Bez nade/V

Bez nade – glava V

Dolazak austrijanske vojske koliko god je učinio zamašne promjene u javnom životu i odnošajima, tim je jače djelovao na nutarnje shvaćanje ljudi i u njihovu mišljenju učinio silan preokret. Neki su taj veliki događaj shvaćali na svoju ruku dobrim, te je na njih s prva maha djelovao tako da je podigao u njima volju, da je djelovao na njih razdražno veselo, te im pobudio i obijest, dok su ga drugi gledali sa sasma druge, protivne strane. Ovi su ga smatrali slučajnim, nenaravnim, suvišnim zlom, koje smjera, kako su oni mislili, da razruši sve ono što je do sada dobro bilo – ne uzimljući u obzir samu upravu – da razruši i svetost islamske vjere i obiteljski život. Ovim novim odnošajima, mislili su i računali oni, jedina je ta svrha da istrijebe, sataru islamsku vjeru, da vlasnike protjeraju sa njihove grude zemlje, da ih progone te da poprime drugu vjeru, ostavivši islam, u komu su se rodili i koji su primili od otaca svojih. Takovo shvaćanje stvari dakako da je nepovoljno djelovalo na ljude, te su postali kao potišteni, ubijeni u srce, u ponos, pak ih je sve o sve i za sve uhvatila ona nebriga koja nanosi štetu, izgubili su svaku volju da se brinu za se kako su se prije brinuli.

Ove su promjene i na Alagu tako djelovale, upravo pogubno. Onaj ponos slobodnoga, nezavisnoga čovjeka kano da se je sasma ugušio, a na vanjštinu su izbijali znakovi duševne potištenosti. Kako god drugi, i on je tako bio kao bez glave, a cijeli mu rad i posao bijaše s ljudima, na sijelima i sastancima razgovarati o velikim događajima koji će doći. A svi su ih u svakoj najmanjoj stvari predviđavali i očekivali ih kao spas, koji će ih izbaviti iz ovoga stanja.

– Austrija je došla samo na šest mjeseci, na godinu dana, da uvede mir, pa onda opet zbogom! – govorili su s uvjerenjem jedni.

– Najviše, ako ostane tri godine! – tješili su se drugi kad vidješe da Austrija ne iziđe nakon šest mjeseci.

I u toj nekoj nadi da će se izbaviti ovoga stanja, u toj trzavici, koja ih je zaokupljavala, nisu imali kada od smetnje da se brinu sami sobom i za se. U jedan mah kao da su izgubili svako shvaćanje, svaku volju za rad. Dok su se jedni u tom metežu iselili, drugi su se spremali sasma odlučno, al' ipak čekajući pri tom one velike neke događaje koji bi brzo imali nastupiti.

– Svakako mi se je seliti, pa što bih da radim? mislili su sobom oni, ne znadući nikako da se doume da bi više sobom ponijeli kad se budu iseljivali uzrade li što marnije, jače.

U takovim visokim razmišljavanjima plivao je i Alaga, ne mogući nikako shvatiti ni uvidjeti da se time on i ostali igraju smiješne, sijede djece. Rad mu se ograničavao samo na raspravljanje o tomu kad će nastupiti jedan od nekakvih velikih događaja, dok je brigu za svoja imanja prepustio slijepomu vremenu, odgoj djece samoj materi, dok ona može nad djecom zapovijedati, a kad se ona otmu od nje, onda da se vode naglom krvi i nepromišljenim činima nedozrelih mladića. Kuća njegova bio mu je stan mira, gdje bi odahnuo i razblažio se u krugu svoje žene i djece, al' otkuda je htio odmah da se digne i potraži svoje znance u čaršiji.

Primaklo se i vrijeme trganju. Upravo u prvu nedjelju mjeseca rujna Alaga iza podne, kako je malo pospavao, digao se, umio i onda onako u gaćama i košulji sio na hajatu pa zapalio na čibuk^[1]. Đulsa s Mehom otišla u tetke, te su tako sami doma bili Alaga i žena mu. Mehmed Alija je nekud bio izišao odmah iza ručka.

Hanuma iziđe iz sobe, gdje je nešto bila spremala, pa sjede na sofu iza Alage.

