Pjesnik (Ćatić)
|
(Moje će pjesme slijepci čitati,
A gluhi slušati.
Ebu-Tajjib)
Ja nikad n'jesam lažne r'ječi rek'o,
Nit mog je skuta zemski dirnuo kal;
Sa moje lire vječito je tek'o
Božanske pravde i istine val.
Ja nikad n'jesam čovječijeg srca
Uvr'jedit mog'o u životu svom,
Iz moje duše samo ljubav vrca
Vas svijet se grije na srdašcu mom.
U svetom hramu, gdje draga ljepota
S prijestolja zlatnog k'o sunce sja,
Rasla su krila mladog mi života,
U krugu vila rastao sam ja.
I zato ljudi preziru mene
I divljom vikom progone me svud -
I zato mene krasne mrze žene;
Ta ja sam pjesnik - ja sam čovjek lud!
Tijelo su moje bacali po prahu
I moje duše gušili su dah,
Na pamuk vrelu krvcu mi sisahu,
Mlado mi srce cijepajući, ah!
O, braćo ljudi! Čemu mržnja ljuta,
Čemu vaš bijes i sav prezir taj?!
Ta s mog me niko ne odvrati puta,
Moj put je meni što anđelu raj.
Ja n'jesam čovjek sa ovoga svijeta,
Krilati ja sam u slobodi ptić,
U mome letu ništa me ne smeta:
Ni žarki cjelov, nit ognjeni bič.
Ako sam kadgod riječi proti vas rek'o,
Tom kriv je bio vaših gr'jeha kal.
Sa moje lire vječito je tek'o
Božanske pravde i istine val.