Bez nade/VIII

Bez nade – glava VIII

Po gradu je bilo mnogo govora o tomu, kako su se išli pred mutesarifa tužiti proti sudu, pa su se neki srdili, a neki smijali.

– Uh, bolan Kriliću – dražili su ga – šta ono učiniste? Pošli ljudi ne moreš ih izbrojiti – a sve čaršijom jedan za drugim zaostaje. Kad gore ni đavoljega, već samo što se još zadnji pokupili ispod duvarova, silazeći kradomice niz Suhodolinu. Puste bruke i sramote!

– Šta, komu se vi to smijete? Aa? – pitao je ljutito Krilić, vrteći se razdraženo. Vidjet ćete vi tko je Krilić!

I zbilja, svijet je vidio brzo. Jedva što je mjesec dana prošao Krilića više nije bilo u Mostaru. Prodao i zadnji lapat što je imao svoga pa se iselio.

Dugo se je govorilo o toj zgodi sa tužbom, a Alaga se je uvijek srdio kad bi o njoj što čuo, dok je Hadži-efendija nepomućeno brojio zrnje na tespihu. Omer-efendija pak znao se je smijati, a katkad i porugljivo, katkad i upadljivo, zagrižljivo.

– Eto – to su ti junaci! – Hoće tokorse nešto da učine. Prva vatra pa i najmanja stvar – planu, rekao bih, oborit će svijet, kako govore – a onda sve ti to isplavi kao da nije ništa ni bilo, svaki podvlači rep – jer se boji da ga ne bi kvrknulo po glavi.

– Eto taki su ti naši! – odvraćao mu je načelnik Alajbeg. Neće ovo, neće ono – ni sami ne znadu šta bi. Taman kô bolestnik. A sada uvrtili u glavu da će seliti. Kud će u nesreću, šta li oni misle?

– Ja ih, dina mi, ne razumijem. Evo – trojica ih već ode u svijet zaradi toga što nisu onoga objesili, jer da je on ubio Kenjara. Pa ti to sve govori kako će se seliti, a o drugom ni ne zna, niti se čim drugim brine. Dvije godine evo uvijek na ustima: Selit ćemo! Selit ćemo! – pa prodavaju i prodavaju – a isto sve ovdje sjede i troše pare, dok posve ne potroše, pa su ti onda ovaki – i Omer-efendija ispruži dlan te puhnu u nj.

– Dina mi, jadno s njima. A jada oni ne vidili, ne znam kako neće da uvide da ih ni tamo bogme neće prazne drage volje primati?

– Rade kao da su pamet založili. Evo po čitave dane tu ti nema ništa drugo već: i ovako ćemo i onako ćemo – a na srijedi ništa.

– Ima ih takih koliko god hoćeš. Eno ti Alage – ni pola nema od onoga što je imao.

– Šta veliš, ako si turčin? – začudi se Omer-efendija.

– Ni pola, turske mi vjere. To ti je on nekuda prodo i uputio. Ee nije on sam! – zaklima Alajbeg glavom, vadeći duhan iz kese.

– Pusta pameti, gdje si? – lupi Omer-efendija dlanom o koljeno, da je dobro puklo.

To je bio znak da se je malo srdnuo, ama se je prikrio, te mu se na usta pojavio onaj sažalan, bolan smijeh, kô kad čovjek ne zna drugo šta da učini, gledajući gdje ludorije počinjavaju oni koje je dužan voljeti, pa se onda gorko nasmije, ne mogući im ništa drugo učiniti. Tako se je Omer-efendija bolno ismjehavao prekoravajući nesmotrenike koji trate vrijeme uzalud i u štetu, dok su već novi nadošlice počeli kupiti hlad poda se ondje gdje su prije domaći ljudi sjedili.

– A čija je to krivnja? Možemo li njih osuđivati što se brinu za se, ili naše žaliti što tako uzmiču? – pitao se je on. Ah – ni jedno, ni drugo. Čovjek je stvoren da radi, a tko više i vještije uzradi – onoga je mejdan, onoga je pobjeda. Jest – koji radi, može navući na se časomično ljutnju, zavist ljudi slabića – al' pametnih nikada. Pa i oni koji na radišu viču, koji mu zavide – jednom će ušutiti, pa se za njih neće znati kao ni za njihovu mržnju. Ta koliko ih je zaviđalo, pa i još sada zaviđa Avdi Dračiću i svašta mu podmećavalo što radi sa Švabom! Dok je bio sirota, nitko mu nije ništa zaviđao, nitko ga nije mrzio – al' su ga svi sažaljevali. A kad je počeo raditi – počela se dizati proti njemu i zavist. I sad je ima i bit će je još – nu Avdo nije više tim zavidnicima Avdo; kad se s njim nađu, zovu ga: Avdaga. A ti zavidnici umjesto da se raduju što je jedan naš udario naprijed, oni mu – kad ne mogu u oči – sa strane i iza leđa dobacuju svakojake – pa jesu li to pravi ljudi, jesu li to prava braća? Njima je pravije da tuđi sjedne na naše ognjište nego da ga mi sami uščuvamo, a kad moremo, i podignemo.

