Osman/14. pjevanje
Nebesa su knjige od vijeka,
Gdje svojim prstom višnji piše,
Neka vidi, tko ga nijeka,
Čijim duhom stvor saj diše.
Vjekovitijem na njih slovi,
Kijeh ne izbrisa ikoje vrime,
Ki sagradi vas svijet ovi,
Štije se višnje stvorca ime.
S njih se vječna ori slava
Vječnom trubljom, svijet da sliša:
Božja je ovo sve država,
A kuća mu svijeh je viša.
S njih je lijepos svaka od svijeta
I što uzdrži zemlja i vriježi:
S njih nam četr dobe od ljeta,
S njih nam daždi, grmi i sniježi.
Nu potolas ljudska neće,
Što 'e na danu, da je dosta
Znati umrlom umu, veće
Ište i u mraku što još osta.
Tere i gatat bjehu umrli
Davno u zvijezde jurve uzeli,
Il im dobru kob, il vrli
Udes paka nebo veli?
I premda se kada i zgodi,
Bi li znanje, bi li sreća,
Da buduće vrijeme usplodi,
Što kom zvijezda dat obeća:
Ali 'e plahos, crv da trudi
Vidjet, višnji što mu odluči,
Hteć iz tmina, u kijeh bludi,
Vječne sude da prouči.
Nu što čovjek željno izgleda,
Il česa se straši i boji,
Vele 'e spravan znat naprijeda,
Krugu u višnjem, da l' ne stoji?
Tijem ni'e čudo, kad zamrači,
I tiha se noćca uhvati,
Neka u mirnu sanku svači
Jadi budu zamučati,
Što mlađahan car Čelebi-
Mahumeta tajno uprosi,
Željan čuti, vijeće od nebi
Što mu u skutu svome nosi,
Veleć: »Starče, daj otvori
Strašne knjige, kobne liste,
Za saznati, jesu l' gori,
Ke su u mene, misli iste.
Čin' mi vidjet, na što sluti
Nebo odzgara, i ke sude
Imaju moji čekat puti,
I da li mi srećno uzbude.
Pak i ako mi zvijezda moja
Rasap kaže prijeki i teški,
Znaj, da predat ne će, od boja
Tko mač vidje jurve leški.
Koga od smrti strah ne plaši,
Taj ni od zvijezda predat ne će:
A on, tko se vijek ne straši,
K svrsi ureda doći umjet će.
Tako i ja ću umjet poći,
Slavni prorok gdi umro je,
I mogućom svóm pomoći,
Priukrijepit carstvo moje.
Ni me veće želja mori,
Da se zvijezde sa mnom slažu,
Neg li prepas, da se obori
Zled njih na me, i gnjev mi ukažu.
Tijem tva mudros brzo neka
Po nebu se prostre vedru:
Take odluke mirno čeka,
Tko mač svijetli paše o bedru.«
Tijem zamuknu. Ali ureda
Mahmet mudri zborit stane,
Ki raznavat zvijezde gleda
Sred arapske srećne strane.
Gdjeno u skutu noćna mraka
Mnokrat tihu noćcu istraja
Motreć kruge, dok ga paka
Car ne uzvede vrh saraja,
Da nebeska djela uhodi
Čudni vještac, i što vidi,
Da poraze carske vodi,
Neka upitan javit slidi.
On prevraćuć davne knjige,
Ke kaldejski jezik sazda,
Progoniti ljute brige
Nahođaše rados vazda.
I tako mu danci stari
U nauku tonu i bježe,
Da za ino i ne mari,
Neg što višnji kruzi vriježe.
Crte ravne, krive i bijeli
Listi od knjige nanizani
Čudnijem slikam bjehu uzeli
Mjesto svakoj hrama u strani.
Tu najprije viđaše se
Zemlja Atlantu stati o pleću,
Gdje na srijedi sjedi, i gdje se
Sva nebesa o njoj kreću.
Sred svjetlosti svoje žarke
Merkurio bog bi štiti,
Od hitrine i od varke
Vrelo onijem, kijeh on štiti.
Malo dalje, gdje se uvija
Drugi krug, bi mjesec krni,
Kako roge pruža i svija,
Kad se utapa u mrak crni.
Bi zatijeme vidjet dano,
Kako Marte i Venere,
Sada docno, sada rano
Oko zemlje put svoj mjere.
A med njima bješe čudo,
Božje oko ke se veli,
I na djelo mrzeć hudo
Vas saj donji svijet veseli.
Jove silni zatijem slijedi,
Gdje ponosno u krug hodi,
I Saturno, ćaćko sijedi,
Ki jur nebom svijem gospodi.
