Bez nade/III

Bez nade – glava III

U subotu o ishodu sunca Alaga sjedio i pio kahvu na tavanu. Onamo daleko po pećinama niz Neretvu, po kućama, po bašlucima prosuli se prvi sunčani traci, a od njih počeo odsijevati i Hum. Ugodno jutro i blago, a nebo čisto, te se je vidjelo da će i opet biti vrući dan, kakovi su obično u Hercegovini.

Alaga podmotao noge i pijući kahvu okrenuo se dolje prama Neretvi. Iz čibuka odbijao debele dimove, a takumom sveđer rastjeravao brkove i onako ravno gledao, kao da premišljava velike misli. Kad ispusti dim iz usta, onda podigne obrvama i na čelu mu se načine dugi nabori.

– Valjalo bi ti otići, na selo, da vidiš šta ima i da pregledaš šta se radi! – reče mu žena izlazeći iz sobe i prolazeći tavanom.

– De, prođi me se, dina ti, i ti s tvojim selom! okrenu Alaga malo glavom na nju, pa opet kao i prije. Eto ih, pa neka rade kako znadu! pomaknu rukom i čibukom.

– Ja ne znam ni šta radiš, ni šta ti misliš, – nadometnu ona, a pri tom pruži dlanove i raširi prste, pokazujući mu ujedno kao prijekor.

– Ne zavrzuj mi tuda, kad ti velim!

– Ne zavrzuj? Ja bogme ne znam šta ti misliš. – Eto odeš i sam nekuda, pa hoćeš da ti se večera za tobom šalje, te nije dosta što ti okasniš doma, kao i sinoć, već i ono dijete pušćaš da čini što hoće!

– Ne brini se ti za me. Ja ostanem s ljudima, pa se s njima i razgovaram, a neka i Mehmed Alije, ne mogu mu ništa, momak je!

– Jest, pusto, momak! Ta jučer mi je otpao od sisa, a sad udara glavom, da ni sam ne zna kuda! Okanio se eto i učenja...

– Ne tari puno glave! Bit će vrijeme svemu. Šta će mu više nauka? Zna se poturčiti, a ni stari mu nisu više znali, pa evo, hvala Bogu, imade svega! Ako ne provede svoju pod mladost, hoće pod starost...

– Nikad s tobom na kraj! – pogleda ona Alagu okom, iz koga je izbijalo neko pritajeno nezadovoljstvo, i siđe niz stepenice.

Alaga se nije ni okrenuo za njom, a kano da nije ni čuo šta je rekla, tako se je držao.

To je jutro ostao malo dulje doma, i sunce je već prilično poskočilo kad je bio izišao u čaršiju.

S dana u dan to je bio njegov običaj otići u čaršiju, te tamo cijelo jutro, pa opet po podne ostati, zaći ovomu prijatelju ili onomu, pa sjesti i razgovarati se. Vrijeme je bilo znamenito, a nedavni događaji, koji su jučer ili bolje evo sad na bili, davali su razloga da ljudi o njima govore i da svašta snuju i zaključuju. On je pak svima uvijek bio dobro došao, jer je bio čašćen i pažen. Znao je vazda svoju reći, a uz to je bio od ugledna roda, komu je i sam ugled nosio.

Kad je bio preko stare ćuprije, nije pravo znao, ili bi se tu komu kod ćuprije u dućan navratio, ili bi pošao malo dalje. Iz dućana su ga pozdravljali i zvali, a on je lijepo odvraćao, i bio bi se tu gdjegod svrnuo da mu nije palo bilo na um da bi morao vidjeti Omer-efendiju.

– Baš bih ga morao upitati šta je s Avdom! – reče sam sebi.

Udari kroz Kujundžiluk pa izbi na malu Tepu i uđe u magazu, što je u onom redu koji je dolje od Neretve. Ulazeći unutra, zamrači mu se, te nije mogao ništa dobro vidjeti, jer magaza prenatrpana raznom robom kao kutija, a u nju samo što prodire svjetlo na omalena vrata. Zadahnu ga miris, koji se diže iz basama, finih kožnih stvari i boja.