Omer-efendiju je to gorko boljelo u duši, videći tu grdnu ranu al' šta da učini? Kad bi to išao kazivati – ljudi bi na nj naskočili da je murtatin, izdajica. I ne jednom, već sto i sto puta sio bi sam u odaju i razmišljao o tim prilikama.

– Evo, stvari su se promijenile, drugi su odnošaji. Pa dobro. Životima našima kušali smo da ih zapriječimo da ne dođu, da ne nastanu ovi odnošaji koji su nastali i u kojima se sada nalazimo. Bog nije dao da uspijemo – nu o tom ništa, već sada je računati zašto smo se opirali da ne dođu? Jesmo li za našu vjeru, jesmo li za našu sigurnost, da ne budemo svi posmicani, jesmo li za samu ovu grudu na kojoj smo? Ako smo se za vjeru bojali – a tko nam je more oteti, iz srca iščupati, kada mi nećemo? Neka nas sijeku na hiljade komada – al' svaki će taj komad biti prožet onim što je u našu dušu, u naše srce tako silno usađeno. Nu eto – još nam nitko ne zapovjedi da ostavimo našu svetu vjeru. Ili smo se otimali toga radi, da nas kasnije, kad nova vlast dođe ne posmicaju? Još smo, šućur Allahu, živi – i mislim da će svaki živjeti dokle mu Bog dade. Ili smo se borili za našu grudu, na kojoj smo, da nam ju ne otmu, da nas s nje ne potjeraju? Nu tko nam brani na našemu raditi, opkopavati i brati, pa i u vodu baciti ako moremo? A eto sada te zemlje prodavaju gotovo badava, da im se ni opanci ne mogu isplatiti Jest, otpor je bio velik, a taj otpor nije još prestao, on još traje – i ljudi se još nisu priljubili ovomu stanju. – Zašto? – E – to ne znam – već bit će stoga što ga neće. I kad bi ih upitao: Ljudi božji, što radite? Odgovorili bi jedino: Eto tako – jer ovo nećemo! Daljne, dublje razloge oni neće da ispituju – a možda kad bi ih jednom ispitivali, otkrili bi sasma drugu stranu, negoli je ona što ju danas vide. U njih je samo časovita vatra – ta evo, kakva nemira i kuhanja radi Kenjarove smrti! Koji li bijes kad optuženi tobožnji ubojica ne bi osuđen na vješala! – Eto zla i gorega viču – ovdje nam nema više opstanka, već se kupi i bježi! Pa im onda padne na um da će sud tužiti pred mutesarifom. I pođu – pa? Sramota i nevolja od ovoga svijeta! Takovi su oni: razbježali se kao miševi. Kad ovamo iza ćoška – e, misliš, oboriti će cijeli svijet – a kad moraju izići i pred pisara – klanjaju mu se do zemlje i sve u neprilici kako će što bolje uviti džubu. Na sve se obaraju, na sve se ljute: kriv im onaj od metle pa do mutesarifa – al' kad ih koji iz ureda pozdravi, milije im je i draže nego bogzna što. Pa jesu li to ljudi? A malo im ne budi po volji – eto ti odmah velika događaja: selit ćemo – pa seliti! I namještaju se i spremaju – te umjesto da odmah idu kad su skastili, ovdje se ubijaju u glavu da tamo drugima padnu za vrat. A zar uopće oni znadu i misle zašto sele? Radi čega? Ako su se digli proti novoj vojsci radi svoje grude – pa zašto je sada ostavljaju, prodavajući ju u bescijenje? A ako su se borili radi dina – pa kako to oni mogu trpjeti da ovdje ostane manje muslimana, pošto oni odu? Zar se tim sami ne dižu na din i proti njemu?

Omer-efendija je sjedio sam u svojoj odaji. Bio je ondje nad aharlukom^[1], te je mogao gledati i na ulicu. Očima je bacao po onim starim zidinama, na vedro nebo iznad njih, pa opet dolje po krovovima, pendžerima. I pogleda sasma dolje – na ulicu. Kako je bio zamišljen, od prva maha, kad je krenuo glavom ulici – uzbacio ju uvis. A sada uze razmatrati i one kovitljaje prašine što se dižu s ulice. Poviri malko bolje. Ono ti jedno desetero djece udara dolje-gore, diže prašinu, viče, trče. Vidi ih sasma dobro. Odrasla djeca – sve iz komšiluka, djeca njegovih najboljih prijatelja. Ima ih i manje i više – a zapremili ulicu da čovjek ni proći ne more.

