Bez nade/IX

Bez nade – glava IX

Teška je bila bol hanumina radi sramote koju je počinio Mehmed Alija. Njezin sin, koga je nosila pod srcem, koga je odgojila vrućom ljubavlju materinjom, komu je još sitnomu popijevala, da će joj biti na ponos – taj njezin sin da počini takovo zlodjelo? Prvi ju je glas snašao čudno: kad joj je Alaga pokazao obijenu čekmedžu, preneražena već time što je nestalo novaca, nekako joj je sumnja pala odmah na Mehmed Aliju, ni ne imajući kada da pomisli kakova će joj bol biti obistini li se ta sumnja. A tek sada, kad joj je Alaga sve pripovjedio, kako je i gdje je našao Mehmed Aliju i novce, kako ga je stražar vodio preko cijele čaršije – a stotine je očiju gledalo tu sramotu! Njezin sin – je li se ona mogla ikada tomu nadati, ikada poslutiti, da će joj raskopati duševni mir, a pred svijetom obraz baciti pod noge? Pa on – šta će biti od njega, uz takovu nevolju kakva će biti budućnost njezinu djetetu, komu je još nad kolijevkom snovala zlatne dane? Eto već tim – on je u očima poštenih ljudi svršio, on je gotov, a pošten svijet za takove nesretnike nemade druge riječi nego – hrsuz. – Kradljivac? – njezin sin kradljivac!

Zavukla se u odaju – i plakala je ljuto – sama, sakrivena. Obrve joj se podigle u kutu, a trepavice treptale hitro, brzo, puštajući ispod sebe da suze otječu.

U kući kano da se je odjedanput sve preokrenuto. Alaga ljut, više mučatljiv i zamišljen, a kad koju rekne, kao da škrine zubima. Upravo uzbjesni kad se spomene Mehmed Alija.

– Neće mi više u kuću! – uvijek bi završio kad bi ga spomenuo, a onda bi se smrknut odmaknuo.

Takav još nikada nije bio, a niti je ikada do sada bilo razloga da u kući zavlada takovi jad kao što sada. Alaga se ne more smiriti ni doma ni u čaršiji, a hanumi se činilo da čitav svijet znade za ovu sramotu, i što je najgore, kao da tu sramotu sam Alaga upravo njoj u grijeh upisuje.

– Ah – jesam li ja kriva što sam ga rodila i što je takov? – prala se je ona sama pred sobom. Jesam li ga ja na to naputila, tomu naučila?

Prvih dana – kao što nikada u životu – bilo joj je tako da se je bojala izići pred Alagu: i bojala ga se, i stidila se – pa da je do nje i njezine volje sakrila bi se da je ne vidi ni ono malo vremena što ostane doma. Sama mu se nije usuđivala ništa reći ni spomenuti – a kamoli da ga što upita o Mehmed Aliji! On joj je sam onako otresito isprekidano pripovjedio kako je Alija ulovljen te kako leži u zatvoru, pa da neće više ništa za nj da znade.

– U zatvoru? – grizla se je u sebi. – To sam od njega, od moga Mehmed Alije dočekala! – Jadna ja – a kako mu je? – poče se u njoj rađati milosrđe, ono milosrđe koje roditeljici ipak ne da da prestane ljubiti svoj porod.

Odmah bi joj se srce smekšalo, zaboravila bi razmišljati o tomu šta svijet veli o toj sramoti, šta kone i druge znanice.

– Jao – moj Mehmed Alija gladuje, žeđa – leži na tvrdoj dasci, bez jastuka, bez prostirke i pokrivke...

I počne ga žaliti, zaboravivši sve što je počinio. Sad joj nije više bio kao svaka druga osoba koju mora radi jednoga nepoštenoga čina zauvijek od sebe odbaciti – već je bila mati, koja je osjećala sve muke, koje trpi njezin porod. Jednom joj se pričinilo kako su ga tukli – a ona kao da je sama osjećala te udarce, kao da su nju žegle one modrice.

Čitav dan i pô bila je u mukama šta da učini, čim da pomogne Mehmed Aliji – tako joj se je činilo da to mora učiniti, a i da će to koristiti, da će djelovati na nj.

– Gladuje li? Čim se hrani, tko li će mu dati? pitala se je, ne znadući šta bi ni kako bi.

A da more – o kako bi mu ona drage volje dala, jer više nije vidjela pred sobom Mehmed Aliju, koji je obio čekmedžu, već sina, koga je othranila mlijekom svojih prsiju. Bila je na živim mukama, ne znadući šta početi. Mnogo puta spremala se je da upita Đulsu za savjet: – kad nevolja tare, i kam se pita.

