Bez nade/I

Bez nade – glava I

Gdje u Mostaru Radobolja utječe u brzu i bijesnu Neretvu, kod Staroga mosta, ondje je najlakši pristup na vodu. Tu su se pećine rastavile te pukao ravan otvor, kojim pritječe Radobolja, otvor u nizini, nad kojim se s druge strane, pa dolje i gore, dižu divlje pećine s orahastim izbočinama i udubinama. Odmah nad tobom se izvija smjeli lűk velikoga, Staroga mosta, komu između pojedinih klesanih i požutjelih gotovo kamena izbija zelen, kako god ono što se razgranjuju stabla smokava strmo nad vodom sa suprotne strane podziđa i pećina. Dok uz Neretvu i niza nju tvrde pećine zajazuju bijesnu vodu, na ovu ravan, netom malo jača kiša, zalizne ona, kupajući sivo stijenje, sapirući sitni pijesak. A kad ju za lijepa vremena sa Staroga mosta gledaš čistu i nepomućenu, gdje se je u daljini prelila srebrom il' krajem pećina tamnom, veličajnom modrinom, ravno pod sobom ju dozireš do dna, kroz bistru joj dubinu vidiš gdje se čak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih katkad plisne koja riba. Tim prorovom šumi Neretva i šušulja između kukova, zavoja, kroz vijekove podgrizajući kamen, a bijesna nestrpljivo kano očekujući doba kiša, kad bi da se digne visoko, visoko iznad svoga korita ili spram njega, i da ugrabi po koju ljudsku žrtvu, rekao bi u naknadu što čuva svijet od ljetne suše crkavice. Ta iz nje hladne zahvaćaju i iz daljih predjela Mostara, kad napane žega i pripeče sunce, kad presuši Radobolja, a i u česmama presahne voda, ili se zagrije, kao da je ključala na vatri.

Ljetno, vruće je doba bilo; jedva deseti, jedanaesti mjesec, kako je austrijska vojska došla u Mostar i razmjestila se na krajeve grada, zasjela na Podvelež, gdje se je već oko utvrda počelo raditi. Tada je svako božje jutro, za ranijega, iz Donje mahale izbijao niz cestu s magaretom čovjek opaljena, koštunjava lica, spušćanih brkova, srednjega rasta, a prilično plećat. Hodajući, uvijao je sad jednom, sad drugom stranom, ćuškajući pred sobom magare, na koje bi natovario po dva bureta i u antrešelj^[1] umetnuo praznu broku.

– Ćuš, vuk te izio! – udario bi on po magaretu.

Magare bi malko potrznulo zadnjom nogom, pa opet mirno nastavilo svoj odmjereni hod, obzirno i pametno strižući dugim ušima.

– Ha, ha, Avdo, de – tko će brže, ti ili magare? Javio bi se koji obijesni dućandžija iz dućana.

Čovjek bi samo slegnuo ramenima, te, ni ne obazirući se, dalje gonio dobru životinju.

Bio je to Avdo Dračić. Ljuta sirota, jedva željna, da zaradi koru hljeba. Takovoga su ga svi poznavali, al' i svi ga uzimali na laku ruku, kao da nemaju za nj smilovanja. Ali Avdo šutio i radio svoju. Tako, otkako je došla nova vojska, on s dana u dan goni vodu na Podvelež i prodaje ju radnicima i vojnicima. Urani rano svako jutro, pa onako bosonog, u beznoj košulji i gaćama od botane, samo što bi pripasao silah^[2], već sasma crn, i opasao se crvenim pasom, istjeraj magare na oni otvor, uvalu pod velikom ćuprijom, da zahvati vode, natovari i porene ju na Podvelež.

Kad bi napunio burila^[3] i natovario ih na magare, zahvatio bi još i broku, te ju ponio držeć za priječku, a onda s lulom u drugoj ruci i potjeraj uz Kanaru pa preko ćuprije.

– Ćuš, de, bolan! – javljao bi se uz most magaretu, koje se je polagano micalo pod teškim teretom. Magare je mirno striglo ušima, voda klokoćala u burilima, a Avdi kratke gaćne nogavice dolje-gore, niz cijepce, uz cijepce, kako god je koračao. A gotovo uvijek ga je sunce stizalo na vrh Brankovca.

