Bez nade/VI

Bez nade – glava VI

U novim odnošajima Alaga je bio odijeljen, otcijepljen od sveg ostaloga svijeta. On ne živi više usporedo s njime, a što koji dan više, tim su točnije, oštrije odsječene granice između njih. Neko nepovjerenje, odvratnost, neka nejasna mržnja svega što je novo, bio je putokaz Alagi za njegove nazore i misli, a sve je završavalo u najvišem vrhuncu tako da ne smije dolaziti u doticaj sa svakim, ili, štoviše, čuvati se takovih doticaja, napose s ljudima koji su tek došli bilo u kojem zvanju. Njegov taj oprez, to njegovo čuvanje samoga sebe tako je daleko doprlo, te on nije znao da je nekoliko došljaka podiglo dućane, pa da veoma lijepo i unosno rade trgovanjem i pretrgavanjem, da ih je mnogo koji su došli, te trudom ruku svojih ili poduzećima zarađuju lijepe svote novca. To on niti je znao, niti je mario znati: ta šta se njega tiče šta se događa na drugoj strani grada, na priječkoj strani? Što je na nj spadalo, tko će i otkuda sutra podignuti lijepu, veliku kuću, kupiti zemljište, kmetove? To njegova stvar nije bila, niti je uviđao nuždu da njom tare glavu. Mnogo je važnije za nj bilo šta misli Osmanlija, hoće li se maknuti, je li Rusija izbacila vojsku na Puljičku^[1], ukratko, tko će protjerati novu vojsku. Svaki glas o tome, svako i najmanje i najpovršenije pripovijedanje za njega je imalo veliko značenje da odatle izvađa kojekakove misli i zaključke, ako ih je kad uopće izvađao. Samo ne ovo što je sada – a za ostalo se nije brinuo, te je bio kao čovjek koji bi sam sebi svezao oči u nakani da podsigurno nekuda daleko ode – samo da ode.

On je bio u sebi svjestan toga da su mu misli i osnove velike, zamašne, a tako opet jednostavne i naravne da se ne mogu jednostavnije zamisliti. Stoga, što su mu bile velike i zamašne, odjeljivao se je od drugih, priključujući se samo najužemu krugu svojih prijatelja, a držeći se kao mrav, kad bi ga slijepi slučaj doveo među onakove u koje nije bio pouzdan; stoga pak, što su mu misli i osnove bile jednostavne i naravne, nije smatrao nužnim da ih ide rasčimavati i ispitivali, da li bi se mogle izvesti, kako, te koja bi im posljedica bila. "Samo ne ovo što je sada!" – to je oštrica, u koju su se zašiljavale sve njegove želje.

U takovim mislima, u takovim željama, onda nije čudo što je postao onako zavučenim, onako zabrinutim kad bi ga tko mu drago vidio u čaršiji, u koju je on uvijek, redovito, izlazio i u njoj preko dana redovito boravio. I mada je imao najuži krug svojih prijatelja, kakov je on sam htio i kušao stvoriti, ipak bi se on ustavio i ovdje i ondje, javio se i ovomu i onomu. Ali svaka njegova riječ, svako njegovo kretanje odavalo je da je nekako smrknut i u srcu i u duši, kako god se je činio ozbiljnim i zamišljenim na licu i u očima. A svaka ga je i najmanja stvar, koja mu ne bi bila po volji, znala silno uzmutiti i potresti, al' tako da nikada ne bi svoga nezadovoljstva izrekao vidnim vanjskim načinom, već, naprotiv, sačuvao vazda onu svoju mirnu zabrinutost i ozbiljnost. Tako mu ono ljetos nije jedan kmet dotjerao onoliko sijena koliko prvanjih godina i koliko je on opravdano mislio da bi moglo biti. Njemu je to bio odmah veliki i važni razlog da proda kmeta. Prvanjih godina on toga ne bi pomislio ni za živu glavu, niti je ikada radi tako šta zamjeravao i najmanje svojim kmetovima. Svemu je mogao naći razlog, te ne samo što je bio dobar aga, već i kao uviđavan gospodar odmah je uvijek znao nestašicu rastumačiti time što je i zbilja te i te godine uništila suša, obila tuča, raznio vjetar, ubio mraz. Sada mu takovi razlozi nisu ništa vrijedili ni valjali – a konac je bio pripovijesti taj da je Alaga imao jednoga kmeta manje. Malo zatim prodao je i drugoga, što mu je sina o trganju isčekao na osoran način.

