Bez nade/II

Bez nade – glava II

Slikovita je i lijepa zahumska strana u Mostaru, a da nije nje, slabo bi što od Mostara bilo. Bujna i zelena, plodna i kitnjasta, pa kad je ljeto, ona daje život i veselja, radosti i zabave. Po njoj se steru krasne i čarobne bašče, a u njima se izmjenjuju mirisni orasi sa jabukama i tunjama, gusti, tamnolisti šipci sa lisnatim smokvama, dok se jablanovi mjere s munarama i terezijama. A za Zahum opet Radobolja je pravi dar neba, koji natapa rodnu zemlju, dok se u njenoj vodi ogledavaju vrbe i kupine, dok se preko nje brvnima vežu bašča s baščom, kamenim, svijenim ćuprijama jedna strana s drugom. Što je narav smogla milja i krasote u kršu, tu ju je sasula, pa nije ni čudo da tuda sve oživljava, dok ljetno sunce pripiče u golo tjeme Huma i o bokove Podveleži.

Svanuo bi petak, svetac. Lijep dan kô hoćeš, nebo čisto i vedro, kao oko ljepote plavojke, a s one modre čistine sijevalo sunce i počelo pripicati po zemlji. Baščovani po dućanima i ispred njih na Đerizu pod starom ćuprijom izložili mnogovrsnu zelen, dar i plod svojih bašča, pa da ne povene pod sunčanim zrakama, škrope ga uvijek, neprestano, te iz onih pletera curi voda i otječe malim jarkom ispod dućana. Svijet se miješa čaršijom, razgovara, viče, dozivlje, a seljak s drvima ustavi se pred kojim dućanom i pogađa s dućandžijom da proda drva. Netko zatakao čerek^[1] mesa o kažiprst i nosi ga doma, a netko se ustavio pred baščovanima, te probira crvene kavade^[2], modre patlidžane, traži bamju^[3]. Upravo zgodna slika pregledati i vidjeti s jedne strane sve samu raznovrsnu zelen, a s druge strane bogate dućane, pune stambolske robe, kojom su police prenatrpane, dok s gornjih ćepenaka vise šareni jagluci^[4], jemenije^[5], silahi^[6] i pripašaji.

Do podne je moglo biti još jedno tri sata kad je kroz svjetinu sa stare ćuprije silazio ovisok, jedar momak, s natisnutim fesom na zatiljku. Na nogama mu gotovo nove, crvene postule, nove čakšire s lijepim podvezama na tozlucima^[7], vezeni fermen^[8], a košulja od beza, kao snijeg bijela. Široke rukave zapeo pod pazuhama, a rukama maše uza se niza se, kao da pliva u vodi. Lica je malo opaljena, više koštunjava, al' nekako odrezana, pravilna. Pogleduje s dućana na dućan, mahne gdjegdje i glavom i rukom, ili se javi glasom.

– Aha! – nasmijaše mu se brkovi, kad stade na Đerizu i pogleda na skup ljudi, koji su se razgovarali pred jednim dućanom, pa poče polaganije hodati kao da se je htio libiti.

Stade jednom za leđa i diže desnu ruku, na kojoj je srednji prst odupro bio o palac i kvrknu onoga u onu jamicu na vratu pod zatiljkom.

– Na, bolan Hilmo! – odskoči od njega i pođe dalje, ni ne osvrćući se, kao da ništa ni bilo nije.

– Salko, stani! – poviknu za njim Hilmo, uhvativ se rukom za vrat i potravši malo po njemu prstima.

– Ja ću ovdje! – odvrati mu Salko i pokaza prstom na dućan, pred kojim stade.

U dućanu naprama tabačkoj džamiji, pred kojim se je Salko ustavio, sjedio mlad momak. Prebacio nogu preko noge i pušio, a leđima se okrenuo ćupriji.

– De, brat si mi, što si se tako, oči moje, zamislio? – prozbori Salko, oduprvši se jednom nogom o ćepenak i klepnuvši ga ujedno rukom po ramenu.