– Evo sad je vrijeme već i trganju! – započe ona razgovor.

– Pa taman! – zaokruži malo čibukom Alaga po hajatu.

– Ja ne znam, dina mi, kako si ti nekako čudan čovjek posto!

– A što to? Eeh! – otegnu Alaga i pomaknu kapu na glavi.

– Sad se ne prihvaćaš onako posla kao prije, već sve pušćaš. Uvijek si se i sam brinuo kad bi došlo vrijeme žetvi, branju, trganju, okopavanju, a sada...

Alaga se okrenu polako, pogleda ju malo, pa opet preda se. Metnu takum^[2] u usta, jako potegnu nekoliko puta iz čibuka, pa onda na vas glas otpuhnu dim, te ponovno potegnu iz čibuka u se. Kako je ženu pogledao, onako ona odmah ušuti.

– Šta ti znaš! – otrese se na nju, prikupivši obrvu obrvi.

– A, dina mi, znam! Evo ove godine zapustio si, te nisi okopao ono vinograda, pa i drugo šta si uradio? Evo sad će na trganje, a ti kao da ni ne misliš na to. Niti si se pobrinuo gdje ćeš grožđe prodati, ni ništa.

– De, nemoj mi tu... i puhnu u čibuk, da je iz lule izletio vrući pepeo daleko, usred hajata.

– Pa i Mehmed Aliji si pustio! – nastavljala je hanuma, ne brinući se što ju Alaga nerado sluša. Nekud se daje u bijes po vas dan, a navečer ga nema doma nikad prije mraka. Što ga ne izružiš?

Alaga se diže, prisloni čibuk uz stepenice, te s rukama na leđima stade do hajata pred strehom i pogleda preko avlinskoga duvara u nebo, pa se odmah vrati.

– Kud gledaš, kud ćeš?

– Daj mi iznesi haljine da se obučem! – odreza joj on.

Kad se je obukao, pozdravi ženu i pođe preko avlije.

– Hoćeš li u čaršiju? – pođe ona polagano za njim. De, dina ti, gledaj to urediti za trganje i nađi komu ćeš grožđe prodati!

– Sutra ću! – omahnu on rukom uvis te ju opet spusti niza se i iziđe na vrata.

I zbilja, kad se je sastao u kahvi s ljudima, počeo razgovor o trganju, te ugovorio s Ćemalovićem i Blagajcem da će do osam dana početi trgati. Sutradan raspitivao je po trgovcima, koji će grožđe kupiti, te jedva nađe jednoga, al' uz lošu cijenu, jer da mu "neće biti sasma dobro, jer nije vinograda obradio". Nakupovao u čaršiji lika, mješina, te naredio majstora, koji će mu kace nabijati, gdje će mu stati mast^[3]. Čak je išao sam po sebi to sve da obavi.

U prvu subotu Alaga već bio posve spreman, te je po podne mogao poći na Brotnjo. Dvije sejsane^[4] opremio; na jednoj čador i prostirke, a na drugoj dva sepeta: u jednomu mali Meho a u drugomu spremljena zahira^[5], što ju je hanuma priredila. Iz jutra su opremljeni bili sepeti, a s njima je jašući otišao i Mehmed Alija. Sam Alaga uzjahao na konja, koji je pod njim poigravao u bogatoj crvenoj ormi^[6] s resama, da su na njem poskakivale bisage i s jedne i s druge strane, dok je nad njima bila privezana smotana crvena kabanica.

Vinogradi Alagini su bili u Hamzićima pod Ozrenom, na plodnom Brotnju. Selo Hamzići se prosulo po obroncima Ozrena, a ispod sela, gotovo podno Ozrena dizala se je Alagina kula. Kad je Alaga u mrak razjahao i raspusatio, već su u oboru kod kule spremne stajale kace, sepeti, mjehovi potopljeni, u kojima će se mast tjerati u Mostar. Kula im je bila lijepo uređena i pospremljena, jer će u njoj aga ostati jedno desetak dana. Diže se na podnožju brda, od kamena građena, te gleda pod sobom polje, zasađeno lozom. Odmah pred kulom, pred vratima joj činila hlad velika, krošnata murva^[7], a malo podalje među brijestovima udubao se bunar, u komu je po površini vode plivalo lišće, što je opalo sa stabala.