Ostale se paka paze
Sjajne zvijezde lijepu u redu,
Gdje sunčane bježe od staze,
I svijet dvorit obnoć gredu.
Al nadasve bješe tudi
Strašnijeh vidjet kolo od zvijeri,
Kako u bijesu svome bludi,
I oko svega put svoj tjeri.
Tu se ovan vitorogi
I bik ljuti u krug vrti,
I nestavnoj rak na nogi,
Spravan, klještim da usmrti.
Tu se vrli lav zamjera,
Kako oholo skače i rika,
I štipavac, koga tjera
Rasrčena strijelca slika.
Tu raspaljen jarac veči,
I bez vode riba izdiše,
I tisuću zvijeri ječi,
Ke bi brojit bilo odviše.
A pak vidiš, ko sve druži
U svoje se stane i kuće,
I u pase, kijem se kruži
Nebo, mrzle, srednje i vruće.
Tamnijem črknjam, mrklijem brojí
Posijano sve se gleda,
A nada, svijem vještac stoji
Sijede brade, lica blijeda.
Zvijezdam tkana anterija
Niz suhe mu pada pleći,
A rame mu strašni ovija
Zvjerski u buci krug i smeći.
Tacijem spravam sude od nebi
Bješe starac štiti obiko,
Svjetujući što je trebi
Za izbjegnut djelo priko.
Ah, kolikrat teške udese
Glava od carskijeh on odvrnu,
Hrleć znanjem svojim, gdje se
Množ najveća zledi zgrnu.
Ali tadar još ne bješe
Nakanio pakó kleti,
Da se vražje sile odriješe,
Ke dno jazâ Bog htje speti.
Još ne bješe tamni onada
Poplavio ponor svijeta,
Ni crnoga svoga stada
Jošte izrigo, svijet da smeta.
Tijem pazeći prijeke štete,
Ke mu nebo kaže odzgara,
Da carevoj glavi prijete,
Preteška ga muka obara.
Jadom mori vjerna sluga
S onoga se, kob što sluti,
I tijem veća još mu 'e tuga,
Čijem su bliži carski puti.
S česa gorke pun pečali,
Što mu na put siđe pako,
Od jeda se vas ražali
I sta zborit caru ovako:
»O mogući care od cara'
Po kom ini svi gospode,
Uzeo bih ti draže odzgara
Javit glase, bolje zgode;
Ali kad me, da ti vjerno
Sve navijestim, tva vlast nuka,
Kazat ću ti pravo i smjerno,
Što mi višnja kaže ruka.
Nebesa ti rijet me sile -
Nauk ako me moj ne vara -
Da paklene ljute od sile
Trijes odazgar na te udara.
I da pakb vas se zbuča,
Da ti raspe teške uzroči,
Ku to vidi, tko obruča
Put ovoga svrne oči.
Čijem se u raka ljetos budu
Bog Saturno sresti stari
I bog Marte, za pak hudu
Kob zemaljske vrć na stvari.
A znaš dobro, da sinovim
Vlaštitijem se prvi pita:
Toli srcem jur njegovim
Vlada tvrdos vrlovita!
Drugi što je, trijebi nije
Tebi, o care, ja da velju,
Ki kraj ravne Podolije
Krvnu okusi njega želju,
Pače vidje, on da ispuni,
Kobna zvijezda što ti objavi,
Kad Carigrad vas se uzbuni
Na Ahmeta ti ćaćka slavi.
Ah, još sad mi srce preda,
I bijela se ježi brada,
Misleć, kakvijem okom gleda
Vrh ovoga svijetla grada!
A i sad ti zvijezda rodna,
Bojna od strijelca ka je slika,
S pomrake će bit nezgodna
Kvareć djela tva velika.
I da išto se toga uzbude
(Što bog dobri zgar odvrati!),
Vaj, ki raspi, koje hude
Štete od ljute bit će rati!
Istina je, da za tijeme,
Dvaš dok mjesec zemlju obiđe,
Nješto bolje stupa vrijeme
I srećnije doba iđe:
Ali od svibnja dane klete
Isti arapski jezik kune:
A ti u nj emu hoć' da lete
Tve korablje blagom pune!
Tijem, o care, ako ikada
Spozna istinu znanja moga,
Ah, uslišaj jošte i sada
Ucviljena roba svoga.
Put istočnijeh svijetlijeh strana
Tvojih dobar' još ne snosi,
Dok ne vidiš, inijeh dana
Ina sreća što ti nosi.
Pače neka svaki vidi,
Na dvorovim da ć' ostati,
Htjej, da udilje ličnik slidi,
To tvom puku na glas dati.