– Oo, bujrum, Salko! – okrenu se onaj na ćepenku.

– Kad ćemo, Ibro, nagnuti? – upita ga Salko i pruži glavom, kazujući prama Zahumu.

– Još ne mogu dok otac ne dođe.

– Hm, a kad će doći? Vrijeme je već – odmahne Salko i uhvati prstima za pas.

– Stani malo, odmah će on! – odvrati Ibro i prisloni glavu uz direk. A gdje si jutros bio?

– Na Tepi – ama smo se nasmijali! – uze se Salko smijati na vas glas.

– Ma šta, šta se smiješ, bolan? – pogleda ga Ibro.

– Kupili mi ludom Mati džigericu, pa mu ju dali. Kad Mate pošao, a mi za njim natjeraj dva-tri psa. Psi navali na Matu i džigericu, pa da vidje trke od Mate i paščadi! Poleti Mate, a za njim psi, a Mati dogori do nokata, pa tres džigericom o cestu. Ama cijela se čaršija iskopištila od smijeha.

I Ibro se je smijao, da se je morao odmaknuti od direka.

Potom se diže na noge i trehnu po čakširama, pa uhvati ćupicu i iskoči na cestu.

– Ja ću po vodu. Ti me pričekaj! – reče Salki.

– Evo mene! – u isto se vrijeme javi Hilmo, primičući se Ibrinom dućanu.

– E pa dobro! Hajdete vas dvojica malo naprijed, a ja ću odmah za vama! – reče im Ibro i pođe na vodu.

Salko i Hilmo pođoše uhvativši se za ruke, te se smijahu, pripovijedajući nešto jedan drugomu.

Uprav Ibro s vode, kad se pred dućanom stuči s ocem.

– Je li tko bio ovdje? – upita ga otac hadžija, penjuć se na dućan.

– Nije nitko!

Hadžija skinu s nogu papuče te ih metnu u dnu dućana, a sam sjede na pustekiju i prekrsti noge.

– Dajder amo tu vodu! – pruži ruku Ibrahimu.

Ibrahim odli malko na nosić ispred dućana i pokuči^[9] ocu. Stari otpijnu, i metnu vodu uza se, pa primače veliki žuti takum^[10] čibuka ustima i zagleda se na testu. Ibrahim ostade uz ćepenak okrećući se naokolo, a ponajviše onamo kud su otišli Hilmo i Salko. Bijaše malo kao nestrpljiv, te se je poigravao lancem od sahata. Sve je više i više odmicao od ćepenka, najprije kao u poslu onomu dućanu sučelice nekako na stranu, pa okrenuv se dva-tri puta na dućan da li ga otac gleda, i videći da ga ni ne vidi, otište za Salkom i Hilmom.

Salko i Hilmo su polagano išli, pa ih je Ibro mogao sustići na Šemovcu.

Ibro se javi za njima, a oni se okrenu, dok ga Salko ne uhvati za rame; podjoše tako dalje, pjevajući pod glas i smijući se. Sunce je bilo lijepo pripeklo, a prašina popala i svedjerno se dizala. Bršljan, što se je uhvatio za ulične duvarove, pobijelio, a isto nekako i grane voćaka, što su se prevjesile na izvan. Tamo pred tobom, uz one orahe, dizala se visoka terezija, od sivoga, lijepo tesanoga kamena, pa i ona pri dnu zaprašena. A uz tereziju, kroz oni duvar, što se nje drži, vode vrata u Čindjinu bašču, koja bujna i zelena leži na jednom rukavu Radobolje, dok drugi rukav zaostaje tamo preko ceste i ostalih bašča tako da Čindjina bašča ostaje na Radoboljinu otoku.