– Evo ih na – ovo su im djeca! Dok im se očevi brinu velikim, visokim stvarima, djeca se valjaju po ulici i tako se pripremaju za život! A šta će onda od njih biti? Misle pametnjaci: Ako djecu uzšaljemo na škole, rasturčit će se. Pa hoće da im ostanu dobri muslimi – a i hoće: sad rade ovako – a kad podrastu – eto ih liska, pijanica, razbijača – da, da tada će biti sve pravi, dobri turci!

Smrknu mu se lice još više – pa kao od muke mahnu rukom prema glavi, te zaokruži šakom ozgor s čela i do na kraj brade. Onda objesi obje ruke između prekrštenih nogu dolje niz minder i poče udarati njima odmjereno kao da se zabavlja. A nije mu ni na kraj pameti bilo da se zabavlja, da se raduje, videći kako sve unatrag ide – a nitko nitko živ tomu nije kriv, već sami domaći ljudi – muslimi.

Nekako mu se smučilo, razmišljavajući o tim stvarima, pa je htio da se malo rastrese, zaboravi. Sit je i presit bio toga: ta dvije godine dana uzalud je kazivao i kazivao, te upućivao ljude da se opamete. Nu kad bi ih on odgovarao od njihovih nakana – oni su se odvraćali od njega, prekoravali ga i objeđivali da i on drži sa Švabom. To bi ga zaboljelo, zapeklo u dnu srca, videći kako krivo, izopačeno tumače kao hotomice njegove najbolje misli i želje. A svaku im je kazivao s razlogom – lijepo, bratski – nu njima je valjao i vrijedio samo onaj, koji je podupirao, odobravao njihove nerazborite, da, lude misli i odluke. I mnogi su ga se počeli okanjivati, čuvati se od njega – bojeći se da ih ne smuti u onomu što hoće, a uvjereni da mu razloge razlozima ne mogu opovrći. Ni Alaga ga više ne gleda onako kao prije.

– Šta ću im ja! Evo ih tamo – pa kako prostru, onako će i ležati!

I diže se da ode malo u čaršiju. Bilo je pred podne na jedno dva sahata. Idući cestom izdigao glavu, pa gledao ravno ispred sebe. Krenuo je da sjedne po običaju malo svomu Hilmi na dućan. Hilmo je otvorio posao upola s još jednim, te je trgovao najviše brašnom. Dućan mu je bio u jednoj magazi na glavnoj ulici.

Kad uniđe u dućan, nađe samoga Hilmu gdje nešto prebira u tefteru.

– Što, sâm? – upita ga Omer-efendija, ulazeći u dućan.

– Upravo mi drug ode po poslu! – diže se Hilmo ispred oca, da mu namjesti gdje će sjesti.

– De ti gledaj i radi – ne pometaj! – pokaza Omer-efendija rukom tefter, pa se nasloni u šćemliji^[2], okrenuv se prema vratima da gleda svijet kako prolazi.

– A jesi li čuo, babo, da je Alaga prodao ono na Buni? – ostavi Hilmo tefter na stranu i pitajući pogleda Omer-efemdiju.

Omer-efendija se začuđeno okrenu, te upre Hilmi ravno u oči.

– Šta mi pripovijedaš – jadan on ne bio! – iznenađen vas i kao ne vjerujući izusti Omer-efendija.

– A jest, dina mi. Evo jutros mi dođe oni odonud – i pokaza Hilmo na suprotni dućan malo po strani – da mu razmijenim nešto para u napolijune^[3]. Upitam ga: što to? a on reče da je kupio od Alage ono što je imao na Buni, pa Alaga hoće da mu se dade sve u napolijunima.

– A – a! Medjer^[4] mi je Alajbeg onomadne pravo rekao da je Alaga i više od polovicu svoga prodao. Jarabi – šta ovi ljudi misle!

Omer-efendija ušuti, pa se onako zagleda preko ceste onamo uz brdo, kuda se stere Brankovac i gdje se daleko nad njim diže Stolac. U taj čas kao da nije ništa mislio, hoteć zaboraviti što je upravo čuo, pa je samo gledao kako je sunce osvijetlilo svaku kuću, svaki krov, svaki kamen. Odozgor se natkrililo čisto, vedro nebo – a zrakom se mješala buka i vika čaršinska, dovikivanje, kotrljanje – te kao da ga ta cijela slika, ono žarko sunčano svjetlo, ono sivo stijenje, one kamene kuće i vedro nebo, ona buka i vika – sve ga to priteglo svojom zanimljivošću, jer je mirno svedj onako sjedio i nepomično gledao. Nu ipak – od svega toga ništa ga se nije dojmilo, ništa ga privlačilo, već mu se misli nadale nekako oštre, ljute. I opet je eto – prekuhavao je u sebi – jedan turčin pustio nešto zemlje iz svoje ruke – a nije ju kupio koji drugi turčin. Ako još ovako potraje nekoliko godina – e onda će nas, bogme, svi tjerati da odemo, kad ionako ne budemo ništa imali!

