Afijundžija

Afijundžija Autor: Musa Ćazim Ćatić

Na samoći samac sio, jer mu smeta društvo ljudi;
Sklopio je mutne oči, pa o plavom nebu sniva,
A olovna teška glava na trošne mu pala grudi;
Prašno lice crne zemlje hotio bi da cjeliva.

Na samoći samac sio, u ruci mu život pjani,
Ko prljava krpa dršće: bez razuma i bez duše;
Sv'jest i razum u koprenu crnu su mu umotani,
Kroz glavu mu samo puste ništavnosti vihor puše!

Na samoći samac sio, podbuhlo mu blijedo lice,
Na ognjištu svome pireć' kobni plamen crnih žala
Da, zlo svako i prokletstvo ispio je iz gidice,
Srce, dušu, krv i život gida mu je otrovala.

Na samoći samac sio i o plavom nebu sniva -
Hej, prestani, pjesmo moja, ne kidaj mu tihog sanka,
Jer kroz vale afijuna, dok mu mračni razum pliva,
Za njega je mrtva java, za njeg nema radnog danka!