– Ona je dijete! – dozvala bi se – pa šta će mi znati reći?

Nu ipak kano da se je domislila i odlučila.

– Đulso, hajde, kćeri, zovni Saju. Valjalo bi onomu jadniku što poslat da jede – more umrijet od gladi. A ne do Bog da ti što babo sazna!

I Saja je došla, te je odnijela nešto jela Mehmed Aliji, a nosila mu je od sada redovito, sve oprezno – jer Alaga ne smije saznati. Zlo i naopako onda!

Ova nesreća, kako je pomutila blaženi kućni mir, Alagu raspalila do bjesnila, hanumu savladala i pogodila usred srca – i Đulse se je duboko kosnula. I ona je znala cijelu stvar, shvaćala je da je to grdno zlo, da je to najgore što čovjek more učiniti, pa je i ona – kakono god i mati joj – plakala, i plakala stoga što joj brat leži u zatvoru. Mehmed Alija je njoj bio drag, onako drag kao Meho, samo što je Mehu kao mlađega mogla i milovati, dok je Mehmed Aliju kao starijega morala pripravna slušati. Činilo joj se da je ona upravo najnesretnija između njezinih druga: dok se ostale mogu s braćom svojom razgovarati – ona se tada zavuče te plače za svojim bratom, koji je u zatvoru. Pa koja njezina druga nije sretnija od nje? A onda – šta će joj sve reći? Sada svaka misli i govori da je njezini brat, Đulsin – takov i takov, najgori, što se more pomisliti – a kasnije – tko će htjeti s njime i riječ prozboriti? Ta ona je čula gdje stariji kazuju da je zatvor za zle ljude – pa je li zbilja ona tako nesretna da je njezin brat najgori od svih?

– A šta veli o mom bratu on – Hilmo?

Koliko je puta u njoj stala krv kad bi se tako upitala. Šta će Hilmo govoriti o Mehmed Aliji – šta će reći o njoj? Hoće li nju kriviti, hoće li na nju poprijeko pogledati, ako dođe – i hoće li uopće ikada doći?

Đulsa nije nikada znala šta to znači sve sebi samo željeti i za se htjeti. Ona je jednakom, nepomućenom, nježnom ljubavi ljubila i svoga oca i svoju majku, jednako je ljubila i Mehmed Aliju i Mehu. Ali kad se je sjetila Hilme – zaboravila je da ikoga dragoga ima – i mislila je samo na to hoće li i kako će ta nezgoda, ta sramota pokvariti njezine snove, razoriti njezin raj, koji je osjećala u Hilminoj blizini, onda kad joj se on javlja, pripovijedajući joj o svojoj ljubavi. Mahom je zaboravila očev bijes, materinu tugu, Mehmed Alijinu sramotu, koja kalja glas čitave kuće – te su ju oni osjećaji, koji joj izviru iz ljubavi prama Hilmi, otcijepili i od matere i od oca, od svih, nesvjesno se bojeći za onu nepomućenu, slatku ljubav, koja ju je vezala s Hilmom. Počela je žaliti samu sebe – a više nego sebe, svoju ljubav.

– Kad Hilmo sazna – a može biti da je i saznao – da moj brat leži gdje i drugi kradljivci leže – sve zli ljudi – šta će on reći?

Kobno je bilo stanje njezine duše, a nesretne misli donosile su preda nju sve same grozote, koje su porušile, ogorčale svu slast, svu draž njene prve ljubavi. Hilmo će se nje okaniti kad vidi i dobro sazna kakav joj je brat i gdje je – a onda je ona najkukavniji stvor. Pa zašto baš ona mora imati takova brata koji trne vatru u svetištu njezina srca, zašto je baš ona nesretna tako da mu je morala biti sestrom? Otkuda dolazi to da radi tuđih grijeha, radi tuđih opačina mora trpiti upravo onaj koji nije ni znao ni za kakve grijehe, ni za kakve opačine?

– Hoće li Hilmo doći – a ako dođe, kako ću mu na oči? Hoću li mu moći što odgovoriti ako me upita, hoću li mu moći dokazati da ja nisam ama ni najmanje kriva? Pa koga da okrivim? Sve – sve – samo ja sam prava – jest, ja nisam ništa uradila, onakva sam kakva sam i prije bila. – Onda se – onda se neće on na me ljutiti, neće mi ništa zamjeriti – i onda – oh da mi ga je moći skloniti, da me nekud odnese – daleko tamo, gdje je lijepo, krasno – da zaboravim svu sramotu sve, – tamo...

