Bez nade/VII

Bez nade – glava VII

Kao sumorni jesenji dani – tako je i Alagi prolazilo vrijeme. Nekad bi mu se tako smrklo da ne bi znao šta bi početi. Doma bi se brzo zasitio, te bi izišao, kao nekako sobom nezadovoljan i ljut, da se gdje u čaršiji razabere. Izvalio bi se gdje u kojoj kahvi i onako mučaljivo provađao čitave sahate, ili sio komu na dućan, samo da sjedi i više ništa. U tako miran, jednoličan život kao da se je uživio, te mu očito nije prijalo kad bi ga kod kuće žena i djeca rastresali. Mada u čaršiji nije imao nikakova posla, život mu je bio čaršinski, tu bi se ustavio obično do ručano doba, a češće i do večeri. Uvijek je jedva iščekivao veče i sijela. To je pak za nj bilo posebno uživanje a svako mu se je činilo tako znamenitim da bi se i sam zgrozio kad bi pomislio da ne bi mogao na nj doći. A i sijela su jedno drugomu bila slična, kao dan danu Alagina sadanjega života. Na njima se već sve pretreslo, samo što su se tražili novi razlozi kako da se opravda onaj bijes, nezadovoljstvo, da se opravda njihovo mišljenje, kako ovo zlo, koje je sada, valja, ma kako bilo, ukloniti ili ispred njega bježati.

U Alage se, kao obično, sabralo jedno veče veliko sijelo. Sastalo se do osam ljudi, svi mrka i ozbiljna lica, zabrinuta kao u ono vrijeme. Po hiljaditi se put jedan drugomu potužili, izjadali, pa i opet nastavili da se krijepe, da ne popuste, snujući osnove koje su snovali i pred godinu dana. A kad bi se malo porazgovorili, onako ispod glasa, tajnovito, svečano ušutili bi, da bi se čulo samo kako tegle kroz čibuke^[1] ili srču kahvu. Pogledima oborili dolje, dok ne bi komu palo na pamet da kojom mudrom prekine tu tišinu.

Nešto pred jaciju, kad su upravo tako malo zašutili, oču se na avlinskim vratima kucanje. Svi se zgledaju.

– Šta će to biti? – upita jedan.

Alaga podiže zar na pendžeru i pogleda niz avliju, nasloniv jedno uho o staklo.

Kad ponovno zakuca, diže se on te siđe dolje da otvori.

– O, ti si Avdo? – upita Alaga, poznav po glasu Avdu kad ga je pozdravio.

– Evo baš ja! A malo da prosijelim!

– Bujrum gore!

Kad uniđe u odaju, svi lijepo dočekaju Avdu, te mu se kao obradovaše. I to je bila neka promjena u njihovom jednoličnom sijelu. Avdo sada nije bio kao prvo. Uredno odjeven, zadovoljniji i veseliji u licu no prije, te bi ga čovjek teško prepoznao. Čini se nekako slobodniji, odvažniji, a kad htjede sjesti, svaki mu je nalazio mjesto uza se.

– Dobro, zdravo, Avdo, a? – upitaše ga.

– Eh, kako Bog hoće! Pomalo, kako se more. A valja raditi!

Avdo se bio veoma proradio i prometnuo sobom, kao da ga je sama sreća vodala za ruku. Više od godinu dana radeći sa malo, zaradio nešto i prištedio, te sada potjerao naviše, pa se dao i na manje zakupe. Radio kao mrav, pazio svaku i najsitniju stvar, pa koliko god je ono prvo vrijeme bilo vrlo lasno zaraditi, koliko god hoćeš, njega sreća i bolje milovala. Jedan dućan držao on, drugi Muša – i vidno se opažalo kako oni idu naprijed. Sad su ih drugačije svagdje dočekivali nego li prije: svojim radom počeše se izjednačivati drugima.

Ali ih je zato bilo koji su Avdi ljuto zamjeravali što radi sa Švabom i što se s njim druži.

– Lijepo ti, Avdo, ama mi je samo začudno kako ti moreš, bolan, sa Švabom! – javi mu se jedan sijeldžija.

