Otvori glavni meni

Wikizvor β

Mevlud (Safvet-beg Bašagić)

Accessories-text-editor.svg Ovaj tekst nije potpun. Ukoliko posjedujete ili vam je dostupan original, pomozite popuniti ovaj tekst.

PredgovorUredi

Ma in medahtu Muhammeden bi maqaleti
Lakin medahtu meqaleti bi Muhammedi!


Moja pjesma Muhammedu
nije slave pribavila,
nego se je moja pjesma -
s Muhammedom proslavila!

"Hassan ibni Sabit"


Najprije Božije spomenimo ime -
svako dobro djelo počima se s njime.
Onda se sjetimo Božjeg poslanika
Muhammeda, zadnjeg vjerovjesnika,
koga dobar dio čovječanstva slavi
kao začetnika islamske ljubavi.
Ne zaboravimo njegovu rodbinu
s dobrim spomenuti kao i družinu,
koja je s njime nevolju i slavu
dijelila za islam, kô za vjeru pravu.


A po tome Safvet Ibrahimov evo:
predaje vam mevlud, koji je ispjev'o
u jeziku koji naš Mujo razumi,
jer mu kao Bosna u ušima šumi.


Koliko su mogle, umjele i znale -
sve su tu utkale moje sile male.
Ja toliko znadem, ne umijem više,
i to neka Bog mi u sevab upiše!


  • S istim hadisom i Brusali Sulejman počima svoj "Mevlud" u turskom jeziku.

TevhidUredi

(Ovdje treba tekbir proučiti.)

Mi služimo Bogu, Koji nije postao,
i Kojega nikad nestanuti neće.
Mi služimo Bogu, Koji nam je dao
svijest da nas vječno do spoznaje kreće.


Mi služimo Bogu, Koji Svemir stvori -
i u njemu bezbroj svakakvih čudesa;
zar Mjesec ne sjaji - zar Sunce ne gori -
zar zv'jezde ne trepte - sred plavih nebesa?


Mi služimo Bogu, Koji na svijetu
svakome stvorenju život i smrt daje,
Koji surog orla u smjelom poletu -
i neobuzdane ljude - obuzdaje.


Mi služimo Bogu, Koji nas osnaži
vel'kim darovima: umom i pameti,
da raspoznajemo istinu od laži,
koju nam nameću bezbožnici kleti.


Mi služimo Bogu, kako nam poruči
preko Muhammeda, zadnjeg pejgambera.
Služimo Mu jer nas din-i-islam uči:
da nam je On prva i posljednja vjera.


Bože, Koji posto nije -
i Kog nestat neće!
S Tvojom voljom sve postaje,
rađa se i kreće.


Svako jutro ishod Sunca -
i zapad pred veče
o Tvojoj nam moći, Bože,
sto dokaza reče.


Ti nam spremi Muhammeda
da vjeru objavi,
koja naša srca spaja
islamskom ljubavi.


S kojom danas ponose se
milijuni ljudi,
jer u njima sveto čuvstvo
prama Tebi budi.


Kad se noći smrkavaju
i osviću dani
"Ja Rabbena nerdžu minke
Hudenfil imani!"


Prama Tvojoj Svemilosti
naše duše cvile:
"Ja Rabbenâ nerdžu minke
El afvel džemile!"


I'-tisamul-vera bi magfiretik
'adzezel vasifûne 'an sifatik
Tub alejna fe innena bešerun
Ma 'arefnake haqqa m'arifetik.

Prijevod

Tvoj je oprost - naše sveuzdanje;
nemamo se čemu nadat više,
i genija pero je nemoćno -
Tvoju Svemoć, Bože, da opiše.
Uslišaj nam, Bože, pokajanje!
Mi smo ljudi skučena mišljenja;
mi nijesmo u stanju proniknut' -
u istinu Tvojega Stvorenja.

"Ibni Sina"


  • O Bože! Mi Te molimo da nam pokažeš pravi put u vjerovanju.
  • O Bože! Mi Te lijepo molimo, da nam oprostiš grijehe.

MevludUredi

Proljetno veče na zemlju pade
po nebu zviježđa blistati stade,
između zviježđa mjesec se šeće,
i blijeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.


Kô iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša.
Jer tako divne proljetne noći
vidile nisu ničije oči.



To vam je bilo prvog rebi-a
dvan'este noći - kad Arabija
najljepše dane u dnevnik piše -
i svježeg cv'jeća mirisom diše.


U Arabiji, nasred Hidžaza,
imade jedna mala oâza,
koja se zove Batha-u-Meke;
u toj oazi, u kući sreće,
jedna lijepa i mlada žena
lagahno hoda kô da je sjena.