– Dobro, zdravo, oo! – pozdravi ga iz dno magaze trgovac, koji je sjedio za bankom i u rukama premetao žuti tespih. Omlado mu lice, prikladno i više fino, a po njemu porasla lijepa crna brada. Na glavi mu čalma^[1].

Tek sada Alaga rastvori oči, kojima je malo bio stisnuo kad je istom unišao.

– Kako je, šta je? – upita ga Alaga i pogleda, pruživ vratom.

– De, đanum, jesi li što čuo, šta ima po svijetu?

– A kako ću? Nisam gdje bio, a tebi dolaze novine iz Stambula. Šta veli u njima?

– Nema ništa! – pogladi trgovac rukom po bradi. Već jesam čuo nešto.

– Aa? kao pitajući i radoznalo gledao je Alaga trgovca, pošto je sio na visoki smotak basme^[2].

– Jučer mi dođe jedan trgovac iz dônjega kraja, od Bileće, pa mi reče kako se Salih-aga Forta sprema. Da je dobio još knjigu iz Novoga Pazara da tamo dođe, pa da se sastavi s carevom vojskom. Ma ništa ti to, već...

Trgovac ne svrši, jer nagrnuše dvije mušterije u magazu. Žene su bile; jedna mlađa, a obje u crnim dimijama. Starija omotala po glavi preko tanke bijelu, tanku okrugu^[3], a mlađa povrh crne kose nosila tablu, kojoj su sitne rese ibrišima treperile po kosi, na zatiljku najdulje, a što više prema čelu, tako sve kraće. Na njoj se sjajila salta^[4], opšivena širokim zlatnim širitima^[5], dok je u ruci nosila crni, svileni štit od sunca.

Trgovac se odmah diže i iziđe iza banka te lijepo upita žene šta će. Starija mu reče na pola glasa, a on hitro skoči, te s polica poče skidati basme. Žene su gledale i na hiljadu načina zavirivale, trle, iznosile više na svjetlo. Trgovac je htio da ih najljepše podvori, te skoči uz stube u prvi kat, i tamo izvadi iz velikih sanduka još drugih basama i snese dolje. Mušterije su još prebirale, dok se napokon ne namjeriše na jednu basmu, koja im se svidje.

– Evo ovu – a pošto je? – upita starija žena.

Počeše se pogađati, a Alagi se to sve oduljilo, te nije mogao ni pomisliti zašto trgovac toliko oblijeće i što prije ne svrši. Njemu se motala samo po glavi ona novost o Forti, a opet izjede se vas što trgovac nije mogao dokrajčiti, što je htio da rekne, kad upravo one žene trgoše. I deset je puta premetnuo sad jednu sad drugu nogu preko noge, a i tri četiri puta istresao punu lulu, pa ju opet napunio. Da ga nije i odviše želja morila da tu veliku novost sazna, i da se nije u to zamislio bio bi davno magazu ostavio da drugdje štošta raspita i sazna.

Mučeći se od nestrpljivosti na basmama, gdje je sjedio, sagne se malo i pogleda na čaršiju.

– Ono! Omer-efendija, stanider malo! – poskoči Alaga i izleti na magazna vrata. Dokle?

– Idem gori, ne bih li pustio Avdu! – odvrati Omer-efendija, koji se bijaše ustavio.

– Taman, taman. A... a zar je došao predstojnik?

– Jest.

Alaga svrnu pogled na magazu, a upravo iz nje izađoše one žene.

– E pa dobro, hajde ti, pa učini to! – mahnu mu Alaga, čibukom i pobrza u magazu, ostavivši Omer-efendiju.

