Jedna žalopojka nad ruševinom Moaba

Jedna žalopojka nad ruševinom Moaba

• 6 Mi smo upoznali krajnju oholost

Moabovu^[119],

njegovu drzovitost, njegov ponos,

njegovu nerazumnost,

njegove isprazne želje.

• 7 A sada Moab na

Moab se žali,

oni se svi žale. Na

kolače od grožđa iz Kir-Hare-

seta^[120],

oni jecaju, preneraženi.

• 8 Jer polja Heš-

bona propadaju,

a vinogradi Sivme

čije vino uspavljuje gaz-

de naroda:

oni se proteže sve do Jazera,

gube se u pustinji,

a njihovi izdanci se pružaju

s one strane mora^[121].

• 9 A, sada ja plačem s

Jazerom

nad vinogradima Sivme.

Ja vas oblijevam svojim suzama,

Hešbone i Elealea,

jer nad vašim jematvama i vašim

žetvama

krikovi radosti su prestali.

• 10 Radost i veselje su ne-

stali s pribrežja,

a u vinogradima, nema više

razdraganosti,

nema više klicanja.

Ne tiješti se više vino u

burad,

krici radosti su prestali^[122].

• 11 Kao harfa, moja ut-

roba drhti nad Moabom,

a moje srce nad Kir-Heresom^[123].

• 12 Vidjeće se Moab povlačiti

prema

• visokim mjestima

ići preklinjati u svojim *sve-

tištima:

neće on tu moći ništa.

• 13 Takva je riječ koju GOSPOD

izgovorio o Moabu prije dugo vremena.

• 14 A sada, GOSPOD kaže:

Od sada tri godine - godine najamnikove^[124]. -,

cvijet Moabov i također

sve njegovo mnoštvo biće bez težine.

Ostaće ga vrlo malo,

ništa što bi vrijedjelo. “