Put na Podvelež vijuga se na zavoje, jer je strmenito. Uokolo obraslo sitnom travom, a opet ima i busova drače i kupina. Iduć uzbrdo, Mostar ostaje ovako za leđima, a što više gore, to se bolje otkriva Bijelo polje i daleko uokolo njega razasuta sela i stanovi po obroncima. Putem se povaljalo kamenje, te opet sve piljak do piljka strši, kao da gleda gdje će koga ubosti. Avdu to nije ništa pometalo. On je bosonog veoma dobro gazio – ta koliko se je bos nahodao! Tabani mu debeli, kao da je obuo opanke. Po napletima i nešto po rutavim gnjatima popala mu bijela prašina. Kad bi skočio s kamena na kamen, u broki bi mu kloknula voda, te ga zalila po gaćama ili mu smjesila prašinu na napletima u šare, gdje bi koja kap kanula. Nekad bi se malko oglednuo za sobom, samo malo, pa opet udri dalje, naprijed, šuteć, mirno, a kan da sveđer nešto snujući i premišljavajući.

On na Vlake – a sunce već visoko poodskočilo. Ravna to kao tjemenjača Podveleži, kojom se razasuli vojnici. Vlake se protegle, te im gore uz Neretvu vidiš Bijelo polje s čitavim nizom brdija, a onamo, niz Neretvu, podveleška sela. Sprijeda, kako se uspenješ, puklo daleko tamo prema Nevesinju, a iznad uvale dobrčke ponosno se koči Vrh u Veleži, obrasloj bukovom šumom, dok sa Svetigore milolika tilovina širi zadah svoga mirisa.

Kako se Avdo pojavi na Vlake, onako ga odmah oblete vojnici i radnici:

– Vode, vode!

– Stanite, ljudi, dok rastovarim! – odgovarao im je Avdo.

Nu nije se mogao obraniti a da mu ne uzmu, upravo ne otmu, broku iz ruke. Otimlju se o nju i naginju ju jedan po jedan na grlo. Jedan drugomu mirno ne da piti, a tko more i tko je vještiji, okretniji, odlije još u malu posudicu.

– Amo, bâbo, da nalijem za kahvu, nestalo mi je! – dovikne mlado momče Avdi.

– Odmah, evo na! – odvrati Avdo i porene magare do vatre, gdje je i momče bilo.

Bio je to Avdin sin Muša. Jako momče bit će da je zagazilo u sedamnaestu godinu. Prilično se razraslo, a prama svojoj dobi i odviše se držalo ozbiljno. Na zagarenom licu dva jasna oka, iznad kojih bi znao sabrati obrve, da bi mu se usred čela načinile bore. Na obrijanoj glavi prilijepila mu se bijela kapa uz tjeme; na njemu isplavile i iskrpljene dimije, dok je na gornjem struku, povrh košulje, nosio razapetu ječermu, na kojoj nije imao ni svih puceta.

– Danas si malo okasnio! – reče Muša ocu.

– Ama jok! Krenuo sam kad i svaki put do sada!

– Bio sam u neprilici. Prodao sam svu kahvu, pa mi ne ostade više ni kapi vode!

Muša bi podranio prije oca na Podvelež. Uza se bi ponio u bakrenoj posudi vode za kahvu, da mu budne dok otac ne dođe. A kad bi i otac stigao, onda bi obojica cijeli dan tu predanila, pazarujući vodom i kahvom. Avdo bi morao po nekoliko puta sići u Mostar na Neretvu, a to mu je bio unosan posao, jer je za tovar vode znao izvući po lijepu svotu novca.

Vatru su ložili više u prikrajku pod jednim kamenom, gdje se po vas božiji dan kupili momci, razgovarali, smijali, pili kahvu ili vodom gasili žeđu. Kad bi Avdo i Muša pod večer krenuli u Mostar, onda bi cijelo kahveno suđe predali jednomu radniku primorcu da čuva. A Muša bi izjutra opet dobio svoj alat. Pod večer pak, vraćajući se u Mostar, sjeli bi na putu pod kakvu stijenu da broje što su danom utržili.

– Lijep dan! – zadovoljno bi rekao Avdo kad bi prebrojio priličan kup sve većinom srebrnoga sitnijega i krupnijega novca, vežući ga u rubac i strpavajući u njedra.

Taman četvrtak bio kad se oni u prvi sumrak vraćali s Podveleži i prolazili kroz Brankovac. Krave i koze, što ih svaka priličnija kuća drži da ima mlijeka, već su se vratile s paše, ulice se dobrahno ispraznile; samo što bi na rijetko tkogod prošao.

– He, na stranu! – udari Avdo po magaretu, vidjevši gdje prama njemu ide nekakav pjan čovjek. Teturao se i tamo i amo, a crnu kapu smotao, te je nosi u ruci. Upravo on mimo njih.