Svijet je prolazio ispred dućana, zaposlen, netko lagano, netko brzo. Hamali se svijali pod teretima, koje su nosili na sebi. Kroz onu vrevu prolazili i došljaci, u francuskim, tijesnim haljinama, koji su došli za poslom, pa se razradili u velike. Sa domaćim odijelom i s onim tijesnim miješaju se i vojničke odore, te se katkada čuje kako sablje klepetaju niz bedra, te se iz one vreve i razgovora čuju riječi i hrvatske i talijanske i njemačke. Kad kola prolaze – sve im se ugiba, a radi njihove težine, trese se ispod njih tvrda zemlja.

– Ha, taman! – upade iz one vreve u dućan Alaga mašući rukama i idući ravno Hilmi! – Oh! – iznenadi se kad vidje Omer-efendiju. Kako, đanum^[5]? – pitao je i govorio hitro sve u jedan dušak. – Baš sam te dobro našao.

– Koja dobra, Alaga? – pogleda Omer-efendija uz Alagu.

– A evo nešto malo! – poče tražiti nešto za silahom^[6]. Izvadi premotanu hartiju, pa se onda maši u njedra te izvuče odebeli smotak knjige, svezan kanafom. – Na der, Omer-efendija – ili baš ne – evo, Hilmo, ti, ti si mlađi! Deder mi iz ovih tapija^[7] izaberi Bunu.

– Što će ti to? – upita ga Omer-efendija, raskolačiv oči.

– Ama onako, hoću da znam koje su koje! – odgovarao je Alaga razvezujući tapije i redajući ih pred Hilmom na banak.

Dosta je bilo tapija, jer je bio prilično debeo zavežanj. Ima ih manjih i većih, od bjeljega i žućega papira. Neke još gotovo nove, čiste, a neke naokolo i po sredini, kuda se motaju, izglodane, iskidane, te se isprekidala tako na njima jazija^[8], a na jednoj se turali-tapiji sasma iskvarila sultanska tura^[9].

Hilmo ih poče jednu po jednu prebirati i dijeliti na dvije strane. Alaga se desnim laktom naslonio na banak i nagnuo se prama Hilmi nad tapije, motreći pozorno kako ih on pregledava.

– Što to gledaš, Alaga – da nećeš što prodavati? – nadviri se i Omer-efendija na banak.

– Ama nije – vet – znaš, hoću da vidim, pa nema mi tko proučiti! – zatezajući odvrati mu Alaga, ne krećući se ni najmanje.

Hilmo je morao dugo pregledavati, a samo katkad bi bacio pogled s papira na cestu.

– Eno na – ovo su ti od Bune! – pokaza Hilmo prstom u jedan kup tapija.

– Ovo biva? – uze ih Alaga, te ih poče premotavati, poturnuv ih malko ispred sebe, a onda smota i ostale, te ih sve skupa, ali razdijeljeno zaveza. – A sada deder mi prouči šta ovdje veli! – i raširi pred Hilmom tabak hartije. Ovo ti je ova nova kaurska jazija – pa ne znam tko bi mi drugi vidio i kazao.

– Pa ovo ti je pozvanica za sud – evo na – ovdje veli da imaš s kmetom radi nekih zemalja parnicu! – govorio je Hilmo, gledajući u pismu.

– Jest, ja! Bit će s Brotnjom.

– A kad si ovo dobio?

– Ima, bogme, dosta – nekoliko dana! – E vidiš – vakat ti je prošao; tu ti nema šta! – položi Hilmo arak^[10] na dasku. Prekjučer si morao izići pred sud – a sad ti više ne valja. Izgubio si parnicu, jer nisi došao, kad su te zvali.

– Kako to more biti? Misliš li ti da se more tako lako izgubiti onoliko krčevine? Ajbo! – nijekao je Alaga.

– Bogme jest – kmet je dobio. A što nisi prije donio da ti kažem?

– Šta mogu sada učiniti? – ne odgovori mu Alaga na pitanje, te se osloni leđima u banak.