Omer-efendiji je bilo začudno kako to Alaga brzo ode od njega i uniđe u magazu, te se je upravo čudeći se i dva i tri puta okrenuo za njim. Napokon se obrnu da pođe, a oko njega se radi hitra kreta raširi džuba^[6], kao da je u nju vjetar zapuhnuo, te ju je morao rukom prihvatiti. Jutros je izišao najviše zato u čaršiju, da učini što ga je Alaga bio umolio, da ode predstojniku ne bi li pustio Avdu. Koliko mu je bilo neugodno da moli predstojnika, toliko pa i više je mislio da ne bi dobro učinio kad bi se oglušio želji Alaginoj. Alaga mu je bio stari znanac i prijatelj, a među njima je bilo veće poštovanje negoli to biva kod mnogih koji se od djetinjstva, od ranih godina poznaju. On od naravi mirniji, promišljeniji, razlikovao se u tom od Alage. Dok je Omer-efendija u mladim godinama učio u Mostaru i Stambolu, Alaga je u Mostaru živio, kao što se je živjelo u ono vrijeme, zamećući se puškom i pašući sablju, ili jašući vilovite konje, koji bi bijesni kopitama iskre kresali i propinjali se pjeneći đemove^[7]. Kad se je bilo dočulo, da se Omer-efendija sve o sve vraća iz Carigrada, jer je bio svršio dugogodišnje nauke, osim drugih i Alaga je vas radostan pred njega na svomu alatu izjahao u Bijelo polje, gdje se je s njime izgrlio i izljubio kao s rođenim bratom. To je Omer-efendiji milo bilo a tim milije što je Alaga od ugledne kuće bio, pa mu to nije mogao nikada zaboraviti, već se je toga češće puta ugodno sjećao, kad bi vidio Alagu. Nije bilo petka, kad mu prijatelj iz Donje mahale ne bi bio došao na viđenje na Carinu. Bili su jedan naprama drugomu uvijek iskreni, otvoreni, a ne jedanput Alaga je znao upitati savjeta u Omer-efendije. Već kako dođe nova vojska, Omer-efendiji se činilo da se je nešto malo promijenilo u njegovim odnošajima s Alagom. Prijateljstvo su i nadalje jedan prama drugomu gojili, već Omer-efendija opazi da nije više onake iskrenosti i pouzdanosti sa strane Alagine, kakova je prije bila. O tom se je mogao češće puta uvjeriti, a napokon je znao tomu naći svoj razlog. Njihovi su se nazori o novom stanju i odnošajima rastajali, razlikovali. Dok je Omer-efendija mislio i tvrdo držao, da je uzaludna pomisao o ikakovoj promjeni, Alaga je bio u redu onih koji se nisu mogli s tim svime sprijateljiti, te koji su računali dapače i na sve moguće i nemoguće, nadajući se izlazu također i pomoću kakova nepoznata i nenadana čuda. Omer-efendija je kušao više puta da Alagu uvjeri kako on pravo misli i računa, nu sve uzalud; te dok ta razlika mnijenja nije mogla djelovati na Omer-efendiju i njegove odnose prama Alagi, Alaga je u tomu našao razlog i pobude, da ne bude onakav više prama Omer-efendiji kakav je dosada bivao. To ga je malko, pa i dosta ohladnilo, a Omer-efendija je to opazio, te i žalio. Ipak prijateljstvo se je podržavalo i dalje, a nijedan, najmanje pak Omer-efendija, nije pomišljao na to da ga sasma prekine. Alaga se bacao u vrtlog i naklapanja s onima koji su jednako s njim mislili, te dok je sve to Omer-efendiji bilo smiješnim, Alaga je samo u tomu živio i tim se zanosio. Kako stoje vojske, koji će car udariti, gdje će se biti bitka – to su bile visoke misli, koje su zanosile i dizale Alagu.

– Aha! – mahnu Omer-efendija glavom za Alagom. Bit će da kroji i snuje! Eh! isprući dlan pa onda pogladi bradu, prosipljuć nešto u nju, kao da s nečim nije zadovoljan.