Odmah ono veče, kako je Alaga pao na kulu, došli mu na sijelo neki, koji su dan-dva prije njega stigli na selo radi trganja. Tu su bili Ćemalovići, Blagajci, pa po zahodu sunca sjeli pod murvom, gdje su po travi prostrli sag, te se tu na otvorenu rashlađivali, razgovarali, i pili kahvu. Sutradan Alaga razapeo čador u polju među vinogradima, te nije bilo večeri kad se ne bi tu kod njega sastali i ostali. Pred čadorom bi im se pekla zaoblica, a oni u čadoru, jedva čekajući da se okrijepe. Ta po čitav su dan oblijetavali tamo i amo, zavirivali u kace, mastom omašćene, il, kad bi se grožđe mjerilo, prigledavali u kantare, po kojima se je već uhvatila kora od grožđa, da bi se teško mogle na prvi mah i reze opaziti, te se je moralo pri mjerenju najprije po njima prstima potrati. A pčele opet, da su ih uvijek morali oko sebe razganjati.

Trgači se znoje po čitave dane, a Meho oblijeće i trče naokolo svuda, veseleći se i radujući. Mehmed Aliju Alaga spremio jednomu kmetu tamo prijeko iza vinograda na drugoj strani, da s njime ugovori radi četvrtine od vinograda. Tamo su bili lijepi vinogradi, pa je baš očekivao pod čadorom kad će Mehmed Alija doći.

Po podne sav znojan dođe on ocu.

– Šta je, kad će? – upita ga Alaga.

– Bježi, dina ti, volio bih da mu nisam otišao.

– A što?

– Kmet digao glavu, pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu: Ej hajde, Šimune, da vidimo šta je s vinogradom i četvrtinom! A on meni: Odlazi mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako mi je tada bilo. Nisam znao šta ću, već ga samo pogledam, a on mi se još nasmija pa reče: Ja sam sada "efendijo!" a ti "kume!" – i ode od mene, i ja, bogami, ne znadoh šta drugo već vrčem amo!

Dok je Mehmed Alija to pripovijedao, Alaga ga je slušao otvorenih usta, a kad momče ušuti, Alaga podiže koljena, ispod njih sveza ruku za ruku i onako se ravno zagleda čadoru na vrata. Mehmed Alija se oslonio o direk posred čadora, pritisnuo leđima ruke, pogledujući kradom katkada oca, jer je znao, kad se on tako namjesti, da je ozlovoljen te neće da ga tko uznemiruje. Po vinogradima su trgači trgali i pjevali, prenosili grožđe, sipali ga u kace, a drugo izbirali i njime punili sepete.

– Neće on meni dugo! – probudi se Alaga, izvaliv se napola na jastuk. Ti hajde – pogleda Mehmed Aliju – i naredi da se zakolje jedno šilježe^[8] za večeru!

Mehmed Alija iziđe ispod čadora, a Alaga jošte ostade pod njim. Pa onda se i on diže i zađe u vinograd među trgače, a odatle pređe tamo gdje su bili Ćemalović pa Blagajac. S njima je ostao gotovo do mraka.

Taman što je Alaga pod svojim čadorom otklanjao ahšam, eto ti mu dođoše i Ćemalović i Blagajac. Pozvao ih Alaga sebi na sijelo. Kad je bila zaoblica gotova, večerali, pa posjeli da se razgovaraju. A to im je čitava zabava na selu. Mehmed Alija je s Mehom otišao u kulu, da tamo spavaju.

Na čador je, na otvorena vrata u mrak probijalo svjetlo muma^[9], a iz vinograda, iz kaca dopirao jaki zadah mašta. Sve se naokolo smirilo, a u Hamzićima tek gdje i gdje vidjelo se gdje se pomiče svjetlo luči, da se opet brzo utrne. I napokon se sve stiša, tek što bi se od časa do časa tihim mrakom razlegnulo mukanje goveda ili hrzanje konja.

Ona dvojica sijeldžija pripovijedala kakvo im je grožđe i kako im je prilično urodilo.