– Vidiš – da si dao djecu u ruždiju^[11] – ne bi bio tako okasnio, niti drugoga tražio da ti prouči. Šta ti rade djeca? – dignu Omer-efendija glavu. – Evo, što je mome Hilmi, što sam ga dao da i to nauči? Neka ga, sve će mu valjati.

Alaga ne odvrati ništa. Jednom je rukom držao izvraćenu pozivnicu, a drugom je pipao po njedrima, gdje je stavio tapije.

– Hm! – trgnu se iz misli i slegnu ramenima. Šta ću ja! Svakako hoće Švaba da ja izgubim! – i odmače se od banka te pođe prama vratima.

– Sjedi, kud ćeš? – ustavi jaše ga Omer-efendija.

– Valja mi ići, imam posla! – i pozdravi.

– Stani – der, i ja ću s tobom! – diže se Omer-efendija i pođe za Alagom.

Alagi kano da to nije bilo drago, jer se je nekako čudno držao.

– Kako čujem, ti si prodao Bunu? – upita ga u hodu Omer-efendija.

– Tko ti veli?

– Pa svašta se može saznati. Što ne i to? Prodaješ li?

– A eto – prodao sam. Ionako mi malo donosi – te je bolje da imam u gotovini.

– Brat si mi – ama što prodavati, pa baš sada? Nije ti od potrebe, a i kasnije more valjati. Tko zna!

– Volim ja ovako. Taki je vakat – što čovjek ne drži u ruci – ni ne more reći da je njegovo. A ovako – lakše mi je, gotoviji sam da se iselim.

– Ama jarabi! – da se iseliš. Ma dobro: evo seliti! Ali što ne ideš kad si skastio, već ovdje otežeš i trošiš?

– Hoću da vidim šta će još biti. Mogu se vremena promijeniti, još godinu dvije – pa će i Švaba – ššj! Nekako zviznu na usta a pri tom pokaza rukom, kao da nekomu veli neka ode ispred njega.

– Kakvi je to račun – ne znam, dina mi! Uprli ste svi seliti – a sve vas gotovo vidim ovdje. Ako ćemo se seliti – dobro – hajdemo svi đuture, odmah – evo ja sam prvi gotov. Ama ovako! Pa tko vas goni da selite?

Alaga ga omjeri sa strane i ne odgovori ništa, već ušuti. Omerefendija je vidio dobro kako ga je on omjerio i pogledao. Dobro je razumio odmah šta to znači.

– Beli sada misli da sam murtatin, izdajica! – ujedljivo se nasmija ispod brkova – pa neće da sluša mojih riječi. Eh!

Omer-efendija se ustavi ondje gdje se ide na malu Tepu.

– Allahemanet! – dokvinu mu Alaga i pođe uzbrdo ispod lipe.

– Eto prekosutra je petak – pa dođi mi malo izjutra!

– Vidjet ću! – odvrati Alaga te požuri hod.

Bio se je malo počeo i znojiti, tako je htio. Pa onda stade pred jednom magazom.

– Gdje si, Jovo? – zaviri unutra najprije, uvaliv glavu. Ha, ha! i uđe.

– Bujrum, bujrum, aga! – skoči preda nj trgovac iz mraka – a Alaga kako je unišao sa ceste, nije sve mogao jasno vidjeti.

– Evo tapija – hoćemo li na takrir^[12]? – pokaza mu rukom na njedra.

– Upravo sada ću imati da obavim jedan prešan posao. U drugu ćemo srijedu – a evo, ja ću ti dati kaparu.

Alaga pristane te primi izbrojeni novac. Bio je dobre volje, upravo nekako veseo, te se je šalio i smijao s Jovom, pijući kakvu. I odatle kad se je digao, izišao je radostan, a taki je bio i sve te dane. Pa i doma, kad bi bio, razgovarao se je dulje, pitao šta rade djeca, ženi svašta pripovijedao, te ju je do kraja taj put mogao saslušati kad mu se je potužila na Mehmed Aliju kako se je raskalašio.

– Prođi se, boja, tih stvari! – odbaci on na šalu. – Već znaš li, šta sam uradio?

– A šta to?

– I sama znaš, da nam nije Buna mnogo donosila, – a opet bolje imati gotovinu u šakama – pa sam ju prodao!

Ženi je to bila nova stvar.

– Jesam – pa sam uzeo i kaparu. A što ne bih? Kud da se natežem i ovako i onako, a puno brige – može udariti kiša, tuča, sve obiti – pa ništa – i ovako imamo u gotovu. Aa, što veliš?

– Šta učini ako si božji! Ta novci će se hitro potrošiti – a ako Buna i nije mnogo nosila – bilo je barem vazda stalno za uvijek. Ja, bogme, ne bih – već de ti, kad nisi dao takrira – natrag povrati!

