Otvori glavni meni

Wikizvor β

Magareće godine /XII glava)

< Magareće godine
Magareće godine -XII glava


Negdje sredinom nedjelje upitasmo Baju koliko je ključeva sakupio, a on se samo trže kao iza sna i pogleda nas kao da nas prvi put vidi na ovome svijetu.

– Kakvih ključeva?

– Pa onih, brate... znaš – poče da uvija De-De-Ha, jer baš u tome trenutku kraj nas promače Bobo Gica.

– Onih, kojih? – sneno promrmlja Baja.

– Šta ti tu pričaš?

– Pa zar nisi pristao da ukrademo crnu knjigu?

– Aha, to si ti, De-De-Ha! – prenu se Baja.

– Pa jeste, jeste, pristajem. Hoćemo, ukrašćemo. Tek što to izreče, Baja se okrenu od nas i pođe sam niz dvorište. Jedan obješenjak, đak drugog razreda, ispade odnekle iza ćoška, iskezi se na njega i viknu, onako u trku:

– Baja, oko kuće laja'! Baja se samo malčice trže, pođe rukom za svoj čuveni "tefter", a onda nekako sažaljivo pogleda za malim Ličaninom, koji je već zamicao iza svinjca i odmahnu kao da kaže:

– Idi, dijete, šta ti znaš. Mi se u čudu zagledasmo.

– Ma šta je ovo našem Baji, brate slatki, da nije bolestan? – upita Hamid Rus.

– Možda i jest – dočeka De-De-Ha.

– Sinoć na večeri samo uzdiše i gleda preko tanjira. Onako u šali ja mu ukradem komad mesa, a on kao da i ne vidi. Ja, opet u šali, i pojedem ono meso, a on opet ništa.

– I tako se ti u šali najede! – dobaci Krsto Buva. – Bogami prilično – priznade De-De-Ha.

– A da on, kojom srećom, nije naumio da nas izda pa ga sad muči savjest? – upita jedan od Mandića

– Možda baš zbog toga ovih dana bježi od nas – dodade drugi Mandić.

– Ne bih ja to rekao – odmahnu glavom De-De-Ha.

– Vas dvojica ste novaci, ne poznajete još dobro Baju, a ja sam s njim već treću godinu.

– Ma da mu nije neko bolestan, možda ona njegova tetka? – upita osjetljivi Hamid Rus.

– Jok, ona je čvršća od bihaćke Kule! – uzviknu De-De-Ha.

– A da nije... ovaj, ko ono Baji plaća internat? – Crkvena opština.

– Pa da se nije razboljela ta njegova crkvena opština? – opet će dobri Hamid.

– Idi bestraga! – viknu De-De-Ha.

– Kako se crkvena opština može razboljeti?

– Pa šta ja znam, ja sam musliman – pravdao se Hamid.

– Eh, šta ti znaš – gunđao je De-De-Ha.

– To je isto kao da kažem da se u Bihaću razboljela uprava vodovoda.

– Pa mjesto vode potekla rakija! – dobaci Krsto Buva.

– Ej, kud mi ovo skrenusmo? – javi se jedan od Mandića.

– Počeli s Bajom, pa završismo u rakiji. Bolje će biti da mi vidimo šta je to s njim, jer inače propade plan sa crnom knjigom,

– Ma da se on nije uplašio, pa se sad izvlači? – upita Hamid Rus.

– Bi l' to moglo biti? – javi se jedan od Mandića

– To ne znam – slegnu De-De-Ha ramenima.

– Svak se može prepasti.

– Pa šta sad da radimo? – zabrinu se Hamid Rus.

– Bez Baje se ne ulazi u ovako opasan posao.

– A bogami ni s Bajom dok se ne vidi šta to on misli – reče oprezni De-De-Ha.

– Tako je, tako! – potvrdiše oba Mandića.

– Znate šta! – poskoči živahni Krsto Buva.

– Hajde da ja ovih dana neopazice pratim Baju i da vidim šta to on radi i s kim se sastaje. Vidite li da se on svaki dan, po podne, nekud izgubi.

– Bogami, baš izgubi, ja se tek sad prisjetio – prenu se De-De-Ha.

– Hm, ovaj, nekako mi nije baš najljepše uhoditi svog druga – namršti se Hamid Rus.

– Ali ako nam o glavi radi, nije nam on više drug – protumači jedan od Mandića.

– Onda da ga uhodimo zbog toga i da utvrdimo je li nam drug, pa ako jeste, mi ćemo prestati – predloži drugi Mandić.

– Tako već može – pristade Hamid Rus.

– Ma da vi mene poslije toga ne prozovete Krsto "Uhoda?!" – prepade se Krsto.

– Ne boj se, nećemo! – povikaše svi uglas.

–Dobro, onda pristajem.

Još toga istog dana, poslije ručka, čim Baja iščeznu po svom tajanstvenom poslu, nestade nekud i našeg Krste Buve. Sjedio je zajedno s nama, brbljao kao i obično, a kad se u jednom trenutku De-De-Ha okrenu da ga nešto upita, riječ mu ostade navrh jezika i on ostade onako otvorenih usta, glup i nijem kao velika riba.

