Pjesma o iskonu
|
Ni bitka ni nebitka nije bilo tada,
ni zračnog prostora niti nebesa nad njim.
Što je prolazilo čas tamo čas amo?
U čijem okrilju i gdje?
Što bješe to beskrajno bezdno voda?
Ni besmrtnosti ni smrti nije bilo tada.
Ni traga nije bilo danu ni noći.
Po svom je zakonu disalo Jedno,
bez titraja vjetra, a van toga
nije bilo ničega drugog ni daljeg.
U početku bješe tama zavita
u tamu i svemu je bio nespoznatljiv tok.
Životom moćno, uvito u prazninu,
Jedno se porodi snagom žarke težnje.
Ljubavna čežnja obuze ga prvo,
a to je bio zametak prve misli.
Proničuć’ srce mišlju,
mudraci su našli tu vezu
što bitak s nebitkom spaja.
Nit vodilju su tako napeli popr’jeko.
Što je tad bilo gore, a što dolje?
Oploditelji su bili i snage bujanja.
Dolje je bio poriv, a gore obdarenje.
No, tko to izvjesno zna,
objaviti tko nam to može?
Otkud su nastali oni,
otkud je došlo stvorenje?
Bogovi su kasnije došli,
po stvaranju svijeta.
Pa tko onda da zna,
iz čeg je to poteklo?
Iz čega se je razvilo stvorenje,
je li to djelo Njegovo ili nije,
Onoga što nad svemirom
bdije u najvišem nebu?
On sam to zna,
a možda ne zna ni on.