Magareće godine (XXVI glava)

<Magareće godine

Magareće godine -XXVI glava

Toga istog dana, čim je stiglo vrijeme ručku, prefekt se nervozno ushodao po praznoj trpezariji, čekao je đake.

Na znak zvona u salu dođe jedini paziteIj Smrdonja. Prefekt začuđeno izbulji oči.

– A gdje su ostali?

– Štrajkuju, gospodine prefekte!

– Šta kažeš?! – podviknu ovaj i sav pocrvenje.

– Kako štrajkuju, zašto? Ko im je dozvolio.

–Šta ja znam – u neprilici slegnu ramenima Smrdonja.

– Kako ne znaš?! – naljuti se prefekt.

– Jesi li ti tu neki pazitelj, šta li si! Gdje su ti đaci?

– Razišli se po gradu na ručak. Pozvale ih školske kolege.

– A, tako! – ukoči se prefekt.

– Umiješao se grad u domske stvari. Lijepo, lijepo!

Više od svega na svijetu, prefekt se bojao miješanja grada u život đačkog doma. Iz toga su se uvijek mogle izleći neprijatne posljedice. Po podne, s prvim đacima koji su se vraćali s ručka u gradu, stigoše u konvikt i članovi upravnog odbora doma. Hladno se pozdraviše s prefektom i jedan od njih upita:

– Šta je ovo kod vas, gospodine prefekte? Čitav se grad uzbunio. Kakvo je to postupanje s djecom?

– Pa vidite, molim vas, pogledajte šta rade neki podbunjivači i propalice! – uzbuni se prefekt.

– Prave mi nered, navode đake na neposlušnost, ustali protiv hrane.

– Stanite malo, ne žurite! – upozori ga predsjednik odbora.

– Zar jedan vaspitač, kao vi, smije nazivati svoje đake propalicama? Šta ste onda vi radili, molim vas?

– Ja tu danonoćno sjedim, pazim, pa opet ništa! – žalio se prefekt.

– Sve je to nezahvalno, svojeglavo, nepokorno. Ne vrijedi tu ni lijepim ni ružnim.

– Priznajete, dakle, svoj potpun vaspitački neuspjeh? – priupita jedan član odbora.

– E, to smo htjeli da čujemo.

Pred veče nas pozvaše da se svi iskupimo u domsku učionicu. Rekoše nam da potražimo i dovedemo Dulu Dabića. Trkom pojurismo da ga obavijestimo. On je upravo bi oprao svoju jedinu košulju i objesio je na visok suncokret da se suši.

– Ustaj, Dule, zove te upravni odbor!

– Ne mogu, suši mi se košulja – mirno reče on.

– Guraj bez košulje, važno je!

Glavačke upadosmo u salu zajedno s Dulom.

– Evo, molim, Dabića! – zadihano viknu Baja.

– A gdje je tebi, momče, košulja? – upita predsjednik odbora.

– Imam samo jednu, al' i ta je na pranju – odgovori De-De-Ha uz gromki smijeh čitave učionice.

Predsjednik se okrenu jednom članu odbora.

– Vidiš li šta se tu radi! Mi dadosmo pare da se najsiromašnijim đacima kupi rublje, a ovaj prefekt... Tu se on obrati čitavoj učionici:

– Đaci, kome je od vas ove školske godine kupljeno rublje? Svi smo ćutali. Predsjednik se opet okrenu onom do sebe.

– Vidiš li? I mi se još čudimo što djeca štrajkuju i bruka puca po čitavom Bihaću. Prefekt nije bio prisutan ovome sastanku da bi đaci slobodnije govorili o svim svojim nevoljama. I mi se zaista raspričasmo.

– Pa gdje si spavao otkad si istjeran iz doma? – pitali su Dulu. Lukavi De-De-Ha ne htjede ni ovom prilikom odati svoje tajno prebivalište, već izbaci kao iz puške:

– U svinjcu!

– Gospode bože! – uzviknu predsjednik.

– Dječak, siroče, spava u svinjcu, a gospodin prefekt valja se u dušecima! Kad đaci počeše pričati o čestim kaznama oduzimanja hrane, predsjednik se namršti i okrenu ostalim članovima:

– Gospodo, ovo je sramota za sve nas! Primismo na dušu toliku siromašnu djecu, a gledaj šta se sve radilo od njih. Čujte, ja bih nagradio onoga ko je poveo ovaj štrajk. Onako uz put, ispriča De-De-Ha predsjedniku kako ga je Jovo Skandal puštao da uči u njegovoj sobi. Ovaj pozva poslužitelja unutra i pohvali ga pred svima nama.

– Hvala ti, Jovo, na pažnji koju si ukazao jednom sirotom učeniku. Zauzećemo se kod tvojih bivših pretpostavljenih da te ponovo vrate u Kulu, za stražara. To si i zaslužio svojim radom i ponašanjem u ovome domu.

– Gospodine predsjedniče, nemojte, molim vas! – povika Jovo molećivo.

