Hasanaginica

Podaci o tekstu
Autor	Narodna
Naslov	Hasanaginica
Podnaslov
Iz
Izdavač	Sladjan Glisic
Izdanje
Vrijeme nastanka
Datum izdanja	2005.
Mjesto izdanja	Bratunac
Prevodilac
Originalni naslov
Originalni podnaslov
Originalno mjesto nastanka	{{{ORIGINALNO MJESTO NASTANKA}}}
Izvor	Viaggio in Dalmazia
Kratak opis	Usmena balada o porodičnoj tragediji u bošnjačkoj aginskoj porodici
Sastoji se od 92 deseteračka stiha.
Članak na Wikipediji
Status obrade
Korigovan
Ovaj tekst je kompletno korigovan. Ipak je moguće da se u tekstu još uvijek nalaze manje greške.
Slika
[[Datoteka:|180px]]

Što se bjeli u gori zelenoj?

Al' su snjezi, al' su labudovi?

Da su snjezi, već bi okopnuli,

labudovi, već bi poletjeli;

nit' su snjezi, nit' su labudovi,

nego šator age Hasan-age:

on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,

a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,

ter poruča vjernoj ljubi svojoj:

"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,

ni u dvoru, ni u rodu momu!"

Kad kaduna r'ječ razumjela,

još je jadna u toj misli stala,

jeka stade konja oko dvora,

i pobježe Hasanaginica,

da vrat lomi kuli niz pendžere.

Za njom trču dvije

ćeri djevojke:

"Vrati nam se, mila majko naša,

nije ovo babo Hasan-aga,

već daidža, Pintorović beže!"

I vrati se Hasanaginica,

ter se vješa bratu oko vrata.

"Da, moj brate, velike sramote,

gdi me šalje od petero dice!"

Beže muči, ne govori ništa,

već se maša u džepe svione,

i vadi njoj knjigu oprošćenja,

da uzimlje potpuno vjenčanje,

da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proučila,

dva je sina u čelo ljubila,

a dv'je ćeri u rumena lica:

a s malahnim u bešici sinkom,

od'jeliti nikako se ne mogla,

već je bratac za ruke uzeo,

i jedva je sinkom rastavio,

ter je meće k sebi na konjica,

s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,

malo vr'jeme, ni nedjelju dana,

dobra kada i od roda dobra,

dobru kadu prose sa svih strana,

da najveće imotski kadija.

Kaduna se bratu svomu moli:

"Ah, tako te ne želila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,

da ne puca jadno srce moje,

gledajući sirotice svoje!"

Ali beže ne hajaše ništa,

već nju daje imotskom kadiji.

Još kaduna bratu se moljaše,

da njoj piše listak, b'jele knjige,

da je šalje imotskom kadiji:

"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,

a u knjizi l'jepo te moljaše,

kad pokupiš gospodu svatove,

dug polduvak nosi na djevojku,

kada bude agi mimo dvor,

nek' ne vidi sirotice svoje!"

Kad kadiji b'jela knjiga dođe,

gospodu je svate pokupio,

svate kupi, grede po djevojku.

Dobro svati došli po djevojke,

i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,

dvi je ćerce s pendžera gledahu,

a dva sina prid nju izhođahu:

tere svojoj majci govorahu:

"Svrati nam se, mila majko naša,

da mi tebi užinati damo!"

Kad to čula Hasanaginica,

starišini svatov' govorila:

"Bogom brate, svatov' starišina,

ustavi mi konje uza dvora,

da darujem sirotice moje!"

Ustaviše konje uza dvora.

Svoju dicu l'jepo darovala:

svakom sinku nazve pozlaćene,

svakoj ćeri čohu do poljane;

a malomu u bešici sinku,

njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,

ter dozivlje do dva sina svoja:

"Hod'te amo, sirotice moje,

kad se neće smilovati na vas,

majka vaša srca kamenoga!"

Kad to čula Hasanaginica,

b'jelim licem u zemlju udrila,

uput se je s dušom rastavila,

od žalosti, gledajuć' sirota!