U takom stanju slabo i malo je mogao opažati šta biva i šta jest oko njega. Njegova najbliža okolina kano da nije za nj ni postojala, odnosno utoliko ukoliko je mislio da mu ona mora priznavati da su mu želje opravdane, nužne, te da se mora njima i ona pokoriti, priljubiti.

Uza sve ono za čim se je u duši zanosio, ostao je kao i prije dobar otac i domaćin, al' takov koji misli da mu je dovoljno samo dobro htjeti onima koji od njega ovise i koji ga gledaju kao prvoga i najbližega, koji se za njih brine i koji ih čuva. Njegova obitelj, njegova kuća mu je mila i draga, al' nije mu više u njoj nekako bivalo kano prije i kano sada u krugu i društvu onih svojih prijatelja koji su s njim dijelili jednake nazore i o kojima je mislio da su s njim ravni govoriti. Otuda ona njegova šutljivost kod kuće, otuda i ona neka upravo nebriga za sve što se u kuća događa. Kako što ide, kojim redom, on nije znao, niti je mogao i imao vremena da se bavi i zanaša onim što se zove domaća radost il' žalost. Imao je i odviše važnijih stvari nego što su te.

Pred godinu-dvije dana, dok nije bio takov, malo je bilo razlika između njega i njegove žene, dapače nije ih ni bilo, kako je ona bila vrijedna i uviđavna žena, nastojala je da svaku obori, pa je tako kroz dugo vremena vladao mir, skladnost i zadovoljstvo. I sada je toga bilo, al' ne u onoj potpunosti kao nekoć. Hanuma je bila bistra pogleda, te je mogla lako opaziti kako se je Alaga promijenio, a to je na nju djelovalo vrlo neugodno. Nikada mu nije opraštala što se je dao tako na ta sijela, na ta naklapanja i besposlice, kako je ona govorila. Mnogo puta mu je kušala kazati što se njoj čini i šta ona misli, ne odobravajući njegova postupka i nemara, ali joj je to uzalud bivalo, jer bi se Alaga i na nju nekako kao okosio. On kao da se je sam ispisao iz kućnoga kruga, prepustivši ženi svu brigu, a držeći da je njegova samo i jedino ta zadaća i dužnost da se bavi stvarima koje će doći i koje će promijeniti sve odnošaje. Od svojih posebnih briga nije imao kada ni da se raspita čim se Avdo bavi, šta li radi, mada je uvijek mislio o njegovu dobru. Avdo bi često njega susreo, gledao da se s njim razgovara, nu kao da Alaga nije imao za to vremena. – Drugi ćemo put, evo sad imam nešto posla! – rekao bi mu i požurio se, a uistinu sav mu je posao bio u tomu da ode u čaršiju i sjedne negdje na dućan, da podijeli samo nekoliko riječi, ili se zavuče u kahvu pa da tu šuti po cijeli dan.

Tek malo po podne, a osobito i redovito navečer došlo bi da se razgovara, kad bi se svi prijatelji okupili, u razgovoru zaboravljajući da odu doma.

Avdo, kako je cijenio Alagu i morao mu biti zahvalan, ne bi mu se usudio ništa zamjeriti, već bi pošao za svojim poslom. On je sada već, tamo pod zimu, otvorio lijep dućan na Luci, a malo-pomalo te počeo mesom po ugovoru raditi s vojskom. Posao mu je veoma dobro uspijevao. Isto i Muši, koji je sjedio u kahvi, što su ju u logoru podigli, prodavajući uz to i druge stvari.