– E, ne bih! Što, brate, ne bih? Kad tko more i hoće, neka radi, jer ja ne znam koje zlo otuda.

– Već ti kao da misliš ovdje vjekovati. Eno što kaže Hadžiefendija. Danas sam bio u njega pa mi i opet kaza ćitab: evo ovaj nam veli da nam je dužnost seliti...

– Neka njega! – prekinu ga Avdo, kao da je jedva htio preuzeti da govori. Kad pred drugima, kazuje ćitab: Evo ovaj nam veli da je dužnost seliti! – a kad sam, onda on gleda svoga posla. Pametan za se ama kud ide drugima što govoriti da se zapuštavaju? Svakako je bolje raditi, pa kad bi čovjek i da seli, tamo će onda više imati.

Ostali se nisu slagali s Avdom, već su nekako mahali glavom, kao da ne odobravaju. Nitko se nije mogao s njim podudarati, svakoga su se misli razlikovale od Avdinih, i za to se je Alaga znao i srdnuti na Avdu. Tako i sada ne bijaše mu po volji što je Avdo rekao. Njemu je shvatljivije, razumljivije i pametnije bilo kad je odmah iza Avde nadovezao Mehmed Krilić:

– Aa, dina mi, ja ga ne ostajem ovdje, već selim. Šta ću, ponijet ću sobom din i motiku...

Govor se razvi malo živahnije, al' Avdo nije mogao podnositi o čemu se oni ostali razgovaraju. To mu je bila suvišna i smiješna stvar, sve samo: seliti se! Toga se je on dovoljno zasitio, pak je stoga kušao primiriti ljude i svrnuti govor na što drugo.

– A znate li, ljudi, da su ubili Bajru Kenjara? – pogleda ih on sve izreda.

– Šta veliš, Avdo, zaboga? – svi se snebiše, podignuvši od iznenađenja ruku, il' otvorivši usta, ili streknuvši se malo na se.

– Jesu, dina mi! Eto večeras saznadoh!

Sijeldžije se zagledale, te onako isto, nepomično sjede, kao da nisu mogli ni smjeli vjerovati toj groznoj vijesti.

– A kako i tko? – upita ga Krilić.

– Ja taman zatvarah dućan na Luci kad odjednom trže jedan poznati Gabeljak. Dobro, zdravo, pa će me on upitati da li sam čuo kakva se je nesreća dogodila. Šta ja znam, kakva nesreća, kô kad biva ništa nisam čuo "Ama jest, Avdo", reče mi on, "prava nesreća. Kako je ovo vrijeme jegulji, sinoć ju u Gabeli lovili. Poredali se ljudi ovako uz Neretvu, pa svi gledali u vodu. Tu bio i Bajro Kenjar. Taman mrak. Kad odjednom odonuda iza plota: trak! a Bajro na leđa".

– Mrtav? – upitaju ga oni.

– Jest – stanite, da vam kažem. Ja ga upitam, zna li se tko je, šta je, uhvatiše li koga? "A jok", veli Gabeljak. "Već jest, kad je Bajro pao na zemlju, zaviknu: Ubi me Pero Bevanda! – pa još ne znamo šta je. Vidjet će se zar".

– I odmah mrtav?

– Kako pao, onako i ostao!

U odaji nasta muk, a sva su lica bila smrknuta i ozbiljna, ozbiljnija nego prije. Obuzelo ih, obhrvalo silno preneraženje, a onaj njihov muk još je tajnovitijim činilo treptanje svjetla na čiraku, koje bi planulo i spalo, kao kad čovjek naglo trepavice otvara i zatvara. Nisu ni opazili da je mum^[2] dogorio do kraja, tek kad je fitilj počeo upadati, Alaga se osjeti i udije drugi mum.

– Znam ja, tako će to sada ići! – uzdahnu Krilić podignuv i spustiv zabrinuto obrve. Velju ja, što velju: ja selim, pa ću sa sobom ponijeti din i motiku – i što Bog da!

– Eto ti na! – oglasi se jedan iz ćoška. Tako će nas sve poubijati redom!

