Kad rastasmo se tada

Kad rastasmo se tada

Podaci o tekstu
Autor	Lord Byron
Naslov	Kad rastasmo se tada
Podnaslov
Iz
Izdavač	{{{IZDAVAČ}}}
Izdanje
Vrijeme nastanka
Datum izdanja
Mjesto izdanja
Prevodilac
Originalni naslov
Originalni podnaslov
Originalno mjesto nastanka	{{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}}
Izvor
Kratak opis
Članak na Wikipediji
Status obrade
Bez izvora
Ovome tekstu nedostaje originalni izvor. Ako vam je poznat izvor ovoga teksta, molim vas stavite podatke o izvoru na ovaj članak.
Slika
[[Datoteka:|180px]]

uz muk i suza breme,

a bol nam srca savlada,

na vrlo dugo vrijeme,

blijed, hladan, obraz ti posta,

ko led sam cjelov tvoj;

a meni tek tuga osta

kroz cijeli život moj.

Tog jutra rosu ledenu

sred svog osjetih čela

ko hladnu strepnju jednu

što obuze me cijela.

Ti skrši zavjete svoje;

sad mnogom pripadaš, znam;

kad ime spomenu tvoje

i mene samog je sram.

O tebi priča svud bruji,

za me posmrtno zvono;

kroz srce jeza mi struji:

što te ljubljaše oni?

Ti nikome od tih ljudi

ne bješe tako znana;

bol osta sred mojih grudi

i vječno živa rana.

Mi sastasmo se tajno;

sad tajno pamtim, smjerno,

što srce ti nehajno

već presta biti vjerno.

A sretnem li te kada

kroz mnoga ljeta duga,

moj pozdrav biće tada

sav pusta, nijema, tuga.