Zastane časak, pa opet pođe,
dok tajni glas joj do uha dođe:
"Amina! De se na šilte spusti -
i ove r'ječi odmah izusti:
Bože! Moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!"


Kada to reče, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na čarim' prirode topi,
dok sanak slatki oči joj sklopi.


Kad je zaspala, sanak je snila -
i lijep prizor na snu vidila;
snila je kako meleća jata
na zemlju slaze - i oko vrata
njezine kuće gledaju, vire -
i tihim glasom uče tekbire.

(Ovdje treba tekbir proučiti.)


Uto od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruže -
i pred nju počnu sipati ruže.


Lagahno kolo okolo kreću,
pjevaju radost, pjevaju sreću:
koja će tminu sa zemlje dići,
pa čak i do nas u Bosnu stići.

(Zbor zapjeva:)


Bože Milosni! I mi u Bosni -
kô dan radosni - mevlud slavimo!


Dok se najednom otvore vrata,
na ruci držeć čašu od zlata,
hurija jedna dođe i stade
i sretnoj majci čašu dodade.
To vam je čaša šerbeta bila
sa rajskog vrela - sa Selsebila.


Kad popi čašu blažena mati,
iz njene kuće započe sjati
sv'jetlo, poput božanskog nura,
kako'no sjaše sa Sina Tura.


U tome času hazret Amina
rodi kô zlatnu jabuku sina.

(Ovdje svi prisutni ustanu na noge u počast
rođenja, a zbor ili više prisutnih zapjeva:)


Dobro nam doš'o, najveći sine,
arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš'o, stari plemiću,
Hašimoviću, Kurejševiću!
Koji će slabe dići na noge -
i lišit ropstva narode mnoge!


Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju!
Suri-Israfil kada zapuše,
u te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
ti griješniku pružaćeš ruke!


(Kad zbor svrši, hatib ili kogod iz publike koji
imade lijep glas sâm zauči:)

Lekel-qurbu min mevlake ja ešrefel-ver?.
Ve ente li kullil-enbijai imamu
'alejke minallahil-kerimi tehijjetun
Mubareketun maqbuletun ve selamu.


(Ti kod Boga ugleda imadeš,
o najbolji od sviju smrtnika,
ti si prvak Božjih poslanika!


Bog Predobri nek te blagoslovi,
iz Njegova vječnoga obilja -
blagoslovom božanskoga milja!)



Dostojni vjere kazuju ljudi,
o kojim dobro predaja sudi,
Amina da je zborila strini,
Koja je vjerna bila istini:
kô trudna žena cijelo vr'jeme,
da nikad nije ćutila breme.
Poroda boli da čula nije,
Da je sve bilo poput vizije.



Kada iz slatkog sanka se prenu,
tamo i amo oči okrenu,
što u snu vidje, gleda na javi:
u sjaju trepti vas obzor plavi.


Još zadnje zvuke hurijske pjesme
čuje kô žubor džennetske česme.


Jedan se spomen do drugog niže -
i uvjerenju vodi je bliže.


A kada smotri dijete malo,
da je pokraj nje na ruke palo,
da usnam' miče kao da zbori,
da Vječno Svjetlo s čela mu gori -
uvidje da je blažena mati
čovjeka, kom će Svemoćni dati
zadnje poslanstvo, da ljude zove
u krilo vjere Muhammedove.


O tome Tevrat izrično kaže,
a sa Tevratom Indžil se slaže:
Ahmed-Muhammed jednom će doći -
i ljudskom rodu otvorit oči.
Pokazaće mu zablude krute,
osv'jetliće mu istine pute -
sv'jetlom koje odvazda gori,
koje za njega Svevišnji stvori -
i Ademu ga stavi na čelo,
da s njime svoje okruni djelo.


To svijetlo s Adema prešlo je na Šita,
od njega na oca naroda Semita,
odatle na pleme Benu-Isrâila
dok ne dođe preko Hazret-Ismâila
u pleme Kinane. I sad se pojavi
u prvotnom sjaju na mubareć-glavi
Mevla Muhammeda Ibni Abdullaha,
nosioca krune od sure-i "Taha".


Od Ummi Selleme Nevevi predaje
tradiciju kojoj vjernost se priznaje:
"Amina veli da je više puta
kazivala njojzi o toj noći čuda:
za mevluda noć je tako sjajna bila,
da je ona svojim očima vidila
po cijelom Šamu palače i dvore,
gdje svijetle kô da živim ognjem gore.


Mimo druge Bog je dao tu odliku
Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku,
da osv'jetli s njime ljudsko dostojanstvo
i staze, što vode u nebesko carstvo,
kojim idu duše dobrije muslima
do džennetskih bašča Adna i Naima,
gdje izvire Kevser i Selsebil teče,
gdje vječnog užitka nestanuti neće.


