Grijeh (Ćatić)
|
(Ademagi Mešiću)
Hrapavim krilom jedna mrska sova
Lice je, evo, osjenila moje -
U duši mjesto rumenih mi snova
Olovni mraci i sablasti stoje.
U dubok ponor, oh, davno sam pao,
Skut srca moga svaki čas što blati;
Svaku svoju mladost Demonu sam dao,
Sve moje žiće ja u ništa strati'.
Bar kad bi na čas mogo s bića svoga
Trgnuti sjenu grijeha i strasti
Ah, da bar hoće povrh čela moga
Velikog sunca jedan osmijeh pasti!...
Al zaman! Mene svagdje sova prati
Vječno me svojim osjenjujuć krili'
Hihotom zlobim grdi me i ruži...
Zgažena ljepoto! Vrati mi se, vrati,
Jer ja te čeznem. Čuj, u mojoj duši
Gorko i bolno pokajanje cvili!...