– Pazi, nema ga! Svi se okrenusmo prema Krstinu mjestu na kraju klupe i začuđeno se zagledasmo. Sjaj njegova prćastog nosa i veselih očiju još su lebdjeli u vazduhu nad njegovim sjedištem, ali – njega više nije bilo.

– Iščezao, zaista – reče jedan od Mandića i u nevjerici pipnu prstom Krstino prazno mjesto.

– Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš! – Kladim se u dva doručka da će taj još danas doznati kud nam se to gubi naš Bajo – uzviknu De-De-Ha, ali ga jedan od Mandića istog trenutka poklopi:

– Dok je god crne knjige u životu, ti nećeš dobiti doručka. Kladi se u nešto drugo.

– Uf, crna knjiga! – puhnu Dule i u ljutini zgužva svoju rođenu bilježnicu za matematiku.

– Pojeo bih je bez bibera i soli, čak i s tvrdim koricama.

S kakvim li smo samo nestrpljenjem očekivali Krstin povratak i šta li smo sve radili da utucamo vrijeme do njegova dolaska! Ponovo smo pregledali sve svoje zadatke za sjutrašnji dan, isprišivali pootkidanu dug-mad na kaputima i košuljama, očistili cipele, pa se čak, bez ikakve potrebe, po drugi put umivali, što je za nas bila prava rijetkost i čudo neviđeno. To smo samo, po prefektovu naređenju, morali po drugi put raditi onoga dana kad je u konvikt dolazio pravoslavni vladika, a i tada nas je pola zabušilo. Odjednom, iznenada, Hamid Rus đipi na noge i sunu prema prozoru.

– Evo ga!

Poskakasmo za njim, ali – preko dvorišta je dolazio samo Baja. Išao je nekako lako i zaneseno kao da plovi iznad zemlje, a lice mu sijalo i žarilo kao nikada dotad.

– Gle ga, uljem se namazao – začudi se dobrodušni Hamid.

– Sija se kao mjesec.

– Ne, ne, on to blista od sreće, od zadovoljstva – poučno primijeti jedan od Mandića.

– Sigurno se dobro naklopao na Dedića šljivi – uzdahnu De-De-Ha.

– Neće to biti – sumnjičavo primijeti drugi Mandić.

– Da se najeo šljiva, on bi se smješkao i gladio trbuh, a vidiš li ga sad gleda nekud uvis i kao da šapuće.

– Ta valjda ne broji oblake! – ljutnu se Dule, a Hamid Rus, kao da se nečeg prisjetio, upita zabrinuto:

– Brate slatki, postaju li ono oblaci od kiše ili kiša od oblaka, šta ono juče reče profesor?

Njegovo pitanje ostade bez odgovora, jer toga istog trena iz visokih suncokreta u bašti ispade četveronoške nešto tamno i šmugnu iza svinjca.

– Krsto! – dreknu De-De-Ha.

– Ma ono je nešto na četiri noge, valjda krmče – posumnja Hamid, koji je nepoznatu priliku smotrio samo krajičkom oka.

– Bogami nije, nego Krsto – potvrdi jedan od Mandića.

– To se on sigurno četveronoške prikradao za Bajom. Hajdemo tamo. Ispadosmo u dvorište i u gomili projurismo kraj Baje a da nas on gotovo i ne primjeti. Prođe kraj nas kao mjesečar, zanesen i sav blažen.

– Bogami, ovaj se najeo bunike! – promrsi De-De-Ha. Krstu Buvu nađosmo iza svinjca nešto mnogo zamišljenog. Kad nas ugleda, on samo počeša nos i, sjedeći onako na travi, mudro se zagleda preda se i reče:

– Žalim sve četvoronožne životinje.

– Gle ga sad! A zašto to? – upita Dule.

– Uh, sad sam tek vidio kako je teško ići četveronoške dok sam se šunjao za Bajom.

– O njemu ti nama pričaj, mani se četvoronožaca! – nestrpljivo upade jedan od Mandića.

– Kazuj šta si vidio – dočeka drugi Mandić.

Krsto uvuče glavu među ramena kao da se od nečega krije, zažmiri i reče:

– Prosto mi nećete vjerovati, znam unaprijed.

– Kako da nećemo, brate slatki, samo ti pričaj ! – dočeka Hamid Rus i od velike radoznalosti obliznu se kao da očekuje tepsiju baklave.

– Ma to je... to je... Ih, bogami ne znam ni kako ću početi.

– Udri od početka! – viknu De-De-Ha.

– Lakše bi mi bilo početi da me pitaju istoriju – uze da se kune Krsto – jer ovo ti je čitava jedna istorija.

– Ma šta li će to biti, brate slatki? – zabranu se Hamid Rus. De-De-Ha poče nestrpljivo da se vrpolji i ratoborno navuče obrve.

– Čuješ ti, Krsto, il' počinji tu Bajinu istoriju, il' će se sad odigrati jedna istorijska bitka u kojoj ćeš ti poginuti.