– A meni je bilo po podne da bih sve do đavola poslao! – ljutito reče Alaga, useknuv mašicama fitilj od muma.

– Što to?

– Ma kako ne bi? Kmet digao glavu, otkako Švaba dođe, pa neće s tobom više ni da razgovara kao čovjek s čovjekom, već te ispsuje, izruži. On hoće sada da bude aga, a mi kmetovi!

– Uzobijestila se pasja vjera!

– Jest, jest! Ama neću ja to podnositi! Eno danas mi ona nesreća, Šimun, izgrdi sina, gdje sam ga poslao da traži što je moje.

– Pa šta ćeš mu? – kao u jedan glas upitaše oba sijeldžije.

– Prodat ću ga pošto-poto. Neće on meni jahati za vratom. Prije nikad boljega kmeta – a vidi ti njega sada!

– Pa i ljetos si jednoga prodao! – opomenu Alagu Ćemalović.

– Jesam. Nije mi dotjerao sijena koliko me ide, a ja mu nađoh kupca, pa neka ga đavoli nose! – kresao je Alaga vas smrknut.

I jest Alaga bio prodao kmeta uprav pred jedno mjesec-dva dana. Prijašnjih vremena on ne bi to bio učinio, ama ni pomislio. Već sada ga je svaka i najmanja stvar dražila, pa bi u raspaljenosti sve učinio, a kamoli da ga ne bi prodao.

– De, de, bit će nam i gore!

– A što, bolan, misliš li ti da će nas naš car ovako prepustiti? pogleda Alaga Blagajca.

– Ćs! – slegnu on ramenima. Ne znam. Svakako nam se dobro ne piše.

– Ja šta ćemo mi?

– Pričekat godinu-dvije dana! – započe Alaga, pa malo ušuti. – A onda, ne bude li šta, moremo iseliti. Ne može turčin ovdje više ostati. Tjerat će nas i iz vjere!

Alaga je bio kao da mu se je prelila žuč, a cijelo veče bio je smrknut, kao čovjek koji naslućuje samo zlo nalazeći se u zlu, a bez nade da bi se iz njega mogao iskopati. Kad bi sva trojica malko umuknula i zašutila, on bi se zanio u prvanja vremena i sjetio se kako je nekada znalo bivati ovdje, upravo ovdje o trganju kod njega veselo, veselo. Onda bilo i pjevanja i guslanja, i šale i smijeha, a sada svega toga nema, niti komu na um pada zabava i veselje. Kad je on ikada pomislio da bi se mogao rastaviti ma sa i jednim svojim kmetom, sa i jednom svojom zemljom? A evo sada kano da se je sve urotilo, pa mu ne preostaje drugo već da se sa svim raskrsti i ode gdje mu nitko neće smetati ni u njegovu imanju, ni njegovu dinu. A kad su kasno u noć legli da spavaju, Alaga se je još nekoliko puta na ćilimu okrenuo, ni ljut ni bijesan, već kao čovjek koji vidi da mu je sve krivo, a svemu opet ne more doskočiti i da mu se je uzalud ljutiti, već gledati da se iskopa pošto-poto, što prije iz toga zla, da bježi glavom bez obzira dok i gore ne bude.

Jedva je čekao da svrši trganje, a kad je bio zadnji dan, bilo mu je pri srcu upravo lakše, da se je i na njemu vidjelo. Kad je i zadnji mijeh masta stjeran u Mostar, kad je i zadnji sepet doma otpremljen bio, odmah onaj čas pospremi sve ostalo i dade natovariti, pa da sutra zorom krene s djecom u Mostar.

Jedva je čekao da dođe doma, hoteć da u miru malo otpočine. Nu jedva on prispio, al' tamo sve pri poslu. Tu se grožđe razređuje i sve se sprema za pekmez, ćufter^[10], a ostalo da se osuši za ćerez^[11]. Alagi je to bilo kao uz kosu kad je to vidio, tako mu nekako sve omrznulo, pa je izlazio u čaršiju i opet po čitave dane išao od dućana, do dućana, da mu vrijeme prođe, ili bi sio u kahvu s još kojima, te tu bi sjedili po čitavo božje jutro, od osvita do podne, podijeliv jedan s drugim tek nekoliko, riječi. Time je on kratio dane. I prije je tako radio, al onda mu to nije dosađivalo, jer nije imao na srcu briga; tako su i drugi radili. Ali sada mu je i toga dosta, mada mu je to mirovanje bilo kao nužan lijek, da se primiri i otrese briga. Pune table pepela iz čibuka bile su jedino svjedočanstvo što je i koliko je Alaga na dan uradio.