Taj glas o smrti Bajre Kenjara tako je smeo Alagu da nije znao ni mogao ni riječi progovoriti. I ta mu se nasložila na ostale, pa je sve nešto snovao i zaključivao u glavi. Dok se je na Avdi vidjelo, da je nezadovoljan, što je i s ovim pomeo sijelo i razgovor, dok su ostali primjećivali sad ovo, sad ono, uviđajući velike pogibli koje se spremaju, a kako to svjedoči i umorstvo Bajre Kenjara, Alaga nije prozborio ni bijele ni crne. Takova mu se gorčina, takov bijes slegao na dušu i srce kako još nije kroz ovu godinu-dvije dana. Otvorila se pred njim vrata budućih dana – i viđao je sve samo zlo i gore, a spasa nikakova.

– Ne bude li brzo drugoga spasa, bježi odavle dok si živ! stvarao je on svoju odluku, pa onda onako nijemo pogledao svoje prijatelje kao da ih je htio upitati: Zar ne velim pravo?

I kad su se sijeldžije rastale, a on za njima zatvorio vrata, ostao je sam sjedeći i premišljavajući. Punio je lulu za lulom, odbijao bijesno dimove, te je tek sasma kasno legao u dušeke. Bio je načistu: potraje li ovako, sve će nas jednoga po jednoga posmicati.

Sutra dan je cijela čaršija, čitav grad znao i pripovijedao o tome događaju. Sve se je tim zanimalo, o tomu raspravljalo, ali od svih najviše kao da se je tim zabavljao Alaga. Sve mu se misli u to usredotočile, te o drugom nije mogao ni misliti ni govoriti.

– Kaurin ubio turčina! – po hiljadu je puta u sebi ponovio, pa u tom jadu, u tom bijesu spopala ga neka bojazan, neka slutnja, kako to zlo kaže: bolje ni drugima neće biti.

Po čitave dane u čaršiji je o tomu događaju razgovarao. Onaj, koga je ubijeni Bajro Kenjar označio svojim ubojicom, metnut je bio odmah u istražni zatvor, istraga povedena, te su svi, a navlastito Alaga, napeto iščekivali šta će biti, kako li će sud ispasti. On je bio uvjeren o krivnji zatvorenoga, on zna da je kriv, kao da je i sam bio tad u Gabeli, pa kao da je vidio gdje je onaj napeo pušku i naperio u Kenjara... Pa je bio također čvrsto uvjeren da će ga sud osuditi kao ubojicu, na smrt, na vješala.

I tako je on u napetom očekivanju proživio cijelu zimu, dočekao i proljeće. Kroz cijelo to vrijeme za njega nije bilo drugoga posla, druge brige, negoli je to kako će biti osuđen Kenjarev ubojica. A ona istraga kano da se je po njegovoj volji i želji sve više otezala, da do kazne ubojičine uzmogne što više govoriti i raspravljati i druge uvjeravati po svom najboljem uvjerenju i nakani o zlu, koje eto pritiskava zemlju i pristaše dina.

Njegova kuća, njegova žena i djeca, svi njegovi poslovi – kao da nisu za nj ni postojali. Doma je dolazio, jer se je od uvijek naučio da doma spava – pa da opet iziđe i da se ne vrati po čitav dan. Za žensko je da bude doma, a čovjek uvijek ima svojih posala u čaršiji među drugim ljudima. Pod izmak zime, kad se je vrijeme bilo sasma razgalilo, uhvatio ga kmet u čaršiji i opomenuo ga da bi mu se sada valjalo pobrinuti da dobro obradi, opkopa vinograde brzo. Alaga je bio u najzanimivijem razgovoru, pa kad mu je to kmet spomenuo i upozorio ga da će ove godine i još manje biti grožđa ne obradi li na vrijeme vinograde, taman kao da ga je pomeo u najvažnijim, životnim poslovima, gdje mu upravo o jednom času ovisi sve. Alaga se rasrdi, otjera kmeta, sam skoči na noge – da traži kupca vinogradima. Pa ni to sam nije mogao niti imao kada obaviti: našao je drugoga da ispred njega prodaje. Ta je njegova nakana, odluka odjednom nastala, a kano da je dozrijevala dublje vremena. Svakako je tu bilo ja ginut ja bježat – mislio je on – pa je bezbeli bolje odmah okrenuti u novac.