Jer ako me sve ne vara,
- A jeda se zbude tako! -
Usred tvoga janjičara
Gnjezdo svoje vrgo 'e pakó.
Gdi ako se ljute uzgoji
Od nabune strašna srda,
Gdje su, dok se uspokoji,
Ka ćeš na nju zbacat brda?
I ako se - ali oprosti
Tve viteštvo, sad što rijet ću -
Sve navrše vražje zlosti,
Zrijet će žalost svijet još veću.
Vajme, ki mi strah zadava,
Što mi kobni kažu broji!
Čijeme i ista carska glava
Na ramenu slabo stoji!
Ah, koli je teška osuda
Prijeke unaprijed vidjet jade,
A pak ne znat, kamo i kuda
Za izbjegnut je ić valjade.
Teške raspe pazim tvoje,
S tvoga puta ki ti prijete:
A ne more znanje moje
Svojom vlasti da ih smete.
Ta je, o care, vlas pri tebi,
Samo riječcu jednu izjavi,
Da do bolje sreće s nebi
Istočni se put ostavi«.
I bio bi starac veće
Uložio još besjeda
Za odvrnut gorke smeće
Carske od glave, s kojih preda:
Ali mlad car za ne čuti
I ne odustat misli od svoje
Cijeć bojazni, kob što sluti,
Riječ mu u tijeku presjeko je,
Rekuć: »Prestan', ah, prestani,
Starče, od smećâ množ toliku
Veće izbrajat; jer zamani
Hrabru 'e iz zvijezda štit bojniku.
Grob što klanjat vlas ma hodi,
Nebu ugodna stvar će biti:
A tko samo nebu ugodi,
Toga od pakla nebo štiti.
Bog vrh neba i do njega
Mahumet se sveti uzvisi,
A ostalo što je ovega
Svijeta, o caru samom visi.
Tijem ne vidim, zvijezde gdje bi
Svo'im gospodstvom vladat smile:
Moje 'e radit, što mi 'e trebi,
I ne predat kobne od sile.
Pak da i jest višnja volja,
Carstvo i život da mi se ote:
Budi; i slavna smrt je bolja,
Neg li život pun sramote«.
Presta, i ode mlad car tijeme
Slatki sanak da boravi,
I u mirno noćno vrijeme
U zaborav brige stavi;
Jer koli se kaže s dvora
Stavne misli, srca jaka:
Toli iznutra pak se otvora
Najprije sumnja, prepas paka.
Razabirat sobom stane
Udes mladijeh svojih ljeta,
Gdje tražeći carstvu obrane,
Raspom prijeti kob mu kleta.
I čijem trudan tač se topi
Po razlicijeh misli moru,
Zenice mu san zaklopi,
Ter speć osta svijetlu u dvoru.
U to i noćca svojim koli
Nad tjeme se pope svitu,
Steruć svudar uokoli
Svu koprenu zvijezdam šitu.
Bješe u doba, od jacije
Saba zora gdje se dijeli,
Gdje ni glasa čuti nije,
Kud Carigrad stre se bijeli,
Razmi što gdje pas zalaja,
Ki stražara vjerna 'e slika,
Il kapidži sred saraja
Grubijem grlom ure vika.
Od Crnoga mjesec mora
Izišavši gradu u oči,
Bijeljaše se vrh ponora
Crnijeh vala od istoči.
S zapada mu bjehu paka
Bijelo more i munare,
S kijeh se odbija svijetla zraka,
Kâ dažđaše na nj odzgare.
Čijem s mečetâ mjesec hrve
S mjesecom se sjajnijem s nebi,
Na tisuće zraci vrve,
Carigrade slavni, u tebi.
A sijevo bi jošte i više
Čista u srebru ti bjelila,
Tvojih mirâ da ne biše
Stegla od pakla crna sila.
Al po vrsijeh tvojih ona
Kobnu u redu kleta stoja,
Muklijem krilom svud smiona
Leteć noćnijeh sred pokoja.
Tijem pazeći, car gdje trta
Neodluke prijeke u tmini,
I zvjezdarska kobna črta
Da ga u sebi predat čini:
Jedan onijeh, koji iz straha
Vječnijeh oganj' na svijet doše,
Na mjesečnoj zraci ujaha,
Odri carski gdje se stroše.
I ljiljskijeme dočijem krilom
Strašna neman cara opsjeni,
Paklenom mu snit da silom,
A ona hodžom pak se izmijeni.
Sni car, kako vrh prestolja
Otmanskoga sjedi u slavi,
I svečeva što je volja,
Iz korana svijetu pravi.