Do popodneva je moglo biti dva sahata, kada Omer-efendija krenu uza Suhodolinu, gore starim sarajima. Sunce pripeklo, a opet strmenito, pa se polagano penjao uz onu strmen. Zapuhao se, otvorio usta, te bi se kad i kad rukom odupro o koljeno. Pod postulama mu škripio krupni pijesak, koji je bio posut Suhodolinom. Jednom se u pola puta ustavio pod ono visoko podzidje, da malo odahne, pa onda krenuo dalje.

Na velikoj kapiji saraja stajala straža, zaptija, koja pozdravi Omer-efendiju te mu kaza i neupitana da je predstojnik u konaku. Predstojnik je istom jutros došao, pa dobra straža znade da mu Omer-efendija ide na viđenje.

Omer-efendija pređe preko velike avlije, a odavle uz Visoke stepenice. Pred vratima, na kojima je bilo nešto napisano, malo popostane, poravna čalmu, prisumiti džubu i, pokucav na vrata, odmah ih otvori.

– O, dobro mi došli, efendija! – diže se fini gospodin iza stola i pođe Omer-efendiji preko sobe u susret.

– A čuh da si se vratio, pa onako malo, da te vidim...

– Hodite, hodite, sjednite... – ponudi mu gospodin mjesto na minderu, dok on sam pomaknu svoju stolicu bliže i sjede prama njemu.

– Kako si, a? Dobro, zdravo?

– Hvala, dobro. Kako vam rekoh, pođoh po poslu malo po selima, pa evo me natrag. A šta ima u Mostaru?

– Šta ćeš da budne? Ništa, sve lijepo!

Gospodin – predstojnik – poče Omer-efendiji pripovijedati, šta je vidio, putujuć po selima, šta li je sa seljacima radio. Pripovijedao je smiješnih zgodica, koje je doživio.

Kako je predstojnik pripovijedao, onako se je Omer-efendija od srca smijao.

– A ima li što u Mostaru? – hitro prekinu predstojnik svoje pripovijedanje, šta vele ljudi, šta svijet, jesu li zadovoljni?

– Ma šta će, bolan, reći? Sve mirno i zadovoljno. A i ja šta će drugo? Kad je komu lijepo, ne more se ni tužiti.

– Bujrum! – ponudi Omer-efendija predstojniku u srebrnoj kutiji lijepoga, naravnoga duhana.

Predstojnik uze, smota i natrag povrati, slatko zahvaljujući.

– A, ovi... poče Omer-efendija, te malo kahnu. Jednu ću te moliti!

– Dajte, recite! – pomože mu predstojnik.

Omer-efendija uze mu govoriti o Avdi, te kako je zatvoren. Sve mu kaza onako kako mu je Alaga rekao.

– Zar tako?

– Ama jest. Evo treći je dan kako leži u zatvoru, a nije kriv, već se je sam morao braniti!

Predstojnik pozvoni, a domala na vrata uniđe podvornik, komu naloži, da ode kazati, da se pusti Avdo, i da ga dovede preda nj.

Nije dugo potrajalo, kad podvornik uvede Avdu pred predstojnika. Omer-efendija je još tu sjedio.

Avdo ulazeći nakloni se i učini pozdrav, dignuvši ruku na prsi i na čelo.

– Što su te zatvorili?

– Lijepi gospodine, ni za što. Napao me nekakav pijani vlah, pa se ja branio – a zato sam morao podnijeti toliku štetu u poslu...

Predstojnik mjeri dugim pogledom i Avdu i njegovu košulju i gaće, a osobito mu oči zapele o velike, crne noge, koje su pod sobom sakrivale dobar komad tavana.

– Sada hajde, a drugi se put čuvaj, jer ti neće biti tako lako! reče mu predstojnik i otpusti ga.

