Magareće godine / VI glava
|
Te večeri s nestrpljenjem smo očekivali povratak Krste Buve iz Žegarske aleje. Na svašta smo bili gotovi: i da ga vidimo premlaćena, i u ludom trku pred Smrdonjinom potjerom, pa čak i to da nam ga donesu mrtva. Sam đavo zna šta se može desiti u mraku. – Brate slatki, alaj će biti frtutme (frtutma – trka, gužva) ako ga opazi Smrdonja! – huktao je Hamid Rus.
– Uh, da mu je onda pri ruci ovaj moj givikt! – uzvikuje Baja i odmjera teg na dlanu.– Bogme bi platio Smrdonjin nos! – Kokošja crijeva, ehe! Dostojan poklon djevojci od jednog takvog obožavaoca kao što je Smrdonja! – svečano uzvikuje De-De-Ha penjući se na stolicu. Baja ga gleda iznenađen i u čudu pita: – Gle, gle, gdje ti nađe tako probran rječnik?! – Baš sad čitam jedan roman, pa sam otud izvukao tu debelu mudrost – iskreno priznaje De-De-Ha. – Brate slatki, kad je već riječ o knjigama, ko li je ono napisao narodne pjesme? – brižno se javi Hamid Rus, ali ga Baja istog trenutka poklopi prijekornim uzvikom: – Ih, brate, naš drug Buva možda sad gine negdje tamo u aleji, a ti raspalio o narodnim pjesmama. Napisala ih je moja tetka. – Je l' ona što si joj pojeo kvočku? – sasvim ozbiljno upita De-De-Ha. Baja samo ljutito sinu okom i pođe rukom za svoj "givikt", ali se uto začuše u hodniku nečiji brzi koraci i u sobu, među nas upade Krsto Buva, zaduvan, zemljav i oznojen. – Evo ga, živ je! – kliknu Hamid Rus. – Ni živ, ni mrtav! – jedva dahnu Krsto. – Bio sam na pola koraka od strašnog suda.
– Kako to? – upita neko. – Počujte samo! Ja se tek podvukao pod onu klupu i sve se vrtim, jer mi se neki mrav uvukao za vrat... – Prokleti mrav! – dreknu Baja.
– Gdje li sam samo bio ja sa svojim giviktom! – Mrav škaklja Krstu Buvu, oho-ho! – nasmija se Hamid. – Ček, ne prekidaj me. Dokle sam ono došao? – Došao si sam sebi za vrat, do onoga mrava – napomenu mu De-De-Ha. – Škaklja me, dakle, onaj mrav za vratom, kad evo ti drugog pobratima pa uz nogavicu... – Koga pobratima? – prekinu ga Hamid Rus.
– Da nije Šico policajac, brate slatki?
– Ma jok, brate, nego drugi mrav! – obrecnu se Krsto.
– Ja taman pođoh rukom da ga otjeram, a treći – čup-čup za uvo!
– K vragu već ti i ti mravi! – viknu Baja.
– Kako si počeo, nabrojićeš čitav mravinjak. Daj ti nama Smrdonju na sunce!
– Čekaj, i on će doći na red – smiruje ga Krsto.
– Otjerah ja tako sedam-osam mravčina, kad evo ti ga – tap-tap!
– Opet mrav?! – dreknu Baja.
– Kakav mrav! Smrdonja! Ide Smrdonja s djevojkom.
– Pa jest, otkud bi se čulo mravlje tapanje – mudro tumači De-De-Ha.
– Dođe, dakle, Smrdonja, sjede na onu klupu pod kojom sam ja i podavi noge tako da dođoše tačno uz moj nos ...
– Uh, pa ostade li živ? – pita Hamid Rus mršteći se.
– Jedva! – huknu Krsto.
– Znaš ti njega, smrdljivca, pere noge jednom u mjesec dana.
– Ne, nego jednom u polugodištu! – ispravi ga Baja. – Pa šta bi dalje?
– Evo šta – nastavlja Krsto.
– Odmah ti on potegnu onu kutiju iz džepa, pa djevojci u krilo. "Vidi, veli, dušo, šta sam ti donio. Probaj samo."
– A šta ona?
– A ona, onako u mraku, otvori kutiju, pipnu prstom i guknu: "Juh, ovo je nešto mnogo meko i miriše na kokošinjac. Probaj samo."
– Aha, šta će onda on? – pita Baja. –
A on ti, bogme, zagrabi, čitavom rukom, prinese nosu i dreknu: "De-De-Ha!"
– Zašto De-De-Ha? Valjda je dreknuo: kokošija crijeva! – pobuni se Dule Dabić.
– Nije valjda mislio da sam ja u kutiji.
– Ne! Mislio je da si ti ono stavio u kutiju – dočeka Krsto.