– Meni je ovdje sasvim dobro.

– Kako, nećeš u Kulu, na staru dužnost?

– Nipošto, gospodine! Toliko sam zavolio ove đake da mi se ne ide nikud od njih. S njima je lakše neg s ikakvim zatvorenicima. Bolji su i od hajduka, i od razbojnika, i od palikuća, i od džeparoša, i od seoskih kokošara i od pijanica... Tu raspričanog Jovu prekide gromoglasan smijeh. Smijali su se i đaci i odbor. Skandal se u neprilici okrenu oko sebe i reče s dirljivom iskrenošću:

– Jesu bolji, ne lažem, ljudi, duše mi!

– Dobro, brate, dobro, idi s milim bogom! – grohotao je predsjednik.

– Kad već voliš da ostaneš, a ti ostani. Šta vi, đaci, velite na to?

– Da ostane, da ostane, ura! – prolomi se učionicom.

– Kažem li ja, ništa su razbojnici prema njima! – presrećno je gunđao Jovo izlazeći napolje.

Razgovor đaka sa članovima odbora trajao je sve do pred samu večeru, a onda se čitav odbor povuče u prefektevu kancelariju, gdje predsjednik odlučno izjavi:

– Još večeras moramo učenicima saopštiti odluku upravnog odbora i štrajk završiti dok se čitav grad nije uzbunio i digao protiv nas.

– Tako je! – potvrdi naš profesor istorije.

– A vi, gospodine, – okrenu se on zatim prefektu

– vi ste se teško ogriješili o povjerenu vam djecu i zato ćete već sjutra napustiti ovaj dom i poslove predati ovome ovdje starom gospodinu – i tu predsjednik po-kaza rukom na profesora istorije.

– Star sam ja za to – branio se istoričar.

– Ali zato su đaci mladi, pa nek ti oni pomognu.

– Dobro, tako već ide – složi se starac. Sjedili smo u učionici i strpljivo čekali kao što nam je bilo rečeno. Najzad, evo odbora. Vraćaju se vidno raspoloženi.

– Djeco, svi su vaši zahtjevi bili na mjestu – objavi nam predsjednik.

– Zato ih mi iz odbora i prihvaćamo. Hrana će biti poboljšana, prefekt smijenjen, kuvarica otpuštena, a vaš drug Dule Dabić vraćen u konvikt.

– Uraa! Živio predsjednik! – zaori se po sali.

– Živio štrajk! – prodera se De-De-Ha.

– Dužnost prefekta privremeno će vršiti vaš stari profesor istorije – obavijesti nas predsjednik.

– Živio novi prefekt! – opet povikasmo mi.

– Živjela istorija! – zagalami De-De-Ha

– A sad se nadamo, poslije svega ovoga, da će i vaš sadašnji štrajk biti završen – reče predsjednik.

– Večera je već na stolu, izvolite u trpezariju, draga djeco!

Tu, bogme, nikom nije bilo do kolebanja. Jurnusmo u gomili i prosto se zaglavismo u vratima. Jedini Krsto Buva vješto stuče između naših nogu i prvi se stvori u trpezariji. Poslije večere Baja Bajazit ustade, izvadi svoj "tefter" od članarine i svečano objavi:

– Od večeras ukidam članarinu za šale i ruganje. Džab-džabe odsada svak može tjerati komediju na moj račun, neću ga ni dirnuti! – i tu Baja pred svima nama podera na komadiće svoj čuveni tefter.

– I givikt baci! – dočeka neko.

– Dobro, evo i da se razoružam! – pristade Baja vadeći iz džepa svoj givikt.

– Ovo poklanjam za domsku vagu,

– Živio Baja! – prvi povikaše najmlađi đaci.

– Živjela kvočka koju je Baja pojeo! – osmjeli se jedan mališan videći Bajazita bezoružja. Poslije Baje diže se De-De-Ha.

– Drugovi, u ime naše grupe iz trećeg razreda objavljujem da je Bobo Gica skinut s ušljivog spiska i ponovo primljen u naše društvo.

On se dobro pokazao u štrajku i zato je opet naš drug.

– Živio Bobo! – dočeka čitava naša grupa.

Tako nam čitavo to veče prođe u šali i smijehu, a kad pođosmo na spavanje, još se jednom nasmijasmo, jer naš De-De-Ha, zaboravljajući da je vraćen u dom, krenu ponovo u svoju šupu i tek na pola puta sjeti se u čemu je stvar, pa se trkom vrati i povika:

– Ihaj, živio moj stari krevet!

Još s vrata skočio je u svoju voljenu postelju, ali se krevet, potajno razapet, samo skljoka pod njim.

– Krsto, konju jedan! – dreknu on ustajući, ali Krste već nigdje nije bilo u blizini.

– Kad li razape, kad li prije ispari, brate slatki? – začudi se Hamid sjedajući na krevet, ali se postelja i pod njim raskoka i zgrominja na patos.

– Eto ti ga, vraže, i kod mene zemljotres!