Otvori glavni meni

Wikizvor β

Iskaz grenobelskog biskupa o slučaju majke Eugenije

Iskaz presvijetlog A. Caillota, grenobelskog biskupa,Uredi

o tijeku kanonske istrage o slučaju majke Eugenije.


Deset je godina prošlo od kada sam kao grenobelski biskup započeo istragu o slučaju majke Eugenije. Sada imam dovoljno saznanja o slučaju da kao biskup prenesem svoj sud Crkvi.


1. Prva stvar koja se ispostavila sa sigurnošću u istrazi je ta da su vrline majke Eugenije istinski utemeljene.

Od samoga početka njezina religioznog života, sestra je privlačila pažnju svojih pretpostavljenih svojom pobožnošću, poslušnošću i poniznošću.

Njezini nadglednici, zbunjeni izvanrednom prirodom događaja koji su se odigrali tijekom njezina novicijata nisu joj htjeli dopustiti daljnji ostanak u samostanu. Nakon određenog oklijevanja morali su napustiti svoj naum kada su bili suočeni s uzornim ponašanjem sestre.

Tijekom istrage, sestra Eugenia pokazala je veliku strpljivost i najveću poslušnost u podvrgavanju bez pritužbi svim medicinskim ispitivanjima, tijekom ispitivanja teološke i medicinske komisije, koja su često bila duga i zamorna, prihvaćajući proturječja i ispite. Njezina jednostavnost, posebno je pohvaljena od svih ispitivača.

Mnoge okolnosti pokazale su da je sestra u mogućnosti prakticiranja vrlina sve do herojske razine. Po riječima teologa, napose izvanrednu osobinu poslušnosti pokazala je tijekom ispitivanja od strane oca Augusta Valencina, to jest tijekom lipnja 1934. te njezinu poniznost na tužan dan 20. prosinca 1934.

Mogu posvjedočiti da je tijekom svoje službe kao časna majka kongregacije bila izrazito predana svojim dužnostima, posvećujući se zadacima koji su joj morali izgledati još teži budući da nije bila pripremljena za njih – s velikom ljubavlju za duše, njezinu kongregaciju i Crkvu. Oni koji su joj bili bliski bili su začuđeni kao što sam i ja bio snagom duha u suprotstavljanju problemima.

Nisu me samo dojmile njezine vrline, već i način na koji je ostvarivala svoj autoritet. Zapanjujuća je i činjenica da jedna relativno neobrazovana redovnica može zasjesti na najviše mjesto kongregacije. Već je u ovome nešto izvanredno te sa stajališta istrage vođene od mojega generalnog vikara, monsinjora Guerrya, dan njezina izbora veoma je značajan. Odgovori koji su dani od kanonske skupštine, od nadglednika i delegata raznih misija, pokazali su da su oni izabrali majku Eugeniu za časnu majku kongregacije – unatoč njezinoj mladosti i kanonskim preprekama koje bi inače učinile njezino imenovanje odbijeno – zbog njezine sposobnosti rasuđivanja, uravnotežene osobnosti, energije i nepokolebljivosti. Stvarnost će pokazati kako će ona daleko nadići očekivanja koja su bila položena u nju.

Naročito je bila primijećena njezina bistrost, živa i pronicljiva inteligencija. Rekao sam da je njezino obrazovanje bilo nedostatno, ali to je zbog vanjskih razloga preko kojih uopće nije imala kontrolu; duga bolest njezine majke primorala ju je da se već u veoma ranoj dobi brine za kuću te da često izostaje iz škole. Nakon toga, prije nego što je ušla u samostan provela je mukotrpne godine radeći u tvornici kao tkalja. Unatoč ovim početnim preprekama čije se posljedice vide u stilu i pravopisu, majka Eugenia održavala je mnoga predavanja u svojoj zajednici. Vrijedno je spomenuti da je sama sastavljala okružnicu za svoju kongregaciju i ugovore s općinskim vlastima ili administrativnim vijećima glede bolničkih ustanova povjerenih sestrama Naše Gospe od Apostola. Izradila je dugi direktorij.

Vidjela je svaku situaciju čisto i ispravno, čak i u stvarima savjesti. Njezine su upute bile jasne, precizne i veoma praktične. Znala je svaku od 1400 kćeri osobno, njihove stavove i vrline, tako da je znala odabrati one najbolje za razne zadatke. Bila je točno i osobno upoznata s potrebama i resursima kongregacije, te sa stanjem svake kuće. Posjetila je sve svoje misije.