Bašča je pomno obrađena, mnoge brazde s raznom zeleni, cvijećem, a među njima đerizi^[11], u koje Čindjo napušta vodu kad polijeva bašču. U dnu bašče nad vodu nadvile se vrbe. Ovamo k cesti čador među slivama, podalje podignuto ognjište, gdje se kahva peče, a sve se to iz drugih bašča ne vidi, jer je Čindjina okružena zelenim i gustim kupinastim plotovima. Nad samom vodom, u zelenim granama vrba, sakrila se londža^[12] a odmah uza nju niz vodu krevet, otvoreni tavan od dasaka. Vrbe se u krošnju savile nad londžom i krevetom, a duge im vitke šipke pale na vodu, pa kako voda teče, onako se i tanke šipke kupaju u njoj i trepere, kao da njima provijava laki vjetrić. Bistra Radobolja žamori po pjeskovitom koritu, a iz nje se diže ugodan hlad u londžu i na krevet nad njom, dok se preko vode, preko onoga zelenoga plota na drugoj strani otvara vidik na kukuruze, kavade, bostan i drugu zelen. Kako su se vrbe savile nagusto, onako brane sunčanim trakama da prodiru kroza njih i dopiru do vode, pa se tuda raskrilio uz ugodnu hladovinu i čaroban sumrak.

– Hajde, ulazi! – reče Ibro kad dodjoše do baščinskih vrata i kad ih otvori.

– Drži, stani! – pohiti Salko, stisnu glavom u ramena i skoči kroz vrata kao klupko u bašču. Da nije glavu uvukao u ramena, mogao se je udariti, jer su vrata niska.

– Dina mi, ja ne skakô! – poprati ga Hilmo prolazeć mirno kroz vrata i smijući se.

– Čindjo bolan, gdje si, jesi li živ? – podviknu Salko, dignuv glavu. Metnu li išta u vodu da se rashladi?

– Ahaha! – odazva se glas iz vrba. Šta si se, Salko, razvikao? Ta nije potjere!

– Ne galami, Čindjo, kad ti ljudi dolaze! – našali se Salko.

– Kad nestane drugih ljudi!

Oni nagrnu u londžu, gdje je Čindjo sjedio.

– Kome ti tako? – opet se našali Salko, te uhvativ Čindju rukom za rame, drugu mu pritište u leđa.

– A da se Čindjo digne, premotao bi te čak preko Huma! odvrati Čindjo.

Čindjo je sjedio uza stol, na komu je bila bočica rakije. On tako običava uvijek izjutra, kad je sam, a sve mu je čitav dan krivo, ne skine li rakijom rosu sa srca. Stoga mu je i lice imalo nekakvu jaku, kao i crvenu i modru boju, koja je rek' bi sasma zgodno odgovarala njegovom jakom, visokom rastu, isto kao i oni krupni, dugi brkovi.

– Šta ćemo metnuti u vodu? – upita Ibro Salku i Hilmu.

Salko kako je sio, onako raširio dlanove te se odupro o klupu; glavom se prislonio uz londžu, pa ravno ukoso ispružio tijelo i langarao nogama. Hilmo izvadio srebrnu kutiju, te savijao duhan. Kako je gnjat premetnuo preko koljena, tako se malo sagnuo, da mu se je zlatni lanac od sahata, što mu je visio oko vrata, odmaknuo od prsiju te visio i nihao se kako bi god Hilmo rukom maknuo. U struku se oko njega ama najbolje priljubila svilena ječerma i fermen, dok mu je ona modra svila upravo odgovarala licu. Da mu nisu obrve odviše bile krupne i da su mu oči imale više izraza, moglo bi mu se reći, štono se kaže, da je momak kô jabuka. Kalufli fes nakrivio nad čelo, pa mu se kita od ibrišima^[13] vrtila tamo i natrag ispred čela.

– Deder nešto! – poturi fes i ispravi se kad savi cigaru. Nismo došli da se gledamo.

– Ee, Čindjo, pô oke rakije! – mahnu Salko glavom. Metni ju u vodu da se hladi!

Čindjo pusti krupni cigarluk iz ruke i stavi ga na stol, pa se diže i izidje iz londže.

– Šta ćemo da radimo? – upita Hilmo.