Kad al eto k njemu brže
Srdžbom plamteć svetac stupi,
Ter mu iz ruke knjige istrže,
I u obraz ga dlanom lupi.
Prenu oda sna car se tada
S priviđenja čudna i huda:
Krv mu studen mraz popada
S teška jada, muke i truda.
Tijem kako se paka k sebi
Od snebića vrati opeta:
»Prosti, o višnji care od nebi,
I ti, sveče, diko od svijeta! «
Kliknu; i čijeme hodžu opazi,
Gdje kon odra zlatna stoji:
»Ti li si, hodža«, viknu, »o pazi,
Kô su teški jadi moji.
Ah, kakva me groza hvata,
Vaj, koja me mori muka,
Gdje vrh moga stola od zlata
Svečeva me udri ruka!«
I kad sva mu već iskaza,
Ka viđenja san mu zada,
Poče od mračnijeh prije jaza
Grda neman, hodža sada:
»Svijetli care, gdje su stvari
Noćna oda sna jasne toli,
Svjeta pitat vijek ne mari,
Bistrijem znanjem tko se oholi.
Jer što ć' ino mnjet od tvoga
Zlatna stola, na kom sjedi,
Neg da svijetu car si od boga,
Kijem vladahu tvoji djedi?
A što koran uči paka,
I javljaše ćitap svijetu,
Kalif da si, znaj, opaka
Krstjan' djela da se smetu.
Tijem ako ti knjige iz ruke
Slavni prorok srdit trže,
Rijet će, al prosti, da nauke
Koranove ti povrže.
Čijem mir htjede, a ne rati
Iskat s kraljem kaurinom,
Ki što vlada, ah, trebi 'e znati,
Našom da je svijeh krivinom.
Znaš bo, čistu sveđ da vjeru
Mač prorokov prostrijet trudi,
A tvoj pušta da se steru
Svud krstjani kleti i hudi.
Ali ako se mir uroči
Za pak istok da se slijedi,
Novom vojskom da podboči
Car se i carstvo, u kom sjedi,
Čemu krzmaš? Što zatežu
U dugo se svete odluke,
Krstu kletom klete ruke?
Puci istočni jur da svežu
Tijem je l' čudo, što te oblasna
Prorokova ruka udri?
Stvar je grda, znam, al jasna
Kob, što svetac hotje mudri.
Stoga u istok udilj kreni
Lake konje, bijela jedra,
I smijeh blagi opet zeni
Ispod tvoga čela vedra.
Jer tko turstvo branit hrli,
Tom s prorokom bit će i sreća:
Mio je svecu taki umrli,
Koji ispuni, što se obeća«.
Hodža izusti, i put vrata
Smjerno ustupi, rekav dosta:
A vrh odra suha od zlata
San da dilji sultan osta.
I proz vrata od dvorova
Kad iščeze, sve zamuknu:
Razmi kobnijem hukom sova
Što vrh dvora dvaš, triš huknu.
Od svijeh srda, kijem gospodi
Strašnodržac mrklijeh jaza,
Mnijem da pakó vijek ne rodi
Take slike, taka obraza,
Kakva je ona, ku sukobi
Neman, hodžu ka jur hini,
Kad paklenom vlasti dobi
Cara, istočni put da čini.
Sá nakazan, ka se gori
Od ljubavi anđeo pisa,
Uze paka kip tijem gori,
čijem se dublje satarisa.
I koli se njegda slavi
Svom ljepotom nad sve ine,
Toli grda pak se objavi,
Kad u vječne drožnu tmine.
Mutno oko bulji odzada,
Kijem prošasto gleda vrijeme,
Ke, što 'e ljepše, to 'e podbada
Na jed, na bijes žešći tijeme.
Sprijed je slijepa, da ko prije
Cijeć milosti slabo vide,
Sada u srdžbi svoj ne umije
Štedjet, na put tko joj siđe.
Od hijene 'e glava kleta,
Srce od zmije ljute i crne,
Nokti od mačka, uši od pseta,
Noge od risa, na kijeh srne.
Vučjim zubi škripi i kosa,
Proz nos modar plam joj liže,
Sjedi gušter mješte nosa,
Ki se žuti crna niže.
Zublja i otrov desnoj u ruci,
Nož u lijevoj podrijet siva,
Ko da veli: Sve potuci,
A pak ne ostan' ni ti živa.
I da 'e brža neman grda
Na zlo, nosi krila od sove:
Dosta 'e rijeti: bješe srda,
Ljubomornos ka se zove.