Želimo istaknuti i njezinu dalekovidnost; poduzela je sve mjere da u svakoj bolnici ili školi kongregacije rade osposobljene sestre i osigurala sve što im je potrebno za život i razvoj. Smatram posebno zanimljivim istaknuti da majka Eugenia posjeduje duh odlučnosti, smisao za stvarnost i stvaralačku volju. U šest godina osnovala je 67 ustanova i uvela mnoga korisna unapređenja u kongregaciji.

Ako ističem njezine sposobnosti inteligencije, prosudbe i volje te administrativnog snalaženja, to je zato jer mi se čini da se uz pomoć njih mogu odbaciti sve pretpostavke o halucinacijama, iluzijama, spiritizmu, histeriji ili ludilu. Sve su ove pretpostavke ispitane tijekom istrage, ali su sve odbačene jer nisu mogle pružiti zadovoljavajuće objašnjenje činjenica.

Život majke Eugenije je stalna demonstracija njezine mentalne i opće uravnoteženosti koja se promatraču čini kao dominantno obilježje njezine osobnosti. Ostale pretpostavke o sugestibilnosti i povodljivosti odvele su ispitivače do pitanja susreću li se oni s izrazito osjetljivom osobnošću, nalik višestranom zrcalu koje reflektira sve utjecaje i sugestije. Ova je pretpostavka isto odbačena zbog razloga svakidašnje stvarnosti. Iako je majka Eugenia obdarena osjećajnošću i emocionalnom dispozicijom, znala je da nikada nije nikoga preferirala i daleko od toga da je ikome dopuštala da utječe na nju ljudskim sagledavanjem; uvijek je bila u stanju odrediti svoje vlastite projekte i djelatnosti te steći naklonost drugih kroz svoju osobnu pronicljivost. Sasvim jednostavna dogodovština vrijedi više od bilo koje procjene: dan nakon njezina izbora za časnu majku kongregacije morala je imenovati nekoliko viših poglavarica; dakle, nije oklijevala zamijeniti jednu koja je upravo glasovala za nju i koja je sletivši u Egipat doznala za ukidanje dužnosti putem zračne pošte.


2. Cilj misije

Zadatak, koji se čini da je povjeren majci Eugeniji, određen je te s doktrinarnog gledišta pravovaljan i pravodoban.

Cilj je da svijet upozna Boga Oca te da ga štuje, posebno kroz uspostavu posebne svetkovine koja je zatražena od Crkve. Istraga je utvrdila da se liturgijsko slavlje u čast Oca u potpunosti slaže s katoličkom tradicijom. Bilo bi u skladu s tradicijom katoličke molitve koja se uzdiže Ocu kroz Sina, u Duhu, kao što se očituje u misnim molitvama i liturgijskom prinosu žrtve Ocu. Čudno je kako ne postoji posebna svetkovina u Očevu čast. Trojstvo je čašćeno kao takvo, Riječ i Sveti Duh su čašćeni po djelima i vanjskim pojavama. Jedino Otac ne posjeduje Svoj vlastiti blagdan koji bi privukao pozornost kršćana Njegovoj Osobi. Veoma opsežna anketa među vjernicima raznih socijalnih klasa i čak među brojnim svećenicima pokazala je kako je Otac nepoznat; nitko Mu se ne moli, nitko ne razmišlja o Njemu. Anketa otkriva dosta iznenađujuću stvar da veliki broj kršćana ostaje udaljen od Oca jer Ga doživljavaju kao strašnoga suca. Radije se obraćaju Kristovoj čovječnosti. Koliki samo mole Isusa da ih zaštiti od Očevog gnjeva!

Kao prvo, posebni blagdan ponovno bi uspostavio red u duhovnosti mnogih kršćana, a onda bi ih vratio uputama Božanskog Spasitelja: «Sve što zaištete od Oca u moje ime…» i «Ovako molite, Oče naš…»

Istovremeno, liturgijsko slavlje u čast Boga Oca imalo bi za posljedicu to da bismo ponovno podigli svoje poglede prema Onome koga apostol Jakov naziva: «Ocem svijetla, od kojega dolazi svaki dar…». Ljudi bi se naučili razmatrati Božju dobrotu i Njegovu očinsku providnost. Shvatili bi da je ta providnost istinski od Boga Presvetog Trojstva te zbog Njegove božanske naravi, zajedničke svim trima Osobama, da Bog svijet daruje neopisivim blagom Svojeg neiscrpivog milosrđa.