– De prođi se, bona, bolje je ovako, a kud ću čovjeku da lažem! odmahnu Alaga tako kao čovjek koji je veoma radostan što je s vrata zbacio veliku brigu.

Kad je još dao takrir i primio svu cijenu u napolijunima – začudo se Alaga promijenio. To je bilo lako opaziti. Nekako rahatniji, zadovoljniji, a veseo i pripravan na šalu, kako god i koliko hoćeš. Kad bi se sastojao s drugima na razgovore, i opet je on govorio proti onom proti čemu i do sada – al' sada je sve bilo drugačije, lakše. Tako je govorio kao da će Švaba evo sad na izići ili kao da će se prolomiti svijet kad se on iseli. Ovo pak iseljivanje nikako nije smetnuo s uma.

– Vidjet će oni kad ja odem! – kao da se je prijetio.

I učestao on na sastanke ići i kod sebe ih sazivati. Tu on pozivao na časti, davao sobete^[13] i živio – kratko – štono se kaže – na kratku ruku.

– Čovječe, šta to radiš, šta li misliš da će to vazda trajati?

– De nemoj, dina ti. Hvala Bogu, nije nam od potrebe da gladujemo ni da otkidamo od usta. Već ja šta hoćeš – da se stegnemo kô nitko ljudski? Ne boj se ti, ima Alaga!

Žena je sumnjivo mahala glavom, ali bi i ušutila, videći uzaludan trud da mu što dokaže.

U krugu svojih prijatelja Alaga je bio razgovordžija, a što bi on koju rekao, pogledao bi Hadži-efendiju – i on bi mu potvrdio glavom da je dobro.

– Šta? Još godinu-dvije pa da vidite gdje će biti Švaba! Mislite li vi da će nas naš car pušćati ovako? Aa! – Pa opet, ne bude li šta – ta mi znamo kud se ide u Tursku!

Bio je kao ptica kad leti.

A kad bi izišao na ulicu i vidio vojnike, ljude u tijesnim haljinama – pogledao bi ih poprijeko i od njih okrenuo glavu, a kad izdaljega – tako bi ih gledao, kao da im je htio reći: Brzo ćemo vam pogledati u leđa! Činilo mu se je da ih sam more otpuhnuti – tako se je jakim osjećao.

Jednom su – neke nedjelje – sjedili u ćošku Hadži-efendijinu. Bilo onako pod veće. Nedjelja kô nedjelja, pa svijet izišao na veselje, a pod mrak se vraćao. Oni u ćošku – kad posuklja ulicom ovdje četa, ondje četa. Iz mehana se i krčama vraćali vojnici, radnici, sve sami strani ljudi, pa onako, tko samo veseo a tko pjan pjevali ulicom koliko su mogli, iza svega glasa. Pjesme se orile, a tim jače odzvanjalo što su se onako razveseljeni napinjali da jače, više dignu. Upravo kao namjerice ustavili se pred ćošak, i onako stojećke u krugu pjevali.

– Ha, šta veliš, čuješ li, pas ih derô? Krenu Alaga glavom na ulicu, a gledajući Hadži-efendiju.

– Hoće oni, hoće! – ispravi se Hadži-efendija. Velim ja uvijek, eno oni – i pokaza rukom na raf, gdje je bio ćitab – oni nam vele da je naša dužnost da bježimo odavle!

– Pa zar smo dotle spali da gledamo kako se oni izopijavaju, te da ih slušamo gdje se pijani deru? Tko da to trpi?

Alaga je bio upravo planuo na tu viku i deraču, pa se onda zanio u misli kako će to biti lijepo onda kad ih više ne bude čuo. Sutradan se vidio s Omer-efendijom, pa uput i sam njemu poletio. Omer-efendija se pravo začudio.

– Deder mi ih sada brani.

– Koga? – upita Omer-efendija.

– Ja – njih – ta ti ih uvijek braniš – Švabe! Obrani mi ih, ti si njihov a oni tvoji!

– Ma šta je, Alaga? – smijao se je ujedljivo Omer-efendija.

– Eno da si ih sinoć vidio! Sjedili smo u Hadži-efendijinu ćošku, a Švabe nagrnuše. – Aman, to ti sve pjano, da nije kabel^[14] proći sokakom – ni mi ne možemo proći – a kako će nam žene? Pa da se to trpi?

– Posta ti, ne zanovjetaj! A ti hajde – rasrdi se malo Omerefendija – petkom prođi Zahumom i Donjom mahalom i Carinom, pa da vidiš naših! Pođi u Carigrad, pa nu, šta ćeš naći svaki dan u Galati! Govori mi kô čovjek, a ne kô...

