Magareće godine (XVI glava)
|
Hamid, Krsto, Dule i ja upravo smo se bili iskupili iza svinjca na naš uobičajeni popodnevni sastanak kad braća Mandići dojuriše kao vihor.
– Jeste li već svi na okupu? Dobro je, danas će biti trke i cirkusa! – Šta li su sad smislili, brate slatki? – zabrinu se Hamid. –Vidjećete samo... Pazi, sklonite se da nas ne vidi, evo ga, ide. Oprezno navirismo iza svinjca. Preko dvorišta, obučen svečano i nalickan, lagano prođe Bobo Gica i nestade medu suncokretima u pravcu Zorine bašte. – Kud li će ono naša špijunčina? – progunđa De-De-Ha.
– Sigurno misli da smo na Delića orahu pa pošao da nas uhodi. – Nešto će drugo biti, polako samo – reče Branko Mandić.
– Danas će naš Gica obrati bostan. Nekoliko minuta poslije Bobe preko dvorišta se pojavi naš Baja. Oprezan i smrknut, on pogleda desno-lijevo, pa brzo umače u suncokrete, upravo za Bobom Gicom.
– Šta li će sad ovo biti? – začudih se ja. – Bogami, batine dok se Baja onako namračio – uvjerljivo promrsi De-De-Ha.
– I ja tako držim, braćice slatka, – pobožno potvrdi Hamid Rus.
– A sad idemo u suncokret da čekamo slavni povratak ove dvojice – pozva nas Ranko Mandić.
– Tamo ćemo vam objasniti šta smo skovali Bobi Lutki. Sakrismo se poduboko u visokom suncokretu, baš tamo kud se moraju vratiti Bobo i Baja ako su zaista otišli prema Zorinoj bašti.
Tu nam braća Mandići ispričaše čitav svoj ratni plan. Kad se vratio od Zore, Branko Mandić ispričao je Bobi kako ga djevojčica čeka u pet sati pod orahom u svojoj bašti. Još mu reče kako ona mrzi Baju kao đavola, pa želi li Bobo da joj se dopadne, nek samo obori na Bajazita drvlje i kamenje, i neka kaže da je glup, ružan i u konjskim godinama. – To ću baš od srca ispričati – veselo obeća Bobo.
– A je li mnogo pitala za mene? – Dva me je sata davila – slaga Branko.
– Čak mi je i šamar udarila kad sam kazao da ti, možda, nisi najljepši u našem internatu. Kad ostaviše Bobu tako zagrijana, braća odoše Baji pa mu ispričaše kako Bobo Gica već danima oblijeće oko Zore Kutić i neumorno ocrnjuje Baju. Ako im, kaže, ne vjeruje, nek danas oko pet sati pode nazorice za Bobom Gicom pa će se i sam uvjeriti kuda taj ide i šta priča.
– Kad ga ščepam, odraću ga kao mačka! – poprijeti Baja i steže givikt u džepu. – Bolje ti je zastraši ga samo, a mi ćemo se već osvetiti njegovom zaštitniku Smrdonji i njihovoj crnoj knjizi. – Pazi, to vam je dobro – prenu se Baja – a ja na crnu knjigu već i zaboravio.
I tako, čim je Bobo krenuo na sastanak sa Zorom, Baja udari nazorice za njim.
Tako smo ih mi obojicu spazili kad zamakoše u suncokret. A tamo, na razboj ištu, odigralo se ovo dok smo mi čečali u našoj zasjedi i čekali povratak naših delija.
Baja se prikrao četveronoške u visoke koprive pod samom baštenskom ogradom kad je već razgovor između Zore i Bobe bio započeo. Prvo što je čuo, bilo je srebrno cilikanje razdragane djevojčice:
– Hi-hi-hi-hi, šta kažeš, kakav je to Bajin nos?
– Kažem ti, kao velika paprika babura! – kreketao je mali podlac. Ležeći u zasjedi, Baja pipnu nos i prosikta:
– Kako li samo laže pas! Platiće mi za ovo.
– Jest, bogami! – kleo se Bobo.
– Kao paprika, pa sjajan, pa sve škripi kad se cimne desno-lijevo.
–Hi-hi, otkuda ti znaš da škripi? – kokotala se djevojčica.
– Je l' ja! – razjunači se Bobo.
– To sam dosad sto puta isprobao. Bijem ja njega kao vola u kupusu. – Ma šta kažeš! – zadivljeno će Zora.
– Pa on izgleda tako jak.
– Zar on? – podrugljivo će Bobo.
– On je obična vreća kupusa, pa strašljiv, pa glup, pravi jedan svinjski konj.