Uto se primicala i jesen, a kad je list opao i još kasnije – s Podveleži mu stiglo maslo i pastrma. U njega doma radi se po čitave dane, živo, neumorno, sve se posprema, pastrma kolje i izvješava da se suši, a Alagi kano i to da je bilo suvišno i dosadno, pa je uprav tada gledao da što manje bude kod kuće. Žena mu nije imala kada ni da, štono se kaže, pravo zalogaja metne u usta od velikoga posla. Od rana jutra pa do kasne večeri uvijek joj zavrnuti rukavi, te jedva što bi se po danu smirila, kad bi morala ići klanjati podne i ićindiju. Bila je žena radišna, valjana, a u radu kano da je najviše uživala. Uza nju je jednako radila i Đulsa, koju je mati sve upućivala šta i kako ima da uredi.

Pod jesen je u kući najviše posla, pa se nema kada čime drugim baviti. Hanuma se je bila od uvijek privikla da Alage nema po danu doma, a sada je malo opažala i mogla opaziti da ne viđa Mehmed Aliju. Tek navečer kad bi iza posla s jela, kad bi on trgnuo na vrata, prekorila bi ga gdje je po vas dan bio, šta li je radio. Mehmed Alija bi samo šutio ili u kratko odgovorio da nije nigdje bio. To je obični odgovor, kad koga pitaš, a on ti niti smije niti hoće pravo kazati.

Tamo u duboku jesen, kad se s burom najavljuje zima, jedno dva puta izasebice Mehmed Alije nije bilo ni po cijele večeri doma, te bi došao tek tamo iza ponoći i unišao kroz avliju, gdje je stanovala Saja. Alaga kano da nije mogao ili htio opaziti, da nema Mehmed Alije, pa nije ništa ni prigovorio. Ženu mu je to peklo, ali je ipak šutila, jadajući se u srcu, kako se je Alaga promijenio, pa ne zna ni sina da ukori. Bolilo ju je to tim više jer je djecu svoju pa i Mehmed Aliju voljela kao zenicu u očima, te bi joj se srce paralo kad bi pomislila ne kalaši li joj se možda sin po gradu.

Jednoga dana onako pred večer počela puhati bura, pa sve jače i jače, da je počela tresti i lomotati kao pomamna. Zviždala je o pećine, zaprskavala prahom i pijeskom, zanosila vodu, a hujila po sokacima i oko kuća, da je počela i ploče s krovova bacati. Što viši mrak, to sve više bura raste, a u noć, kad su u Alage već i polegli, udarila najjače bjesniti, krčeći i kidajući sve što je mogla. Nešto od bijesa bure, a nešto od brige Alaginica nije mogla stisnuti očiju, već je gotovo cijelu noć ostala budna. Okretala se i na jednu i na drugu stranu, bila je nemirna, a po sto puta bi pogledala na sobni pendžer i preko avlije i na kapidžik. Već je i ponoć prošla davno, a bura neprestano hujila i bjesnila oko kuće. Alaginica bi malo stisnula očima, nu kad bi bura jače zaduhala, odmah bi se prenula iz onoga polusna i digla na dušeku, te pogledala prama avlinskim vratima.

Bila je u velikoj brizi za Mehmed Alijom, jer ga cijelu noć nema doma. Gdje je, šta je? pitala se je u sebi, a kako bi bura jače huknula, onako bi se ona stresla ramenima, glavom, cijelim tijelom. To bi joj rastjeralo onu polusanicu, te bi i opet ostala budna, i tako cijelu noć nije mogla zaspati. I zora zazorila – a ona ju budna dočeka. Kad se je digla iz dušeka, sve je nešto sobom govorila i šaptala.