O toj svojoj odluci nije se sjetio ništa reći svojoj ženi, a kamoli se s njom posavjetovati. Ona ionako već godinu dana slabo što čuje iz njegovih upravo usta, šta on radi, šta li snuje. Samo što je na njemu opažala veliku promjenu. Prije tako brižan i poman, sada sve odnemario – pa ju nije malo peklo njegovo držanje. Nu to bi njoj bila mala rana da ju nije mučilo ponašanje Mehmed Alijino. On se već sasma raspuštao, pa rasipavao, a i dana bi prošlo te se ne bi doma pokazao. Zabrinuta je srca gledala to sve, te je uzalud kušala da se otrese neke nutrnje boli, koja ju je podgrizavala. Katkad bi se tako zabrinula, te bi sasma zaboravila obući i opremiti Mehu u mejtef, pa bi to morala onda učiniti Đulsa.

Najvišu utjehu, razbibrigu nalazila je u to dvoje svoje djece. S njima se je razgovarala – kad Alaga nema kada sam da podijeli s njom riječi; njima se je tješila, kad bi ponovno došao k njoj glas da joj se je Mehmed Alija dao na piće, da je udario u igru. S Mehom joj je rasla nada, a u Đulsi kano da se je brižna pomlađivala. A Đulsa joj je bila dobra i poslušna, valjana kao zlato. Kroz ovo pola godine sva se razrasla, pa čitava djevojka, da je se dva oka ne mogu nagledati. U stasu vitka a visoka, svaki joj kret, svaki hod plemenit, lice milo i lijepo, s privlačivim izrazima. Grudi joj porasle, više se zaoblile – te ne bi čovjek rekao da je to ono dijete još od natrag pola godine. Kad bi u kući radila i opremala, morala bi zavrnuti rukave – a ispod njih bi sinule pune i bijele nježne ruke, ili kad se spustila uz ognjište, tanke bi se dimije priljubile uz tijelo – a onda bi joj odavale prekrasne obline njezine. Bila je kao srna, vesela, hitra; oko nje sve pjevalo – takove je naravi bila.