Tako je Alagi prolazilo vrijeme i on u vremenu. Na ženu mu se pak svalile sve brige, koje je on sa sebe stresao, pa mada je bila žena od razbora i srčana, znale su ju često puta ljuto oboriti. Začudo, kako se je ona znala dovinuti tomu da to tako ne može dalje ići niti dobru dovesti potraje li sve tako. Koliko je god ljubila svoga Alagu, toliko isto i svoju djecu. Đulsi je posvetila svu brigu, koju razumna mati može posvetiti svojoj dobroj kćeri, a Mehu je nadzirala osobito, možda i stoga što je bio mezimac. Kad bi ga spremala u mejtef, opremila bi ga što se ljepše more, da je bila milota od djeteta. Meho i Đulsa su joj bila velika radost, al' joj je tu radost mnogo nešto mutilo. Nekakav ju strah spopadao kad bi se dala na razmatranje i razmišljavanje kako Alaga troši vrijeme – a bogme i novce. Oduvijek je bio veoma potrošan čovjek, to onda kad se je i marljivije radilo, a sada, kad upravo ništa ne radi, već sve zapušćava, postao je potrošniji. Uz to grdnija joj je bol bila što radi Mehmed Alija. On se, rekao bi, već sveosve odbio od doma, pa ga nikada ni u vrijeme ni u dobu kad treba. Otac mu ili nije htio, ili nije vidio, ili nije mario, da ga nadzire, kad ustreba, da ga ukori, već ga prepustio, kao i ostalo, materi. A Mehmed Alija se prestao matere bojati, te što bi ona na nj zavikala, što bi ga korila, bilo joj je suviše uzalud kvariti prsi. Po cijele dane, po cijele noći znao bi on ne doći doma, te koliko je sam Alaga trošio, Mehmed Alija je i deset puta više. Otac mu je uvijek davao novaca – a volio ga je i ponosio se je svojim sinom.

Jednom ga susreo Omer-efendija, pa uz ostali razgovor na koncu mu reče:

– A što ti, dina ti, Alaga, ne daš Mehmed Aliju u školu?

Alaga ga samo ispod sebe pogleda, pa opet skrenuo pogled na lulu, u kojoj se je pepeo podizao dimom.

– Mehmed Alija je još, džanum, mlad, a sada mu je zgodno; ruždija^[2] lijepo uređena, pa što ne bi? Neće biti zgorega. Moj Hilmo nije više za to, ama ja sam ga dao da uči ovo novo pismo, valjat će...

– Šta, novu jaziju? – uprepasti se Alaga, oduprv se rukama o koljena.

– Ama da šta ti misliš – potvrdi Omer-efendija. Neka ga, neka uči, pa deder i ti svoga Mehmed Aliju u ruždiju!

Alaga ne odgovori ništa ni odmah niti kasnije. Kad se je Omerefendija od njega pozdravio i otišao, odvratio mu je pozdrav, ali tako da se je vidjelo kako ga je nešto silno zabolilo. Požalio je Omer-efendiju, još više, činilo mu se da se je u njemu razočarao, te da u njemu, u Omer-efendiji, ne vidi više "pravoga turčina" već odmetnika koji je došao da i druge zavada na grijeh i odmet. On, Omer-efendija, koji je toliko učio i proučavao, koji zna Kur'an u nokat – pa da mu on savjetuje kako će svoje dijete dati u škole da uči kaursku jaziju? Eto, on grdno zlo počini od Hilme, pa kud još da njega, Alagu, svjetuje na odmet? A nije li to isto kao odmah reći: Više nisi turčin niti smiješ biti?

Alagu je to iz temelja bilo potreslo. Koliko god je ipak od novijega vremena upravo gledao, da se s Omer-efendijom manje sastaje, ipak ga je cijenio i duboko štovao kao pravoga turčina, koji je čak u Stambulu učio u medresama.

