Otvori glavni meni

Wikizvor β

Magareće godine (XIX glava)

<Magareće godine

Magareće godine -XIX glava


Jutro je počelo s velikom trkom, uzbuđenjem i vrtoglavicom. Još prije doručka pazitelj Smrdonja otkrio je pustoš u svojoj ladici i s vikom ispao u hodnik.

– Ovamo, ljudi, nestalo crne knjige! Ukrali je, uništili!

Bobo Gica, koji je, kao i obično, ustao posljednji, istrča iz umivaonice onako nasapunjen i povika:

– Ej, šta se to dogodilo? Zašto viču?

– Zar ne znaš, budalo, izgori Una! – viknu Ranko Mandić.

– Jutros se zapalila.

Bobo se glavački sjuri prema glavnoj kapiji jedva nazirući od sapunice kud ide, na izlazu ga zabljesnu rumen jutarnji sjaj na ogledalu Une i on od čuda samo sjede i uzviknu:

– Eno je, zaista gori!

Kroz hodnike i spavaonice munjevito je šibala radosna vijest:

– Nestalo crne knjige!

– Porobljen Smrdonja, ukrali mu kolonjsku vodu! Redovne žrtve crne knjige skakale su od radosti. Poneko je čak zaboravio i da se obuče pa je, onako u gaćama i košulji, ispadao pred internat i drao se:

– Ihaj, propala, izgorjela!

Prolaznici pomisliše da je izbio požar, pa digoše čitavu uzbunu. Umalo i vatrogasci ne dojuriše. Doručak u internatu zakasni, a u ovoj opštoj gužvi neko diže i sakri čitav kotur trapiskog sira, težak pet kila. Baja uhvati Dulu Hajduka i povuče ga u stranu.

– Nemoj sam da pojedeš, sjeti se i drugova.

Videći da je otkriven, De-De-Ha nije ni pokušao da se brani.

– To sam digao za naše sjavlje. Bude li istina da je nestalo crne knjige, svi ćete biti čašćeni.

– Kako ti to govoriš: "bude li istina"? Zar se ne sjećaš svega što smo noćas radili? De-De-Ha se lupi po čelu.

– Šta, zar ja ono noćas nisam samo sanjao?

– Popipaj čvorugu, pa ćeš se uvjeriti.

Dule pipnu kvrgav zatiljak i od radosti poskoči i raširi ruke.

– Ihej, istina je!

U velikom oduševljenju on lupi šakom po velikom crnom ormanu u ćošku, a toga istog trena odozgo se sruči nečija četka za cipele i lupi ga po glavi. Dule dreknu:

– Dosta je čvoruga, sad vjerujem, već sam se probudio! Smrdonja spazi razvikanog Dulu i jurnu put njega

– Čekaj ti samo, ne gine ti izgon iz internata! De-De-Ha se naroguši.

– Hoćeš i ti da mi načiniš treću čvorugu?

Zar moja glava da plati čitavo jutrošnje veselje? Mile Škorić, moj bivši zaštitnik iz prvih internatskih dana, prijateljski se smješkao na našu razdraganu grupu sluteći, vjerovatno, ko je "kumovao" pogibiji crne knjige. Najzad priđe meni i drugarski me potapša po plećima.

– Dobri ste vi momci. Sad mi nije žao što sam te nekad branio. Najveća žalost i nevolja za revnosnog Smrdonju bilo je to što je prefekt bio na putu, pa sad nije bilo koga da povede istragu dok je stvar bila još vruća i svježa.

– Neka, neka, eto gospodina prefekta za dva dana, pa ćemo se onda pogledati brk u brk – grozio se on i obzirao se na Dulu Hajduka. Bobo Gica udvorički je tetošio u krilu internatskog mačka Đoku i podozrivo rastezao:

– Znam ja ko je to uradio, znam.

Otprve ću pogoditi. Odjednom Smrdonja omirisa vazduh, uozbilji se, sumnjičavo pogleda Bobu, primače mu se, omirisa i njega i zloslutno reče:

– Ti mirišeš na moju kolonjsku vodu. Na onu što je noćas ukradena. Bobo Gica poblijede i ušeprtlji se.

– Pa to mačak miriše. Ja se baš čudim na šta to on jutros tako fino miriše.

– Pazi ovoga što laže, mačak mu miriše! – zagudi Baja i namignu na nas.

– Dabome da laže! – viknu Smrdonja.

– Bogme ćeš vidjeti kad prefekt stigne... Gle, ko bi se to od njega nadao.

– Rđa je to – dodade Baja sjećajući se onoga doživljaja sa Zorom.

– Bogami, Đoka miriše! – branio se Bobo.

– Neka, neka, sad smo i mi nešto namirisali – poprijeti Smrdonja.