Ku, gdje muklijem krilom prši,
Kad sotona vidje prika,
Da zla djela svá navrši
Hrapavijem joj grlom rika:
»O jazova našijeh slavo,
Glas koje se posvud širi,
Reci, ah, reci, je li pravo,
Da čijem puni sí su miri
Crnijeh našijeh već junaka,
Gdje paklena koris ište,
Samo tvoje znanje i šaka
Docno spješi na bojište?«
Nu ko tigre, ako u gori
Vižó na nju kad zalaje,
Na nj krvavo oko obori,
A pak put svoj diljit haje:
Tako i srda kad upazi,
Tko na nj takom riječi zinu,
U vražji se smijeh oglasi,
Zube okesi, pak prominu.
Letjet srda naprijed grede
Put raskošna perivoja,
Gdje Ljubica lijepa sjede
Pod naranču tancijeh hvoja.
Ljepota se njeje skriva
Od sunčana zraka gori,
I tijem lakše predobiva,
Sad s mjesecom gdje se bori
Bješe izišla dikla mlada
Haremskijeh zaklop' sita
Da ljuvezni, ka njom vlada,
U samoći srce pita,
Tere u mirnoj dočijem noći
Umuknuše svačji trudi,
Ona jedna slatkoj doći
Svoj boljezni vrha žudi.
Tijem dok vjetric tihi i blagi
Proz naranču milo prši,
Raznoseći miris dragi
Kud perivoj lijep se vrši;
Il dok šturak krotke u glase
Milo šturi doli u travi:
Sama sobom i ona se
U razgovor ovi objavi:
»Ah, istino prem se piše,
Da najprve od ljuvezni
Najdilje nam srce uzdiše,
I ne more da se otrijezni;
Jer je ljubav srcu u mladu
Mlada i ona, a pak kako
Raste srce, tako u skladu
Raste i ljubav s njom jednako.
Svak najvoli, riječ je stara,
Od djetinjstva na što obiknu,
I najveć ga ono opčara,
Što mu u srcu najprije niknu.
Tijem ke 'e čudo, što i mene
Drag Korevski sveđ zanosi?
Kad dobrota, ka u njem zene,
Paka od mene ljubav prosi?
Ah, tko opisat čes će moći
Blazijeh mojih njegda dana,
Kad mi u ropstvo bješe poći
Kaurskoga svijetla bana!
Nu što velju? Ah, ropstvo nije
Pazeć draga ljubovnika:
Ovo 'e ropstvo, gdje ga krije
Mojim očim tmina prika.
Nije ropstvo, ne, gdje milo
U slobodi sunce sjaje,
Već gdje mi se 'e utopilo
Mračna jaza teške u vaje.
Al nebesa ako odzgare
Na ljuvezan mú se obazdru,
Vrijeme je skoro da se stare
Oko njega tmine razdru.
I moje će žarko opeta
U slobodi sunce iziti,
Ter duševna moga svijeta
Lijep provodič opet biti.
Znam da kaurka njega rodi,
kaduna mlada mene:
Ali ljubav, ka gospodi
Mnom, i s ke mi srce vene,
Vijek ne pozna vjere ine,
Neg ki ljube, da se ljube:
Raj još doli onijem sine,
Ki s ljuvezni zakon gube«.
Još bi u riječi dikla lijepa,
Scijeneć nitko da 'e ne sliša,
Kad doletje srda slijepa
Preko obzide, gdi 'e najviša.
I da onom se, koga vara,
U poznatoj slici ukaže,
Bećirom se udilj stvara,
I haduma crnca laže;
A to, neka slike od svoje
Tijeme vele ne popusti:
Čijem je pravo, da zlo što je,
I proz grube grede usti.
Tere iz zasjed' gusta grma
Kon Turkinje lijepe izide,
I za ruku čijem je uzdrma,
S njom ovako zborit side:
»Ne scijen', lijepa djevojčice,
Zato 'er ovdje noć te krije,
Tko tve bijelo čuva lice,
Da ga i obnoć nać ne umije.
Tve ljuvene čuh besjede,
I s koga ti srce gine,
I što dilje zatijem grede,
Sve što od vjere misliš ine.
Najprije gorke žalim muke,
Ke te s ropstva njega taru,
A pak hvalim lijepe odluke,
S kijeh k krstjanskom greš otáru.
A i vrijedan je junak toga,
Sve cijeć njega da se ostavi:
Čás, poštenje, strah od Boga
I ćaćkovoj smrt na glavi.
Čijem, ljepoto ma jedina,
Toli objavlja ćud ljubeznu,
Da s njim hrabro posred tmina
Druga u ponor žena ogreznu.