O njemu je mogao sve pomisliti, – al' da će biti, uopće da bi i mogao biti izdajnik vjere – toga Alaga nije ni izdaleka slutio, i za nj bi dao hiljadu puta svoju glavu, da mu ju odsijeku na velikoj ćupriji. A vidi sada! Taj Omer-efendija, koji je među prvima bio zvan, da čuva vjeru – on se upravo diže proti njemu, te i druge proti njemu navrće i nagovara. Zar to nije znak padanja, i zar to jasno ne pokazuje da ovdje dinu više nikako ne može biti dobro?

Tako je s ogorčenjem razmišljao Alaga, uviđajući pogibelj tim višu kad se za tako pogubne i najgore stvari zauzimlju i oni o kojima se je do sada mislilo i moglo misliti da će znati i moći čuvati sveti din. Ogorčen, ubijen je bio u dno duše – i već je pred sobom viđao skoro, brzo vrijeme kad će nestati i zadnjega turčina... A u tomu šta činiti? pitao se je on.

Alaga se nije mogao snaći da uvidi šta znače Omer-efendijine riječi. Omer-efendija je bio čovjek koji je hodao i svijetom, pa se je već u tom dosta razilazio od Alage, njegovo mišljenje i shvaćanje od Alagina. Dok je Omer-efendija držao da čovjek može ostati gdje hoće, potpun u svojim osjećajima, osvjedočenju, gleda li ga umnim i tjelesnim radom iznijeti na jednaku, pa i višu visinu mimo drugih, stvarajući uz to sam sebi okolinu kakovu hoće, Alaga je upadao u bolest, koja donosi sobom to da čovjek zamrzi sve što je oko njega, misleći da čini pravo i s tom mržnjom držeći da je obavio sve što se od njega traži i očekiva, a sveđerno još uvijek tražeći, makar i na silu novih razloga, da u sebi što više podjari onu mržnju i tame već unaprijed da opravda sve ono što uslijed te mržnje počini. Alaga je bio dobar musliman, odan svojoj vjeri, koja ga je svega ispunjavala i za koju bi dao i zadnju kap krvi. Ali koliko god je bio odan svojoj vjeri, toliko je bio slabo u nju upućen, te joj je povrede nalazio i ondje gdje ih nema, i pogibli gdje ih ne more biti. Za ništa drugo već za din on je uviđao pogibelji u ovim novim odnošajima, a isto tako mu je bilo pravo odmetništvo od dina, tko bi se tim odnošajima priljubio..... Pa učiti kaursku jaziju – to je grijeh neoprostiv, grijeh proti Bogu, zločin proti dinu... Ne, toga on ne more dozvoliti, radije sve negoli to. On nije shvaćao važnosti pisma i knjiga, koje uznose čovjeka, krijepe mu dušu, snaže srce, po kojima čovjek tek nauči kako će znati odlučno raditi za najviše svoje svetinje.

– Ja moga Mehmed Aliju? Ne, ne dam ga; on mora ostati pravi turčin, kakav sam ja i kakvi su nam stari bili!

Tako je on odlučno u sebi zaključio, uvrijeđen u dnu duše onim riječima Omer-efendijinima.

A to je bilo po podnevu, upravo u isti čas kad su u Mujanovoj kahvi na Đerizu padale i lupale karte po daski. Otamna, zadimljena odaja, u kojoj posjelo nekoliko glava, koje jedva prepoznaješ, dok iz jednoga ugla dopire lahak, pridušen govor, po gdjekoja psovka, kletva, iz kojega bukne mala iskrica inada, pa opet prestane. Kroz pendžer pada na njih danje svjetlo i svijetli im da vide karte, da mogu igrati. U licu ih nije moguće pravo vidjeti, jer su se pogurili – tako su strastveno gledali u karte kad bi koju bacili. Zveknuo bi novac, a nekada bi se svi rukama pojagmili za sredinom i jedan drugoga pogledali, mrko ljuto. Tada bi se vidjelo kako im se oči zakrijese samo za onim – a za ostalim ništa, kao da ih i nije. Nikuda se na stranu ne osvrću, kao da su za sve otupili, dapače, nemaju kada ni cigare zapaliti.