– Trag počinje od tebe. Evo, nek i Baja provjeri mirišeš li na moju vodu. Baja gadljivo miruhnu i namršteno puhnu.

– Da, da, na vodu i malčice na bihaćku Kulu. Ja držim da mu za ovo ne gine robija, je l' tako, Jovo, ti si vještak za te stvari. Jovo Skandal mudro zaklima glavom,

– Ovo noćas bila je provalna krađa.

Lopov je provalio u zaključane prostorije, obio bravu na ladici i pokrao predmete od vrijednosti s namjerom da se njima materijalno koristi. To je zapravo teška provalna krađa, jer su obijena i vrata i ladica... Da, da, za to je zakonom propisana, robija.

Slušajući ga, Bobo je samo gutao pljuvačku i prestrašeno buljio u govornika kao da već sjedi na sudu.

– Da ga pritvorimo? – pripita Jovo Skandal.

– Moramo čekati prefekta – kiselo priznade Smrdonja.

– Svinjac je još uvijek slobodan – reče Jovo.

– Taman dobar zatvor za ovoga maloga. Krenusmo u školu s grajom, sve pocupkujući. I tamo se proču za tili čas priča o noćnom podvigu sa crnom knjigom. Radoznalci se sletješe oko konviktaša. U našem razredu djevojčice počeše da nas gledaju s divljenjem.

– Jao, po mrkloj noći? Strašno! Baš ste lafovi.

– Sve smo se šunjali na prstima... To jest, šunjali su se oni koji su to uradili – ušeprtlji Hamid Rus. Zora Tanković priđe mi sasvim blizu i upitno, sa smiješkom, užiži u mene svojim krupnim očima.

– Pjesniče, i ti si tamo bio?

Da su me pekli na vatri, čini mi se da ništa ne bih priznao, ali pred ovim prekrasnim očima nije se mogla sakriti nikakva tajna. Pa još me i pjesnikom naziva!

Potvrdno klimnuh glavom na njezino pitanje, a ona... povuče očima nekako zagonetno i vragolasto da se čitav razred oko mene okrenu, još zagonetnije se osmjehnu, a najzagonetnije dobaci, već polazeći:

– Možda te neko voli. – Voli me! – prosto kliknuti u sebi.

– Ko li me to voli? Ona! Ona sigurno!

Toga dana u našoj školi svakako nije bilo zanesenijeg i budalastijeg stvora od mene. Nisam znao ni kad je koji čas, ni koliko ih toga dana ima, ni šta koji profesor predaje. Na vjeronauci sam ispod klupe vadio botaniku, na velikom odmoru kretao kući misleći da je nastava završena, a vrhunac moje ludosti bilo je to kad sam francuski diktat počeo pisati – ćirilicom.

– Pazi, pa šta to radiš! – upozorio me preko ramena Hamid Rus, a De-De-Ha, koji je od mene počeo da prepisuje, također ćirilicom, tek tada se sjeti u čemu je greška i ljutilo mi dobaci:

– Konju jedan, Francuzi ne znaju ćirilice!

Toga dana Zora me ipak nijednom ne pogleda, što me je, priznajem, malo ohladilo i bacilo u brigu, ali na polasku kući ona mi tutnu u šaku dva kikirikija. Ubacim ih u usta onako zajedno s ljuskom i počeh žvakati. Žvakao sam i žvakao, mljackao i pljuckao, ali sam ipak ostao pobjednik. Samo onaj ko voli može tako jesti kikirikije, ali ga ne treba goniti da smaže više od jedne pregršti, jer se čak i on može pokolebati!

Naša komšinica Zora Kutić i sama je bila zainteresovana našim noćnim pohodom protiv crne knjige i radoznalo se vrzmala oko naše bašte i dvorišta. Uspjela je da ulovi Branka Mandića i on se, poslije dva sastanka, toliko zagrijao za nju da je svako popodne trkao put njezine bašte. Njegov brat se zabrinu i reče mi u povjerenju:

– Bude li se previše zagledao u onu brbljivu Zoru, jednom ću ja mjesto njega otići tamo i sve pokvariti.

Ni ona neće razlikovati mene od Branka. Četiri dana tako živjeli smo bez crne knjige, četiri dana neviđenih sloboda i radosti. Pazitelj Smrdonja, duboko ogorčen, ćutao je na svome mjestu i ni u koga od nas nije ni pogledao. A mi – mi smo po nekom prećutnom dogovoru bili mirni kao bube i marljivo radili svoje zadatke. Ako bi se nekom i prohtio kakav nestašluk, ostali bi ga prijekorno pogledali i on bi se odmah primirio.

– Džabe im je sad mirnoća, platiće oni crnu knjigu! – grozio se Smrdonja.

– A nova crna knjiga opet će carevati.

Petog dana stiže prefekt s puta.