Što govorim, velje 'e čudo
Zatravljenu srcu tvome;
Nu ja velim, da je ludo
Krit se u ruho preda mnome,
Čijem u svakoj vazda slici
Pozna Bećir žensko lice,
Pak i u istoj ugarštici
Razaznava ljepotice.
Znaj bo: oni što se oglasi
Mlad Ugričić svijetlu u dvoru
Rizvan-paše, ter me ukrasi,
Da je u tamnom sad ponoru.
Mlad se Ugričić hini samo,
Poljačka je dikla inako:
Krunoslava, koja ovamo
Donije u srce tebi pako.
Korevskoga 'e vjerenica
Još od leške znana rati,
Blage slike, blaga lica,
A neizmjerno zlato trati.
A i Kalinka rijet ti može,
S tve ljuvezni sasma plahe
Ke Ugričić ćutje nože,
I ke podrije teške uzdahe.
Sada u propas gdje se pusti,
U ku Leh se hudi ukopa,
Ah, ke moć će izrijet usti,
Što će iza njih nići stopâ!
Tu tisuću prijecijeh zloba
I prevar' se i hitrinâ
Dno tamnoga živijeh groba
Carstvu i tebi sad zapina.
Ako vjere neć' ni cara,
A ti barem sebe osveti:
Umri svaki, koji vara
Što Mahumet rodi sveti!«
Reče Bećir, i triš haknu
Smrdećijeh na nju iz usti,
A paka se veseo maknu,
Sjen svoj stere grm gdje gusti.
Jakno od drijemka, tko ga uzima
Već, neg' ište narav blaga,
Na silu se vid zažima,
I ćutjenstvo prinemaga:
Tako i otrov stere gnjusni,
Ki na nj srda kleta izriga,
Blijed najprije cvijet na usni
I za srce pak posiga.
Najprije umuknu, pak protrnu
Mramorkome dikla mlada,
Oči izvali, pak prevrnu
Od tisuću teškijeh jada:
Ko u kladenac bistre vode
Gorke žuči kad se ulije,
Crni udilje vali ishode,
I spoznat ga moći nije:
I Ljubica, vaj, ne blaga
Jur Ljubica sada veće,
Primožena žuči od vraga
Gorke i strašne kuha smeće.
O mladice jadna i mila,
S nepameti, ah, ne srni,
Kud paklena šlje te sila,
I gdje jaz te čeka crni!
Da l' ne poznaš, vrag da 'e kleti,
Što ti crne glase objavi?
Jer tko će ini neg' on smjeti
Tvojoj poraz spravljat glavi?
Čijem proć tebi nož tvoj bjesni,
Ljubovnika ako ubiješ:
Jer što ć' s srcem bez ljuvezni,
Neg da i njegapak razbiješ?
Ali ona i ne čuje,
Ni na molbe zrije priklone:
Veće raspe strašne kuje,
Na ke gnjevi ljuti 'e gone.
Tere kako bijesnu u biću
Dikla mlada malo obiknu,
Svú pazeći lošu sriću
Od bjesnila pjeneć kliknu:
»Za tebe li, dakle, o hudi
Nevjerniče, spremah veće
Svaka ostavit, i tvoj ludi
Slijedit zakon i tve sreće?
Ah, davno mi ta zla prika
San javljaše mirne u noći
Veleć: Srce nevjernika
Ko će vjerno ljubit moći?
Čijem nevjernoj tko se u vjeri
Zače, vjeru plesat mora:
Jer ne ljubav, nego mjeri
Gdje se koris veća otvora.
Ali odlučih, što će ureda
I mahnitos moju kletu
I tve srce strti od leda
Na ljuvezni vječnu osvetu.
Crn preda mnom ponor ziva
I pučina vječna jada:
U nj ogrezni, tko ne uživa,
što mu uživat hini nada.
Nu prije se u nju utopi
Od nevjerâ srce i zlobâ,
I nad njime kad se sklopi
Val, da umrem, još je doba«.
Kad izreče bezufana
Dikla strašne sé besjede,
Eto i zlatna zraka od dana
Lijepu na dvor zoru izvede.
S jutrnjega jur vjetrica
Bješe pršat listje uzelo,
I proljetnijeh drazijeh ptica
Jato u žuber pjevat sjelo.
I ko videć, nje mrklini
Da ne liči svjetlo od zore,
Skoči dikla, i u brzini
U ćaćkove pođe dvore.
Ali u jazu, gdje boravi
Mlad Korevski jadne dane,
Sunčan zrak se vijek ne javi,
Ni rumena zora osvane.
Tu starinskijeh vrhu tmina
Vijek nove se tmine grnu,
Zatvorajuć sred dubina
Tamničara skutu u crnu.