Mati je krila pred Đulsom svoje boli, koje Đulsa još nije mogla ni slutiti, a niti bi ih možda pravo mogla pojmiti. Iz njezina dražesna lica izvirali su trakovi sretna veselja, one radosti, koju čovjek može naći u dobi nestašluka. Đulsino srce i duša bili su puni sreće i zadovoljstva, koje bi izlijevala u pjesmama i pjevanju. Mati joj je sama u tomu uživala, a kad bi otišla malo svojoj sestri, Đulsa bi htjela da ostane sama doma, te bi po sto puta zavirila u Sajinu avliju ili izašla na bašču, te se ogledala naokolo pa nadvirivala na ulicu, sakrivajući se brižno iza drače. Istom nastalo proljeće, pa udarila zelen mladim, fino zelenim lišćem ili tek što pupaju grane. A njoj je tu bilo isto kao i lani u doba kad je sve još prekrivalo gusto zelenilo, i kadno se je kao dijete igrala sa svojim malim bratom u bašči. Stojeći onako iza plota nad sokačićem, kano da bi se nečega sjetila, pa bi stidno porumenila, a ustnama joj preletio smiješak, kao što miris preletava rumenim cvijetom. Sjetila bi se – ta koliko je puta odavle vidjela svoga – Hilmu, koliko joj je puta on tu došao i bacio se piljkom preko plota, ili grančicom, a ona bi onda pobjegla, dršćući od nekakva nepoznata joj milja, od neke nejasne dragosti. Njezin Hilmo! Ta kad se njega sjeti – a ni u snu ne bi se prestala s njim zabavljati – onda je sretna, zadovoljna, kao ptica, koja leti kroz tople, mile sunčane zrake, da padne na zelenu granu, da letne ovamo, onamo, pa da prpošna ciliče isred zeleni, isred cvijeća. Ta kad se njega sjeti – o, kako ju onda prožeže neki žarki plam, kao onda kad joj je rekao na svoja usta da ju voli. Onda, kad joj je to rekao, možda nestašna nije pravo ni znala šta to znači, već je tek mogla slutiti i slutila je da je to nešto vrlo lijepo, ljepše i slađe od svega drugoga, čarobnije i zamamnije i od divnoga proljetnoga jutra, kad joj se javlja svojim rumenilom i svojim zadahom. I onda kad joj je prvi put rekao da ju voli, i onda je odmah sva uzdrhtala, pa i sada i uvijek te joj riječi zuje u ušima, ista joj se slast, ali sve jasnija i jasnija, prelijeva sretnim i blaženim srcem. A tek kad joj on dođe pa kad joj uzme govoriti i kazivati – svašta – tako lijepo, tako slatko, da ona ne bi imala kada hvaćati smisla njegovih riječi, njegova pripovijedanja, već bi joj njegov glas odzvanjao kao neka privlačiva pjesma, kao kad ono za lijepih, vedrih večeri što sluša šušuljanje vode tamo ispod pećina, kuda se je prosula sjajna mjesečina. Nije petka bilo kad joj Hilmo ne bi došao, a i u druge dane znao joj je doći. On bi donio dara Saji, pa bi onda iz njezine avlije razgovarao s Đulsom, koja bi izišla na pendžer, što iz njezine kuće gleda u Sajinu avliju. Đulsa nije mogla svojoj materi sakriti svoje ljubavi. Mlado, zeleno djevojče odade se pogledom, stidnim rumenilom, a što više gleda da sakrije tajnu svoga srca, tim ju lakše more odati. Tako je i Đulsina mati slutila o tom da se je moralo nešto dogoditi u srcu njezine kćerce, a opet čula je i sama odnekuda kako se to dvoje rado gleda. Pa dobra mati nije se tomu ništa protivila. Znala je da je Hilmo dobar momak, od dobre kuće, a bogme opet nije ni rodila kćeri da uza nju osijedi. Pažljivo je samo gledala svoju Đulsu, al' joj nije nikada rekla da išta znade, već ju je prepuštavala njezinoj slatkoj sreći: bud i sama imade svojih boli, nije htjela svojoj kćeri ni za dlaku da umanji sreće. I uprav stoga držala se o svemu tomu nevještom, znadući da je djevojčina sreća onda potpuna kad još misli da ju obvija sveta tajna. U sreći svoje kćeri uživala je dobra mati, sjećajući se sada i sama ugodno onoga vremena kad ju nikakve brige ni boli nisu mučile. Zabavljajući se sobom doma, s ono dvoje svoje djece, nikada joj ne bi bilo potpuno veselje. Mehmed Alija joj je ništio sne – a nikad mu nije mogla ništa zabraniti niti ga dozvati pameti. On je se više nije bojao niti je mario za njezine molbe, opomene i prijekore, a Alaga ju nije imao kada slušati kad bi mu o sinu kazivala. Alage kano da se sve to nije ni najmanje ticalo, kao da na nj ništa ne spada što biva u kući. Ni radost, ni kućno veselje uz dobru ženu i djecu nije mu više bilo, kao što njegovi razgovori, njegove osnove i mišljenje, njegova sijela. Nikakvih briga nije vodio o onomu što ima, već je njegov život, njegove misli, njegov posao vas bio u čaršiji, gdje je hodao od kahve do kahve, od dućana do dućana. Osobito je takovim poslom bio obuzet u zadnje vrijeme, ono sve otkad pogibe Bajro Kenjar. To niti mu je dalo mirno sjediti ni spavati, a iz toga slučaja izvađao je i najgore još koji će istom slijediti. Što mu se je jednom pričinilo zlim, u tomu više nije mogao naći ni mrvice dobra, pa makar se napregao da i silom nađe.

Kako se je god koji dan više primicao glavnoj raspravi, onako je rasla i viša napetost, a osobito je tu konačnu nestrpljivo očekivao Alaga. Šta je i da je do njega, on je već odmah, u prvi mah bio načistu sa sobom, što bi morao učiniti, te mu se ovo otezanje s istragom i sve drugo činilo prava zavrzlama.