Ibro ništa ne odgovori, a Salko je onako ispraćen samo gudio kroz zube nekakvu pjesmu i gledao u šareni krov londže.

– Hoćete li da vam kahvu ispečem? – zovnu Čindjo iz bašče.

– Bezbeli, ja šta ćemo?

– Hajde, hoćemo li se karata? – zabrza Ibro.

– Pa dobro! – prihvati Salko. I karte donesi, Čindjo!

Malo zatim kahvedžija donese ibrik kahve s findžanima i šećerom, pod pazuhom držeć karte.

– De ti nalij! – reče Hilmo Čindji, a sam mu uze karte ispod pazuha.

Bio je debeli kup karata, al' istrošenih i pocrnjelih. Počne ih brojiti da vidi jesu li sve na broju.

– Hoćete li o što igrati?

– Evo, ja velim da igramo o lonac! – predloži Salko.

– I o četiri oke trešanja! – hoće Hilmo.

– Pa taman! Daj amo, na me je palo da dijelim! Zgrabi Ibro karte.

I počeše lupati po stolu, bacajući po redu karte. Dignu ruku i zamahnu njome, a karta puca po stolu kao da dlanima udaraju. Sasma se bijahu već zanijeli u igranje.

– A što, zar ćemo bez rakije? – ustavi Salko ruku u zraku kad je upravo htio da baci kartu.

– Pa i za rakiju! – odgovoriše obojica druga zajedno, jedva čekajući kad će na njih red, jer je svaki računao da će potegnuti one karte koje su pale.

Igrali su se živo, raspaljeno, te su slabo mogli opaziti kako se primiče podne, a još im je manje upalo u oči da je medju njih došao mali Mehmed Alija, kako su ga zvali, Mehmed Alija Alagin. Momče mlado, al' je moglo dolaziti i medju starije; ne bi se nitko radi toga ozlojedio. Bio je dobar mali Mehmed Alija, jer bi samo gledao šta stariji rade, a opet svi su ga voljeli i pazili, jer je Alagin sin. A Alaga je bio ugledan i čašćen – ta malo je takih bilo kao on.

Mehmed Alija sjede izmedju Hilme i Ibre. Upravo se igra svršavala, pa su sva trojica napeto očekivala kako će se svršiti, i tako ga nisu ni opazili.

– Na! baci Salko kartu, te ih sve skupa odgrnu od sebe. Moja je igra, a sad se vas dva koljite.

– Meni je dosta! – reče Ibro. Eto, Hilmo, nas ćemo dvojica upola...

– Pa taman!

– Rakiju amo! – doviknu Salko Čindji.

Čindjo namaknu na stol poluoku. Po staklu se uhvatila magla, koju su u dulj kapi prerezavale i niz bocu se cijedile.

– Hoćeš li ti trešanja? – upita Hilmo Mehmed Aliju. Daj, Čindjo, ama i lješnika!

– Aha, boji se čovjek da mu ne bi doma opazili gdje je pio rakiju! – primetnu Ibro.

– Deder da je gucnemo! – natoči Salko.

Sva trojica dignu čaše i nagnu sve do kapi. Lako im je letjela niz grlo, kao voda. Čindjina je to rakija, a svak zna da Čindjo drži samo dobru rakiju.

– Kako ćemo s loncem? – upita Hilmo.

– Reći ćemo Čindji da on sam sve uredi, nek je njegova briga.

– Dobro! – pristane Hilmo. – Samo ću ja morati oko podne doma. Malo ću se ustaviti, pa eto me odmah na lonac.

– Još ti kaplje, bolan, mlijeko iz usta! – pogleda ga Salko sa strane.

– Pa taman – ali ja moram. Evo će biti još sat, sat i pô do podne pogleda u sat – a ja ću se dotle vratiti.

Hilmo iskapi još čašu rakije i založi lješnicima, pa se diže. Išao baščom i lješnike jeo, a grizao ih je i sokakom. On se je vazda bojao da mu doma ne bi opazili gdje je rakiju pio. Stoga zategnuo koracima da se malo više zadrži ne bi li mu se dotle piću izgubio svaki znak.

