Kurban-Bajramski kandilj
|
U tišinu tamnu, u prazninu mraka
Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture
K'o tanana parca osmjehnutog maka.
O, što li to gleda krvava mu traka
U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure
I dok c'jela zemlja duboka je raka?
Čuj! Crveni jezik nijemo mu zbori:
- Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitoga Boga!
I ja žrtvu njemu svojom krvlju palim
I ja mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljuć tminu suzom bola svoga...