Na prvi pogled može se činiti da ne postoji neki značajan razlog da se časti Oca posebno. Nije li Otac poslao Sina u svijet? Ako je ispravno iskazati pobožnosti prema Sinu i Duhu Svetomu zbog njihove vanjske pojave, nije li onda ispravno i prikladno zahvaljivati Bogu Ocu, kao što i zahtijevaju misni proslovi, zbog dara kojega nam je udijelio, Svojega Sina.

Stvarni cilj ove posebne svetkovine postaje jasan: častiti Oca, zahvaljivati Mu, moliti Mu se jer nam je dao Svoga Sina; u jednoj riječi, kao što poruka govori, kao Autora našega otkupljenja; da mu zahvalimo, Njemu koji je toliko volio svijet da je dao Svoga jedinog Sina kako bi svi ljudi mogli biti otkupljeni kroz Mistično Tijelo Kristovo i zajedno s Njegovim Sinom postati Njegovom djecom.

Danas kada je svijet uzdrman sekularizmom, ateizmom i modernom filozofijom te više ne priznaje Boga, pravoga Boga, ne bi li ovaj blagdan obznanio mnogima živoga Oca, Oca milosrđa i dobrote kojega nam je Isus objavio? Ne bi li povećao broj onih koji slave Oca «u duhu i istini»», koje je Isus nagovijestio. Sada, kada svijet počinje biti trgan na komade smrtonosnim ratovima, traži se čvrsto načelo kojim bi se ljudi ponovno ujedinili; ovaj bi blagdan donio sjajno svjetlo. Naučio bi ljude da svi imaju istoga Oca u nebesima; Onoga koji im je dao Isusa, a On ih donosi Njemu kao članove Njegovog Mističnog Tijela u jedinstvu istoga Duha Ljubavi! Kada su tolike duše zamorene i iscrpljene ratnim nevoljama, itekako su gladne za dubokim duhovnim životom; ne zove li ih takva svetkovina «iz unutrašnjosti» na slavlje Oca koji je u tajnosti, da ponude sinovsku i velikodušnu žrtvu Ocu, jedinom izvoru života Presvetoga Trojstva u njima? Ne bi li to očuvalo onaj nježan pokret natprirodnog života koji privlači duše duhovnom djetinjstvu – kroz pouzdanje – prema sinovljevom životu s Ocem, te prepuštanju božanskoj volji k duhu vjere?

S druge strane, problem dogme ostaje, odvojeno od pitanja posebne svetkovine i neovisno o onome što će Crkva odlučiti o ovome slučaju. Neki uvaženi teolozi smatraju da doktrina odnosa duše s Trojstvom mora biti dublje ispitana i da bi mogla biti izvor prosvjetljenja za duše o zajedništvu Oca sa Sinom, o kojem sveti Ivan govori te o zajedništvu Isusova života, Sina Očeva, posebno u Njegovoj sinovljevoj ljubavi za Oca.

Odvojeno od teoloških razloga, ono što ovdje želim naglasiti je ovo: siromašna mlada žena, neupućena u teologiju, objavljuje da prima poruke od Boga koje su možda veoma bogate dogmatskim pitanjima.

Djela izmišljenog vidjeoca su uvijek siromašna, neplodna i proturječna. Međutim, poruka koju je Otac povjerio majci Eugeniji je plodonosna. Postoji skladno međudjelovanje između dviju različitih osobnosti koje teže potvrđivanju autentičnosti. S jedne strane, predstavljeno je kao nešto što Crkva smatra tradicionalnim, bez sumnjivih inovacija, zbog čestih ponavljanja da je već sve kazano u Kristovoj objavi o Njegovom Ocu te da je sve već u Evanđelju. Ali s druge strane, objavljuje da ova velika istina glede poznavanja Oca mora biti promotrena, duboko istražena i proživljena.

Otkriva li nesklad između slabog instrumenta, nesposobnog da sam otkrije doktrinu ove prirode i dubinu dane poruke da je viši, natprirodni, božanski uzrok djelovao i povjerio sestri ovu poruku?