– A u knjigama će poslije pisati: "U velikom boju kod svinjca hajduk Dule ubio je slavnog četveronošca Krstu Buvu" – dodade Ranko Mandić.

U neprilici, Krsto stade da se češe iza vrata.

– Ma čujete, to je čak pomalo nezgodno da se priča ovdje, iza jednog prostog svinjca.

– Šta, da se Baja nije možda posvetio? – zinu Hamid Rus.

– Gdje si ti vidio sveca sa giviktom u džepu? – podrugnu se Branko Mandić.

– Kakav posvetio! To je nešto još mnogo čudnije – poče da priča Krsto.

– Prosto nisam vjerovao svojim očima, ušima i nosu. Čujte samo! Zbismo se u gomilu, u svakog uvo od pola metra.

– Drugovi, Baja se zaljubio! – opali pripovjedač. Svi se trgosmo kao da puče top i zabezeknuto upiljismo u Krstu. Hamid Rus čak porumenje kao djevojčica. De-De-Ha izvali začuđeno:

– Lažeš! Otkud on to zna? To se radi samo u višim razredima.

– Bogami jeste. Čitav sat sjedio sam u onim visokim koprivama za ogradom Kutića bašte i sve čuo – poče da se kune Krsto.

– Evo, gledajte moje noge, sve plikovi od kopriva.

– Pa kako je zaljubljen, u koga? – priupita De-De-Ha i primače se bliže malom obavještajcu.

– U Zoru Kutić, našu komšinicu, onu iz drugog razreda – objasni dječak.

Mene nešto štrecnu u srcu kao da su me prozvali da odgovaram nenaučenu lekciju, a vjerujem da su se i ostali trgli, jer smo se svi kradom ogledali za živahnom ljepuškastom Zorom. Gle ti Baje, već se zaljubio, a nama još ni nakraj pameti da se nečem takvom dosjetimo. Baš smo prava magarad!

– Pa šta... pa kako to izgleda? Kako si pogodio da je zaljubljen? – navali da ga ispituje De-De-Ha.

– Eto tako, odmah se to vidi – poče Krsto. – Stoji Zora u svojoj bašti, uz ogradu, gricka bombonu – krc, krc! – kao miš, a Baja stao s druge strane, znoji se, crveni i sve rukama uvrće jedan kolac u ogradi kao da iz njega cijedi vodu.

– Brate slatki, a zašto radi tu glupost? – ote se Hamidu

. – Šta ja znam, tako to možda treba kad nekog voliš – neodlučno reče Krsto.

– A tek da vidite kako glupo i zbunjeno priča, ih! Baš kao De-De-Ha kad ne nauči vjeronauku. Dule izbeči oči i nakostriješi se.

– Ostavi ti mene na miru. Bolje ti je, kazuj šta je to Baja trtljao.

– Pa, ovaj... sve tako: ja volim da gledam kad si ti u bašti, a kad te nema, ja ne gledam tamo, nego... – Nego na Dedića šljive i orahe! – dobaci De-De-Ha.

– Onda Zora pita hoće li on jednu bombonu, a on kaže da ne može...

– Uh, što laže! – skoči De-De-Ha.

– Pojeo bi pun torbak dok okom treneš.

– Pa možda je nešto bolestan kad ne može čak ni bombone – ustade u obranu Hamid Rus.

– A, ne, ne, ja sam čitao da onaj ko je zaljubljen zaista ne može jesti – objašnjavao je Krsto.

– E, to bi meni trebalo – uzdahnu De-De-Ha. – Ionako me vječito kažnjavaju oduzimanjem hrane.

– I tako – nastavlja Krsto – raspričao se Baja kako po svu noć misli na Zoru, ne može da spava...

– A hrče kao krokodil, ja ga čujem – pobuni se Dule Hajduk.

– Alaj laže, razbojnik. Krsto opet stade da mudruje.

– Pa to je, ovaj... u romanima zaljubljeni uvijek pričaju nešto krupno pa da djevojka vidi kako je on voli i kako..

. – I kako se sve to završi? – upita Ranko Mandić.

– Veli, bogme, Baja da će dan i noć gledati na Zorinu baštu i da će joj pisati pismo, a ona se samo krevelji i žmirka. A kad se rastadoše, on prođe baš kraj mene. Gleda a ne vidi me, čudo jedno.

– Sasvim poblesavio! – kiselo smrsi Dule.

– Već je taj zaboravio i crnu knjigu i naš dogovor.

– Pa šta ćemo sad braćo slatka? – zabrinuto se javi Hamid.

– Tu se nešto mora smisliti – ozbiljno reče Branko Mandić.

– Probaćemo nas dvojica braće da izmudrujemo čime bismo ga razdrmali i dozvali do pameti.

– Požurite samo, jer meni je crna knjiga toliko uzjahala na vrat da samo na nju mislim baš kao Baja na Zoru – iskreno se požali De-De-Ha.

– Ništa ti ne brini. Kad mi, braća Mandići, nešto započnemo, uvijek neko nastrada – il' naš neprijatelj, il' nas dvojica.