mogućim artefaktima koji su sakriveni u unutrašnjosti. Naravno, za pravilno shvatanje naših davnih predaka trebaju drugačija, šira, manje limitirana znanja.
Tipična gradnja naprednih “prethistorijskih”"prethistorijskih” civilizacija: nema današnjeg vezivnog materijala (malter ili cement), blokovi su različite veličine, više je od četiri ugla (u slučaju zemljotresa kameni blokovi se “zaključaju”"zaključaju”), raspored doprinosi maksimalnoj stabilnosti…
Tipičan, perfektni fit, između kamenih blokova. Priča je stara i neobjašnjiva od strane zvanične arheologije, kao i u slučaju egipatskih, meksičkih ili peruanskih piramida: “ni"ni sječivo noža se nije moglo uvući među blokove…”
*
Grad im nije služio za stanovanje već za “energetsko"energetsko napajanje” (!)
*
Ali, koliko su “obični”"obični” kameni blokovi Balbeka (Liban) od 1200 tona koji su preneseni na vrh brda (mi naravno, nemamo ni približno moćnu tehnologiju za takav poduhvat)? Ili, pominjani Ollantaytambo u Peruu? Ili 400 tona asuanskog granitnog bloka u maloj prostoriji u središtu “Keopsove”"Keopsove” piramide?
“…"… U Asseriji, blizu Podgrađa, 6 km istočno od Benkovca, su ostaci gradskog naselja gotovo kilometar dugi. Asseria je osnovana davno prije nego su Rimljani kročili na ovo tle. To je bilo moćno središte Liburnijskog plemena, čije su se teritorije protezale duž istočne Jadranske obale. Kada su Rimljani kasnije okupirali ova područja, Asseria je postala gradski centar sa Upravljačkim savjetom. Grad je bio naseljen od Bronzanog doba sve do kasnog Rimskog perioda – vremenski period od jednog milenijuma…
Uspon Asserije kao grada se odvijao tokom prvog i drugog stoljeća naše ere, kada je predstavljala jedno od glavnih središta Liburnijskog plemena. Najstariji ostaci Asserije dosada pronađeni su datirani u period petog stoljeća prije nove ere, i prikazuju grad sa zidovima visokim 7 metara, a debelim 3.2 metra. Ti zidovi su bili dio vojnog pojasa koji je štitio bogati kulturni život na obali od invazije Barbara iz unutrašnjosti. Asseria je imala gradski centar, vodovodni system, javna kupatila i nekropolju sa cilindričnim nadgrobnim spomenicima (“cipus”"cipus”). Najpoznatiji Rimski monument je trijumfalna kapija, jedan od sedam ulaza u Grad, izgrađen 113. godine u čast rimskog imperatora Trajana.
Krenimo u “sridu”"sridu”. Plemena nisu podigli monumentalni grad Asseriju!
Originalni kameni blokovi zidova Asserije koje, očigledno, nisu gradila “plemena”"plemena” pa ni Ilirska (“Liburnijska"Liburnijska plemena”)
Zapravo, zvaničan bilten Županije, otkriva nedosljednost. Kažu da je Grad bio u naponu razvoja u prvom stoljeću nove ere; nekoliko rečenica kasnije, tvrde da su najstariji pronađeni kameni blokovi “visoki"visoki 7 metara”, a debeli preko tri metra. Ne govori li to, zapravo, da su originalni graditelji bili ti pod kojima je grad “cvjetao”"cvjetao”?
Autor proučava originalne kamene blokove visoko razvijene civilizacije koja je izgradila Grad u “prethistorijskim”"prethistorijskim” vremenima…
Dodir sa rekonstruisanim zidom i susret sa “prihvatljivom”"prihvatljivom” kopijom originalne gradnje…
Rimski nadgrobni spomenici (“cipusi”"cipusi”) napola vire ispod zidina Asserije…
Interesanta historijska referenca za zbivanja na ovim područjima je obimna “Istorija"Istorija srpskog naroda” Vladimira Čorovića prema kojoj:
“…"… Moćna Rimska Imperija, koja je još 229. godine pre Hrista počela svoja osvajanja Ilirika i koja je već od cara Avgusta gospodar Balkanskog Poluostrva, ostavila je ovde duboke tragove svoje državne kulture… Novac u našim krajevima bio je ponajviše grcki: drahme i hemidrahme. Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima…”
Ops. Da li nam Čorović ovdje nudi objašnjenje za Daorson? “Ilirski"Ilirski kraljevi kuju novce s grčkim natpisima”. Nakon hiljada godina postojanja moćnog hercegovačkog Grada, potomci pra-Ilira su u deklinaciji svoga razvoja. Nadire Grčka kultura i vojska. Zadnji Ilirski kralj kuje novce sa nazivom “daorson”…"daorson”… Dvije i po hiljade godina kasnije, arheolozi socijalističke Jugoslavije pronalaze novčiće s tim nazivom i, ne znajući za bolje, čitavu kulturu (“Ilirsko"Ilirsko pleme”) nazivaju tim imenom uključujući i Grad (“Daorson”"Daorson”)…
“…"… Čitava obala Jadranskog Primorja beše gusto zasijana manjim i većim kolonijama i gradovima, od kojih su mnogi, iako nastali pre Rimljana, dobili postepeno latinski karakter. Među njima su i Senia (Sinj), Enona (Nin), Jadera (Zadar), Tragurijum (Trogir), Narona (Metković), Oneum (Omis). U unutrašnjosti, na reci Krki, razvio se glavni grad Liburnije Skardona (Skradin), Aserija (Podgrađe kod Benkovca), Nedinum (Nadin), Burnum, Varvaria…”
Pogled mi leti na suprotnu stranu. Preko puta je brdo slične visine i oblika. Polukružno, sa zaravni na vrhu. Dijeli ih “kanal”"kanal”, udolina. Malo pažljivije sam se zagledao u to brdo. Bilo bi očekivati nepravilne redove kamena i žbunja. Međutim, pažljiv pogled odaje frapantnu činjenicu: nasuprot meni je produžetak grada Asserije. Žbunje pokušava zamaskirati dodatne zidine, ali bezuspješno.
