Magareće godine / III glava
|
Za vrijeme posljednjeg školskog raspusta odigrali su se krupni i za nas đake veoma uzbudljivi događaji: pohvatani su posljednji "hajduci" Bosanske krajine i zatvoreni u čuvenu bihaćku "Kulu".
Ti nadaleko poznati hajduci bili su, u stvari, okorjeli, smjeli i opasni drumski razbojnici. Sačekivali su i pljačkali trgovce i ostale putnike po pustim drumovima u planinama Grmeču i Plješivici. Upadali su obnoć i u kuće bogatijih seljaka naoružani karabinima i otimali novac i odjeću, a ponekad su se, preobučeni, uvlačili i u krajiške varošice i noću pljačkali bogatije ljude.
Nekoliko puta razbojnici su se sukobili sa žandarmerijskim potjerama i onda bi se zametnula čitava bitka. S obje strane žestoko su praskali karabini i fijukala zrna. Vođa razbojničke bande, Karanović, bio je poznat kao vrlo dobar strijelac, i često su, poslije takve borbe, stizala u Bihać pokrivena seljačka kola vozeći poginule žandare.
– Evo ih, voze ih! – začas bi odjeknulo našim internatom, i mi bismo glavačke istrčali na ulicu i u pobožnoj tišini pratili pogledom kola s ginjenicima. Kako li su nam tada nedohvatni i strašni izgledali ti posljednji krajiški hajduci! Po čitavu nedjelju ne bismo smjeli otići na izlet ni u najbližu šumicu u okolini Bihaća.
Najpoznatiji članovi bande bili su, pored vođe Karanovića, neki Tomljenović, Rodić i Bajin prvi komšija Mile Mutić.
Banda je na prevaru pohvatana u jednoj osamljenoj seoskoj kući pod samom planinom. Priča se da su ih opili vinom u koje je bilo usuto neko uspavljujuće sredstvo.
Sada su svi, zajedno sa jatacima, dobro čuvani, ležali u Kuli.
Kula se nalazila u samom centru Bihaća, preko puta katoličke crkve. To je visoka četvorouglasta građevina vrlo debelih zidova. Kažu da je zidana po naređenju ugarskog kralja Matije Korvina.
Prvih dana, sve dok se nismo privikli, mi đaci sa strahom smo prolazili kraj te sive kamene Kule s debelim rešetkama na prozorima i s mrkim naoružanim stražarom pred kapijom. To je za nas bilo najtajanstvenije mjesto u čitavom Bihaću.
A tek možete da zamislite kakva nam se Kula činila onda kad smo čuli da se u njoj nalaze Karanović i čitava njegova družina.
– Ih, da sad mene hoće tamo da pritvore! – priželjkivao je Baja Bajazit.
– Odmah bih prišao Mili Mutiću i kazao mu: zdravo komšija!
Naravno, svi smo Baji zavidjeli.
Nije šala imati komšiju hajduka. U neku ruku to mu dođe kao da si i ti sam pomalo hajduk. Nije prošlo dugo vremena od početka školske godine, a hajduke počeše sprovoditi iz Kule u sudsku zgradu na suđenje.
Eh, to je za đake bio jedinstven i dotada neviđen prizor. Sjećam se, velike gužve i gungule bilo je kad je u Bihać dolazio pravoslavni patrijarh, ali ovo s razbojnicima bilo je deset puta uzbudljivije i ljepše, s više policije, pušaka i lanaca.
Razbojnici, njih desetak, bili su okovani i još uz to povezani lancima, sve dvojica po dvojica. Išli su sredinom ulice, a oko njih je bio gust kordon od zatvorskih stražara, žandara i policajaca. Sve se to presijavalo od pušaka, sabalja, lanaca, dugmadi i kokardi. Prolazili su u mukloj tišini. Čulo se samo zveckanje lanaca i trupkanje potkovanih cokula.
Naprijed, u crnoj šubari, mrk i visok, stupao je vođa bande Karanović, a pored njega, vezan ruku o ruku, široki Tomljenović s crvenom ličkom kapom na glavi. Iza njih, u paru, Rodić i Mutić, a onda ostali.
Povorka je, na svom putu prema sudu, morala da prođe kraj gimnazije i čim se čulo zveckanje lanaca, neko bi u razredu povikao:
– Eto ih!
Svi bismo poskakali na noge, nastava se prekidala, a čitav razred, načetan na prozore, bez daha je pratio čudnu povorku. Baja Bajazit samo je huktao i priželjkivao:
– Jadna majko, kad li ću ja jednom dočekati da me ovako sprovode pa da me čitav Bihać gleda!
– Braćo skauti, ja sam to već i sad zaradio! – tvrdio je svojeglavi De-De-Ha.
Jednom na času vjeronauke umalo ne nastradasmo zbog hajduka.
Sjećam se, vjeroučitelj je upravo pričao kako će Isus Hristos ponovo doći na zemlju i svi sveci zajedno s njim, kad Krsto Buva odjednom viknu:
– Evo ih!
Zanesen u pričanje, vjeroučitelj se trže i problijedi.
– Koga, dijete? Je l' svetaca?
– Hajduka! Evo ih, vode ih!
Pop se tako naljuti da brzopletom Krsti odalami zaušnicu, a ovaj, na odmoru, iskreno nam priznade:
– Zvijezde sam vidio kad me pop klepi, ali sveca baš nijednog.