– Eh, sad ćemo brzo vidjeti na čemu smo! – govorio je Alaga.

Upravo negdje kô pod konac svibnja g. 1880. bila je rasprava. Ona opet dva dana nije se o ničemu drugomu razgovaralo već samo o tomu. Jedni su pripovijedali koliko su vidjeli svjedoka da je došlo, drugi kako su okrivljenika izveli na sud, a treći već odmah pogađali kakav će sud pasti: Evo ovako! i uhvatili bi se za vrat kao da će se udaviti.

Alaga one zadnje dane kao da nije ni mislio izlaziti iz čaršije, a da je bilo na njegovu, ne bi se ni micao s razgovora gdje je jednom sio. Navečer bi se ljudi sastali opet i sijelili, neprestano govoreći o tom najznamenitijem događaju što se je zbio u zadnje vrijeme. Kad je pak bio zadnji dan rasprave, Alaga je sjedio u jednoj magazi na glavnoj cesti blizu Suhodoline. Kad pukne osuda, najbrže ću tu saznati. Sastalo se i drugih ljudi, pa jedni odu, te se i opet vrate. A Alaga ni da bi korakom, sve se čuva da kud ne ode, kao da bi bogzna što izgubio. Čim tko uniđe u magazu, odmah on upita:

– Je li gotovo? Šta je?

– Još ništa!

Onda Alaga nezadovoljno namršti lice i odmahne rukom od sebe, pokazujući veliku nestrpljivost. Osim druge dvojice, u magazi je sjedio i Hadži-efendija, prebirući žuti tespih u rukama. Svi su šutili, muče bacajući poglede sad jedan po drugome, sad na cestu.

– Šta li će biti? – uhvatio bi se Alaga istom katkad rukom za potkoljenicu, držeći onako nogu preko noge.

– Hm! – na to bi Hadži-efendija uzgor digao rukom tespih, jednako tako dižući i glavu pa da onda pogleda na stranu. Tim kano da je mislio važno reći: – Sve propade – kao što ja kažem, pa nam nema druge, već seliti. A to nam je i dužnost!

Bilo je podne već prošlo a oni tu još čekaju. Upravo im je netko na vrata dojavio da će rasprava brzo biti dovršena. Kad na jednom upade u magazu Krilić, vas zapuhan.

– Eto, slutio sam ja...

– Šta je, ako si turčin? – svi se isprave i pogledaju u Krilića.

– Nema druge, već pokupite skute, pa glavom preko svijeta! nastavljao je Krilić kao da ni čuo nije što su ga drugi pitali.

– Kazuj, Kriliću, šta osudiše?

– Šta osudiše? – ozbiljno se isporavi Krilić, baciv jednu nogu malo naprijed, a smotav ruke po pasu ispod izbočenih prsiju. Nekoliko puta žmignu očima, spuštajući nada njih obrve. Zatim se okrenu malo na cestu, pa opet natrag te priđe bliže banku: – Ovako će oni urediti da nas kauri sve poubijaju. Pušćali su ga, eno ga gdje ode mahnito preko čaršije...

Od velika iznenađenja u prvi mah ni jedan nije mogao ništa izustiti, već svaki klonu od čuđenja malo natrag, držeći otvorena usta, taman kao da je htio svaki nešto progovoriti, pa onako i zastao. Nastala šutnja u dućanu, te kako su pogledali u Krilića, s njega i ne skidaju očiju.

– Nitko mene više ne zaustavi! – lupnu Krilić rukom o banak. Jesen me neće ovdje vidjeti. Nešto sam prodao, pa još i ovo malo, a onda: ej dovale!

– I pušćali ga? – pogledavao je Alaga sad u Krilića, sad u Hadžiefendiju.

Hadži-efendija bijaše prestao brojiti zrna na tespihu kad je Krilić ono izustio da su Kenjareva ubojicu pustili, pa opet poče prebirati i šaptati u sebi molitvu.