I snivala je kako ju nosi Hilmo na rukama – kakono ju je mati nosila dok bijaše još mala, pa su otišli negdje gdje je bilo toli lijepo, toli divno... I veselila se tu kakono se je djetetom veselila, od milja je drhtala kao onda kad bi u bašči iza plota sakrivena gledala gdje joj se Hilmo dobacuje grančicom... A lijepo je bilo vrijeme, jasan, mirisan dan, nebo vedro, čisto, kao djevojačka duša – a od svega milije, od svega draže je bilo kad je mogla vidjeti Hilmu i uzdrhtati radi njega od naše nejasne slasti, neosjećana milja...

A kad se je prenula od toga – bilo joj je nekako pusto...

Bio je upravo petak. Alage nije ni bilo o podnevu doma. Hanuma ostala negdje dolje i zavukla se u sobu, a Đulsa sjela u odaji nad bašču, otkuda se more vidjeti i u Sajinu avliju. Alagine kuće su bile između dvije ulice, a podno njih cesta. Jedna kuća, u kojoj je on stanovao, bila je ona što je s dvije strane omeđena ulicama, s treće cestom, a na četvrtu se pak nadovezivala bašča i još jedna kuća, iz koje se je moglo ravno u Alage. U toj je kući pod najam stanovala Saja, poslužujući ujedno i ona i njezin čovjek u Alage. U Saje se je ulazilo i s druge strane, s one druge ulice. Njezina avlija je bila uz Alaginu bašču, a u avliju se je moglo gledati i sve vidjeti s gornjih prozora.

Petak je bio – a Đulsa sjela na prozoru u odaji, gledajući ravno u bašču, a bacajući počesto okom u Sajinu avliju. Od nekakve muke, od nekakva stida i boli, koju je i ona osjećala radi Mehmed Alije, nije mogla a niti je bila jaka da ode svojim drugaricama u pohode. – Ta kako da se pokaže pred njima, neće li joj svaka prigovoriti, ljuto prigovoriti ono što je njezin brat počinio? Ili da trpi, da snosi, kad budu one među se razgovarale o njoj, kao o sestri onoga, koji je poradi one sramote zatvoren ondje gdje se najgori ljudi zatvaraju? One – pa momci – pa čitav svijet?

– Ne – ona nije mogla među njih!

Sjedila sama, mirna, tiha, a snuždena i ožalošćena u odaji. Nijema je gledala po bašči, uza strmeni Hum – a nekako vlažnih očiju, nešto oborene glave. Jednom se rukom – dlanom – oslonila o ono dno u prozoru, a drugu spušćala niz krilo, svinuvši ju s jedne natkoljenice na drugu. Osvrćući se pogledima uzdahnula bi tako da bi joj se još više nadigle prsi ispod bijele, tanke košulje – pa bi povirila u avliju...

– Da li će Hilmo doći?

I dan je odmicao i zapadalo sunce – a ona se iz odaje niti dizala, niti je – koga dočekala. Silna joj, duboka tuga prevladala srcem, a trepavice i kapci jedva padali po vlažnim očima. – Saznala je, doživjela je groznu istinu, koje se je bojala: iza onoga nesretnoga slučaja, koji je pomutio sreću u kući – eto došao prvi petak – al' to je prvi petak što joj Hilmo nije došao u Sajinu avliju, da se s njom narazgovara, da se vide. Sa zapadajućim suncem kano da je i njezina sreća zapadala – tako joj se činilo – a ta joj se pomisao savila oko srca i oko duše, kao zmija otrovnica – koju joj je ovio njezin – brat.

Pa da ga mrzi?

Mrziti nije znala, a brata mrziti nije mogla. To joj nije ni moglo pasti na um uz one bolne osjećaje koje je tada osjećala, uz onu tugu radi toga što nije vidjela svoga Hilmu.