A to, 'er vele turskijeh duša
Vjekovite posla u mrake,
Htje pak Turčin, on da kuša
Bez sunčane živjet zrake.
I neka još tu na sviti
Gorke od pakla muke uživa,
U verige htje ga zbiti,
I u grob tamni vrći živa.
Tu štipavci gmižu, i ljute
Zmije po gnjusnoj pliju vodi,
I da zasja zrak u kute,
Bog zna od gadâ što se plodi.
O gvozdenu junak stupu
Gvoždjem kovan sjedi i kuka
Gdje gvozdenu vrat proz rupu
I desna mu viri ruka.
Na službu je lijeva od tijela
Ostavljena mješte drúge
Neka s bitja opustjela
Vijek ne izbjegne teške tuge.
Bijele noge gadnu u kalu
Uštapljene čame i trunu,
A proz vrata rupu malu
S grla mu se gvoždje sunu.
Loš je u licu, i propala
Viri iz dupljâ svijeća od oči,
A na prstijeh poput rala
Ostrljat se nokat koči.
Zaraso je vas u bradi,
I u neredu vlas mu visi,
A zabjego 'e glas od gladi,
Kijem se u boju vrh svijeh visi.
Tljem ko vidje gdje zaškripi
Gvozden stožer teškijeh vrata,
I gdi unutri o mrak slipi
Nepoznat se junak hvata,
U glas kliknu (ako kliče,
Komu umire glas u grlu):
»O viteški zatočniče,
Ki mú paziš muku vrlu,
Ili mi te Višnji s nebi,
Ili pako poslo kleti,
Ah, pomiluj, koga je trebi,
I zled ovu htjej mi odnijeti!«
Posta lijepa Krunoslava
Na glas drage své ljubavi:
Čijem prejaku bol joj dava,
Što joj slabi glas objavi.
Ter kako se stegnu paka.
I nemirno srce utješi,
Sred crnoga sletje mraka,
I u riječ ovu usti odriješi:
»Ah, kolicijeh nakon zgoda,
Ke mi 'e podnijet bila slava,
Jedva ovi mi danak poda,
Da 'e kon tebe Krunoslava.
Ali u kakvu, vajme, biću
Pazim ljubav mú jedinu,
I još hudju tvu zlu sriću,
Neg' s koje mi srce stinu.
Ah, ke podnijeh jade i trude,
Ke potratih srebro i zlato,
Jeda mi se kada zbude
U ovo od tmina sići blato.
Zbi se, i evo preda mnome
Moj Korevski stoji i sliša,
Da ljuvezni nad našome
Vlas gospodi njeka viša.
Čijem na moje prosbe i dare
Tvrdi Rizvan toli sljeze,
Da me u tmine ove stare
Pusti vidjet tvoje veze.
Pače reče da će opeta
Na sunčan te zrak izvesti,
I zlotvorska djela kleta
Pobjegnućem tvojim smesti.
Tijem slobodi srce drago,
Slatki brače, ah, slobodi,
Čijem te skoro nebo blago
U slobodu zlatnu vodi.
Ah, čestiti slavni dane,
Tvojim krili brže prši,
Da mom srcu lijepa osvane
Zora, i zled se njega svrši!«
I s radosti u plač mio
Da ne udri dikla mlada,
Mnijem da još bi velji dio
Rekla onoga što bi rada.
Ali jakno bojna u luka,
Kad tetiva pne se od zlata,
Ako je odveć, pusti ruka,
Tere izleti strijel krilata:
Tako i lijepa zatočnica,
Čijem své srce veće steza,
Tijem se veća poplavica
Iz crnijeh joj oči odveza;
Ter suzeći jeca, i gladi
Draga svoga ljubovnika,
I svôm dušom rane hladi,
Ke veriga dâ mu prika.
Sad spovijeda, sada sluša,
Odgovara sada i prosi;
Sad žalosna klone duša,
A vesela sad se uznosi.
I da 'e vidjet, o, ke jato
Premilijeh bi zrio cjelova,
Kijem se pase obilato
Srce u tmini mračna rova.
Čijem ne htjede dikla mila,
Takva u bitju kad ga vidje,
Rijet koja ju tare sila,
Cijeć Kalinka što 'oj spovidje.
Ah, prem nikad to ne laže,
Da zaista, tkogod ljubi,
Ljubljenomu vijek ne kaže,
S česa ljubav cijenu gubi.
A jak oni komu u buci
Uspjenjena vrla mora
Zasja zvijezda, kažuć k luci
Mirnoj kud mu put se otvora:
Tamničar se jadni uzdrma
Na nenadne slatke glase,
Vikó, jama da mu strma
Samo uzdasim oziva se.