Ne mogu ljudski gledajući shvatiti kako je jedna redovnica mogla otkriti ideju koja je originalna i plodna, a o kojoj su teolozi vodili istragu i bili su ju u stanju shvatiti tek djelomično.

Još jedna činjenica jednako je značajna: kada je sestra Eugenija obznanila da joj se Otac objavio, teolozi su odgovorili kako su ukazanja Oca nemoguća i da se nikada prije nisu dogodila u prošlosti. Sestra se suprotstavila ovakvim primjedbama jednostavno izjavljujući: «Otac mi je rekao da opišem ono što sam vidjela. On zahtjeva od Svojih sinova, teologa da istražuju.» Redovnica nije nikada izmijenila svoje svjedočanstvo na bilo koji način. Mjesecima se držala svojih izjava. Tek su u siječnju 1934. teolozi pronašli odgovor svojim primjedbama u spisima svetog Tome Akvinskog.

Odgovor koji je pružio veliki doktor Crkve o razlici između ukazanja i objave bio je prosvjetljujući. Otklonio je zapreku koja je sputavala cijelu istragu. Iskušana od strane mudrih teologa, neobrazovana, mala redovnica je dokazala da je u pravu. Kako ljudski gledano možemo objasniti u ovom slučaju redovničinu pronicljivost, mudrost i postojanost? Lažni vidjelac pokušao bi se prilagoditi objašnjenjima teologa. Međutim, redovnica je ustrajala na svome. Ovo su dodatni razlozi zašto nam se svjedočanstvo čini vjerodostojnim.

U svakom slučaju, držim vrijednim zabilježiti njezin uzdržljiv stav prema čudesnim gledištima slučaja. Dok lažne vidjelice ističu izvanredne događaje, a katkad samo njih vide, majka Eugenija, naprotiv, stavlja ih na drugo mjesto, kao dokaze i sredstva. Nema stanja zanosa, već postoji ravnoteža vrijednosti što ostavlja povoljan dojam.

Bit ću kratak o teološkoj istrazi. Velečasni otac Albert i August Valencin veoma su cijenjeni zbog svojega znanja iz filozofije i teologije te zbog dubokog poznavanja duhovnog života. Njihovo sudjelovanje bilo je zahtijevano i u drugim, sličnim istragama. Znali smo da djeluju s velikim oprezom, stoga smo ih i izabrali za ovaj posao.

Zahvalni smo im na predanoj i savjesnoj suradnji. Njihovo svjedočanstvo u korist sestre i natprirodnog objašnjenja činjenica, još je više osobito, budući da su odgađali dugo vremena svoj sud i na početku bili su protivni i skeptični, a kasnije oklijevajući. Malo po malo, nakon što su iznijeli razne prigovore i nametnuli teške provjere redovnici, uvjerili su se.


Zaključak

Slijedeći smjernice svoje duše i savjesti te s revnim duhom odgovornosti prema Crkvi, objavljujem da natprirodno i božansko djelovanje predstavlja jedino logično i zadovoljavajuće objašnjenje činjenica.

Odvojeno od svih okolnih značajki slučaja, ova je osnovna stvarnost za mene plemenita, uzvišena i bogata natprirodnim jer je jedna skromna redovnica pozvala duše k istinskoj pobožnosti prema Ocu, onakvoj kakvom nas je Isus naučio i kakva je sadržana u crkvenoj liturgiji. U tome ne postoji ništa uznemirujuće, već nešto što je jednostavno i u suglasju sa čvrstom doktrinom.

Čudesne činjenice koje prate ovu poruke mogle bi biti odvojene od glavnog događaja, ali njegov značaj bio bi i dalje održan. Zbog doktrinarnih razloga, Crkva će odlučiti može li ideja posebne svetkovine biti razmatrana odvojeno od pojedinačnog slučaja ove redovnice.

Smatram da nam je glavni dokaz vjerodostojnosti redovničinog poslanja dan kroz način na koji nam je ona pokazala kako živi prekrasno učenje za koje je zadužena da nas podsjeti.

Shodno svemu ovome, smatram ispravnim dopustiti joj daljnji rad. Vjerujem da Božja ruka u svemu ovom djeluje. Nakon deset godina istraživanja, razmatranja i molitve blagoslivljam Oca što se udostojao izabrati moju dijecezu kao mjesto tako dirljive objave Njegove ljubavi.


† Aleksandar Caillot

(Biskup Granoblia, tijekom objave poruke)


Vanjske povezniceUredi