– Brže, bolan! – zamahnu crnom kapom po zraku, a nogom deknu magare, da se je jadna životinja u strahu očešala o zid i umalo što nije oborila burila.

– U koga ćeš ti krećati? – sunu Avdo naprijed, razbjesniv se što ga mirna ne pušćaju.

– Šta ti meni? – i onaj se zaleti na Avdu.

Muša se tržnu i prepade, nu Avdo, videći se u nevolji, zaokrenu straga i udari napadača, da je grdno ljusnuo o zemlju.

– U pomoć, ubi me turčin! – poče on na vas glas pomagati.

U tren oka skupi se svijeta, a dođoše i stražari.

– Tko je, što je? – pitaju da se razazna stvar.

– Evo kako me je udario, odmah me je na zemlju oborio!

– Nijesam, ja sam se samo branio.

– A jao meni, ne mogu se dignuti!

Dok se je onaj previjao na zemlji, Avdo nije mogao nikoga uvjeriti o svojoj nevinosti, a uzalud je i Muša kazivao da mu se je otac samo branio. Stražari ga spopadoše, pa da ga vode u zatvor.

– Odmah doma, Muša! – rastajući se reče Avdo sinu, pa nađi Alagu i kaži mu šta je bilo da me izvadi.

Stražari povedu Avdu među sobom, a Muša potjera magare pred sobom što je brže mogao. Preko čaršije, preko ćuprije udarao je po jadnoj živini, koja bi katkad i poletjela, te bi se na njoj prazan tovar zatresao i odzvanjao.

Kad je došao pred avlinska vrata, Muša je bio vas usopljen, zapuhan. Osloni se rukom magaretu o sape da malo odahne.

– Ćuš! – gurne po tom u magare kad otvori vrata.

– A gdje ti je bábo? – upita ga mati s hajata kada utjera živinče.

– Odmah će doći! – odreza Muša. – Već deder ti ovo rastovari, pa daj živini da što prigrize, jer ja moram trknut do Alage! – reče nadušak i odleti iz avlije.

Upravo se ljudi vraćali iz čaršije i iz posla doma kad je Muša letio sokacima, i to tako da umalo nije i noge podbio. Kad bi golim nožnim palcem lupio o kamen na sokaku, časom bi se iskrenuo i malo pogledao onako izbočen u nebo, pa se opet u pasu skupio, rukom palac pogladio i hajde dalje.

Alaga je stanovao u Dônjoj mahali, u malom, zatvorenom sokačiću. Nad kućom mu se tamo izvisio Hum, pred vratima harem, a iz sokaka preko ceste odmah prolaz preko pećina na Neretvu; dvadeset, trideset koraka dalje opet od sokačića česma. Alaga je imao običaj, svaku večer u mrak izići sa zemljanom posudom na česmu, da sam zahvati vode.

Taman se on polagano vraćao s česme. Jednom držao čibuk i primicao ga ustima, a drugom testiju za grlić, kad Muša trže preda nj.

– Alaga, očiju ti...

– O, ti si, Muša! Šta je?

– Odmah ću ti reći, već samo pomozi!

– Hajde, hajde, kazuj!

Muša poče bez oduška pripovijedati šta mu se je s ocem dogodilo; pripovijedao je mucajući.

– A tko je taj što ga napade?

– Dina mi, ja ga ne znam. A otac mi zdrav, prav, pa ga sve isto zatvoriše.

– Ništa, ništa, ne boj se. Sutra ću ja to urediti, a ti hajde mirno doma.

Muša ga pouzdano i zahvalno pogleda, pa pozdraviv Alagu, pođe natrag.

– Stander, Muša! A hoćeš li sutra na Podvelež?

– Ja ne znam... – zabrinu se momče. – A moram! – nadoda hitro iza male stanke.

– Podrani ti, kô i svaki dan, da se što ne izgubi. Nađi koga da ti pomogne natovariti vodu, a ako ti oca sutra još ne pušćaju, ja ću koga najmiti da ti istjera još vode. Samo ti hajde bez brige!

Alaga Hrle još se malo ustavi s testijom na dnu sokaka. Mrak se još bolje uhvatio, te kroza nj umjesto ljudi jedva što vidiš stupove koji se miču. Kad malo potom otvori avlinska vrata svoje kuće, obasja ga lagano svjetlo svijeće koji je gorio na visokom, sjajnom svijećnjaku pod hajatom. Na hajatu prostrta serdžada, a na njoj pustekija, te su tu na ugodnoj večernjoj hladovini sjedili Alaginica sa dva sina i kćerkom.