Ter kako ga čudo minu,
I zamro se duh povrati,
Uze dragu svú jedinu
Po imenu slatku zvati;
I k njoj šireć od okova
Gvozdenijeh teške ruke,
Ljubežljiva paka u slova
Gorke svoje sasu muke,
Veleć: »Mila dušo moja,
Prosti, tko jur zaboravi
Sred mračnoga nepokoja,
Da se u slatke riječi objavi;
Čijem ni'e čudo što besjede
U zaborav lijepe pustih:
Čudo 'e veće što mi grede
Još ikoja riječ iz usti.
Ah, kako ćeš da ti trude
Moje izrečem teške i ljute,
Ke mi s kobi prijeke i hude
Tijelo i duša davno ćute?
Nu svi trudi, sve pečali,
S kijeh se i na ke svakčas vratih,
Prema onomu bjehu mali,
Što pak s tebe, dušo, patih.
Jer sad mi te san ukaza
Grozne s mene lijuć suze,
A sad ruse blaga obraza
Trgajuć te kazat uze.
U pogube i na boje
Ić te vidjeh mene cijeća,
I s slobode paka moje
Još na djela hrlit veća.
Nu ti veliš, i valja mi
Ufat skoro da će biti
Gdje ki mračnoj kuka u jami,
Na bijeli će dan iziti.
Ah, ka čes me i ki dani
Tijem čekaju gori paka,
Kad me u dragoj rodnoj strani
Kružit bude ljubav taka!«
Ter besjedu jadni tako
Čijem tamničar diljit haje,
Odlagnu mu teški pakó,
Ki mu uzroči gorke vaje.
I na bitje vraćat sjede
Naravsko se duša opeta,
A na obraze suhe i blijede
Ogranjivat rados sveta.
Pak mu ona riječ prihvati,
Ter ga opeta mili i tješi,
I za pomoć ku mu dati
Svijesti i srcem spravno spješi
A pak on se na nje oglaša
Mile glase, i pita i žudi
Znat kada mu reče paša
Da se ukrate teški trudi.
I čijem tako brze čase
Sred ljuvena razgovora
Drazi traju, u vrata se
Ključ golemi zađe s dvora.
Miliji nije sveti od zvona
Glas pabožnu srcu u veče,
Put neba se kad priklona
Duša k Bogu svomu utječe:
Zatravljenoj neg dvojici
Rđavijeh bi zveka od vrata,
Ka romona vječna u slici
Ču se od tmina posred blata.
Pris'luškuju tamničari
S nadom, s sumnjom: je l', nije li
Ki, jao, da ih ne prevari
Od slobode dan veseli?
Nu kako se paka otvori
Stiješten zaklop s jacijeh ruka,
I u mrak se s luči obori
Oružana mnoštvo puka:
Tko da izreče što poćuti
Korevskoga vjerenica,
Kad zasjaše strašni kuti
S obasjanijeh turskijeh lica?
Jakno umrli kad se nada
Sve zadobit, a pak vidi
Gdje mu ufanje sve propada.
I vječna ga propas slidi:
Tako gnjevom ognjenime
Bezufana Krunoslava
Svoga draga kliknu ime,
I sta blizu, gdje mu 'e glava,
Hteć, kijeh živijeh prostor luči,
Da ih ne luči mrtvijeh sada,
Neka u smrti bar se sluči,
Što u životu bješe nada.
Tijem mač paka plamen trže,
I krvničku napa četu,
Gdje se strašan boj zavrže,
Svaki svoga na osvetu;
Čijem ljuvezan svoju milu
I drag brani život ona,
A poštenje oni i silu,
Ku im žena nanije smiona.
S obje strane krv se lije,
I udarci dažde i rane:
Ali ona se hrve i bije
S njimi i goni na sve strane.
Jur Aliju i Mehmeda
Gadne na tli mrtvijeh pruži,
A pobježe Musa ureda,
Gdje se strašan zatvor kruži.
A Jusuf se i Mujaga
S bratskijeh mrtav rukâ obali:
Čijem u slijepoj spili snaga
Ne zna jed svoj na kom kali.
I još tko zna ke im štete
Nanijela bi dikla mlada,
Da se lukav ne oplete
Beg Suliman kradom zada,
Otklije najprije Korevskoga,
Zatočnicu lijepu paka
Zgodi zrnom šuplja iz svoga
Gvožda njega ruka opaka.
Pade dikla s rane teške
Kon predraga svoga roba,
I na nj ruke struć viteške
S njim uzletje k nebu iz groba.