Ili, kako to je to zapisano u kronikama (“Slobodna"Slobodna Dalmacija”, 08/2005) o Zadarskoj županiji:
“Prastanovnici"Prastanovnici Zadarske županije kao i cijele Dalmacije naseljavaju ravnice. Jedna neolitska kultura (otkriveni važni neolitski dokazi) na Jadranu nosi naziv po ravnokotarskom selu Smilčiću. Dolaskom Indoevropljana (Iliri i Prediliri) početkom II tisućljeća iščezava staro stanovništvo i njegova kultura. Doseljenici sa sjeveroistoka – Indoevropljani ili Arijevci, kako ih znanost naziva, i njihovo podrijetlo je jedan od najsloženijih problema koji povijest nastoji razjasniti…”
Srećom, antropološka genetika čini dosta na razjašnjenju ovog “problema”"problema”. Iliri i Prediliri su starosjedioci na ovom terenu i njihov dolazak u ove krajeve seže u period od prije 25 000 godina. Mnogo kasnije će zbilja doći doseljenici Ukrajinsko-Zakavkaske grupe naroda (nakon kraja ledenog doba), Međutim, i njihov dolazak je uslijedio znatno prije nego sto to naša nauka misli.
“…Ovi"…Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te područja od Urala do Kavkaza. Jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i bronzu i pokoravaju staro neolitičko sjedilačko stanovništvo. Oni podižu utvrđena naselja na uzvisinama. To su one čuvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koji svjedoče o kultu umrlih. Oni se ukapaju u fetalnom položaju okrenuti prema suncu…
Put ka Varvariji asocira na dolazak Rimljana prije dvije hiljade godina. Na prilaznim putevima svjedočanstva skoro zavrsenog ratnog sukoba (“Domovinskog"Domovinskog rata” iz 1990-ih). Na malom raskršću bradata, prerano ostarjela prilika sjedi ispred zapaljene zgrade golih zidova koja je nekad bila kafana. Vrijeme je stalo i živi se u prošlosti. Desetinama kilometara unaokolo još neobnovljene kuće koje je prekrio neki nestvarni mir; znakova života gotovo da i nema. Ali, vegetacija je bujna, vinogradi i poljoprivredne kulture uspijevaju na plodnoj ravnici.
Kako su Rimljani osvajali poznati svijet diljem Mediterana, sve narode koji su im se suprotstavljali zvali su varvarima. Samo su oni bili ne-varvari. Dolazak u Dalmatinsku zagoru i sukob sa potomcima Ilira bio je prilika da Rimljani upotrijebe svoj izraz “varvari”"varvari” još jednom. Tako, barem, eto imamo dokaz da je razvijena kultura bila u ovim krajevima prije nove ere.
Šibenska županija s pravom govori o Varvariji (odnosno Bribiru) kao “najznačajnijem"najznačajnijem arheološkom lokalitetu na šibenskom području.” I, u nastavku tvrde da su “…najstariji"…najstariji tragovi života otkriveni u polju nedaleko od rječice Bribirčice, gdje su nađeni ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba. Najznačajniji arheološki spomenici nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije početkom 1. tisućljeća prije nove ere. Do dolaska Rimljana ovo naselje je živjelo kao utvrđena Liburnska gradina, a već u 1. stoljeću nove ere opasana je jakim zidanim bedemima i stiče status municipija, a naziva se Municipium Varvariae…”
Prema engleskom arheologu dr. Gaffney-u sa Univerziteta u Birminghamu (prema “Globusu”"Globusu”, 22.07.2005.) Cetinsko polje je “…"… najfascinantnije mjesto na kojem sam radio. To je najvažnije arheološko nalazište u Evropi. To je otkriće koje se arheologu događa samo jednom u životu… Početna istraživanja otkrila su nevjerovatne ostatke koji datiraju šest tisuća godina prije nove ere, a dokazi kasnog neolita i ranog brončanog doba, bezbroj metalnih i kamenih predmeta vidljivi su u rijeci s obale.”
Dr. David Smith, profesor predarheologije s Birminghamskog univerziteta procjenjuje da dolina Cetine sadrži “…sjećanja"…sjećanja koja pokrivaju deset hiljada godina čovjekova postojanja u Dalmaciji i na Balkanu.”
| 