Satrvena, bez nade, kao onaj koji nema šta više očekivati, sišla je dolje, na hajat, gdje je zatekla svoju mater, isto tužnu, isto žalosnu. A kako li su njihove tuge različite bile! Jedna je žena drugoj dala svoje tijelo, svoju krv, otkinula joj srce svoje i presadila ga u drugu, zadahnula ju dušom svojom, iz svojih ju prsiju hranila svojom ljubavi objema se dogodila ista nesreća, isti jad – a nuto, ne žale obje jedno te isto! Ona žali svoga sina – ne žali sebe – već se peče, kako joj je sinu, šta će od njega biti, a druga smetnula s uma da žali svoga brata, te joj se smutila duša radi toga što joj je brat smutio prvu, žarku, neodoljivu ljubav. Nju ubijaju muke i boli radi Hilme – a da je on došao – tko zna, zar ne bi mahom sve zaboravila, zar se ne bi možda čudila kako joj može mati žaliti? Pa bi li joj se to moglo upisati u grijeh, bi li joj se to moglo zamjeriti?

Je li ona kriva što joj je u nenadani čas, u onaj prvi, slatki i mili čas, crv zašao u srce, koji joj ne da mira, već ju podgriza da misli na Hilmu?

Mati ju je poglegala upravo raskolačenim očima, onako kao da ju je htjela nešto upitati, nešto silno i važno, nu – očima preleti odmah preko avlije, pa ravno ih uperi preda se nekako zamišljeno. A htjela ju je pitati, mnogo, sve – da joj kaže i pripovijeda... Spremila se, smislila je odmah prve riječi, pa onda redom – šta veli Hilmo, kazuje li, šta zbori ostali svijet? I nije joj tužnoj dosta jedna briga, jedna bol, da žali svoga sina, već ju mori i druga, jednako velika i jednako teška: – šta govori svijet o njezinom sinu, o njezinom porodu? Ona – ona se brine i za njegov glas na dvoru, a pred svakom osudom strepi kao da svaka na nju samu pada. Da ju pita o Hilmi, šta joj je on rekao? Ali kako – zašto? Na koji način?

Bilo joj je teško, bila je upravo u škripcu.

– Hajde, kćeri, valja gotoviti večeru! – mahnu rukom ispred glave, kao da se je htjela svega otresti, sve zaboraviti.

Cijelo veče prošlo je sumorno, šutke, da se je i Meho morao čak čudom čuditi. Ljubopitno je on gledao i mater i sestru – pa onda i sam sasma ušutio. Alaga je prilično kasno došao.

Sutradan, kad je Saja odnijela hranu Mehmed Aliji – brzo se je vratila s njom. Mehmed Aliju nije više našla u zatvoru – bio je pušćan.

– Šta – pušćan? – preporođena ju je iščekala hanuma, i Đulsa se je obradovala.

Materi kao da je pao kamen sa srca u prvi mah – tako joj je odlahnulo. Nekako rek bi da joj se je pričinilo da je sada sve prošlo, da se je zaboravilo – i željela je da vidi sina, da mu kaže koju riječ, da ga nasavjetuje – a sin bi nju toli lako, toli dragovoljno poslušao! I jedva je očekivala čas kad će doći da ga vidi – da vidi Mehmed Aliju. Mati je mati!

Nu njega nije bilo, a kad je došao Alaga nešto iza podne doma, htjela mu je da javi od veselja tu vijest. Nu Alaga ju je pretekao – a bio je smrknut, pa ju je i time poništio.

– Oni nesretnik je pušćan – znaš li? Jutros me pozvaše da me pitaju jesam li mu tužitelj i hoću li da ga kazne. Nisam htio, jer neću da ga vlasi muče po zatvoru. Ali da mi ga nisi primila u kuću – neću više da znadem za nj! – otresao se je Alaga.

Hanuma ga je najprije bojažljivo pogledala.

– A pa da šta će on?

– Neka mi ne izlazi na oči – jesi li čula? – prikriči Alaga.

– Ali, čovječe... Dijete je... A zar ti nisam govorila i toliko puta ti spominjala da ga opomeneš, da ga iskaraš, pa da ga i izbiješ? Već ti si mu pušćao – pa sad vidi... zajeca hanuma, pokrivši lice dlanima.

– Dosta toga – neću da čujem za nj, pa pik!

Ona mu se nije usudila više ništa reći, ili pravije, od plakanja nije nikako ni mogla. Stislo ju u grlu, davilo ju – i sad joj je gore i teže nego dok je Mehmed Alija bio u zatvoru.

– Šta će on kukavac sada, šta će sada moje dijete? uzdisala je, pa se onda digla i izašla na tavan a da nije Alage ni pogledala.

Prvi put joj se to dogodilo da ga upravo nije htjela pogledati.

Sad su za nju nastale veće muke nego prijašnjih dana. Cijelo popodne, čitavu gotovo božju noć mislila je gdje je Mehmed Alija, šta li radi.