Jedva on doma, kad mu i otac trže. Za stolom je samo malo založio, mada ga je mati nagonila.

– Ne da mi se nešto, bit će radi vrućine! – branio se on.

Već pripekla i najžešća vrućina, kad se je on znojan vratio s Carine u Čindjinu bašču.

– Gdje si, bolan? – jedva ga iščekaju Ibro i Salko.

Hilmo je bio sav znojan, te se skide i poče hladiti.

Uto Čindjo unese lonac, što ga je bio priredio, kako su mu rekli. Ljep se i uslastan miris dizao iz njega. Svi zasuču rukave, a uza njih sjede i Čindjo i Mehmed-Alija, komu je Hilmo rekao da ostane. Slatko su jeli i zalijevali pićem. Potom iznesoše netom oprane trešnje, a po jelu se počeše gostiti rakijom, koja ih je malo-pomalo tako uhvatila da su i zaboravili malo pospavati jedno pola sata. Već okrenuše u razgovor, a onda Ibro uze šargiju te poče po njoj udarati i uza nju pjevati. Pomagao mu je i Salko svojim prilično hrapavim grlom, popijevao je i Hilmo, dok je Mehmed Alija izvijao visokim i tankim glasom kao djevojka.

– Haj! haj! to mi se hoće! – odobravao je Čindjo i zalijevao se rakijom, uhvativ se rukom za koljeno.

– Huuu! – zavrisnu Salko, kad Ibro ustavi terzijanom a šargiju umetnu u krilo i pogleda rakiju.

Već i vrućina počela jenjavati, sunce palo na stranu, a po ićindiji odmah nagrnuše u bašču hrpe mladih i starijih. Sve je to sipalo jedan za drugim, pa su Čindji i njegovomu momku bile pune ruke posla. Netko traži kahvu, netko mastiku^[14], netko rakiju, a jedni zovu karte ili tablu da se igraju. Posjeli su u londži, na krevetu, po travi odmah uz vodu, a pod čador su otišli igrači, te viču, kazuju, ispravljaju, kao da su se poinadili, a između njihovih glasova čuje se i smijeh.

– Mehmed Alija, eto ti oca! – reče Ibro kad vidje da niz bašču dolaze petorica ljudi, a medju njima i Alaga. ništa!

– Pa neka ga! – slegnu Mehmed Alija ramenima. Neće meni otac ništa.

– Bujrum, bujrum! – pozdravljao ih je Čindjo a oni opet njega. Evo ovamo! – kazivao im je Čindjo, da mogu još baš sjesti u londžu.

– Neka, de ti nama gdje na travu!

On im priredi pod vrbom uz vodu. Prostro im ćilim, momak preda njih metnuo table, pa im onda donio kahvu u ibričićima.

– Dedera meni nargilu! – zovnu Alaga i rastjera pune brkove. Bijaše svukao postule, metnuo ih kraj sebe u travu, a on se naslonio na ruku, da mu je kita s fesa padala po ramenu. Čelom mu se pravili još jači nabori, kako bi pušćao dim, koji bi mu se onda motao oko dugoljasta lica i oko glave.

Ispod čadora se neprestano dizala vika, s kreveta razlijegali se glasni razgovori, a ispod londže se širili glasovi šargije i pjesama. Sve oživjelo, te bi rekao da i svaki list progovara, tako to vri i žamori.

– Hajde, hoćemo li malo kuda? – upita Hilmo svoju družinu.

– Taman... niz Donju mahalu! – primi Ibro.

– Pa taman! – pristade uz njih Salko, iskapiv i zadnju čašu rakije. S nama će i Mehmed Alija.

Oni se dignu iz londže.

– Eno ti sina, eno ti Mehmed Alije, Alaga! – reče mu jedan, koji je s njim sjedio.

– Pa neka ga, neka momak gleda, šta ću mu ja! – i pogleda onamo.