– Znao sam ja to, vrana vrani očiju ne vadi! – prekinu Hadžiefendija šaptanje. – To sam govorio vazda – a oni su amo zato i došli da nas iskorijene. Eto, ljudi, i opet vidite da imam pravo što vam kazujem iz ćitaba, da nam se je dužnost seliti.

– Pa šta rekoše, zašto ga pušćaju? – upita dućandžija Krilića, uhvativ ga za rame da se njemu okrene.

– Ma kad oni što hoće, naći će ti hiljadu petljanija. Vele, da nema svjedoka da ga je on ubio, jer ga niko nije vidio za plotom, a opet da se je dokazalo da je on toga dana i noći bio u Blizancima. I tako ti njega lijepo opremiše.

Uto nalježe ispred magaze Omer-efendija.

– O Omer-efendija! – pođe Krilić prama vratima, zovući ga unutra.

Omer-efendija je lagano išao cestom upravo s kraja po hladu. Kad je čuo da ga iz magaze zovu, zaustavi se, pogleda, pa okrenu i uniđe unutra.

– E – taman i ja prispio – zar ne? – mirno a kô napola sa šalom javi se kad uđe u magazu.

– Kako god hoćeš – a mi te zovemo! – stade preda nj Krilić. Već evo da te upitam, jesi li čuo šta je danas bilo na sudu?

– Čuo sam – pa? Sud kô sud, kako zakon, nako i on! nadoveza Omer-efendija. Kako u tebe, Alaga? odmah skrenu govor na drugo.

– Dobro, šućur Allahu – već zbilja, šta ti veliš o tome?

– Šta će drugo već što i mi? – odazva se Hadži-efendija, povukav rukom niz brkove i bradu.

Omer-efendija je pogledao najprije Alagu, pa Krilića, pa Hadžiefendiju. Taman da će nešto reći.

– Eto kauri kaurina pušćali – tako će nas sve poubijati! – zabrza Krilić, pa pogleda redom sve, očekujući, da mu potvrde što je rekao. Ovdje nam nema više opstanka!

– Tko to veli? – upita Omer-efendija.

– I nema, dina mi... – izbaci ispod brkova Hadži-efendija.

– A vidiš, ja to ne znam. A zašto nema opstanka? Pa šta ćemo?

– Seliti! – ushodao se Krilić po magazi. Ta evo jesi li vidio danas, šta bi...

– Gdje ubojicu pušćaše! – nastavi Alaga i bijesno pogleda preko ceste.

– Ama kakav ubojica? – uščudi se Omer-efendija.

– Što je smaknuo Bajru Kenjara.

– A tko zna da je on? – pomaknu gornjim tijelom Omer-efendija.

– Znam ja – znamo svi! – prihvati Alaga i pokaza rukom naokolo. Svak zna da ga je on ubio, pa ga ide smrt – a oni njega pušćavaju!

– Kakav ubojica, kakva li smrt! – nasmija se Omer-efendija i diže ruku te ju spusti niza se. A jeste li ga vidjeli gdje ga je ubio, tko li ga je vidio?

– On je, mi znademo!

– Pa gdje su svjedoci? Što ne odoste svjedočiti na sud? – ustoboči se Omer-efendija, metnuv ruke straga preko pasa. Pa smrt, pa seliti! Prođite se! Kad nema svjedoka, ni šerijat mu ne da smrti niti ikakve kazne. A njega ono veče nije ni bilo u Gabeli.

Hadži-efendija samo dva-tri puta omjeri Omer-efendiju s glave do pete, pa poče preko koljena njihati tespihom. Alaga se smrče i zagleda preko magaze, dok je Krilić okrenuo glavu i gledao, kako dućandžija gladi rukama po banku.

– De, ne brani ih. Tko je pravi turčin, ovdje ne ostaje! – prekinu malu šutnju Krilić.

– Već dolaze mjesto nas onaki dugi! – srdito se okrenu Omerefendija i pokaza s vrata malo podalje, gdje su zidari zidali novu, evropsku kuću. Dok vi tako računate, oni, bogme, rade onako! – nastavi, pokazujuć sveđ rukom i ode.