Avdo nije imao kada pravo ni da pozdravi, već hitro škrinu na vrata, pa niza stepenice i sve trkom Suhodolinom i čaršijom. Hitro je izišao na Tepu, pa preko stare ćuprije ispod Hindina hana ravno svojoj kući. Hotio je da vidi je li Muša danas izišao na Podvelež. Kad mu je žena potvrdila, odmah je izletio na dvor, te opet natrag sve na vrat na nos. U pekarnici kupi hljebac, metnu ga pod pazuho, te onako otkidajući i mećući u usta kao šećer, krenu na Podvelež. Najviši zvjezdan upekao, upravo u tjeme, a Avdo se na skok penje na Kričane. Žurio se da vidi šta radi Muša i kako je posao išao kroz ovo dva-tri dana, što je on bio u zatvoru. Avdo se bio dao sve o sve svomu poslu, u njemu je živio, a shvaćao ga sasma ozbiljno, te ga je kroz ovo vrijeme, što je bio zatvoren, najviše i jedino pekla ta pomisao: da li nije što štetovao. Kad bi na to bio pomislio, sav bi uzdrhtao.

Upravo je bilo podne kad je Avdo gore stigao. Muša bio za poslom. Oko njega se okupilo nešto radnika, koji su netom ručali, a on im dijeli kahvu sve redom.

– Eto ti oca, Mušane! – reče jedan kad vidje Avdu.

Muša pogleda, skoči, spustiv kraj sebe šerbetnjak i poleti prama njemu.

– Šta, jako sada, bâbo? – upita ga Muša.

– Evo! – brzao je Avdo, ne imajući kada ni da se, štono riječ propita za zdravlje, već odmah poče tražiti da mu kaže kako je išlo s poslom, je li mogao sve sam podmirivati.

Muša mu nije mogao sve ispripovidjeti, dok je bilo blizu ljudi, već su odgodili tamo za oko sat dva po podnevu, kada o onoj najvećoj žezi polegne svijet malo na odmor.

Kad njih dvojica ostadoše sami, Avdo sjede pod daske u hlad.

– Evo! – reče Muša, izvadiv kesu iz njedara. Ovoliko sam pazario, a ima nešto i veresije.

– A što si davao na veresiju? Tko će upamtiti koliko je tko dužan? – malo ga prekori Avdo.

– E, ama ja sam bilježio! – odvrati Muša i zacrveni se u licu, kao kad se tko nečega stidi.

– Šta, bolan, koji ti je đavo bilježio, a koji će ti opet štijati?

Već se i Muša malo uozbiljio, a bio je u neprilici, jer se je češao za uhom, dok je drugu ruku bacio straga po pasu.

– Čuješ li, tko ti je bilježio?

– Ja! Muša se opet zacrveni.

– Ti, a kako?

– Evo na! – izvadi Muša još premotanu hartiju iz njedara, koja je bila prilično ispunjena velikim, nespretnim brojevima i imenima.

– Otkuda tebi to? – skupi se Avdi koža među očima.

Muša se stidio kazati, a kano da se je i bojao da je nešto naučio "vlaške" jazije. Po cijele dane sjedeći gore, dopovezao ga se jedan vojnik, koji je govorio hrvatski kao i Muša da će ga naučiti čitati i pisati, jer da će mu to valjati. Malo-pomalo, nešto danas, nešto sutra, Muša se je bio lijepo uputio – ama sve je krio od oca, jer se je bojao da ga što ne prekori. Nu sad mu je u kratko rekao.

– Be aferim herifu^[8], tako valja! Još moreš postati skrivan! našali se Avdo, istresajući gotovinu iz kese preda se da ju broji.

Avdo je bio zadovoljan s pazarom, te je veoma veseo bio čitavo popodne, kao da nije ni bio u zatvoru. Svojim debelim, katkada kao iscijepanim glasom popijevao je, da su se njegove mušterije upravo čudile kako je to njihov "trgovac" tako veseo. Malo bi kada takov bivao: obično je uvijek bio više šutljiv.