Mehmed Alija je s onom trojicom taman odmakao na put da iziđu kroz bašču.

– Mehmed Alija! – zovnu ga Alaga.

– Šta je? – odazva mu se i podje k ocu.

– Svrni se doma i reci materi da skuha pitu i ispeče halve, pa da pošalje ovamo. Ja ću ovdje ostati na večeri. Hajde leti!

Mehmed Alija mu ništa nemade kada ni odgovoriti, već odmah poleti da stigne onu trojicu, koja su već bila i na sredini bašče.

Oni zakrenu ispred crkve, pa preko Pašabegove ćuprije pred njom, te udare ispod Huma. Salko i Ibro uhvatili se preko ramena i pod glas pjevaju, dok uza njih idu Mehmed Alija i Hilmo, jedan s jedne, drugi s druge strane. Gdjekoji bi kadšto podvrisnuo, a kad bi naišao tko putem, uklonio bi im se, da mogu lijepo proći.

Ibro i Salko su htjeli da se gdje zaustave, nu Hilmo ih je sve zaustavljao i odgovarao ih.

– Što ćemo danas! Drugi put, sad ćemo samo onako da prohodamo!

– Hajde materi da ti sise dade! – dobaci mu Salko.

– Ama, dina ti, kako da se zaustavimo kod koje djevojke kad evo iz mene rakija zaudara na deset aršina! – uvjeravao ih je Hilmo.

I zbilja, oni su išli sve onako dalje, ne ustavljajući se pred ničijim vratima. Samo bi se katkad komu javili i pozdravili ga.

– Idem ja doma reći što mi je otac kazao! – poleti Mehmed Alija i pogleda na njih kao sa željom da ga iščekaju.

Salko i Ibro podjoše dalje, a Hilmo se malko ustavi i pogleda preko harema, nad kojim se je dizala bašča, ograđena plotom. Iza plota opazio gdje se nešto crveni, pa poleti na prstima uza sokak i otkinu grančicu tamnozelenoga šipka, što je rastao u haremu, da ju baci preko plota.

Nad plotom se začu lagan štropot, kao mali vjetrić, pa prigušen smijeh – i svega nestade.

Hilmo je još držao uzdignutu glavu i u ruci grančicu šipka, a kad vidje da više nema ništa, odmače se i pođe niza sokak, neprestano se okrećući.

Mehmed Alija je unišao na avlinska vrata kao vjetar, te se je, leteć uz sokak, zaduhao kao da se je penjo uzbrdo.

– Mati, mati...

– A šta, mati te ne požalila! – izidje mu mati na tavan. Gdje si danas bio? Gdje si ti na ručak?

– Bježi, ostavi to, već mi je otac...

– Nuto, da mi se ti skitaš i liskaš, a? Jesu li to tvoji posli, gdje si bio?

– E pa šta, gdje sam bio... Bio sam u Čindjinoj bašči!

– Tamo, kukava ti mati ne bila! Jadna ja – tamo gdje se igra i pije! A Mehmed Alija, crn ti obraz ne bio kud ideš!

– De, pa nisam skočio u vodu! Već reko mi je babo da ti kažemo da ispečeš pitu i halve, pa da pošalješ tamo u bašču. Ima ih s njime, te će tamo večerati!

– Ah, zar se je obezglavio! – spusti hanuma ruke niza se i ravno pogleda. I opet njegova ona sijela i njihovi razgovori – pa mi to sve skače na nos!

Mehmed Alija je hitro nagnuo na vrata.

– Kud si nagnuo, stid te bilo! Doma sjedi...

Nu on je već bio otvorio vrata i umakao.

Hanuma je još ostala na tavanu i bolno gledala kud iščeznu Mehmed Alija.

– A i ti si, krenuo, sine... A opet on, on! Kuća i djeca za vratom, pa tu su mu i kahve, i bašče, i sijela. Kad kmet dodje, kô onomadne: Hajde, aga, na selo, ima posla! – on ni mukaet^[15], već potjera kmeta, te niti se što brine niti radi! – jadovala se hanuma na tavanu, naslonivši se laktom o trabozane^[16], a glavu na ruku.