– Čim se hrani, gdje li spava? – okretala se je na dušeku s bedre na bedru, gledajući na prozor neprestano, kao kad čovjek skrbno pogleduje kakvo je vrijeme i da mu ne potuče usjeva.

Ni sutradan se nije mogla snaći, a tako joj je bilo sve do ponedjeljka. U nedjelju je čula kako su ga vidjeli u čaršiji, pa da se je negdje izgubio u kahvi, gdje li – a ona je od boli trpjela.

U ponedjeljak izjutra hanuma je nešto pospremala u kući. Meho otišao u mejtef, a Đulsa na hajatu upravo iz đuguma natočila vode u ibrik. Metnula đugum na sofu i onako se ispravila prama vratima, držeći ibrik u ruci.

U jednom se otvore avlinska vrata.

– Ah! – izvi Đulsa krik i iznenađena pušća iz ruke posudu. Ibrik lupnu, voda poče teći, a Đulsa onako nepomično stala, napola otvorenih usana.

– Šta ti je, šta si pobjesnila te krhaš sud! – ljuto ju prekori mati iz kuće.

Đulsa nije ni čula šta joj je mati rekla.

Preko avlije bacila pogled i onako ga nigdje na drugu stranu ne svraćala. Iza avlinskih vrata stajao je – Mehmed Alija, blijed, pognute glave, kao da se stidi, te se boji i mrava pogledati u oči. Još pred koji dan na njemu novo, uredno odijelo pobijeljelo, kao od prašine, od luga, od šta li, bez podveza, neuređenih tozluka^[1]. Labavo se oko njega smotao pas, na kojemu su se prilijepile slamke, kao i na kiti i na fesu, koji je bio isprotiskan po kalufu.

Kako je Mehmed Alija stao za vrata, onako se nije ni maknuo.

– Mati... evo Mehmed Alije! – viknu Đulsa i poleti preko hajata.

– Tko? – Mehmed Alija! – pohita hanuma, ostavivši posao. – Ah! – kriknu, stade malo, pa pođe prama sinu.

On je nepomično stajao na vratima.

– Sine, mati te ne požalila! – zajada hanuma, stade uza nj i pogleda ga – a na oči joj navrše suze. Kano da joj se je srce rastopilo pa izlazi na oči. Poljubi ga u čelo, uhvati za ruku. – Hodi, sine, da te tvoja mati vidi! – povede ga preko avlije, uvede u sobu i povuče da sjedne uza nju.

Oči joj se prevukle krvavim mrenama, a ispod očiju podbuhlo i pomodrilo. Uzdah joj se dizao za uzdahom – a kako je Mehmed Aliju uhvatila za ruku, još ga nije ni pušćala.

– Gdje si bio, kako ti je bilo? – pitala je ona i natjerala da joj sve kaže, da joj sve prizna.

Mehmed Alija je samo šutio.

– Gdje si bio ovih noći, gdje si spavao? Kako ti je bilo, kaži majci svojoj? – molila ga je ona i preko ramena mu bacila ruku.

– Hm! – maknu Mehmed Alija jednim ramenom i glavom, pa i nehote vidje kako je Đulsa šutljivo stala uz vrata, ovivši ruke sprijeda u dimije. Ona kano da mu se je čudila, kao da ga nikada nije vidjela.

Mehmed Alija skrenu glavu od nje i pogleda na drugu stranu.

– Sine moj! – spušćanim glasom opet će hanuma, te se sagne i poljubi ga u čelo.

– Daj mi štogod jesti – gladan sam! – potare Mehmed Alija rukom preko čela i iztrgnu ruku iz materine ruke.

– Hitro, Đulso – sva blijeda skoči hanuma.

Obje poletješe u kuću, a Mehmed Alija ostade sam u sobi. Hanuma je cijelo vrijeme jadikovala, kako je Mehmed Alija spao, što se je morao mučiti gladom.

– Kuku meni! Moj sin gladuje! – tužila se je i sve joj suza suzu stizala.

Što su mu donijeli Mehmed Alija je pojeo kao vuk.

Mati nije s njega svraćala očiju – a htjela ga je sveđ zapitivati, nu nije joj se dalo da ga smeta, dok jede.

– A jesi li, sine, vidio babu – pogladi ga po glavi.

– Jesam! – otrese se on na mater. – Što će mi babo?

– Nemoj, tako sine! moljaše ga ona. Kako to moreš reći svome babu. A vidiš li, kud ćeš gdje ćeš. Već lijepo dođi, priđi mu i poljubi ga u ruku on će ti oprostiti – a ti...