Pred večer malo ranije nego inače krenuše s Podveleži doma. Potjerali magare pred sobom, Avdo prebacio štap preko vrata i o nj objesio ruke. Uželio se svoje kuće, u kojoj će se evo tek treću večer lijepo odmoriti i odahnuti dušom. Čim je došao doma, umio se od prašine, presvukao se, pa s Mušom sio za ibrik kahve na avliji u jednom uglu, dok mu je žena gotovila večeru. S Mušom se razgovarao lijepo, kao s kakvim drugom u trgovini, o poslu, te kako će sutra moći u čaršiji da potplati svu veresiju, i još da mu ostane koja čista para.

– E, ama Alaga, Alaga! – omahnu Avdo nekoliko puta glavom, priklopiv kapke na očima, a podignuv obrve. On nam je prijatelj – Bog mu naplatio!

– Pa da znaš, kako mu je žao bilo, kad sam mu onu večer kazao da si u zatvoru!

– Znaj, Muša, dobro, tko je Alaga, pa mu nosi svaku čast!

Avdo nije mogao dočekati nedjelje, tako mu je bilo, da što prije isplati onima, od kojih je uzimao kahvu, šećer i druge stvari. U nedjelju mu je to zgodno, jer se u svetke^[9] s Podveleži mnogi raziđe tko kuda, a najviše u grad, da se malo prođe i proveseli. U nedjelju se izjutra čisto obukao, navukao na se iskrpljene šalvare, opasao se zelenim pasom, natakav stare postule, a u rupcu za pasom ponio pare.

– Muša! Napoj kulaša – tako su zvali oni svoje magare – i metni preda nj da grize! – reče kad pođe.

A Avdo se je silno brinuo za svoje magare.

Već rano nedjeljom po čaršiji vrvio svijet. Dućani se pootvarali, a berbernice pune ljudi, koji čekaju da se obriju. Po krčmama se sastali skupovi ljudi, te piju rakiju i na vas glas razgovaraju i šale se, da se čuje daleko i izvan krčama. Gdje su zanatlijski dućani, onuda ispred njih šegrti polijevaju vodom ili dućane izmotavaju, dok opet kao mrav svijet se zgrnuo na Đeriz i Kanaru.

Avdo je išao ponajlak^[10].

– O nazdravlje, Avdo! – javi mu se netko otraga kad je izlazio na Đeriz, pa da će prema staroj ćupriji.

Avdo se okrenu i vidje Alagu.

– Uranio, podranio, Alaga! – pozdravi ga Avdo.

– Kad su te pustili, bolan?

– Jučer!

– Neka, neka! A kud ćeš sada, imaš li posla?

– Valja mi podmiriti trgovce što prije, pa da opet uzmem štošta.

– Pa taman. Već kad to svršiš, potraži me ovdje u čaršiji, ili bolje, dođi u mene malo da se nešto s tobom razgovorim.

– Hoću, Alaga! – primi Avdo i pođe svojim putem. Avdo je ostao sve do podne u čaršiji, a tek kad je bilo pod večer odmah po ahšamu, kad je otklanjao, pođe Alagi, kako mu je bio i obećao. Alaga je bio upravo u dnu sokaka pa gledao i tamo i amo cestom, a iz čibuka dimio.

– Ahšam hair olsun, Alaga! – pozdravi ga Avdo.

– Allah raziolsun! Ha dobro mi došao!

– Evo!

– I neka si mi došao! Baš sam htio da se malo s tobom razgovorim. Hajdmo ovamo malo uz duvar!

Obojica pođu, Alaga prvi, a za njim Avdo. Alaga čučnu uz harem, da se je leđima o duvar opro, a Avdo pak okrenuo se onako prama njemu da je mogao gledati i na cestu. Alaga na koljena naslonio ruke, a Avdo jednu metnuo u krilo, dok je drugom mimo koljena birao piljke i bacao ih.