Stala je tako podulje, te se nije ni maknula, već je nijemo i zamišljeno gledala po kaldrmi u avliji. Sunce je bilo na zapadu za Zovnicu i udaralo o avlinski duvar, a hanuma je i tamo bacala očima, nu nije mogla vidjeti onu lijepu igru zlatnih trakova, kako se veru i cijepaju po staroj zidini, kako obasiplju srebrom kumrinu travu, kako li na onom donjem kraju prodiru kroz odrinu. Ona turobna zamišljenost, koja joj je provirala na lice, morala je biti duboka, jaka, jer joj se bijaše nabralo bijelo čelo medju očima, onim zagasitim očima na lijepu i prikladnu licu, koje je još dobro sačuvalo ljepotu, mada je hanuma toliko puta mati, i mada je u godinama poodmakla. Na glavi joj pripeta jemenija spustila se niz pleća, ječermu^[17] razapela i spustila joj krajeve pod prsima, dok je crvene dimije sprijeda pripela za pas, da joj se ne vlače sasma po tavanu. Lijepa je i pristala rasta, bijele puti, kako ju je odavala ruka, na koju se je oslonila, a s koje se je spuznuo rukav od košulje.

– A šta ću ja! – uzvinu obrvama, priklopi kapke na očima. – Đulso!

Uz trabozane se bijaše primakla bliže bašči i pogledala preko duvara, napevši se na prste. Kad ču da nema odgovora, pođe preko tavana, pa niz stepenice, navuče papuče i poviri na vratašca od bašče.

– Đulso, hodi, kćerce! – zovnu u bašču i pogleda tamo.

Gore u bašči pod jednim drvetom bila je Đulsa s mlađim bratom Mehmedom. Mehmedu je moglo biti oko deset godina, više ne, a Đulsa, sa srećom, već čitava djevojka. Mlada kô kap, najviše u petnaestoj godini, ama se razrasla kao trava iza blage i oplođujuće kiše. Rasta gotovo kô i mati joj, a tanka u pasu, oko kojega je opasala kolan^[18]. Fesić, okićen biserom i s nekoliko dukata, nagnula k čelu, a niz leđa spustila duge, crne pletenice. Naganjala se s bratom oko stabla, jer je on htio trčati, pa kako je za njim letjela, u struku se savijala kao prut, a u licu se zažarila kao što je crven cvat od šipka. Upravo joj vezena papuča u trku pala s noge na travu, kad ju je mati zovnula.

– Eto me, mati! – okrenu se odmah kad oču da ju zovnu.

I poleti niz bašču kao vjeverica, okrenuvši se dva-tri puta na brata, kao da mu je htjela reći: Evo, kako i ja znam trčati!

– Šta je mati? – upita ju kad doleti u hajat.

– Pomoć' ćeš mi, kćerce moja, da skuham pitu i ispečem halvu. Babo ti hoće da u Zahumu večera. Ti hajde naloži vatru!

Đulsa nije trebalo dva puta reći, već odmah zapregnu dimije i preko njih bošču, pa se skupi kod ognjišta te naloži i raspali vatru. Mati joj skinula siniju^[19] i oklagiju, izvadila brašno i sve priredila da počne sukati^[20] pitu.

– Dina mi, nećemo moći svršiti, već hajde neka Meho zovne Saju da nam pripomogne, a svakako će ona i nositi.

Đulsa ode po Mehu, a Meho letom po Saju. Saja je hitro došla, te udari šest ženskih ruku po poslu, da je pita pred večer već bila na žeravi pod saksijom. Kad je pita bila pečena i halva gotova, Saja metnu tevsiju, boščom omotanu, na glavu, halvu u velikom lenđeru^[21], svezanom manjom boščom u ruku, pak odnese u Činđinu bašču.