Nu Alaga nije htio dalje slušati. Nekako i požalio što je zaustavio Omer-efendiju. Upravo se pokajao – ta i unaprijed je mogao znati da će mu reći sve drugačije nego što on misli. Od Omer-efendije se on već sveosve odijelio, a samo staro prijateljstvo sililo ga da mu se javi kad ga vidi. Više mu Omer-efendija nije bio ono što nekada; on se je već posve odmetnuo od ostale svoje braće – mislio je Alaga. Od njega više nema ništa!

I proljeće bilo, i nastalo ljeto – ama Alaga nije imao kada da se brine sa svojim kmetovima, šta će uraditi, šta li donijeti. Nekako mu je bilo pravo, il' donijeli ili ne donijeli. Nije ga boljela za to glava. A niti se je pobrinuo zimus ni proljetos, kao da ni nema više zašto da se brine. Žena ga je češće pitala je li ovo, je li ono uradio, a on bi joj odgovorio neka ne tare glave, i odmah bi zametnuo razgovor o drugomu, ili bi izašao iz kuće. Mehmed Aliju je malo kada vidjevao, a kad bi došao preda nj, umilio bi mu se i tražio od njega novaca. Alaga, kako je dobar bio, nikad mu ne bi uskratio, pa kad bi sin od njega odlazio, ponosno bi gledao za njime.

Jednoga dana, prije nego će poći u čaršiju, Alaga priđe čekmedži^[15], u kojoj su mu novci bili. Trebalo mu je da uzme nekoliko da ima uza se. Tako je on uvijek radio – a čekmedža mu je bila u sobi gdje je on spavao. Čučne pred čekmedžu, potegne ključ i otvori.

Odjedanput da poblijedi kad podignu kapak.

– Šta to? – uprepašćeno upita sam sebe pa i opet pogleda u čekmedžu.

Više prama jednom kraju bilo je po dnu čekmedže razasuto petšest žutaca i nešto srebra. Kano da nije sam sebi vjerovao, slegnu glavu još više da bolje vidi. Nu i to mu je malo bilo: uhvati čekmedžu za daske, hoteć ju izdignuti više prema svjetlu.

– Šta ovo? – zadrhta onako blijed kad vidje da mu dno čekmedže ispade, dok su mu u rukama ostale samo strane. Kao da ga je grom ošinuo, tako je ostao na mjestu.

I opet pogleda čekmedžu bez dna u rukama, te ono dno na tlu, na komu je bilo nešto novaca. Ne puštajući čekmedže iz ruku pomače se nasred sobe i zovnu ženu.

– Znaš li ti šta je ovo? – naskoči on na nju, dok nije bila pravo ni u sobu unišla.

Žena se primače bliže.

– Jadne mene kukavice! – zaviknu hanuma, stisnuvši šake pod prsima. A čovječe, što uradi od tolikih para?

– Tko: šta uradi? – viknu Alaga glasnije, pa onda ušuti i kao da se nečemu dosjeti, upita niskim glasom: – Gdje je Mehmed Alija?

– Kukavna ja – a jest dina mi – nešto se je vrzao jučer ovuda. Da ga nije tko nagovorio?

– Gdje je, kaži mi, gdje je?

– Otkuda ja znam? Koliko sam ti govorila i govorila: Pripazi na Mehmed Aliju! – pa eto – sad vidiš! Jadna mati moja!

Hanuma poče jadati pa sjede u pendžer u dnu sobe, metnuvši glavu na dlane. Alaga spusti čekmedžu i iziđe odmah na dvor, ne prozboriv ni riječi.

Spopalo ga hiljadu muka, a sve ga nešto priječi da pogleda ljudima u oči, sve ga nešto davi kad je htio da što rekne. Šta da čini, šta da radi? Nestalo je novaca – a tko ih je mogao drugi uzeti negoli Mehmed Alija? Pa kako da raspita, kako da sazna? Bilo mu je teško, silno mučno – a ne bi možebiti toliko ni žalio kad bi to tko drugi učinio. A ovako, kad se sazna da ga je njegov sin orobio? Nu – možda nije on! Pa tko bi drugi? Tko bi se mogao ušuljati i obiti čekmedžu?

Bio je kao bez glave kad je izišao u čaršiju. Nije znao šta da počne. Išao je pognuto, gledajući preda se, ne osvrćući se nikuda.

Ujedanput stade. Mimo njega prolazio stražar – te mu nješto sinu pred očima.

– Ha, deder mi – ovi – reci, znaš li ti gdje se mlađarija sastaje? Što će ti mlađarija, Alaga? – uljudno mu odvrati stražar, metne ruku na sablju, držeći se ravno.

– Ne pitaj – znaš li?

– Ali kakva mlađarija?

– Nu – oni što piju, što se igraju – gdje oni zalaze?