– Znaš li, Avdo, što sam te zvao?

– E?

– Kaži mi, kako ti ide posao?

– Dobro, lijepo, ne mogu se potužiti.

– A kako bi bilo da ti svoj posao još malo bolje urediš?

Avdo ga čudno pogleda.

– Ama jest! Vidiš – nastavi Alaga, mašući čibukom, kako je koju riječ izgovarao – nezgodno ti je svaki dan dolje-gore na Podvelež. Pa eno što ti se onomadne dogodi s onim vlaščetom. Već što ti ne bi sastavio gore nekoliko dasaka i uredio kô jedan dućan, pa smjestio u nj i drugih stvari, neka ima... Muša bi ti mogao gore ostati ili ti, svejedno, pa tamo i noćevati...

Avdo, kako je pogledao Alagu, nije više s njega pogleda skinuo, već u nj zurio nepomično, a uz to se onom jednom rukom igrao piljcima.

– Dina mi... – zakrenu Avdo glavom, kao u mislima. Ne veliš, dina mi, loše, Alaga!

– Gore bi ti u dućanu mogao ostati Muša, a ti bi mogao pričupiti za kakav posao amo dolje u varoši.

– Jest, jest – a reć' ću ti pravo, pomišljao sam i sâm često na to, ama se ne može. Iznosilo bi mi veliki trošak, a nemam!

– Ništa, ništa, ja ću ti džanum, pozajmiti. Jedno hiljadak groša a? – moglo bi te iznijeti!

– Ehe, i kako!

– Pa dobro, evo ja, a ti sa srećom da ti bude, pa kad mogô, onda mi i vrati!

– Baš ti hvala, Alaga, na prijateljstvu! – zahvali Avdo, metnuv ruku na prsi.

– Ništa, ja tebi kô i bratu, a brat si mi turčin!

Dobar se mrak uhvatio, te se cestom vide samo kao sjene, kad ljudi prolaze. Gušći se i crnji mrak spustio među pećine, kuda teče Neretva, koja sada jače i bučnije šumi negoli po danu. Na stotine prozora udara svjetlo svijeća, a nebo se nadvilo vedro i zaiskrilo tisućama zvijezda. Cestom odjeknu još po katkad nečiji koraci ili kakov glasniji razgovor. Inače sve mirno.

– Hajdemo! – diže se Alaga. – Pa nemoj ti još, Avdo, ići. Sjest ćemo malo u mene. Doći će mi dva-tri na sijelo.

Avdo pristane, ne rekav ni riječi, te pođu uz ulicu pa na vrata. Taman oni tu, a već im se netko javi sa dna ulice.

– O, ti si, Mujaga! – prihvati Alaga. – Hajdemo mi gore sjesti, a oni će ostali i sami znati doći.

Uniđu, sva trojica, pa uza stepenice u onu odaju, što joj pendžeri gledaju u bašču i na Hum. Odajna vrata osta nu otvorena, te je svjetlo svijeće padalo i po tavanu, da vide oni, koji još budu došli gdje su. Kad god bi se avlinska vrata otvorila, Alaga bi iz odaje izašo na tavan.

– Hajde, bujrum! – viknuo bi s tavana, a na tavanu se pojavi susjed Muharem-aga. Tako jedan po jedan – skupi ih se šesterica, sedmerica. Susjedi posjeli po minderima. Netko se izvalio uz duvar, netko se naslonio na jastuk, a netko odupro o pendžer i podnimio se. Zadimili iz cigaraluka i čibuka, te razgovaraju, a svi se pri razgovoru drže ozbiljno i kao u neku ruku veoma zamišljeno.

– Biva baš Rusija? – priupita jedan Mujagu.

– Jest, jest, na Puljičku^[11] je izbacila vojsku!

– Ama jadi ga znali! – tresao je lulom ojedriji, što je sjedio najbliže do Avde. Govore opet da se u Srbiji muti, a vele da je bilo u stambulskim novinama, kako je u Skadar došlo trideset tabora, pa, vele, da su tamo pozvali i Fortu...