– Dina mi, neću da mi više ovako radi! – reče otvarajući vrata od kuće, kad je htjela da loži vatru. Kazat ću mu ocu, pa neka se on s njim mjeri. Neću ga štediti. Čitavu u Boga noć – a gdje je, jadna ja ne bila?

Uto se i Alaga digao, a kad ona iziđe iz kuće, gdje je šerbet pristavila, nađe ga da se umiva.

– Eto ti na, tvoga posla i brige! – više žalosno nego ljutito dobaci Alagi.

– De, šta je opet? Sve ti nešto imaš!

– Kako ne bih? A što se ništa ne brineš za sina? Evo i dan, a njega nema doma. Kuku meni, šta će od njega biti!

– Šta, zar nije došao? E – reći ću ja njemu!

– Hoćeš, ja, znam ja kako ćeš mu reći. Ti se zavukao, pa sve naklapaš nekakve besposlice tamo po čaršiji, a nemaš kada da vidiš šta ti je doma!

– De, nemoj, Allaha ti! Izružit ću ga! A da nije – govoraše tarući se mahramom – ostao u koga jarana? Ta vidiš kakav je vjetar bio, pa bit će tamo gdje prijeko. Ako je, i pravo, kud bi po ovomu vjetru preko ćuprije i Donjom mahalom.

Alaginica stisnu usnicama, naglo se okrenu i ode u kuću, te se iz nje nije ni vraćala. Đulsu je zovnula da iznese kahvu ocu, koji je uz dagaru sjedio i pušio, ogrnut ćurkom.

Izjutra vjetar popustio, a nebom se povlačilo nekoliko oblaka. Ulice i ceste kao metlom ometene, a kad je Alaga izišao bio u čaršiju, čuo je, gdje se pripovijeda, kako je noćas bura iskrčila mnoga stabla. Po dućanima dućandžije metnuli staklena vrata, pa sjedili za njima uz dagare, ili ćumur palili pred dućanima da ga onda unesu.

Alaga navukao na se ćurdiju^[12], nekako stegnuo ruke u rukave, pa otišao tamo na Tepu i sio u kahvu. Bilo je još ljudi u kahvi, malo se porazgovarali, kako je bura bjesnila, pa svi ušutili. Alaga je onako gledao na ulicu, a poda se noge potkupio.

U jedanput pokuca na staklo.

Ulicom prolazio Mehmed Alija, pa se okrenu i pogleda tko to zakuca.

– Amo, amo! – mahao ga otac rukom.

Mehmed Alija uniđe preda nj.

– A gdje si bio cjelu noć, ostriženjače? – smrkne se na nj.

– Nisam nigdje! – kao u neprilici nakon male stanke odgovori Mehmed Alija. Bili smo u Ibre na sijelu, pa kako udari bura, nije mi se dalo po njoj klipsati u Dônju mahalu.

– A tako, tako! Odmah hajde materi pa joj kaži, jer bi te ubila bila.

Mehmed Alija odmah izmaknu, a Alaga opet poče mirno gledati na ulicu, kano zadovoljan što je pred ženom pogodio gdje mu je sin cjelu noć bio izostao.

Rječnik

1. čibuk (tur.) – kamiš, cijev s lulicom koja služi za pušenje
2. takum – onaj dio čibuka koji se stavlja u usta, tj. onaj komad ćelibara ili kosti koji je stavljen na kraju cijevi od čibuka
3. mošt, mast (njem.) – mlado vino, kljuk, šira, preševina (tj. vino ispod preše)
4. sejsana, seisana (arap-perz.) – tovarni konj, samarica
5. zahíra (arap.) – hrana (bilo ljudska ili stočna), namirnice
6. horma, orma – konjska oprema
7. murva – dud
8. šiljeg – mlad ovan
9. mum (perz.) – svijeća
10. ćufter (tur.) – vrsta slatkog jela koje se pravi od grožđanog mošta
11. čerez (tur.) – suho južno voće, grožđice
12. ćurdija (perz.) – vrsta gornje kratke i duge haljine postavljene krznom; lice joj je obično od kadife ili čohe; postoji muška i ženska ćurdija