Oni se u dućanu nisu ni makli, samo što je Hadži-efendija klimao glavom.

– Pa šta da radimo? – pogleda napokon Alaga gore, važno, ozbiljno.

Krilić se zaletio da će nešto reći, ali se suspregnu.

– Da učinimo tužbu – a – šta velite? – predloži Hadži-efendija.

– Komu? – napokon se javi jedan iz mraka.

– Pravo veli Hadži-efendija. Tužit ćemo se mutesarifu^[3], da sud nije pravo sudio – pa da vidimo šta će biti.

Krilić mu je živo odobravao.

– Napisat ćemo tužbu – ama treba na nju metnuti dosta potpisa! tumačio je Hadži-efendija. Onda da nas se dosta sabere, pa svi skupa pred mutesarifa da odnesemo.

– A ti ćeš mu onda ispred nas predati tužbu! – reče dućandžija prama Hadži-efendiji.

– Što ja? Evo Alage – najbolje će on! – pokaza Hadži-efendija. A mi ćemo svi skupa gore.

I zbilja oni zaključe da će načiniti tužbu i raziđoše se da to razglase, te da svijet bude spreman da dade potpise. Najviše je oblijetao Alaga, pa kad je do tri dana bila gotova tužba proti osudi suda, na nju se sabralo preko stotinu potpisa. Na dva sata pred podne treći dan sabralo se mnogo ljudi i tamo preko stare ćuprije a i ovamo, da pođu svi zajedno pred mutesarifa. Odonuda s priječke strane ljude vodi Alaga, noseć sobom tužbu, a sa carinske Hadži-efendija. Kad su povorke pošle – a imale su se sastati pod Suhodolinom – bilo je u njima mnogo ljudi. Svak jedva dočekao da se potuži na tu grdnu nepravdu što je učinjena kad je pušten ubojica Bajre Kenjara. Svi su bili ogorčeni, pa su se jagmili tko će ići. To sve posukljalo čaršijom, a svijet se iščičkao po dućanima pa gleda. Netko iz povorke zaustavi se još poslom ovdje-ondje, dok ostali idu dalje. Alaga pred svima opet, i s njime jedno petorica, više šuteći nego li govoreći. Išli su uza Suhodolinu prama žutim sarajima, ni ne osvrćući se jedan na drugoga već svi, koliko ih je bilo, misleći kako će se potužiti mutesarifu. Alaga je već smislio šta će i kako će reći – i onda bogme nema druge, te će i mutesarif i sud morati uzmaknuti. On izduši na velika vrata, pa preko avlije, a kad uđoše u hodnik, Alaga i s njim ona petorica stanu izgledivati gdje je ona stotina ostalih. Oni čekaj i čekaj – al' nema nikoga.

– Deder poviri! – reče Alaga jednomu – pa vidi hoće li brzo!

Ovaj izleti na avliju pa pred vrata i pogleda niza Suhodolinu, te se brzo vrati Alagi.

– Gdje su?

– Nema ni jednoga! – odvrati ovaj i bojažljivo pogleda oko sebe. Nekoliko ih još silazi niza Suhodolinu.

Alaga osta kao ukopan.

– Šta ćemo sada? – upita jedan od njih.

Svi su bili kao smeteni i neodlučni. I njima je bilo i odviše začudno: od tolikih ljudi, bit će i preko stotine bila, jedva ih šestorica. Pa ni Hadži-efendije!

– Tako ti je sve naše! – prepara Alaga srdito tužbu i baci ju na tle. Hajdemo – šta ćemo mi sami?

I oni se vrate.

– Što ti, Alaga, onu tužbu baci ovdje? – upita bojažljivo jedan. Mogu je sada naći – na njoj su potpisi – pa će nas – bojat se je pozatvoriti!

– Ha, ha! – priznade mu i Alaga, te se sam vrati, pokupi tužbu i smota ju u džep.

Rječnik

1. čibuk (tur.) – kamiš, cijev s lulicom koja služi za pušenje
2. mum (perz.) – svijeća
3. mutesarif (ar.) – okružni načelnik, oblasni načelnik; sinonim za valiju