– Je li de – izmaknu se Mehmed Alija, te se nekako čudno podsmjenu.

– De, sine, obećaj mu, da ćeš biti dobar i poljubi ga u ruku – ta znaš ti njega – on se i rasrdi, ali je opet dobar!

– A bogme baš neću!

– Ne govori tako, jadna ti mati ne bila – već se pokori starijemu...

– Kad kažem, neću, pa neću!

– Što se ne dozoveš, bolan, pameti? Znaš li, da ti je zaprijetio, da ne smiješ u kuću – pa šta ćeš onda? Moli ga da ti oprosti – dobar je on...

– Ne razbijaj mi glave – neću, eto, čuješ li – i on se diže, te iziđe na hajat.

Mati je za njim išla, a on pred njom izmicao.

– Nemoj tako, ne griješi...

Mehmed Alija stade na hajatu pod strehom, te se okrenu, kad je čuo zadnje riječi.

– Neću – pa ga nikad ne vidio! – stisnu šakama, tržnu se, zakroči avlijom i iziđe na ulicu, da se nije ni osvrnuo.

Hanuma je dugo, nepomično i nijemo gledala za njim na avlinska vrata, kud je izmakao, a Đulsa se okrenula u ćošak na hajatu i zabola glavu u ruke preda se... Djevojka je na glas jecala.

Mehmed Alija je išao uskorenim hodom uz duvare, kucajući jednom rukom po njima, a drugom mašući na široko za se i preda se. Digao glavu visoko i zviždukao. Upravio ravno i zakrenuo u Ive pod Hum.

Po gradu se je sve znalo, šta se je dogodilo s Mehmed Alijom. Ljudi u čaršiji su o tomu govorili, kako je bio zatvoren, te kako mu otac više ne da doma – govorili i zaboravili, kao da nije ništa ni bilo. Žene, koje su poznavale Alaginu kuću, imale su vazda šta da pripovijedaju, a svaka je znala uvijek nešto novo kazati o Mehmed Aliji, gdje su ga vidjeli, što je radio, kako je u onoj kahvi i mehani spavao. Za te je razgovore saznavala i Mehmed Alijina mati – a vazda, kao da bi joj hiljadu noževa zaboli u srdce.

Mehmed Alija se gubio po gradu, sjedio po kahvama i mehanama. Kad bi ga stučio Salko ili koji drugi od njegovih jarana, prišao bi mu i s njim popio kahvu ili rakiju ili što založio. Jednom je spavao u Činđinoj bašči, jednom u kahvi na Đerizu, a dva puta u mehani pod Humom nad Radoboljom. Mehandžinica mu se je znala smilovati i pustiti ga.

Izjutra, ovako na tri-četiri sata pred podne, on bi lutao svukuda: sad bi bio i na Skakalima, a sad opet čak u Bišću – dok bi se iza podne tek pravo zavukao u mehanu ili kahvu da se opet sutra izjutra digne.

Upravo drugi-treći dan što je vidio mater, krenuo niz Luku i uperio onako da ide, ne znajuć ni sam kuda. A išao je čudnovato: ili bi uvijek jednom rukom kucukao po duvarovima a drugom mahao, ili obje metnuo straga – a sve izdignute glave, pa zviždukaj. Nikad da bi oko sebe pogledao da se umakne komu ili da vidi koga.

Još se nije pomaklo sunce na sredinu, te se sterale dulje sjene po ulicama, koje su bile poškropljene. U to doba gotovo najviše svijeta pred dućanima, a na ulici konji i tovari, seljaci stjerali drva, pa ih provode i na vas se glas pogađaju s onim daleko tamo na dvadesetom negdje dućanu. Sve živahno, a nekako kao i svečano radi toga, jer dućandžije znadu svoju robu lijepo iznijeti i njom iskititi svoje dućane. Niz Luku idući, dućani su gotovo samo na donju stranu, uz Neretvu, a gdjegdje se samo rastavljaju uzahnim, vrlo strmenitim uličicama. S te strane i više svijeta, onoga seoskoga s donje Neretve, pa i onoga koji obitava bliže južnom logoru.

Mehmed Alija, idući s gornje strane, najedanput kao da se predomisli, pa presiječe ulicu i pođe mimo dućane, verući se kroz svijet i svejednako lupajući rukom, ali sada po donjim ćepencima. U dućan koji ni da bi pogledao.