– Ehe, onda mi nema doručka za čitav sljedeći mjesec! – zviznu De-De-Ha.
– Ništa ne brini, mi smo tu – tješi ga Hamid Rus.
– Dreknu tako Smrdonja – nastavlja Krsto – a kad i djevojka spazi šta je u kutiji, ona ljutito ciknu: "Fuj, prostak jedan, pseto, zamazanac, ne izlazi mi više na oči!" Reče to, pa skoči i odjuri niz aleju, a Smrdonja uze kutiju, još je jednom omirisa i poče da zavija osvetnički: "Jao, alaj će da mi plati i De-De-Ha i čitava njegova bratija, kunem se mjesecom, suncem i crnom knjigom!"
– Zajedno smo kovali plan, zajedno jeli ratluk, pa je sad red i da plaćamo zajedno – iskreno priznade Baja Bajazit.
Te večeri, na času učenja, Smrdonja je na nas bacao krvničke poglede i čitavo vrijeme nešto zapisivao u svoju crnu knjigu. Sjedeći do mene, Krsto Buva mi šapnu:
– Gle ga, nas ocrnjuje. Sigurno će zapisati i to da smo mu ratluk ukrali.
Krstino predviđanje zaista se ispunilo. Već sjutradan prefekt je javno pročitao kaznu čitavoj našoj grupi: po pet dana bez doručka i dvije nedjelje zabrane izlaska u varoš zbog krađe paziteljeva ratluka. De-De-Ha, osumnjičen kao vođa, dobio je sedam dana bez doručka i mjesec dana zabranjen izlazak.
– Čuješ ti, a ko je nas vidio da krademo tvoj šugavi ratluk? – naroguši se Baja presretajući Smrdonju u hodniku. – Vidio vas je Bobo Lutka kad ste ga jeli. Čak ste i njemu ponudili – odgovori pazitelj.
– Aha, tako li je to! – prijeteći zagudi Baja, pa kad je iskupio čitavu našu grupu u jednom ćošku dvorišta, on mračno i tajanstveno izjavi:
– Među nama se nalazi i jedan Branković!
Svi pretrnusmo. Od malih nogu znali smo da je Branković simbol izdaje, najcrnje izdaje, a gle ti sad – takav jedan Branković uvukao se i među nas.
– Kazuj ga ko je! Taj će da iskiše za sve one naše otete doručke i nedjeljne izlaske! – buknu prgavi De-De-Ha. – To je glavom Bobo Lutka! – muklo objavi Baja Bajazit.
– On je izdao družinu i potkazao nas kod Smrdonje da smo pojeli ratluk.
– A ja, magarac, još ga častio! – uzviknu De-De-Ha.
– E, baš sam zaslužio šamarčinu. Baja, molim te prilijepi mi jednu vruću.
– Drage volje, brate, i zaslužio si – rado pristade Baja i odvali Duli takvu šamarčinu da je puknulo kao mali top.
– Evo ti druže! Hoćeš još jednu?
– Hvala, dosta je! – huknu De-De-Ha pipajući pocrvenio obraz.
– Platiće meni Bobo Lutka i za ovu zaušnicu.
– A sad braćo moja, da se zakunemo da ćemo se Bobi Lutki pošteno osvetiti i na svakom koraku život mu zacrnjivati – predloži Krsto Buva.
– Evo, ja ću načiniti popis najboljih smicalica, podvala, pakosti, zamki i mudrolija koje protiv njega treba preduzeti. Pristajete li?
– Pristajemo. Ti si tome vješt. Meći ga odmah na ušljivi spisak! Staviti nekog na "ušljivi spisak" to je u našoj grupi značilo proglasiti ga pred svima lošim drugom, izdajnikom, tužibabom i ulizicom. Sa takvim se niko ne igra, niko mu ne povjerava tajne i svak živ ga se kloni kao pravog pravcatog ušljivca.
Već sjutradan u hodniku, na maloj oglasnoj tabli, osvanuo je ovakav plakat ispisan nečijim cifrastim rukopisom:
OGLAS
Ovim se obavještavaju svi konviktaši da je Bobo Lutka, zbog izdaje svojih drugova, stavljen od danas na UŠLJIVI SPISAK. Zato se opominju svi đaci da ga se dobro čuvaju, a također se preporučuje da ga, u svakoj zgodi i prilici, časte sljedećim stvarima;
1) da mu razapinju krevet,
2) da mu kriju kofer, cipele i ostale predmete,
3) da mu ne šapću na času,
4) da mu u slamaricu meću drva, ugalj i kamenje,
5) da se bekelje na njega i izazivački češu,
6) da začepe nos kad kraj njega prolaze,
7) da mu priređuju i razne druge smicalice i iznenađenja.
S ušljivog spiska dotični će biti skinut samo ako se sasvim popravi. Konviktaška grupa III razreda