Merjem (Ćatić)
|
U templu ona palila je svijeće,
Dvorila Jehovu pobožno i smjerno -
Duša joj bila k'o ljiljansko cvijeće,
A srce čisto k'o rosa i vjerno.
I Onaj koji stvara sva čudesa
I u svem' život svojim dahom budi,
Njoj svoju riječ je poslao s nebesa
I nadahnu joj netaknute grudi.
Iz njiha genij rodio se tada -
Al' ljudi u taj podigli se mah:
- To prljav plod je grijeha i gada!...
Tek kad joj srce smrviše u prah,
Vrh njena čela drhtnu aureola:
Merjem je čista... Suza svetog bola!