Upravo je bio usred Luke, ondje gdjeno ona česma pod drvetom.

– Jesi li ti to, Mehmed Alija? – izviri Avdo s ćepenka, prekidajući razgovor s mušterijama.

Mehmed Alija se okrenu.

– Dina ti, svrni mi se oko podne ovdje! – nastavi mu Avdo. – Ali nikako nemoj propušćati!

Kad Avdo uđe u dućan, Mehmed Alija odšeta dalje.

Pred Avdinim dućanom bilo nešto svijeta, dolazilo, odlazilo, a on sve podmirivao, svakoga lijepo dočekivao i otpremao. Dućan mu pun kô šipak, a on u dućanu kô jedan po jedan.

Malo po topu, eto ti Mehmed Alije pred dućan. Avdo ga zovnu da sjedne uza nj, a Mehmed Alija ga posluša.

– Šta je s tobom ako si mi brat? – ravno ga upita Avdo. – Eto čujem da te nema doma...

– Ne da mi babo!

– Ja šta radiš, kud li se prebijaš? Pa gdje si sve bivao ovo vrijeme, kako si izišao iz zatvora?

Mehmed Aliji, vidjelo se je, bilo je malo pomučno što ga Avdo pita.

– Kud iđeš, gdje li noćevaš? Čujem, po kahvama i mehanama! Nemoj tako – evo, dođi k meni, pa u mene – otvorena su ti vrata. A što ne bi onda i babu molio da se ne ljuti?

– Neću! – hitro odreza Mehmed Alija.

– E ništa, ništa... ne velim ništa, već ti dođi k meni na konak – ne treba svak da znade – a evo, ovdje moreš sa mnom i jesti.

Avdi došao ručak pa su obojica jeli. Navečer, kad je već mrak bio, Mehmed Alija otišao u Avde, koga je već kod kuće našao. Od sada je tamo spavao, ručavao s Avdom ili s Mušom, navečer po ahšamu otišao na konak, a ostalo sve vrijeme opet bi se nekuda izgubio. Samo jednom nije došao na konak, a jednom malo pokasnije, ama nakresan.

Dolazeći Avdi na dućan, udarili bi malo-pomalo u razgovor – i napokon je Avdo mogao otvoreno da svjetuje Mehmed Aliju. Vidio je odmah Avdo da onako od prva puta ne ide, već malo-pomalo. Može biti Mehmed Alija se je ljutio na oca što ga je dao zatvoriti ili što mu je zabranio doma – ili radi oboga, pa nije mogao trpjeti da mu se što govori o ocu, a još manje da ga tko nagovara da ocu ide ruku ljubiti. Prvih bi dana uzbjesnio, a onda sve pomanje i manje, dok u neke i ne splasnu. Avdo ga je onda nagovarao, i svjetovao ga, molio ga – i zbilja, nekako je Mehmed Aliju kao i smekšao. Avdo je mislio da se primire, izmire što jednom – govorio je on – i mora biti. Evo s Mehmed Alijom je uspio, pripravio ga je, ama kako s Alagom? Alagu je i njegovu narav predobro poznavao: pa kad bi Alaga samo doznao da mu on, Avdo, prima Mehmed Aliju pod krov – onda zbogom poznanstvo i prijateljstvo! Nu koliko god je bio obvezan prema Alagi, ipak nije mogao podnijeti, a da mu sina ne primi k sebi, dok se stvar ne izmiri. Samo što je to skrivao, nek se ne zna.

Dok je Avdo umekšavao Mehmed Aliju, za to je i Alaga dva-tri puta čuo debelih od Omer-efendije. Makar da se on izmicao Omerefendiji, ipak ga Omer-efendija uhvatio pa u Hilmin dućan i preko podne kad se malko primiri čaršija. I na ručak su jednom zaboravili.

– Jesi li ti čovjek, jesi li turčin – šta radiš i misliš? Šta učini od sina?

– Ja, dina mi, nisam ništa, sam je sebi kriv!

– Kako moreš, bolan, tako govoriti A kako si ga odgajao, kako li pazio na nj? Ja sam drugačije radio s mojim Hilmom: i on bio pošao malo na stranu – a ja pritegni – pa eto: danas ga se ne mogu postiditi! šaptao je Omer-efendija, primakav se sasma Alagi.

– Šta ću mu ja! Bog mu je dao pamet, pa je mogao otvoriti oči...