– A, bogme, gdje i stariji. Tu su ti jednaki i mladi i stari.

– Ti znaš biva?

– Ima na dva-tri mjesta.

– Hajde me poslušaj i nađi mi – a valjat će ti – nađi mi sina – znaš li ga – Mehmed Aliju?

– Znam ga, dobro ga znam! – izreče stražar, načiniv lice kao da nešto sluti. Bit će mu bio i otprije poznat.

– Leti, što moreš prije! Okrao mi je novce; dok ga uhvatiš, vodi ga na sud, a ako se uz njega nađu – valjat će ti!

Pođu obojica prema Zahumu. Stražar je bio odmakao malo naprijed. Svrnuše se u Činđe – ali tamo nema Mehmed Alije, već neki drugi sjedili nad vodom. Odatle skrenu pod Hum – evo ondje, uz Radobolju, prama Šemovcu.

– Ako igdje – bit će ovdje! – pokaza stražar na drugu kuću u onom uskom, krivom sokačiću pod Humom. Ti stoj ovdje, pa gledaj hoće li izmaknuti, a ja ću unutra.

Stražar je kao na krilima obletio kajatom i zavirio u sobe – nu dolje nitko. Onda udari uz stepenice. Na tavanu sretnu krčmaricu, koja je izlazila iz odaje.

– Kud ćeš, šta je dobro? – upita ga ona.

– Hajde – uhvati ju stražar čvrsto za ruku – kaži mi gdje sjede, tko ima?

Krčmarica se je otimala kašljući, a stražar potegnu i namjeri na prvu odaju, te ju otvori.

U odaji sjedila petorica. Naglo skočiše kad vidješe stražara.

– Aha – evo ih – i ti si! – jurnu stražar unutra vidiv Mehmed Aliju.

Ona četvorica hitro umakoše, ostavivši na odaji i karte i novce, a Mehmed Alija ostao zapanjen.

– Gdje su ti novci?

Mehmed Alija je drhtao vas, a kad ga je stražar po drugi put upitao, on mu pokaza džep.

– Ovdje su!

Oko Alage se je okrenuo cijeli svijet, kad je čuo i vidio šta je, a kao da mu je obraz padao na zemlju kad je vidio gdje stražar vodi njegova sina kao zločinca.

– Ja ne mogu ovako – ti ga vodi – a ja ću nekud naokolo pa ćemo se gore naći! – govorio je Alaga stražaru i pođe ispod kule na onoj pećini, ispod koje se kroz slikovitu i zelenu tijesnu uvalu vere Radobolja. Koljena su se pod njim tresla. Pošao je odmah na sud, gdje će dovesti Mehmed Aliju, a udario onamo ispred džamije na spilama.

Sav shrvan, poništen, vratio se je do jedan sat doma. Na sudu mu dali novce što su još kod Mehmeda Alije našli, a njega ostavili u zatvoru.

Hanuma udari u plač kad joj Alaga kaza šta je bilo. Plakala je kao ljuta godina, a ozgor se s tavana također čulo tiho jecanje ... Ono je bila Đulsa.

– Neću više da znadem za nj – nije više moj sin – i – bogami nikada više da ga ne vidim u kući mojoj! – zakle se Alaga.

Rječnik

1. ahar, aharluk (perz.) – štala, konjušnjica; gostinska soba, odvojena prostorija, "muško odjeljenje" u kući ili u avliji za primanje muških lica
2. skemlija, sćemlija, šćemlija (lat.) – stolica
3. napolion, napolijun – francuski zlatnik od 20 franaka
4. međer (ar.) – dakle, bogme
5. džánum (perz.-tur.) uzrečica – "dušo moja", "dušo draga"
6. silah, bensilah (tur.-ar.) – široki kožni opasač, pojas, koji sprijeda ima više pregradaka za papire, novac, duhankesu, oružje, noževe itd.
7. tapija (tur.) – javna isprava o vlasničkom pravu na nekretninu
8. jazija (tur.) – pismo, pisanje
9. tura (tur.) – monogram, grb osmanskih sultana, koji stoji na početku svakog fermana; ona strana kovanog novca na kojoj je tura, odnosno lik i ime vladara
10. arak – list papira
11. ruždija (ar.) – prvi stepen srednje škole
12. takrir (ar.) – zemljišno-knjižno provođenje kupoprodajnog ugovora za nekretnine
13. sóhbet, sóbet (ar.) – razgovor, sjedeljka, sijelo, sastanak
14. kábil, kábel (ar.) – mogućan; moguće
15. čekmedža, čekmedže (tur.) – kovčežić koji, mjesto kapka ozgor, ima ladicu sa strane kao u stola i služi kao drvena kasa, škrabija