Sa trpkijem smiješkom, plač što i suzu guši,
Vrati nam se na prag miloj ti domaji
K'o stradatelj, patnik. Sve ti udes sruši,
Al' iverje zlatno što blista i sjaji
Čar hrvatskog slova sačuva u duši
Ti na tuđoj grudi. I gle, naši kraji
A i naši ljudi - sve se milo skruši
S umorne ti priče, što im duša raji.
Vidicim i putim ona tajno uđe
Tu u našu dušu. I sad, kad crv boni
Pečalbe ti život ništi ponajhuđe,
Nehote nam ruka prsiju se hvata:
To duboko glas tvoj čarobno romoni
K'o kraljevsko zvono od srebra i zlata.