– Ha, ja... moja je!

– Nije, ne dam...

I nastala bi vika, inad, mala svađa, koja bi se opet smirila da se uzmogne igra nastaviti.

Od iza podne sjede tu i igraju se neprestano, strastveno, ustrajno, a da ne podijele među sobom drugih riječi, već gdjekoju inadljivu i osornu riječ. U igranju nisu opazili kako se dan izmiče, kako se pomalo smrkava, već tek kad se je uhvatio sumrak, onaj koji je bio prama pendžeru, pogleda na nj.

– A vidi, smrkava se!

Nisu opazili, također, kad im je kahvedžija zažegao svijeću.

U kahvu nagrnu pod mrak još više mlađarije, vičući i glasno razgovarajući preko basamaka, a kad uniđoše u odaju, svi prasnuše u jednodušan smijeh, pokazujući jedan od njih prstom na onu četvoricu što su se igrala.

– Eno, nisam li rekao, a? – reče on ostaloj svojoj družini.

Svega ih je trojica unišla, a kako su uz basamake galamili, rekao bi čovjek da ih je i deset bilo.

– E jesi, dobio si okladu da ćemo ih naći gdje se igraju! – na silu priznade drugi.

– Ah, šta mi je to! Svi ćemo po rakiji! – mahnu treći rukom prema glavi, da mu se je fes nagnuo sasma na stranu, a pri tomu se je smijao tako slatko i ugodno kao dijete kad mu se daje slatkiša.

Svijeća u odaji nije imala velike jakosti, da bi mogla dobro i točno rasvijetliti da se raspoznadu oni koji su došli. Tek kad se primakoše bliže njoj, mogli su se bolje vidjeti. Dvojica od njih bili su Salko i Ibro.

– Kako ste stali? – priđe Ibro bliže onima koji su igrali.

– Ne pometaj nas! – upozori ga jedan od ovih.

– Oho, Mehmed Alija se ljuti! – uhvati treći jednoga igrača za kitu, te mu poče onako podizavati fes.

– Bježi... – izusti Mehmed Alija psovku. – Gubim puno.

– E hajde, sada prestanite, pa ćemo malo da se razveselimo.

– Odmah ćemo biti gotovi! – obećavao je jedan, koji je upravo požudno dijelio karte.

Malo zatim igrači se rastaviše i digoše. Stavši na noge, počeše se protezati, jer su im se žile bile nekako skupile, živci zamrli i otrnuli od velikoga sjedjenja. Idući preko odaje pružali su ruke, pa se onda podbočili u pasu, iskrenuli natrag i trehnuli sad jednom, sad drugom nogom.

Poredali se po sećijama te onako sjeli, pogledajući jedan drugoga, pa naokolo po odaji. Mehmed Alija je još stajao na odaji podbočenih ruku. Odmah se je vidjela velika razlika u dobi među njima. On još mlad, golobrad, tek mu nekakva kô crno-žuta vunica ponikla nad naušnicama, a oni drugi i jači i snažniji od njega. Prilično su kako koji od njega bili svi stariji. Krupni im i već veliki brkovi, a kuda briju bradu, onuda ih osulo jako modrilo od sitnih dlaka. Samo u Ibre se je pokazivala veoma slaba brada, ali su mu zato bili puni ožuti brkovi.

– Što ti je, Mehmed Alija? – upita ga Salko.

– A, nije ti karta htjela, je li? – premetnu nogu preko noge jedan od onih što su s njim igrali.

– Nije, dina mi, već sam ogladnio! Idem ja, ne bih li što našao gdje u čaršiji, pa ću se odmah vratiti!

– Prođi se ćorava posla! Sad ćemo pod Hum na rakiju, pa moreš tamo jesti što ti duša hoće! – nagovarao ga je onaj treći, koji je došao s Ibrom i Salkom.