– Mislila sam, dina mi, da nećeš vidjeti uza sokak! – našali mu se žena, prikladna, osrednjih godina, nježna i plemenita izražaja, pogledavši prama vratima.

– De, ne boj se ti za me! – primi Alaga za šalu, idući preko avlije.

Na časak se kao prikovan ustavi nasred pločnika. Licem ga poduhvatilo lako svjetlo muma^[4], te mu s usta odsijevnu smiješak nekakva milja, dragosti, kano da ga je zagrijala sreća iz onoga kruga dragih srdaca. Jedan sin legao glavom materi na krilo, te se igra nogama, kupeći ih i pružajući, a drugi, pripovijedajući nešto, zastao, kako god i sestra mu. Djevojče sjedilo ispravno, postrance ju oblilo svjetlo, pa joj se kupalo u velikim, vlažnim očima. Mlada kao kap, a puno slična svojoj materi.

– Hajde Đulso, uzmi od bábe testiju! – reče joj mati.

Đulsa se diže, maknuvši s ramena na pleća gojnu pletenicu, i krenuvši pri tom glavom kao srna.

– Dajder, da se napijem! – Alaginica će, te nagne grlić.

– Ma ne znaš što mi se dogodi! – poče Alaga kazivati ženi, dok ona još ne bijaše odmakla grlića od usta.

Žena ga odmah nije mogla priupitati, već ga pogleda.

– Ja s vode, a Muša preda me kao...

– A što? – Jadnom se Avdi baš ne da. Zatvorili ga.

– Šta veliš, kukavan ne bio?

– A eto – bi pa bi.

– Pa šta će sada? – Ništa. Otić ću sutra Omer-efendiji da on koju za nj progovori pa da ga puste.

– Pravo, pravo!

– Omer-efendija se poznaje tamo s njima! – odmahnu Alaga glavom kao preko volje. Ne do mi Allah da se ja s njima miješam!

Đulsa i ona dva muškića su samo gledala i šutjela, dok su se otac i mati razgovarali.

– Kad Avdu ne bi sutra pušćali, imao bi jadnik štete. Šta ćeš, Muša mu ne bi mogao sam sve obaviti i izraditi na Podveleži.

– Dina ti, šta ćeš mu – dijete je još. Ne znam da li je što stariji od moga Mehmed Alije – na zdravlje mu bilo!

– Jest, jest. Jadni Avdo! Kô da evo sad na vidim gdje mu otac jaše na pomamnu zekanu, a za njim dva momka. Tvrda kuća – ama kad stari umro, Avdo mlad ostao, pa se dao u bijes – i eto kako mu je danas. Ali se je opametio – ta koga nevolja ne opameti? Sada kô da nije ni svojta onomu kakav je bio kao momak. Kad ogolio, onda se i opametio, te se još oženio – i eto brige gotove. Nu more mu Bog dati, radin je i pazi!

– Neka ga sreća prati! – uzdahnu Alaginica.

Kroz noćni, crni mrak širio se i odjekivao od pećine do pećine bajni šum Neretve, a sa vrletnoga Huma dopirali glasovi ćuka, orla i gavrana, miješajući se, splićući se, te se čini kao da s onih ponosnih i prkosnih stijena dolaze neki tajni, nejasni zvukovi.

Sjedili su oni tu na hajatu i do po jaciji. Upravo ugodna hladovina bila.

– Hajdmo, djeco, spavati! – u neko doba zovnu aginica.

Djeca ju poslušaju, te se digoše.

Alaga je još ostao pri mumu, puneći čibuk i pušeći, dok se napokon i on ne diže, pa da i sam ode na otpočinak.

Sutradan rano, istom što je sunce pomililo, on je izlazio iz Dônje mahale, te krenuo preko velikoga mosta na priječku stranu, na Carinu, da potraži Omer-efendiju. Dućandžije jako otvarali dućane, a od istoka, s Podveleži tamo, zasjajilo se kô da se je gô kamen oblio zlatnom vodom.

Omer-efendija je stanovao na Carini, gdje je i kuće imao, te je upravo sjedio tada u ćošku nad uličnim vratima, pijući kahvu i pušeći prama otvorenom pendžeru.

Alaga uniđe na vrata. Baš su bila otvorena, al' ne ona druga kud se ide u avliju. Odmah u pridvorju pod ćoškom sretne Omer-efendijina momka.

– Gdje je Omer-efendija?

– Gore je u ćošku! – odvrati momak.

Alaga zakrenu, uspe se uz stepenice i na otvorena vrata ćoška pozdravi Omer-efendiju.

