Bolnik

Šantićeve pjesme 1888.

U tiho, mirno doba, kad anđô sanka lijeta

I nečujno krilom šumi poviše grešna svijeta,

Kad glasa nema da se otkuda čuje,

U sobi bolnik sjedi samcat, u tihom miru,

I oslabljenom rukom on željno grli liru,

Lagano žice dira i žice skladno bruje

Kao anđelski hor.

Al' kakav šum prohuja? - Gle! "Pod vijencem mirisni' ruža"

Pred bolnika blijeda sa neba anđô sleti

I blago zborit poče ta neba čista duša:

"Čuo sam tvoju liru; pjevô si pjesmu sreće,

Njom dizô narod sveti,

I tvoja duša nije nigda za tugu znala,

Al' sudba, eto, hoće da ti počupa cvijeće;

Ja sam anđeo tuge i žalim tebe mlada".

To reče, a suza čista mu s oka kanu.

Sad bliže bolniku stupi, u skladne žice dirnu,

I lira tužno zabruja kroz tihu ponoć mirnu.

Al' bolnik snagu skupi, pa živom riječi planu:

"Ta zašto zvuci tuge da teku s moje lire?

Srpske sam krvi ja!

Pa i oblaci nek se po mome nebu šire,

Viš' moje mlade glave; duša mi nema strave,

U njojzi nada sja.

Pjevaću pjesme one koje sa duše gone

Milog mi roda plač.

Ne, tužiti neću! Kô tvrda, jaka stijena,

Zavičaja mi milog snosit ću bola jad, -

Ja nisam slaba žena!

Hladno ću, ako treba, dočekat smrti mač!"

I na te žive zbore vinu se anđô gore.

A s crkvice malo zvono navijesti početak danka,

I sunce zlatno granu. Iz čudnog tog sanka

Trže se bolnik mlad.

U Dubrovniku, 29. decembra 1889.