– Pa makar i to bilo! – slegnu on ramenima.

Nastade mali muk.

– Zbilja, još je rano pod Hum! – skoči jedan prama duvaru, gdje su visjele gusle, dvije tambure i šargija.

Najprije prihvati jednu pa drugu tamburu i pušća ih iz ruku, a kako su udarile natrag o duvar, onako im žice zazujaše. Pa onda skinu šargiju i idući preko odaje, kucao je prstima po žicama.

– Ha dedera jednu! – kliknuše ostali.

Onaj uze navijati i navijati, dok ne povuče terzijanom te i sam ne pusti glas. Uza nj prihvatiše i drugi, jedan više, drugi manje, a svi gotovo debelo, nesuglasno, a sve onako ispod glasa. Katkad bi samo Mehmed Alija prihvatio potihano i izdignuo.

– Uhu, post mu! Salko bi se uz duvar prislonio i metnuo ruku za zatiljak, dok bi mu se rub od fesa ljubio sa dugim obrvama. A bile su mu veoma lijepe a crne.

Na dvoru se već uhvatio mrak, te još malo tko prolazio čaršijom. Dućani se pozatvarali, samo su još bile otvorene mehane na Vakufu na onim pećinama nad Radoboljom.

– A gdje je ovo Hilmo? – upita upola pjevanja Ibro. Nikad ga među nas od neko vrijeme.

– Ostavi ga, bolan! – mahnu onaj iz ćoška.

– Što to? – nagne se Salko.

– Tokorse čovjek se uozbiljio, pa neće nikuda: Dijete! – opet će onaj. On ti se, bolan, boji oca kao groma. Nikad nije ništa ni bio, pa neće ni biti.

– Eh, ako se sada ne proveseli, bogami neće ni kasnije. Vidjet ćemo! – pomaknu glavom i obrvama Salko, te sa strane pogleda Mehmed Aliju.

Uto se čuše stupaji po basamacima.

– Sad će ovamo svijet – hajdemo mi za ranijega! – predloži Salko.

Svi pristadoše te se sva sedmorica hitro posukaše iz odaje i prosuše na ulicu. Na dvoru je vladao crni mrak, a slegla se i dobra tišina, te su Radobolja i Neretva šumile, kao da im se je buk pojačao. Kroz čaršiju bilo tamno, mrak se slegao svuda naokolo, a kroza nj iz daljega i bližega prodirala sitna svjetla svjetiljaka iz kuća kroz pendžere. Momci nagnuli uz čaršiju, a kako gaze i stupaju, onako pod njima škripi pijesak. Kroz mrak su se okretno i vješto promicali, a kad iziđoše iz čaršije, skrenuše nalijevo niz brdo preko stijena, te preko vode pređoše na drugu stranu. Ovamo im se sa strane crnila Radobolja i hujila ispod mlinica, pršteći i sipajući sitne kapi. Odatle skrenuše nadesno, i pod Humom upadoše u prva vrata.

– Evo nas! E gdje si, mehandžinice? – uz basamake zaviknu Salko. Lako je bilo prepoznati njegov glas.

– Ah, bijesne momčadije, samo da je djevojaka! – iziđe pred njih na tavan postarija krčmarica, držeći u ruci čirak i žmireći, da bolje vidi, tko joj to dolazi.

– De, šta si nas se, bona preplašila? Ne budi ti mahane! – ošinu ju po leđima Ibro.

– O vidi ti njega! – lukavo se nasmija mehandžinica i okrenu čirakom za Ibrom.

– Ajbo! Nećemo se tući! – poče onaj jedan od zadnjih, koji je tek stao na tavan. Deder ti nama rakije!

– U koju ćete odaju?

– Svejedno. Ili ne, bolje, ovamo ćemo sa strane! Samo brže! požuri Salko i otvori vrata odaje, koja je bila prama Radobolji.