– Čuj, čuj! – diže Alaga kažiprst iznad sljepoočice. Istina je, i ja sam danas saznao u čaršiji, kako je Forti došla knjiga da ode na Novi Pazar. Bit će nešto u stvari.

– Šta? Forti? – svi upitaše kao u jedan glas.

Nasta mala šutnja.

Avdo se skupio zadnji onamo prama vratima te slušao šta se susjedi razgovaraju. Katkad bi samo mahnuo glavom i digao dlan, kao da mu je nešto čudno ili nejasno.

– Ima, vallahi, nešto, pa šta bilo! – tihim a važnim glasom potvrdi Alaga.

– Evo, neka kaže Mujaga šta je čuo...

– Pomozite mi reći! – potegnu Mujaga niz jedan brk, gledajući u svijećnjak. Kako i znate, do mene u drugoj kući stoji jedan kapetan. Jučer ona njegova žena kazivala, biva, u nas doma, da će joj onamo njezin gospodin ići nekud na vojsku, jer da se boje Turaka. Pa onda je pitala moje stopanjice^[12] bi li ih ona obukla u naše haljine i sakrila, ako bi došla turska vojska.

– Ima tu nešto, a neće nas naš car s lake ruke ostaviti!

– A, Avdo, ima li tamo kakva glasa? – upita ga Alaga.

Avdo se nije nadao upitu, a nije znao ništa da odgovori, već saže samo ramenima, kao da je htio reći da ne zna ništa.

– Adžeba!^[13] što li se oni gore na Podveleži utvrđuju? Aa? Nije to samo onako! – okrenu se onaj s pendžera.

– Besposlice! – progunđa Avdo preda se, te se diže.

– Kuda, Avdo? – upitaše ga svi.

– Posao me sutra čeka, a valja mi raniti!

Pozdravi ih i iziđe.

Ostali su još dugo ostali i razgovarali se o ratovima, te šta će sve biti. Pretresali cijeli svijet, mjerili sve vojske, a tek kasno, u kasnu noć oprostiše se od Alage, koji za njima zamandali vrata. Alaga se i opet povratio u odaju i sio pred pendžer prama Humu. Sve je pretresavao u glavi, o čemu se je večeras govorilo, te je i on kao i svi oni drugi bio tvrdo uvjeren da se nešto sprema, a što je najglavnije, da će se onda u Bosni i Hercegovini opet dogoditi promjene, i da će se vratiti turska uprava.

S Huma su se javljali gavranovi i sove, a iz bašče cvrčci i ptice s grana, što se je razlijegalo tihom, mrtvom noći kao tajni glasovi. Tek kad je svijeća dogorila do kraja, Alaga se probudi iz misli, te pođe na počinak.

Rječnik

1. čalma – platno omotano oko fesa ili koje druge slične kape, saruk, ahmedija
2. basma – šarena pamučna tkanina od koje se kroje ženske haljine, čit, cic
3. okruga – bijela povezača
4. salta – vrsta kratkog kaputa s kratkim rukavima do više laktova; obično je od čohe ili kadife, ukrašena harčom
5. šerit, širit – traka prišivena kao ukras na narodnoj nošnji ili kao znak čina na oficirskoj ili kojoj drugoj službenoj uniformi
6. džuba (ar.) – odora, mantija muslimanskih sveštenika obično od crne čohe
7. đem (perz.) – žvala, metalna prečaga na uzdi koja se stavlja konju u usta poprijeko iznad jezika
8. herif (ar.) – obješenjak; prostak
9. svetak – svetac
10. ponajlak – polagahno
11. Puljička – Poljska
12. stopanica, stopanjica – žena koja, po patrijarhalnim nazorima, treba da ide za muževim stopama
13. adžeba – izraz dvojbe i sumnje: "Da li?", "Nije li?", "Ko zna?"