– Eto dobro, nije ih tvoj otvorio – a ti si kriv. – Ama šta sada misliš s njim? Ne daš mu ni u kuću – pa se mora prebijati po zlu i goremu. Ti hoćeš, biva, da je tako najbolje, i da se tako – može popraviti? Ne znaš ni sam kuda on tada vrluda, šta li radi. Nigdje ništa pa neće li u nevolji i ukrasti i navaliti – a, bogme, što god učini, reći će se negdje, gdje te znadu, da je tvoj sin! Pa dedera, da čujem šta misliš, hoće li ti tada bolje služiti za čast?

– Neću da znam o njemu ništa! Dorastao je da se je mogao dozvati pameti – a kad neće...

– Neće – a tko je kriv? – Ti! Da si mu ju ti svaki dan lijepo i polagano sipao, ne bi učinio što je učinio. Vidiš kad sam ti i kada, a koliko i koliko puta kazivao: daj dijete na knjigu, u ruždiju, da uči. Kad je što znano, onda se stidi sramotu počiniti pa kad bi i htjelo. Već ti ovako njemu pušćo, a on ha danas, ha sutra – i eto, dokle si ga odgojio i dotjerao. I pravo ti budi!

Alaga je ljuto teglio iz čibuka^[2], i nikud očima već u lulu, otkud su izbijali debeli, bijeli dimovi.

– A šta si mislio s njim? – nastavi Omer-efendija, pa i opet prekinu da se iz testije^[3] napije vode. – Evo uzmi, da nije počinio ono što jest. Dobro! Ma šta bi on, koji li bi posao primio kad podraste do ljudske dobi? Zašto bi onda bio, što li bi mogao raditi? Knjige, jazije ne zna, zanata nikakova, a i zemlja, kad se ne zna raditi, ne daje što hoćeš, koliko ti treba. Šta bi bilo od njega – je li, da objesi ruke niza se pa da gleda šta drugi rade? A evo vidi kako Švabe rade – oni, bogme, ne pometaju, već sve naprijed. Već što sam ti se, brate si mi dragi, znao ljutiti, a i sada se ljutim. Kad su ono gradili eto lanjske godine i kućâ, i krčili ceste – nijedan ti od naših u posao, makar da skapava od glada. Pitam ih ja: što, ljudi, ne iđete u posao? A oni meni: Nećemo Švabi! Pa taman, kad neće: Švaba je znao i bez njih sve uraditi – a oni isto ostadoše – gladni! Baš su mu se osvetili!

Alaga je samo šutio i pušio.

– A, pa šta misliš? – pogleda ga ozbiljno Omer-efendija, spopav ga za rame.

– Vidiš, što ja velju – pa kako hoćeš, onako i radi. Primi dijete, da ti dođe doma, a onda dobro gledaj kako ćeš i šta ćeš s njim. Stegni ga, pa ga daj jali na zanat, jali da što nauči. Još je mlad, a valjat će mu. More se još ispraviti, pa da od njega budne čovjek, a ne da ti budne na sramotu. Znaj dobro da si mu ti otac!

Alaga nije ni jedne ama ni problijelio, već samo kao slušao i ne slušao, tako se je činilo. Ali je ipak mozgao što je Omer-efendija govorio i počeo se smekšavati. Do jedno petnaest dana Omer-efendija ga opet uzeo preda se da ga nagovara.

I uspio je. Alaga se nije otimao više da mu se sin vrati, a kad mu je Mehmed Alija poljubio ruku, već je bio sasma udobren.

U toj sreći što se je otac izmirio sa sinom, hanuma kano da je zaboravila onu sramotu u kući. Bila je sva sretna i blažena, a sina je pazila i gledala materinskom blagosti, radujući se što ga po sve dane viđa kod kuće. Mehmed Alija bi malo kada kuda izišao.

I Đulsa je bila sretna i zadovoljna. Njezine se bojazni raspršile njezin ju Hilmo nije napustio. On joj je dolazio svakoga petka, a onoga jedanput nije mogao doći jer mu nisu dali poslovi. Nikada joj nije ništa spomenuo o Mehmed Aliji – a njezina je sreća bila tolika da se nije mogla pritajiti, već je morala odmah odskočiti materi, izvan sebe, i ogrliti ju:

– Mati, Hilmo me isto voli!

Rječnik

1. tozluci (tur.) – dokoljenice od čohe ili sukna koje se skopčavaju sa strane
2. čibuk (tur.) – kamiš, cijev s lulicom koja služi za pušenje
3. testija (perz.) – zemljani sud za vodu, sličan bardaku; vrč