(Ovdje zbor ili više prisutnih zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni -
ko dan radosni - mevlud slavimo!



Rujna zora sa istoka rudi,
sva priroda iza sna se budi.
Zora nebo rumenilom šara,
a cvijeće pupove otvara.


U bokoru mirisave ruže
ni slavuji danas se ne tuže,
već veselo pjesmice pjevaju
velikome ovom događaju.


Još ne bješe dobro ni svanulo,
a kamoli sunce ogranulo,
kada Abdul-Muttalibu javi:
da je biser njezine ljubavi,
sin njegova sina Abdullaha,
prije zore i ranog sabaha,
od svoga se sadefa rastao
i ko alem u mraku zasjao.


U tom času stari djed je bio
pokraj Ćabe - i tavaf činio.
Kad radosna vijest njemu dođe,
odmah kući Amininoj pođe -
s c'jelom kitom odličnijeh ljudi,
što se bjehu zadesili tudi.


Po arapskom starom običaju,
majke svoju djecu sakrivaju;
ni jedna ga nikom vidjet ne da,
starješina dok ga ne pogleda.


Kad opazi na vratima djeda,
ona otkri sina Muhammeda.


(Ovdje opet svi prisutni ustanu na noge,
a zbor ili više glasova iz publike zapjeva:)

Dobro nam doš'o, o, Pejgambere,
Božije r'ječi, Božije vjere!
Sve tebe voli, prirode diko,
staro i mlado, malo, veliko!
Tebi za ljubav ljudi se druže,
da čovječanstvu zajedno služe!


Dobro nam doš'o, najljepši stvore,
na tvome licu geniji gore!
Nabiga, Hasan, u slavu Tvoju,
pjevaju ode i himne poju:
kuda se krećeš nek cvate cv'jeće
i prosipa se obilje sreće!


(Zatim hatib ili ko od prisutnih, koji imade lijep glas, zapjeva:)

Ve ahsene minke lem tere qallu 'ajnî
Ve edžmele minke lem telidin-nisau
Huliqte muberren min kulli 'ajbin
Ke enneke qad huliqte ke ma tešau.


(Nije moja ženica ljepšega vidila,
nit je žena od tebe milijeg rodila!
Ti si stvoren onako, kako si ti htio;
stvoren si bez mahane - i lijep i mio!)

Hassan ibn Sabit


(Opet zbor zapjeva:)

Bože Milosni! I mi u Bosni -
ko dan radosni - mevlud slavimo!


Svi prisutni u čudu gledahu
i starome djedu čestitahu:
što mu dade Bog unuka krasna,
sv'jetla čela kô zvijezda jasna.


Oči su mu surmom podvučene -
i obrvam' tankim obrubljene;
lice mu je milije već Sunce,
kada zlati izjutra vrhunce.
Vazda su mu usta nasmijana,
blagoslov mu teče sa usana.
Uz ostala savršena uda,
vrat mu bješe kao u labuda.


Tol'ko rekoh, ja ne mogu više;
ko njegove čare da opiše?


Starom djedu potekoše suze,
pa dijete u naramak uze -
i s društvom ga do Ćabe odnese
i okolo Ćabe ga obnese.


A kad stupi na ćabenska vrata,
pade Hubal , a za njim Menata ,
pred pojavom mubareć-djeteta -
trides' i dva kumira im sveta,
licem nice na zemlju padoše -
i na zemlji ležeć ostadoše.


To djed kao Bož'je čudo shvati,
pa se s vrata ćabenskije' vrati.


Nikom ništa o tom ne spomenu,
već pram kući Amininoj krenu,
moleći se Bogu Svevišnjemu,
da ko ne bi naudio njemu.


Kad predade sretnoj majci sina,
prikriča joj i on i družina:
da ga čuva od duhova hudi' -
i od šerra opakije' ljudi,
koji vazda drugom o zlu rade,
a u Ćabi svecima se grade.


Mevlaje salli ve sellim daimen ebeden
'ala habibike hajril halqi kullihimi
Ja Rabbi bil-Mustafa bellig meqasidena,
Vagfir lena ma meda ja vâsi'al-keremi.


Ibni el-Asakir bilježi nam ovu
tradiciju, kao riječ Mahzumovu:


U času kada se Muhammed rodio,
Noširevan Mudri čudan san je snio;
taj mu san u duši nemir prouzroči,
pa kô izvan sebe iz postelje skoči.


U slavnome Taku sve se tresti stalo,
četrn'est šerefa na zemlju je palo.


U Ahura-Mazde , najstarijem hramu,
koji danju-noću bijaše u plamu,
utrnu se vatra, što deset vjekova
goraše, kô simbol dîna Ormuzdova.