– Ma nemoj! – uzviknu Zora. Jao, što će neko biti premlaćen, oderan, isjeckan! – zagudi Baja i u gnjevu zgužva rukom čitavu rukovet kopriva i ne osjećajući njihovu vatrenu "žaru".
– Ta on samo jednom u nedjelji noge pere – mljeo je mali nevaljalac.
– To ti je pravi konjski prasac.
– Kako jednom kad je najmanje dvaput! – planu Baja u sebi.
– Kažu, bogami, da on slatka pisma piše djevojčicama – guknu Zora, koja je već bila primila od Baje ono pismo pisano na tavanu.
– Anđele baštenski! – šapatom kliknu Baja.
– Još da ti znaš koliki sam komad slanine dao za to milo pisamce! – Možda ti njega voliš? – uozbilji se Bobo Gica.
– Hi-hi, baš me briga za njim! – isceri se djevojčica.
– Koliki je samo, kolik bihaćka Kula. Uplašim se kad ga vidim.
– Ja sam Kula, a ti si koza! – gnjevno smrsi Baja. Da nevolja bude još veća, u Bajino skrovište odnekle navališe žuti mravi i počeše mu militi uz noge i za vrat, peckajući ga gore nego ikakve koprive. Naš se delija uze vrpoljiti, češati, lupati po vratu i sasvim oz-biljno ritati tako da i Zora opazi kako se nešto miče u gustoj koprivi i upozori Bobu Gicu:
– Ej, vidider šta je ono tamo, možda zec?
– Kakav zec ovdje u gradu, to je sigurno Delićev mačak. Sad ću ja njega pojuriti – razjunači se Bobo i preskoči nazad u internatsku baštu, ali tek što je stigao na dva koraka od onih kopriva, Baja đipi iz svoga skrovišta i pograbi ga za vrat.
– Čekaj, sad ćeš vidjeti svog boga!
Zora samo vrisnu i skoči za orah.
Otud se brzo pokaza samo jedno njezino oko, ustreptalo, sjajno i uplašeno. Gledala je kako Baja odvuče prestrašenog Bobu u suncokret i pritiskivala ručicom razigrano srce. – Jao, siroti Bobica!... Uh, što je jak ovaj Baja, što je jak! Poćutala je, namrštila se i glasno kazala gledajući u rascvjetao žbun visokog jesenjeg cvijeća:
– Baš nije lijepo prisluškivati. Eh, i taj Baja, sve je pokvario, grmalj jedan. Dotle je Baja vukao svoju žrtvu kroz prezrele debele suncokrete i osvetnički režao:
– Sad ti je došao crni petak, oprosti se sa životom. Znaš li molitvu za pokoj duše: "Sad otpuštajet raba tvojego Gospodi?"
– Ne znam, bogami! – kukao je zlosrećan zarobljenik.
– Večeras ću je naučiti.
– Večeras ćeš ti već biti pokojni! – tulio je Baja.
Naiđoše uto na našu zasjedu, pa se oko njih za tren oka stvori čitav obruč veselih radoznalaca. Svi su se zlurado cerili na ulovljenog Bobu Gicu.
– Šta, je li dolijala mala hijena? – isklibi se De-De-Ha.
– Ako ga treba vješati, evo mog opasača – dobrovoljno se ponudi Hamid Rus i namignu društvu oko sebe.
– A, ne, ne, bolje je da uzmem sjekiru, eno je na drvljaniku – predloži Krsto Buva. Bobo je zvjerao tamo-amo kao da se čudi otkud se iskupi toliko društvo sve dok Baja ne naredi:
– Sjedi tu na zemlju i lijepo odgovaraj pred ovim časnim starinama: kakav je Bajin nos?
– Lijep, vrlo lijep – mauknu Gica.
– Škripi li? – grmio je Baja.
– Ne škripi – kleo se mali lažljivac.
– Ponekad samo trubi! – ubaci Dule Hajduk.
– Koliko puta nedjeljno Baja pere noge?
– Sedam puta! – glatko odvergla Bobo.
– Ovaj ga baš pretjera! – progunđa Hamid Rus.
– Sedam puta, al' u godini.
– Koliko si puta izmlatio Baju? – viknu ispitivač.
– Nijedanput! – priznade hvalisavac, Baja se okrenu nama.
– Časne starine, govori li ovaj dječak istinu?
– Govori, govori! – zagrajaše "starine".
– Hoćemo li ga pustiti il' da ga umlatimo?
– Da se pusti! – izglasa vesela bratija, a samo Dule Hajduk progunđa:
– Da se umlati, pa onda pusti.
Čim pade presuda, posramljeni Bobo skoči i zaždi kroz suncokret što ga noge nose. Branko Mandić povika za njim:
– Lakše malo, pričekaj Zoru!