Astarta (Ćatić)
|
Babelski silnik noću je i danju
Kleč'o na pragu njenih sobnih vrata,
Viseće bašte podig'o je za nju
S lišćem smargadnim i drvljem od zlata.
I sve na svijetu Bog što stvori lijepo,
Sve to Astarti pred nogam' je teklo...
Na njen je mig se palilo i sjeklo
I prijestolja se rušila u pep'o.
I pred nju jednog dovedoše dana
Čobana nekog iz judejskih strana,
Babelska boštva što grdi i crni -
Pa čujte kakva osuda je pala:
Astarta skut mu cjelivati stala:
- O, daj me svojim ćebetom zagrni!...