Šablon:Početna strana/Odabrani tekst/2007/maj
Safet uredi
“Poznajem tvoje oči, slutim ih poput svojih od prije dvadeset, trideset i ne sjećam se više koliko godina unazad, kada je sve je bilo ispred mene. Tada, se nisam obazirao na vrijeme, a ono je ipak teklo, zaticalo me i guralo od nauma da se vratim tamo odakle nigdje neću ići i gdje će mi se sve činiti blizu, znano i bez tajne, gdje ću zauvijek pronaći svoje srce i napokon imati svoj mir. Godine su išle neprimjetno, udaljavajući me neopaženo od moje želje sve dok se nisam umorio od te silne trke.
Sada mi je svejedno. Odavno sam pustio da me nosi bujica. Kao da moje oči nisu, sjajne i budne, čekale novi dan, kad ću sve pobijediti i svi mi se diviti, gdje ću daleko od domovine trasirati lagahan put nazad.
Vidim, strah te je, gledajući u ova duga kola crnih zatamljenih stakala što me voze na vječni počinak. Meni povratka nema. Miran sam poput mumije. Vječnost me čeka. Prošlost brišem, a budućnosti nemam. Iza mene ništa ne ostaje. Kao da nisam ni postojao.