Već je i ahšam bio oglašen, a hanuma i Đulsa otklanjale, te izišle na hajat i sjele. Đulsa je sjedila na sofi, a hanuma na serdžadi i uza nju Mehmed. Večera im je bila gotova, nu čekali su dok dođe Mehmed Alija.

– Jadna ja, gdje je, šta radi?

– Ama doći će, mati! Pričekaj malo, što si se zabrinula? – mirila ju Đulsa.

– Evo sad će i sat po ahšamu, a njega nema.

– E pa šta ćeš... A on će doći. Ta on nije nikada kasno dolazio!

– Da šta, zar mi se i za nj hoće skitanja? Gdje je za njega hodnja do ovo doba noći? A sve je ovo on kriv, otac mu. Pustio mu, pa ništa, niti će u mejtef ni igdje, a on na nj ništa ne pazi. Evo ima mjesec dana što se je odbio od mejtefa, a otac niti da mu šta rekne, niti išta...

– Nemoj mati! – nježno će Đulsa kad vidje kako joj se mati rastužila. Kazat će njemu bábo, a i ti kad mu rekneš, on će te sve poslušati!

– Da bi Bog dao, kćerce! – uzdahnu hanuma i zamišljeno pogleda preda se.

Svjetnik je na nju odozgor sa sofe bacao svjetlo, a hanuma kako se je zagledala u serdžadu, nije ni krenula više pogledom. Đulsa ju je takovu gledala odozgor, pa svrnula sad na vrata, sad na mater. Materina nujnost^[22] uhvatila se i nje, i njoj je nešto neugodno bilo, al' što i zašto to kanda nije ni sama znala.

Rječnik

1. čejrek, čerek (čereg) (tur.) – jedna četvrtina, četvrt; četvrt zaklanog janjeta ili brava uopće; komad od nečeg raskomadanoga
2. kavada – paradajz, rajčica
3. bamja (bamija, bamuja, bamlja) – biljka Abelmoschus esculentus (lat.); jelo spravljeno od mahunastih plodova ove biljke
4. jagluk (jaglak, jaglek) – duguljasti rubac od finog beza zlatom izvezen na jednom uglu
5. jemenija (emenija) – rubac (mahrama) od tankog platna, išaranama granama, kojim se povezuje glava
6. silah, bensilah (tur-ar.) – široki kožni opasač, pojas, koji sprijeda ima više pregradaka za papire, novac, duhankesu, oružje, noževe itd.
7. tozluci (tur.) – dokoljenice od čohe ili sukna koje se sa strane skopčavaju
8. fermen (tur.) – dio stare narodne nošnje, vrsta prsluka od čohe, kadife ili šajaka, izvezen gajtanima, sprijeda sasvim otvoren i ne skopčava se; ženski fermen obično je od kadife i više ukrašen vezom i gajtanima
9. pokúčiti – dodati, pružiti
10. takum – onaj dio čibuka koji se stavlja u usta, tj. onaj komad ćilibara ili kosti koji je stavljen na kraju cijevi od čibuka
11. đeriz – kanalisani potok ili uopće potočić koji protječe kroz avliju ili bašču; odvodni kanal od nužnika, banje i sl.
12. londža – mjesto (bilo u kući ili izvan kuće) gdje se održavaju sastanci, gdje se sjedi, razgovara, vijeća ili pije
13. ibrišim – vrsta svilenog konca
14. mastika – rakija začinjena ljekovitom smolom mastikovog drveta
15. mukajet, mukaet – zainteresiran, pažljiv, obazriv
16. trabozani – debeli parmačići (kočići) kojima se ograđuju stepenice, sofe ili što drugo; balustrada
17. ječerma – vrsta prsluka, dio starinske muške i ženske narodne nošnje
18. kolan – jednostruki ženski ili muški pojas; također naziv za konjski pojas koji drži sedlo ili samar čvrsto uz konja
19. sinija – niska okrugla trpeza, sofra
20. sukanje – razvijanje jufke za pitu
21. lenđer, lenger – veliki bakreni sahan sa širokim pervazom
22. nujnost – neveselost, snuždenost