– Bujrum, Alaga! – ljubezno i udvorno Omer-efendija pozdravi Alagu, udarajući rukom po naslonjaču, pokazujući mu da ondje sjedne.

– Hamza, amo der, Hamza! – viknu potom, da je dobro odjeknulo cijelim ćoškom i aralukom^[5].

Stade škripa stepenica, pa preko tavana doleti momak.

– Još kahve! – zapovjedi Omer-efendija, a Hamza sleti kao strijela.

– De, prođi se, dina ti, već dođoh po poslu, a hitnja je.

– Koja dobra? Bujrum, sjedni!

– Kako god hoćeš! More bit dobra i ne more! – omahnu Alaga čibukom^[6] i uzvinu obrvama.

– Ta ne govori, brat si mi! – nasmjehnu se Omer-efendija.

Alaga mu pripovjedi zašto je došao.

– Pa? – upita Omer-efendija.

– Kukavan je čovjek, jad i nevolja. Puka sirotinja, brate, a čališan^[7] i radišan. Deder reci tamo da ga puste...

Omer-efendija ga pogleda postrance.

– Ama da. Njemu ti je mnogo kad izgubi i pola dana.

– Dina mi, Alaga, to ti je teško!

– De, ne prtljaj! A što ne bi našemu čovjeku pomagao kad moreš? S tim ljudima se ti poznaješ, prijatelj si im. Reci im samo jednu, pa eto Avde u Podvelež za poslom.

– Ne ide to lako! – uozbilji se Omer-efendija. Ono su ti sve velika gospoda, pa kud ćeš da ih idem moliti za Avdu. Bijaše mirovati.

– Šta, da se onom pusti, pa da ga isprebija? Ne govori ako si čovjek! – mahnu Alaga glavom i istrese pepeo iz čibuka na tabak. Ti moreš, pa što nećeš pomoći čovjeku?

– Vjeruj mi, brate, nekako mi je teško! – pruži Omer-efendija dlanove i uvali glavu u ramena. Ja bih, što je do mene, al' nekako je, znaš, neuputno...

– E ništa, ništa! – namršti se Alagi čelo, kao da se malo srdnu. Došao sam te molit kô brata da svoga izbaviš iz neprilike, pa da siroti ne bude štete, a kad...

Omer-efendija pogleda Alagu ispod oka, pa kao da se poče predomišljavati.

– Pa dobro! – napokon će, al' što ću kad nema u Mostaru predstojnika, već je otišao na dan-dva na selo? Baš sam ga ispratio kad je polazio!

– A ti, kad se vrati!

– Taman tako. Gledat ću danas ili sutra – nu svakako odmah neće biti.

– Eto ja sada prepušćam tebi, pa čini kako znaš! – diže se Alaga i oprosti sa Omer-efendijom.

Sunce je izvirilo na nebo i prosulo zlato po rašću, krovovima i ulicama, prodiralo u avlije i na prozore, ljubilo valove Neretve, prosipalo se po sivim pećinama. Kako je Alaga išao sokacima, onako mu padala sjena na stranu, s pognutom glavom i rukom, kako u njoj drži čibuk. Bio je prilično visoka rasta, više tankovijast, smeđih, dugih brkova, a na glavi arnautski fes s dugom, plavom kitom. Vezen fermen i čakšire po šavu, dok je jedan rukav bijele bezne košulje zagrmio do pod pazuho. O bedri mu niz silah visila od čohe lijepo ušivena i izrezana duhankesa. Na nogama mu crvene postule^[8].

Kao uvijek, i sada je išao nekako rek' bi zamišljeno, samo što je morao i s jednu i s drugu stranu pozdravljati, koji su mu se javljali i on njima. Prolazeći Tepom ispred jedne magaze, zovnu ga netko i on uniđe unutra.

Rječnik

1. antrešelj – mjesto između tovara na samaru
2. silah, bensilah (tur-ar.) – široki kožni opasač, pojas, koji sprijeda ima više pregradaka za papire, novac, duhankesu, oružje, noževe itd.
3. burilo, barilo – drven sud za vodu
4. mum (perz.) – svijeća
5. araluk (haraluk) (tur.) – međuprostor; sporedna prolazna prostorija u starim bosanskim kućama, prigrađena prostorija uz kuću od dasaka ili drugog slabog materijala; mali hodnik
6. čibuk (tur.) – kamiš, cijev s lulicom koja služi za pušenje
7. čališan, čališkan (tur.) – marljiv, radin
8. postule (tur.) – lahka plitka obuća