Ester (Ćatić)
|
(Jednoj Izraelićanki)
Tako mi Jehove moćnog,
Što dahom usne svoje
Po nebu oblak goni,
Nadojen k'o dojke tvoje,
Pa dažd se iz njeg roni
I mrtvu pustinju hrani!...
Tako mi stražara noćnog,
Međ' zvijezdam što treperi
I zemlji cjelove nudi:
O, Ester, judejska kćeri,
Pjesnik te čezne i žudi
Ko sunca zimski dani.
Daj mi Cipora budi,
Ja nov ću Mojsije biti!...
Naš kovčeg zavjetni: duša
Nebeski nektar će piti.
Ah, sevdah!... Ko taj med kuša,
Edenske sniva krase!
Ester! Sred tvojih grudi
Dva su mirisna brda,
Brda Sinajska sveta,
Gdje poput ovčijeg krda
Stado mi misli šeta
I pase... pase... pase. -
U srcu mladom tvome
Ja znam da oganj gori
I meni k'o nur se javlja,
Što iz njeg Jehova zbori
Sred svoga beskrajnog slavlja;
Nur vječitoga žara...
Ester! U svijetu svome
Pjesnik i prorok ja sam,
Što čeznuć ljepote traka,
Kroz tminu tebi basam...
A moja pjesma je štaka,
Koja čudesa stvara.
Tako mi Jehove moćnog,
Što vedro čelo je tvoje
Stvorio pločom onom,
Gdje zakon mudrosti svoje
Užg'o je nad Sionom,
Da vjerom duše hrani!...
Tako mi stražara noćnog,
Međ' zvijezdam' što treperi
I zemlji cjelove nudi:
O, Ester, judejska kćeri,
Pjesnik te čezne i žudi
K'o sunca zimski dani!...