Okretna krčmarica uniđe također među njima u odaju, užeže im svijeću pa pođe vratima.

– I štogod da se prigrize! – prikriči joj Salko. – Ne boj se, Mehmed Alija, sad ćeš moći jesti!

I družina posjede, udari u razgovor i smijeh, govorili su i o mehandžinici. Upravo kao da su se natjecali, a u tom ih smijehu zateče i mehandžinica, noseći rakiju.

– Šta, đavoli! – lukavo se nasmija ona.

– Budi stalna, neće ti ništa biti. Stara si više!

I svi udariše u ponovan, pomaman smijeh.

– A da ste vi vidili Ivku dok je mlada bila! – namignu mehandžinica. Ni sad vas se ne bojim.

– U tvoje zdravlje! – okrenu čašu prema njoj Salko. Dederte, ljudi! – i nategnu pa ju iskapi do dna.

Hitro je ispred njih nestajalo rakije, a mehandžinica, da prištedi čestu hodnju uz stepenice niz stepenice, donijela je napokon obilno rakije u velikoj crnoj boci.

– Evo pa pijte, koliko hoćete! – pokaza im bocu.

Sat je za satom odmicao onako hitro kao što su im se hitro salijevale čaše niz grla. Mehmed Aliji se počeo splitati jezik, te nije mogao ni govoriti kako treba, a oči mu se izbuljile, glava oteščala. Nepristojne su šale padala jedna za drugom, a smijao im se i Mehmed Alija, kao što god i drugi.

– Sad ću ja doći! – reče im Salko i iziđe na vrata.

Preko tavana je upravo išla mehandžinica.

– Tko ti je ono, bona, u drugoj odaji?

– Eh, a što je tebi za tim? – nasmija mu se ona u brk.

– A bogami, ja ću i bez tebe vidjeti! – pa se približi odaji i metnu oko na otvor.

– De ostani, kukavan ti ne bio! – povuče ga ona za rame tako jako da se je morao okrenuti.

– Tko je ono?

– A duše mi, ljudi! Zaigrali se malo!

– Kako?

– Eno Salka Bušatlija izigrao tri tapije od Jesenice, a Avdaga skinuo sve sa sebe. Gube puno! Hajde, idi, đavole, ne smetaj mi ljudi!

Salko se vrati natrag i poče svojim drugovima pripovijedati kako se u drugoj odaji igraju.

Vrijeme je već bilo odmaklo. Svi su uhvaćeni, a Mehmed Alija pao, pa ne more sobom ni maknuti.

– Šta ćemo s njim? – upita Ibro.

– Dina mi, ne more sam doma. Daleko mu je! – zabrinu se Salko.

– Sve mi nekako čudnovato, kako se Salko brine za Mehmed Aliju! – nasmija se jedan, lupiv rukom o dasku.

– Vidiš, najbolje je da ga odvedemo u Mujanovu kahvu, pak neka tu prenoći! – predloži Salko.

– Pa taman! – odobriše drugi, koliko su se mogli uzdržati, te se digoše.

Teško su stupali, ševrdajući pomalo, a kad su bili niz basamake, morali su se držati trabozana^[3], mada im je mehandžinica svijetlila. Još im je teže bilo s Mehmed Alijom. Više su ga među sobom nosili negoli vodili. On je bio sagnuo glavu, te bi katkad izgovorio po nekoliko nesuvislih riječi, koje nije bilo moguće razumjeti.

Vratili su se natrag istim putem, a kad su bili na Đerizu, dvojica uvedoše Mehmed Aliju u kahvu i predadoše ga kahvedžiji.

Ostali su čekali na dvoru, a kad se i ona dvojica povratiše, razbjegoše se kojekuda po Mostaru u crnu noć da traže svjetla.

Rječnik

1. Puljička – Poljska
2. ruždija (ar.) – prvi stepen srednje škole
3. trabozani – debeli parmačići (kočići) kojima se ograđuju stepenice, sofe ili što drugo; balustrada